Arctic Monkeys - The View From...Pula



Baš kao što Arctic Monkeysi nisu neki sasvim običan bend tako ni ovo neće biti neki sasvim običan

članak. Bend koji je osnovalo nekoliko klinaca 2002. godine u Sheffieldu i koji su 2009. godine

dočekani na praznim splitskim Prokurativama, 16.08. su učinili da pulska Arena jednostavno izgori, prekipi od uzbuđenja, vrućine i zapali srca svake osobe u publici. Jedna od takvih sam bila i ja. Arctic Monkeysi (ilitiga ˝majmuni˝ kako ih zove moja mama) za mene nisu samo bend, već i stil života. Rekla bih da kroz život idem onako kako njihov basist Nicholas O´Malley svira. Dovoljno je za reći da sam za vrijeme lockdowna imala opsesiju s njihovim koncertom iz Glasgowa kojeg sam znala poslušati i triput dnevno, a kad se sve to zbroji dobijemo brojku od nekoliko stotina puta. Taj sam koncert poslušala i pogledala toliko puta da i na pamet znam redoslijed svake pjesme, sve Alexove pokrete ruku i ekspresije lica…Not weird at all.



Noć prije koncerta sam bila toliko nervozna da naredno jutro nisam mogla u miru ni razgledati Pulu, već sam umjesto u uživanju raznih čudesa koje nudi naša istarska ljepotica odjurila oko 11h ispred Arene da vidim kakvo je stanje, ima li možda nekoga, a da je već stao u red. Na sreću nije bilo takvih. Od 11. mjeseca i kupnje karte u mojoj je glavi bila samo jedna zamisao ˝Lea, moraš biti u prvom redu orilo gorilo.˝ Iz istoga razloga sam se pred Arenom pojavila u 15h, tri i pol sata prije otvaranja ulaza. Sunce je žarilo i palilo, minute prolazile kao sati a u meni se samo ponavljalo jedno te isto ˝Isplatit će se˝. Kada sam vidjela da su redari oko 17:30h napokon već počeli formirati red i postavljati ogradu projurila sam kroz masu i stala među prvima. Tih je preostalih sat vremena projurilo, jer je iščekivanje bilo na vrhuncu. Kada su mi djevojke na ulazu napokon pregledale kartu otrčala sam prema parteru kao da mi život ovisi o tome (da me profa iz tjelesnog vidio, mislim da mi ne bi škodila neka univerzijada iz atletike dogodine). I upravo se to trčanje isplatilo jer sam bila na samoj ogradi, u prvom redu, Alexu ravno ispred nosa. U 20h je na binu izašla predgrupa, bend iz Dublina pod nazivom ˝Inhaler˝. Iskreno sve do koncerta nikada prije nisam ni čula za njih, ali sam odsada definitivno jedan od njihovih fanova te ću pratiti njihov rad jer su momci F-A-N-T-A-S-T-I-Č-N-I. Svirali su nekih 40-tak minuta te je onda krenulo spremanje pozornice za najiščekivaniji trenutak godine. U tih sam pola sata, do izlaska Turnera i ekipe na binu, znala da moram nešto napraviti, nešto što bi im moglo zapeti za oko. Izvadila sam svoju kartu isprintanu na A4 papiru i pitala ekipu iz publike ako netko slučajno ima marker. Jedna mi ga je cura posudila te sam na papir velikim slovima napisala ˝ALEX, PLEASE SIGN THIS, I ´LL TATTOO IT˝.



FOTO: Filip Bušić

Kada su napokon izašli na pozornicu sve se činilo toliko nestvarno. Nisam mogla vjerovati da dva i pol metra ispred mene stoje ljudi koje toliko godina štujem i obožavam. Ruke su mi se tresle. Tad sam izvadila svoj mali umjetnički rad, a kad su me fotografi vidjeli, poludjeli su. Odmah su se sjatili oko mene, kao da imaju neku ekskluzivu i stali blicati s fotoaparatom. Not gonna lie, that felt good. To je rezlutiralo time da sam se sljedeće jutro pojavila na naslovnici skoro svakog mogućeg portala. Sorry mom. Čak me nekoliko ljudi i prepoznalo i pitalo ˝Did he do it?˝. Vidjela sam Nicholasa kako očito zuri i pokušava pročitati što piše, to je popratio blagim smješkom kojeg nije mogao sakriti. Alex se u jednom trenutku također nagnuo i zurio u papir ali ga na kraju ipak….Nije potpisao. Znam, znam…Buuu. Ali nema veze, bit će još prilika nadam se. Koncert su otvorili s hitom ˝The View From The Afternoon˝, zatim ˝Brianstorm˝,˝Snap Out Of It˝ te ostalim megahitovima iz njihovog arhiva. Naravno da večer nije prošla i bez svima omiljenih ˝505˝, ˝Do I Wanna Know?˝ i ˝R U Mine?˝. I ako se pitate odgovor je da, Alexov je glas zaista identičan kao na audio snimkama. Publika je bila savršena, vrućina je u početku smetala, bilo je i par nesvjestica, ali kad su Majmuni krenuli svirati svoje prve taktove toga dana, sve nas je preuzeo čisti adrenalin i nitko nije više pomislio ni na vodu, ni vrućinu već samo kako da iz svega glasa zapjeva svaki stih i bude glasniji od onog pokraj sebe. Koncert je trajao sat i pol, odsvirana je čak 21 pjesma, vrijeme je proletjelo za tren. Jedna od najboljih večeri u mom životu. Upoznala sam mnogo pojedinaca iz raznih dijelova svijeta i Lijepe Naše, gledala u oči svoje idole, kuhala se među 5 tisuća ljudi ali vrijedilo je. Svaka je sekunda vrijedila. Sada preostaje samo uživati u sjećanjima i nadi da će se ovakvo nešto ubrzo ponoviti …I da će mi se Alex napokon potpisati.


#arcticmonkeys #pula #am #glasstudenta