BUNRAKU - Japansko kazalište lutaka

Svaka prva asocijacija na kazalište lutaka povezano je s djecom, animiranjem djece i dječjim pričama. Međutim, postoji toliko lutkarskih kazališta i lutkarskih škola koji se bave ''večernjom scenom''. Jedno od tih je i japansko kazalište lutaka Bunraku, koje ima svoje čari, zanimljivosti i teme primamljivog karaktera namijenjene zrelijoj publici. Moj cilj bit će predstaviti Bunraku ali i, nadam se, potaknuti želju za odlaskom na lutkarsku predstavu.


Da se riješimo formalnosti, najprije ćemo objasniti kad i kako je ovo kazalište sistematizirano. Nekakva godina koja se, najčešće, uzima za to je davna 1805. kada je ansambl Uemure Bunrakukena bio na svom vrhuncu. Po njemu, ovaj tip kazališta dobio je ime Bunrakuza, a tek nešto kasnije preoblikovan je u Bunraku. Međutim, Bunraku stil kazališta lutaka aktivan je od kraja 16. stoljeća kada su postepeno utemeljili karakteristike kazališta, iako su se u Japanu počeli baviti lutkarstvom još u 11. stoljeću.


Umijeće lutkarstva


Za animaciju jedne tradicionalne japanske lutke potrebno je 3 vješta lutkara (omozukai, hidarizukai i ashizukai). Jedan koji drži glavu i upravlja desnom rukom, očima, obrvama i ustima i druga dva lutkara koja su zadužena za lijevu ruku i noge. Tradicijski, obuka za lutkarstvo traje otprilike 30 godina. 10 godina se uči animirati noge, 10 godina desna ruka i 10 godina glava sporedne lutke u predstavi, prije nego se dospije do učenja animacija koju obavlja glavni lutkar, a to su glava i lijeva ruka simultano. Međutim, to vrijeme zna varirati, posebno u današnjici zbog više čimbenika kao što su manjak ljudstva u ansamblu i slično. Nadalje, u ovom kazalištu lutkari se nalaze na sceni zajedno s lutkama ali su obučeni u crnu tehniku. Najčešće hidarizukai i ashizukai (upravlja lijevom rukom i nogama) nose i veliku šiljatu kapuljaču koja im prekriva glavu dok je omozukaiju (glavni lutkar) glava otkrivena, a stil crne tehnike odnosno njihovih halja i kapuljača ovisi o lutkarskoj školi iz koje dolaze. Osim lutkara, pored scene na zasebnom platou nalaze se pjevač i svirač (tayo i shamisen). Pjevač pripovijeda odnosno pjeva priču; to čini tako da imitira sve glasove lutki mijenjajući svoju vokalnu visinu i stil kako bi prikazao različite likove u sceni. Također proizvodi facijalne ekspresije koje dolaze uz određene emocije lutaka kako bi se naglasila dramatičnost. Dok istovremeno izvodi više likova, pjevač olakšava razliku između njih pretjerujući u njihovim osjećajima i glasovima. To čini kako bi publika brže i bolje doživjela katarzu. On sjedi pored shamisen svirača i ponekad, u rijetkim slučajevima, može se nalaziti više od jednog pjevača. Shamisen je tradicionalna japanska lutnja s tri žice. Shamisen koji se koristi u lutkarskim predstavama (Bunrakuu) obično su veće, drugačijeg zvuka s dubokim i punijim tonom. Tayo i Shamisen svirač međusobno se nadopunjuju.

Tematika predstava u lutkarskom kazalištu najčešće su ljubavne tragedije, a pjevač prije početka predstave sjeda pred tekst, klanja se i obećava kako će ga vjerno slijediti.

S time na umu, jedan od najvažnijih autora drama napisanih za Bunraku (i Kabuki) jest Chikamatsu Monzaemon. Napisao je oko 100 drama, a katkada ga znaju nazivati i japanskim Shakespeareom.

Za kraj, iako nije Bunraku, postoji puno lutkarskih kazališta i predstava u Hrvatskoj koje su vrijedne gledanja i ovim putem potičem na barem jedan večernji izlazak u kazalište.




#Japan #lutakrstvo #kazalište #lutke #azija #umijećelutkarstva #Bunraku #UemuraBunrakuken #animiranje #tradicija

33 views0 comments

Recent Posts

See All

BUDI AUTENTIČAN, BUDI GLAS STUDENTA

©2019 by Glasstudenta.com