Buržujski aktivizam i postmodernistički kulturocid


Foto: screenshot

U zadnjih par godina svjedoci smo rastućeg broja aktivističkih pokreta nastalih sa ciljem osvještavanja stanovništva o gorućim problemima koje klimatske promjene i ekološke nepogode uzrokuju čovječanstvu. Kontroverzu tih pokreta dodatno su amplificirale surove i ilegalne metode kojima se neki njihovi članovi i zagovornici služe u promociji svojih ciljeva. Polemika o moralnosti tih metoda kulminirala je početkom listopada kada su ekološki aktivisti odigrali novu akciju. Meta akcije, naravno, nije bilo sjedište Gazproma ili naftna bušotina, već van Goghovo remek-djelo ,,Suncokreti'' u londonskoj Nacionalnoj galeriji.

Daleko od engleskih Ludita i francuskih Jakobinaca, klimatski ,,borci'' većinom su estetski neistančani tinejdžeri obojanih glava i financijski dobrostojećih roditelja. Privilegirani u svakom pogledu, ali potpuno odvojeni od dubljeg životnog smisla, u aktivizmu pronalaze utjehu i priliku da, barem na trenutak, uđu u kožu klasičnog arhetipa filmskog protagonista koji spašava svijet od katastrofe. Njihov površni ,,buržujski'' aktivizam, naravno, neće zaustaviti ekološke katastrofe i klimatske promjene. Štoviše, vjerojatno će i udaljiti prosječnog čovjeka od njihovih ciljeva. No, prevencija prirodnih katastrofa oduvijek je bio sekundarni cilj, dok je glavni bio signalizacija vrline i herojski kompleks. Patologija tih ljudi je jasna, no greška je smatrati je bezopasnom. Posthumni napad na van Gogha duboko je simboličan, ali i indikativan. On ne predstavlja samo budalastu potragu za pažnjom, već rat protiv estetski lijepog i tradicionalnog koji je duboko ukorijenjen u naše moderno društvo.

Današnji ,,ekološki'' aktivisti, poput hippie i punk pokreta 70-ih, nezamjetnu količinu svoje energije posvetili su preispitivanju nepravednih autoriteta i maladaptivnih politika, dok su većinu svojeg djelovanja usmjeravali prema destrukciji moralnih konvencija i tradicionalnih vrijednosti koje su, ironično, jedne od zadnjih vezivnih društvenih faktora i prepreka koje stoje na putu potpunog podjarmljivanja čovječanstva. Upravo taj Sustav protiv kojeg su se ,,revolucionarni'' elementi ,,borili'' u prošlom stoljeću danas je potpuno adaptirao te samim time i progutao revoluciju. Društveni, kulturološki i moralni relativizam, progres i modernizam potpuno su usvojeni kao ,,mainstream'' vrijednosti. Primjerice, Greta Thunberg, predstavljena kao borkinja za čovječanstvo i autsajder, prima ovacije i gromoglasni pljesak od strane europskog parlamenta te redovito biva primana na sastanke s G-7 čelnicima i ministrima. Hrvatska, država koju se smatra generalno konzervativnom, nema toliko različiti moralni orijentir. Bivša liderica zagrebačke opozicije Anka Mrak Taritaš na plakatima predizborne kampanje koristi ličnost marksističkog revolucionara Che Guevare. Čak ,,tradicionalni'' i ,,desni'' HDZ šalje svoje predstavnike, poput gradonačelnika Dubrovnika Matu Frankovića, na otvorenje gay bara Milk. Parada ponosa, nekada simbol borbe progresivnih aktivista protiv percipirane nepravednosti Sustava, danas je političko bojno polje na kojem se skupljaju glasovi i politički poeni.

Foto: screenshot

Dekonstrukcija i relativizacija tradicionalnog možda je najuočljivija vizualno. Često možemo naići na kritiku moderne umjetnosti i arhitekture, čak i od strane šireg pučanstva, no rijetko se itko zapita koje su moralne i političke implikacije dovele do razvitka i popularizacije takvog oblika ,,umjetničkog'' izražaja. Svjedoci smo konstantne simplifikacije umjetnosti kojoj cilj nije prikazati ljepotu i snagu stvaralaštva, već prijenos moralnog nihilizma i materijalizma u svaku poru ljudskog stvaralaštva. Ironija leži u činjenici da je takvo podjarmljivanje estetske vrijednosti, koje ,,ekološki'' aktivisti svojim performansima ovjekovječuju, upravo i korijen patologije koja uranja mlade ljude podložne utjecajima u razne tipove aktivizama za društvenu pravdu.

Odricanje estetski ugodnog kako bi se dodatno naglasila funkcionalnost i apstrakcija svojevrsno je lišenje umjetnosti i stvaralaštva od svoje posebnosti i identiteta. To lišenje sadrži i društvene implikacije te se održava u razvoju i poimanju života modernih generacija koje su odvojene od bilo kakvog oblika pripadnosti i identiteta. Postmodernizam, kao moralni okvir modernog društva, predstavio nam je moralni i estetski relativizam, apstraktizam i materijalizam čime dodatno ovjekovječuje gubitak orijentira koji identitet pruža.

Foto: screenshot

Kako bismo dublje shvatili kulturološki proces linearne apstraktizacije umjetnosti, trebamo razmotriti teoriju degeneracije. Utemeljena na Lamarckovim naglaskom na biološki razvoj kroz navike, teorija degeneracije pojavljuje se u raznim oblicima kroz povijest. Degeneracija, bilo društvena ili biološka, može se opisati u više definicija. Ideje koje su konstantno prožete kroz taj pojam su proces prelaska organizma iz kompleksnijeg u jednostavnije (jačeg u slabije), stanje propadanja i perverzije te gubitak vrijednosti. Sve te odrednice, koliko god se nasumične i različite činile, tvore cjelinu teorije degeneracije. Ljudi su, kako sama Darwinova teorija evolucije tvrdi, plastični pod utjecajem svojeg okruženja. Naše fiziološke i biološke karakteristike potpuno se prilagođavaju našoj okolini i uvjetima kojima smo izloženi. Takav splet okolnosti, koji biolozi nazivaju prirodnom selekcijom, sasvim je logičan i koristan za naše preživljavanje. Danas živimo u dobu neviđenog prosperiteta. Više ne postoje značajni i direktni vanjski faktori koji nas potiču na ,,evoluciju'' iz koje proizlazi naše biološke poboljšanje. Ljudi modernog doba potpuno su lišeni ikakve odgovornosti i potrebe za prilagodbom što ih je, shodno ljudskoj prirodi, pretvorilo u hedonističke i slabe ljušture onoga što su njihovi preci bili. To se očituje u društvenom kontekstu, dakle, u gubitku vrijednosti. Ideje konzumerističkog, liberalnog i tolerantnog sustava u kojem danas živimo potpuno su disgenične u prirodi. Ne postavljaju prioritet na poboljšanju već na slobodi biranja koja shodno prije navedenoj ljudskoj prirodi vodi do degeneriranja. Relativiziranjem morala koje nastaje kao posljedica gubitka vrijednosti to se degeneriranje tolerira i stavlja na istu razinu moralne vrijednosti kao i prije navedeno poboljšanje, a često i na višu. To deificiranje degeneriranog i slabog vuče korijene u marksističkom društvenom okviru i biolenjinizmu, no to je priča za drugi dan.

Foto: screenshot

S obzirom da su društvo i umjetnost u recipročnom odnosu s duhovnim stanjem čovjeka, ta duhovna degeneracija čovjeka odražava se i u njima. Umjetnost je odraz ljudskog stvaralaštva, a ljudsko stvaralaštvo vođeno je našim vrijednostima. Propadanje i relativiziranje naših vrijednosti preslikava se na umjetnost. No, da se vratim na početnu ideju i uvod teksta.

Propadanje umjetnosti ne očituje se samo u njenoj formi, već i u našem odnosu prema njoj. Velikani poput Da Vincija te Michelangela posvetili su svoj život usavršavanjem svojeg umjetničkog izražaja. Kroz povijest umjetnost se potpuno demokratizirala te u procesu i izgubila smisao. Dok je nekada umjetnički izričaj bio smatran uzvišenim (i često božanstvenim), danas je samo jedan od mnogih ispušnih ventila za gubljenje vremena dostupan široj masi. Kao samo jednim od mnogih izvora razbibrige, prema umjetnosti se na toj razini važnosti i odnosi.

,,Što je važnije: umjetnost ili život?'' upitao je jedan od klimatskih aktivista zaslužan za napad na van Goghovo remek-djelo. Postavljajući lažnu dihotomiju, važna činjenica je ostala zanemarena. Umjetnost je život. Život je umjetnost. Čovjek je neispunjen ako za života nije postigao samoostvarenje, neovisno o tome umro li on s 87 ili 37 godina. Civilizacija biva neispunjena bez umjetnosti, filozofije, ljepote i tradicije, izumrla ona sutra ili za 50 000 godina. Na cesti kojom putujemo metaforičko i zbiljsko odumiranje čeka nas odmah iza ugla. #klima #aktivizam #estetika #politika #europa #glasstudenta