U životu nam mogu oduzeti sve. Dom, obitelj, prijatelje, voljeni grad, domovinu, pa čak i život. Danas imaš, sutra nemaš, danas jesi, a sutra više nisi. Za sve što si se borio, što si stvarao i gradio cijeli život može biti uništeno preko noći, jednim potezom. Sve što imaš danas, postaje krhko kao staklo koje može u svakom trenu puknuti na tisuće komadića i oni više nikada neće činiti unikat sreće i mira. Svi tvoji voljeni i bližnji mogu postati stranci odvojeni daleko od tebe i od svega što si ikada imao. U dvadeset prvom se stoljeću nesuglasice i razmirice mogu svesti na pogubne, destruktivne činjenice koje rezultiraju kaosom i uništenjem svega onoga do čega nam je stalo. Kada razmišljamo o ratu, čini nam se kao da je on negdje daleko, kao da se nas ne tiče, kao da je to nešto što nas ne dotiče. Ali događa li se rat samo fizički ili prvenstveno u našim srcima pa kasnije eskalira i manifestira se i fizičkim? Zašto ljudi žele nešto što im ne pripada? Ili možda pripada, no nije njihovo. U svjetlu tehnologije, napretka, prosperiteta kojem težimo i usavršavamo se kako bismo ga postigli, postajemo meta vlastitog egoizma, ponosa i sebičnosti. Svaki naš napredak, svaka prilika da postanemo bolji i kvalitetniji ljudi zrcali se kao pogreška. Biramo pogrešne stvari, srce nam je zarobljeno i otrovano, a ne tražimo lijek kojim bi ga izliječili, već ga sve više zarobljavamo i uništavamo te tonemo u negativnosti nas samih. Naša osobna intervencija dobra biva zarobljena i duboko skrivena u nama i nema snage isplivati na površinu i učiniti pravu stvar. Postavljena nam je pogrešna dijagnoza. Koristimo lijek koji je zapravo otrov. Tonemo u sentimentalizmu, izabiremo sebe i uništavamo sve oko sebe. Toliko postajemo tužni i nesretni da ne vidimo koliko dobra u životu imamo i koliko smo zapravo sretni. Ne cijenimo sreću i kao da ju svojim postupcima preziremo, a u nutrini nas samih ju istodobno priželjkujemo. Ne živimo ono za što smo rođeni i za što smo na ovome svijetu, nego umjesto ljubavi biramo strah. Umjesto mira biramo rat. Dopuštamo zlu da nama ovlada, da nam tumači stvari, da kontrolira našim osjećajima i mislima pod krinkom razuma. Imamo sve, a opet smo nezadovoljni. U trijumfu i centru našeg ja, bol, tugu i nezadovoljstvo stavljamo na tron. Svrha patnje je da nas dovede do punine, a ne da nas onemogući disati punim plućima. Sloboda i izbor su nam darovani da ljubimo i darujemo se do kraja, da život iskoristimo u potpunosti, a ne da ga ubijemo. Slika društva koju gradimo itekako ovisi o nama, o našoj angažiranosti i altruizmu. Ako u životu ne tražimo dobro, negiramo ga i odbacujemo radi vlastite ugode za što onda živimo? Ali ako pak živimo u ljubavi, zahvalnosti, povjerenju, poštovanju i brizi prema svemu stvorenom nismo li omogućili i stvorili autentičnu sliku čovjeka koji umire živeći za drugoga? I kao takav pojedinac prekidamo lanac zla, osude, mržnje i neprijateljstva koji nam daje novi, pravi i vječni život.
#glasstudenata#mir#stopratu#sloboda
