top of page

Dolazak u Hrvatsku pa kulturni šok: palatali, padeži i ostale radosti

Prema riječima ministra Božinovića, u Hrvatsku je tijekom 2022. godine ušlo 36 000 migranata, što predstavlja povećanje od 145 posto u odnosu na godinu prije. Iako ovaj broj rapidno raste, Lijepa Naša mnogima nije krajnja destinacija te ne podnose svi pridošli zahtjev za azil.



O kulturnom šoku iz prve ruke


Fenomen usko povezan s imigracijama je kulturni šok, stanje u kojemu se osoba, zbog sukoba različitih kultura, osjeća neobično i neuklopljeno. Javlja se uslijed drastičnih promjena u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, društvenoj hijerarhiji, ukusima, interesima, životnom stilu.

O iskustvima kulturnog šoka u doticaju s hrvatskom kulturom i običajima te prilagodbi na iste pitali smo nasumične strance, a njihove odgovore donosimo u nastavku:


Dokzma je umjetničko ime mladića koji je iz Argentine nedavno došao u Hrvatsku u potrazi za novim prilikama, ali i sigurnošću. Svakodnevica je u Argentini, kaže, postala vrlo nesigurna te je čak i obično hodanje ulicama bez neugodnosti i straha postalo luksuz. Iako je po zanimanju pjevač i producent u usponu, ovdje konobari kako bi zaradio dovoljno za početak, upoznao ljude te naučio jezik koji mu je, priznaje, najveći problem, a glavobolje mu je stvarao upravo izgovor naših palatala. „Nepoznavanje jezika jako mi je otežalo početak prilagodbe jer ljudi ovdje nisu pretjerano otvoreni kada ne znaš jezik. Hrvatski ili ništa!“ šali se Dokzma. Na pitanje o predrasudama, odgovara smiješeći se. „Ima ih“, kaže, „posebno zbog boje kože, ali nisu česte. Najvažnije je shvatiti da predrasude nemaju veze s tobom kao osobom, onda te manje diraju.“ Iako mu nedostaje obitelj i prijatelji iz Argentine, ističe da su ljudi na poslu vrlo pristupačni te da se s mnogima i sprijateljio. Oni mu, tvrdi, najviše pomažu u prilagodbi, učenju jezika i upoznavanju života u Hrvatskoj. „U Hrvatskoj se osjećam ugodno, planiram ostati. Čak je i nogometna euforija ista kao u Argentini!“


Ryan je iz Filipina došao u Hrvatsku, a uskoro bi mu se trebala pridružiti i obitelj. Došao je, kaže, zbog posla i zato što mu se Hrvatska svidjela kao zemlja.

„U Hrvatskoj ima puno predivnih mjesta, ljudi su topli i život je siguran!“

Početak mu je bio težak jer su kulturološke razlike velike, a obitelj mu još uvijek nedostaje te se raduje njihovom dolasku.


Kevyen, također Filipinac, ovdje je već tri godine. Nakon borbi s hrvatskim jezikom i niskim zimskim temperaturama, uspio se prilagoditi. Priznaje kako je stil odijevanja morao potpuno promijeniti jer se prvu zimu gotovo smrznuo. „Nisam očekivao tako niske temperature!“ kaže uz osmijeh. I sada se, priznaje, najviše raduje ljetu, ne samo zbog vrućina, nego i zbog putovanja predivnim Jadranom. Bio je u Puli i Dubrovniku, a obalu planira obilaziti i dalje. Početak, priznaje, nije bio nimalo lak, ali sada ima posao u restoranu, snašao se, zavolio Hrvatsku i planira ostati ovdje.



Vincal je iz Indije, a u Hrvatsku je prije četiri mjeseca došao preko agencije za posao. Mnogi, kaže Vincal, dolaze i ilegalnim putem, ali za njega to nije bila opcija. Htio je doći raditi, a sada je dostavljač. Cijeli je proces trajao dugo, šest mjeseci, a najveći je problem administracija. „Hrvatska je vrlo ugodna za život, sigurna je, priroda je predivna i ljudi su dragi, ali je sve puno skuplje nego u Indiji, a plaća je mala“, dodaje Vincal.

Vozač jednoga od zagrebačkih taksija, koji je htio ostati anoniman, iz Bolivije je u Hrvatsku došao prije petnaest godina, kada se oženio Hrvaticom. Veliki grad nije mu predstavljao problem jer je i sam živio u jednom, ali su nov i neobičan jezik, drugačiji recepti i životne navike ipak otežali prilagodbu. Hrvatsku je u međuvremenu zavolio! Priznaje da uživa u slavonskom čobancu, no posebnu ljubav gaji prema našemu moru. „Godišnji kratko traje“, šali se, „ali je to najbolji dio.“ Osim obitelji, kod nas mu nedostaju veseli glazbeni ritmovi. „Nedostaje mi salsa, cha cha cha!“ Ovdje je, tvrdi, sva glazba malo tužna.



Maréme nije imigrantica, ali joj je hrvatska kultura nešto sasvim novo. Ona je Erasmus studentica iz Luksemburga. Došla je u veljači, a na početku su je, baš kao i Kevyena, najviše iznenadile niske temperature. Ni ljudi u njezinom susjedstvu, priznaje, nisu bili previše topli, dok se na nju nisu naviknuli. „Rijetko te tko pozdravi na ulici, to mi je bilo posebno čudno“, kaže Maréme. Druge su stvari i sličnije nego što se nadala. „Okusi su gotovo poput luksemburških, ljudi ovdje, kao i ondje, jedu puno mesa.“ Od hrvatskih su joj specijaliteta najukusnije štrukle.

Uz to, posebno joj se sviđa tzv. „coffee culture“ (kultura ispijanja kave). „Tako je i u Luksemburgu! Ljudi jednostavno vole sjediti na suncu i ispijati kavu.“ I o balkanskoj je glazbi čula mnogo, no tvrdi da nije tako loša koliko se govori. „Meni se zapravo sviđa, možda zato što ne razumijem tekst?!“ dodaje smiješeći se. Otkad boravi u Hrvatskoj, Maréme je posjetila Dubrovnik i Plitvice. Naša je obala, kaže, izrazito prilagođena turistima.

„Nadam se da nije sve podređeno samo turistima i da Hrvati imaju kamo otići u miru, nadam se da ih ne tjeramo s njihovog vlastitog mora i da se mogu osjećati ugodno.“

S Hrvatima, priznaje, na početku nije lako.

„Ljudi su topli i dragi, ali i jako direktni, nema okolišanja, što je ponekad i dobro. Hrvati jasno pokazuju sviđaš li im se ili ne, nema pretvaranja!“ zaključuje.



Faze kulturnog šoka u procesu imigracije:

Iako psihološki procesi u praksi nikada nemaju jasno razgraničene stadije, kulturni bi se šok teorijski mogao podijeliti u njih nekoliko. Donosimo jednu od mogućih podjela:

Na samom je početku procesa očekivana idealizacija odredišnog mjesta. Stvara se utopijska slika o „nekom boljem sutra", „novom početku" i „Obećanoj Zemlji" u kojoj se to sve nalazi.

Nakon početnih iluzija osoba se ubrzo počinje suočavati s uzastopnim isključivanjem iz zajednice i teškoćama u integraciji te se javlja osjećaj frustracije, žudnja za mjestom porijekla, obitelji, prijateljima. Očekivani simptomi tijekom ovoga razdoblja su: umor, bezvoljnost, žudnja za domom, razdražljivost.

S vremenom se intenzitet gore navedenih osjećaja počinje smanjivati te nastupa razdoblje postupne prilagodbe. Iako neke aspekte nove kulture još uvijek ne razumije, osoba se na njih počinje privikavati. Tako se proces održavanja određenih vlastitih kulturnih praksi stapa s usvajanjem praksi novoga društva. Razvijaju se nove strategije preživljavanja, proširuje se mreža ljudi u istoj ili sličnoj situaciji uz usporedno usvajanje znanja i vještina potrebnih za socijalizaciju u novoj okolini.

Čovjek potom postupno uspijeva bolje upoznati svoj novi dom, pa čak i uživati u njemu. Spoznavši da potpuno razumijevanje svih kulturnih praksi novog društva nije potrebno za funkcioniranje i napredovanje, raste mu samopouzdanje. Ponovo mu se vraća opuštenost u svakodnevici, smisao za humor te češće izražava svoje osjećaja u vezi s novim mjestom stanovanja.


Kako (si) pomoći


Iako se ovom stanju teško oduprijeti odjednom, malim se koracima kulturni šok može prevladati. Idealno bi bilo imati otvorenu i pristupačnu okolinu s kojom je moguće komunicirati nekim zajedničkim jezikom, što u praksi nije uvijek slučaj te si osoba mora pomoći sama. Poželjno je ipak biti maksimalno otvoren za upoznavanje lokalnog stanovništva. Čak i iskazivanje vlastite dezorijentiranosti ponekad može služiti kao dobar početak razgovora. Korisno je i voditi dnevnik vlastitih osjećaja, iskustava, novih poznanstava. Najvažnije je ipak prihvatiti činjenicu da je ovaj proces čest i normalan te pokušati ne uspoređivati sadašnju destinaciju s prijašnjim domom.



Izvori:

header.all-comments


bottom of page