Domovino, ljubiš li me?

Domovino, ljubiš li me? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo trebamo znati što je to točno domovina. Hrvatski jezični portal je definira kao: zemlja rođenja, zemlja podrijetla, zemlja kojoj čovjek pripada prema svojim pravima ili osjećajima. Dakle, to je neko određeno mjesto koje je značajno pojedincu, skupini ili narodu.


No, ja bih proizvoljno proširila tu definiciju. Ja bih rekla da su domovina ljudi. Iako ljubav prema nekom teritoriju može biti istinska i čvrsta, ipak smatram da ona počiva u ljubavi prema ljudima. Stoga, odgovor na ovo pitanje leži u preformulaciji. Ima li u nama, kojima je domovina Hrvatska, još žara da je obnovimo? Da obnovimo ljude koji u njoj žive? Da obnovimo jedni druge?


Zbog toga, danas želim podijeliti jednu od priča onih koji su, na sebi svojstven način, ljubili i dalje ljube ovu našu zemlju, i nas kojima je ona domovina. Riječ je o braniteljima Domovinskoga rata. Naime, na inicijativu hrvatskih branitelja, ali i mladih, 2015. godine započeo je takozvani Marijanski zavjet za domovinu; hodočašće kroz cijelu Hrvatsku. Hodočašće je koncipirano tako da se povežu sva veća marijanska svetišta. Ruta samog hodočašća kreće iz Osijeka, a završava u Dubrovniku. Ukupno traje 75 dana i prelazi se oko 1700 km. Neka od većih mjesta te rute su: Osijek, Vukovar, Slavonski Brod, Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Rijeka, Split te se na jednom dijelu ruta penje do Međugorja, a poslije toga završava na u Dubrovniku. Marijanski zavjet za domovinu svake godine kreće u lipnju i završava u kolovozu. Također, putem se ljudi uglavnom izmjenjuju, ali oni najodaniji nakani, ostaju od početka do kraja. Ta inicijativa krenula je kao zavjet Blaženoj Djevici Mariji za obnovu Hrvatske. Tim zavjetom moli se za obitelji, obnovu hrvatskoga naroda te osobne nakane sudionika. Ukupan broj ljudi, koji je, u jednoj godini prošao barem jedan dan Marijanskog, kreće se oko 1200.


Zanimljivost oko tog konkretnog hodočašća jest da sudionici dobivaju Marijansku putovnicu. U njoj se skupljaju žigovi te je cilj popuniti cijelu tu putovnicu kroz godine. Samim time se daje zavjet da će osoba popuniti tu putovnicu žigovima iz svetišta. Ali ako osoba iz nekog razloga to ne uspije, netko drugi iz njene obitelji može izvršiti zavjet do kraja. Takav sličan princip putovnica možemo vidjeti i na poznatoj hodočasničkoj ruti Put svetog Jakova, koja počinje u Francuskoj, a završava na sjeveru Španjolske, te je dio UNESCO-ove svjetske kulturne baštine.


Marta Delost, studentica i višegodišnja sudionica Marijanskog, rekla je kako ju je na to hodočašće privukla povezanost same fizičke aktivnosti i nakane za koju se moli – za hrvatsko sveto tlo. !Osjećam potrebu i osjećam se odgovorno moliti za tu nakanu. Jer, na nama ostaje ono što su branitelji stvarali 1991., ali i naši preci stoljećima prije toga. Ako ni zbog čega drugog, želim se, bar zbog njih, na neki način boriti za Hrvatsku, te kasnije to prenijeti i na svoju djecu.!


Što se tiče dobi populacije koja sudjeluje u Marijanskom, jednako su zastupljene stara i mlada populacija. Usprkos toj razlici, Marta kaže da je upravo u tome čar Marijanskog. Nitko nije promatran kroz prizmu svojih godina, već svaka generacija drugu vidi kao priliku da nauči nešto što do tad nije znala. Od toga možemo učiti i mi kao cijelo društvo. Možda, ako bismo dozvoliti otvoriti se drugima, i vidjeti tuđe razloge, shvatili bismo kako je drugo mišljenje, često, i nama samima na korist. Možda bismo i mogli krenuti tom rutom prema boomerima i generacijama kojima nismo ni osmislili naziv. Možemo na tren i progledati kroz prste stvarima s kojima se ne slažemo, kako bismo dobili iskustvo onih, koji su brojnim stazama kročili prije nas.


"Oni imaju mudrost i znanje, a mi imamo snagu i energiju kojom bi to mogli pokrenuti." (Marta Delost)


#Hrvatska #marijanski #zavjet #zadomovinu #domovina #generacijskijaz #BDM #Osijek #Dubrovnik #marijanskaputovnica #marijanskaruta #PutsvetogJakova