Naputak: prijateljima sam nadjenuo nadimke s obzirom na njihovu struku, tj. buduću struku, budući da su većina čitatelja ovog portala perspektivni i poslovni ljudi, ali naravno i ja dobivam veliku slobodu kod ovog pisanog, monolognog tračanja frendova. Članak je pisan prije petrinjskog potresa i može poslužiti kao razbibriga u ovim vremenima.
Korona nas je sve dotukla. Oduzela nam je onaj dio života gdje se osjećamo mlado, živo. Naučila nas je da trebamo cijeniti svaki lijepi trenutak koji nam se pruži jer očito, ne možemo biti sigurni što nam budućnost donosi. Ali ovo neće biti priča fokusirana na negativne i dosadne strane nove nam svakidašnjice, iako da sam je pisao prije dva mjeseca svakako bi bila. Ovo će biti priča o jednom na prvi pogled sasvim normalnom društvu koje zbog jedinstvenog doprinosa svakog člana postiže samodostatnost i harmonijom različitosti stvara utopijsku atmosferu, ili je to samo učinak alkohola. Društvo o kojem pričam je moja srednjoškolska ekipa koja se i danas poprilično dobro drži. Broj nam se smanjio od srednje škole kako to inače biva, ali mislim da smo prešli preko toga, iako neki još uvijek čeznu za izgubljenim prijateljima. Ne krivim ih, kao što rekoh, svaki član ima svoju ulogu, u ovom slučaju imao, pa tako i čovjek-fontana, dečko koji se uspio zrigati sam po sebi u ležećem položaju. U par navrata sam pričao svojem najboljem prijatelju, kuharu, kako smatram da je ovo društvo izrazito kvalitetno, zabavno, puno razumijevanja (donekle) i nije židovsko (primjer: „Nemam ti ja baš para, mogu ti dat najviše 20 kuna“) jer je svakom članu stalo do drugog i spreman mu je pomoći ako zatreba. Pa dobro Bruno hoćeš li nam više predstaviti svoje frendove? Naravno, mogli ste prije pitati. Društvo se sastoji od 6 dečki i 1 cure (+2 pojačanja), omjer koji djeluje zastrašujuće za ovu jednu curu, ali iskreno vjerujem kako se odnosimo prema njoj najbolje moguće i nadam se da nas neće tako lako odbaciti. Ako je izdržala s nama 6 godina može još izgurati 50-ak. Predstavljam vam matematičarku, curu naizgled najnormalniju od nas, ali ukoliko joj se dogodi da ju čaša prevari onda podsvjesna nezadovoljstva izađu na vidjelo i na meti se nađe bivša simpatija. Kuhar je ostao zapanjen ovom prikrivenom stranom matematičarke i u nekoliko prigoda ju nazvao legendom. Matematičarka je također održala jedne od najboljih partija u svojoj kući u Samoboru i skidam joj kapu za to. Svi željno iščekujemo sljedeći.
Često ona i FER-ovac završe u raspravi tko je od njih dvoje pametniji. FER-ovac je onaj tip osobe koja parti podigne na noge pjevajući Ke$hinu „Tik-Tok“ pjesmu ili trgajući košulju sa sebe. Dečko je toliko karizmatičan i zabavan da kada mu daš gemišt u ruke, znaš da parti počinje i nema stajanja dok on skačući i pjevajući ne sagori barem 2000 kalorija nakon čega si možemo uzeti kratku pauzu. Da sam pisao ovaj članak prije par godina, vjerojatno bih ga ovdje nazvao „kapacitet“ zbog energičnosti i količine alkohola koju može popiti.
Premda se rasprava o najpametnijem u društvu uvijek vodila između matematičarke i FER-ovca postoji još jedan kandidat koji je poput proračunatog političara odlučio ostati suzdržan. To je naš doktor. Zasigurno jedan od najpametnijih ljudi koje znam, izuzetno predan onome čemu se posveti, koji je već najmanje mjesec dana unaprijed počeo pripremati vikendicu za proslavu nadolazeće Nove godine. Perfekcionist u duši. U zadnje vrijeme je on jedan od naših glavnih parti manijaka. Često ga ponese želja za brzim i nekontroliranim ispijanjem žestica. Zatim imamo farmaceuta i strojara. Oduvijek sam farmaceuta smatrao vrlo snalažljivom osobom, najsnalažljivijom u našem društvu, dok je strojar uvijek bio vrlo svestran, često ponukan željama za zavođenjem cura. Njih dvojica predstavljaju moju prvotnu srednjoškolsku ekipu, one s kojima se stalno družite, s kojima pušite prve cigarete, sjedite zajedno u klupi, zezate profesore i pravite se važni (ne sve istovremeno).
Strojara poznajem već duže vrijeme, od vrtića, dok farmaceuta ne toliko dugo, ali s obojicom dijelim podjednako lijepih sjećanja. Na kraju tu je kuhar, osoba uz koju vežem previše lijepih uspomena, koju svi vole, lagano se uklopi u svako društvo i osoba sa sposobnošću preživljavanja najgorih mamurluka, poput odlaska na posao u 7 ujutro u kipuću kuhinju sa tisuću različitih intenzivnih mirisa nakon novogodišnjeg alkoholiziranja. A ja? Koja je moja uloga u ovom raznolikom društvu? Volim misliti, uz određenu razinu samozavaravanja, da sam ja taj koji je spreman ovo društvo održati na okupu makar morao kao Leonardo DiCaprio u filmu Revenant boriti se sa medvjedom, ustati iz groba, spavati unutar utrobe konja i suočiti se s Indijancima. Možda sam malo pretjerao. Glavno pitanje koje se sada postavlja je kakva li će biti ovogodišnja proslava. Hoće li to nalikovati davno zaboravljenoj Novoj kada sam se uništio u Aquariusu legendarnom kombinacijom Jackiea i votke nakon čega sam izletio iz kluba što sam brže mogao, zagrlio najbliže stablo, kratkotrajno izgubio osjetilo vida i pokušao nazvati tatu da me pokupi?
Predviđanje moje mame je da ćemo se svi pretvoriti u alkoholno ispijajuće divlje životinje koje kao da su bile zatočene u kavezu, nestrpljivo iščekujući ovaj trenutak konačnog puštanja na slobodu. Ako me sjećanje dobro služi, ovo će nam biti peta Nova koju ćemo zajedno proslaviti, a osjeća se u zraku kako će biti i najluđa. Nove godine nam prolaze poprilično normalno, prvu smo slavili kod farmaceuta, zatim dvije u Roku, a zadnju kod strojara doma gdje je matematičarku malo prehitilo. U svakom slučaju imam se čemu radovati. Za kraj, sretna Nova godina, provedite se najbolje što možete sa svojim prijateljima i obitelji ukoliko imate priliku i volju, izbacite iz sebe ono što ste čuvali cijelu godinu, živite u trenutku koji vam je dan jer nikada ne znate što vam sutrašnjica donosi.