Nikada nisam razmišljala o tome koliko će mi biti neobično vraćati se iz svog rodnog kraja za Zagreb dok proljetno sunce obasjava tračnice i vani je dvadesetak stupnjeva Celzija. Kraj je ožujka, a ja sjedim u fakultetskim predavaonicama i profesori par metara od mene predaju s katedre; kraj je ožujka, a moja soba više nije multifunkcionalna prostorija za zabavu, obrazovanje i odmor; kraj je ožujka, a ja nisam kući.
Čini mi se kao da je bilo davno, u potpuno drugome životu, kada su se zloslutne glasine o nekom koronavirusu širile Zagrebom. Prijateljica i ja vraćale smo se tramvajem s kave i ona je zabrinuto komentirala: „Mogli bi staviti Zagreb pod karantenu.“ Bilo mi je smiješno tako nešto, staviti jedan čitav grad pod karantenu; da se odjednom ograniče naša kretanja i da javna tijela dosegnu svojim prstima sve do nečega tako privatnog – gdje, kako i s kim provodimo vrijeme.
Pa ipak, sve je vodilo ka tome. Već je idućeg dana bila donesena službena odluka da se fakulteti zatvore na dva tjedna. Ljetni je semestar tek krenuo, a ja, brucošica koja dolazi iz drugoga grada, bila je željna upoznati Zagreb u proljetnim bojama. Pa dobro, dva tjedna pauze, nije ni to tako loše, zar ne? No, dok sam pakirala kofer s knedlom u grlu, pravila sam mjesta za što više odjeće i knjiga znajući duboko u sebi da će ovo trajati duže od dva tjedna; da je ta odluka ekvivalent načinu na koji roditelji prenose loše vijesti malome djetetu – daju mu onoliko koliko misle da ono može podnijeti.
Tih nekoliko dana pred karantenu osjećala se zabrinutost u zraku. Nije se više uopće moglo planirati dalje od jednog dana. Ljudi su se sastajali kao da će se po posljednji put vidjeti jedni s drugima. Zvalo se frizerske salone da se „ošišamo dok još možemo“. Neizvjesnost budućnosti najviše se vidjela na praznim policama dućana – uzimalo se i što je trebalo i što nije trebalo jer su svi strahovali pred tom velikom nepoznanicom – kakav je to virus i što će njegovo širenje značiti za nas? Očito su djelomično rješenje nedoumice pronašli u toalet papiru koji su kupovali na ogromne količine. Pa makar i svijet gorio, nježni dodir troslojnog mirišljavog Zewa papira donijet će utjehu kada se ustanemo s trona. Tih je dana postalo jasno kako su male rutine, svakodnevne radnje koje smo dosad previđali, poput ispijanje kave u kafićima, odlaska do trgovine pa čak i onih stvari kojima ne pridajemo posebne važnosti te odrađujemo mehanički, poput vožnje javnim prijevozom ili stajanja u redu u banci zapravo ključan dio naših života i identiteta. Kada se u zraku osjećalo kako bi to moglo biti prekinuto, panika se razlila po čitavoj zemlji. Promjene su zastrašujuće, nepoznato nas užasava. Prvi nam je instinkt sakriti se od nepoznatog, a zatim smišljati plan u našem skrovištu kako se obraniti od neprijatelja. Tako nekako je i bilo. Te prve subote u karanteni proljetno je sunce sjalo kao što sija i svake godine – samo nikoga nije bilo na ulicama.
Melankolija, izgubljenost i strah ispunili su prve dane karantene. Nitko nije znao kako se ponašati u „novom normalnom“. Ta se mantra ponavljala konstantno – novo normalno, novo normalno, novo normalno - kao da, ako se dovoljno puta ponovi, ljudi će uistinu novo i prigrliti kao normalno. Sada je bilo normalno da se svaka namirnica donesena iz trgovine izriba u sudoperu kao da je pala u blato. Bilo je normalno da ništa nije radilo – tržnice, ugostiteljski objekti, škole; sva društvena događanja bila su otkazana ili odgođena do daljnjeg. Bilo je normalno da se nabavljaju propusnice za putovanje iz jedne županije u drugu. Sve je novo ultimativno bilo i normalno ili, makar servirano kao takvo. Ljudi su isprva pokušali ostati što pozitivniji. Pravili su si Dalogna kave po pet puta dnevno, bavili se stvarima koje ih usrećuju, ali dotad nisu imali vremena da ih rade, punili internetske košarice svime i svačime, započinjali nove hobije pa odustajali od njih i satima piljili u ekrane. Profesori i nastavnici većinom su se trudili održati kvalitetu predavanja jednaku kao da su uživo, a studenti i učenici su se pokušali prilagoditi novim načinima obrazovanja – slušajući snimke predavanja, priključujući se videopozivima na Zoomu ili listajući PowerPoint prezentacije u tišini svoje sobe. Bio je to jedan novi osjećaj kada bih, po završetku predavanja, umjesto da išetam iz predavaonice, zaklopila laptop. Odjednom, sve što sam radila bilo je mijenjanje veličine ekrana tijekom dana – mali ekran mobitela bio je za zabavu, srednji ekran laptopa bio je za faks, a veliki ekran televizora bio je za brigu. Ta velika bijela tiskana slova OSTANI DOMA! koja su bila sveprisutna kamo god bih pogledala pobuđivali su u meni zlovolju koja se pretvorila u indiferentnost. Ostali smo doma i šta sad? Gdje su upute za dalje? Gdje su propisane mjere za funkcioniranje unutar svoja četiri zida? Trebam li uopće truditi se razmišljati o ičemu?
Stvorio se jedan novi osjećaj u meni, kao da su sve obaveze postale tako malima i nebitnima da sam jednim klikom miša, jednim pokretom ruke mogla učiniti da nestanu. Nije mi bilo jasno kako se možemo praviti da je zaista novo normalno normalno i nastaviti odrađivati svoje obaveze i poslove kao da ne živimo u jednom sasvim nikad viđenom, neobičnom, nenormalnom periodu. Nisam se mogla pomiriti s tom sintagmom te je moj način otpora virusu, vladi, fakultetu i životu bio prestanak učenja. Tih sam tjedana gledala stare sezone Mentalista od trenutka kad bih otvorila oči i laptop (što je postala sinkronizirana radnja) sve do trenutka kada bih ih zatvorila. Ništa mi se nije činilo stvarnim ili bitnim. Svijet je izgubio smisao, a ja sam trebala učiti englesku gramatiku? Kako da ne. Profesore sam viđala kroz male ikonice na svome ekranu, a umjesto u lica kolega, gledala sam u njihova imena koja su plutala u moru crnih kvadratića. Samoća je zjapila iz laptopa. Svijet je na tren postao kaos, a ja sam odlučila leći usred njega.
Kako su dani prolazili, izvješća o brojkama zaraženih i umrlih konstantno je rasla te je bila dostupna svake sekunde, svježe ažurirana kao da je cijeli svijet postao Wall Street, a podaci brojevi koje će izderati burzovni mešetari jedni drugima. Oni koje nikad nije zanimalo zdravstvo, sada su znali sve o njemu. Teoretičari zavjere imali su izložene po nekoliko teorija o podrijetlu virusa, njegovom kreatoru i njegovoj pravoj namijeni. Nekima je to bila jedina novina u njihovoj bezličnoj svakodnevici, a drugima je to bio samo konstantni podsjetnik kako pandemija neće još dugo završiti. Ljudi su postajali skeptičnima oko toga postoji li uopće taj virus. Nitko još nije znao nekog tko je prebolio koronu. I dalje se sve činilo da se ova situacija ne tiče nas, a nekako smo svi završili upleteni u nju. Smatralo se da se brojke napuhuju, da ljudi iz bolnica lažu, da virus, ako postoji, nije toliko opasan kako se priča. Virus kao da je postao neko moderno božanstvo, vlade svijeta i civilni stožeri njegovi apostoli, a cijepljenje obred krštenja – vjeruješ li ti u njega? Hoćeš li se cijepiti?
Ljudi su se dijelili na internetu na one koji slijepo prate što im se kaže i na one koji, kako vrlo važno vole istaknuti, „misle svojom glavom“. I sve su te podjele bile suvišne i smiješne kada su se obje skupine, i oni „prosvjećeni“ i oni „zatupljeni“, našli na istome mjestu, u svoja četiri zida, pišući ljutite, no češće proste i prijeteće komentare po internetskim portalima.
Dok su jedni pokušavali nadmudriti druge, mladi su se pokušali družiti kako su znali. Ja sam subotnje večeri provedene u kafićima zamijenila s druženjima na Discordu. Pili smo pivo i igrali online društvene igre ležeći u svojim krevetima. Nismo poznavali usamljenost dok se nismo krenuli dogovarati da se vikendima u večernjim satima svi pojavimo na serveru. Bilo je neobično, tragikomično, no zaista smo se trudili smišljati nove načine kako se zabaviti. Na tren bi se činilo kao da nije loše ovo naše online druženje, kao da bi to mogao biti dobar nadomjestak fizičkome, no onda bismo svi sklopili svoje laptope na kraju večeri i dočekala bi nas tišina naše mračne sobe. Možda smo odrasli s tehnologijom, no neke se stvari jednostavno nisu mogle samo tako usvojiti. Nismo još toliko napredovali da se uspijemo zagrliti ili poljubiti na daljinu. Ne postoji paket naljepnica ili emotikona koji bi zamijenili toplinu i važnost fizičkog dodira.
Prošle su dvije godine otad. Nastavak priče svi znamo. Karantena je bila ukinuta krajem travnja. Mjere su se puževom brzinom ukidale ili makar ublažavale. Neki su fakulteti proradili u jesen 2020., neki nisu. Oni koji jesu radili su mjesec-dva pa su se ponovno zatvorili. Online nastava postala je uobičajena praksa koja je zauvijek obilježila metode tradicionalne nastave – nekoć nezamislivo, danas je sasvim normalno da se predavanje ili dva po potrebi održe na daljinu umjesto da se odvaja vrijeme za nadoknade uživo. Kafići i drugi uslužni objekti su postepeno otvarali svoja vrata. Početkom 2021. pojavilo se cjepivo, uvele su se COVID potvrde. Život se ponovno vraćao u normalu.
Ožujak je 2022., ja sam treća godina preddiplomskog studija i ovo je moje prvo proljeće u Zagrebu. Nakon dvije godine monotonije, ponovno se osjećam uzbuđenom oko nečega. Razmišljam o budućnosti, radim s prijateljima planove, pratim društvena događanja. Nevjerojatna je neobičnost osjećaja koji me prožima dok sjedim u predavaonici s laganom jaknom prebačenom preko stolice u pet popodne, a dan je još daleko od izmaka. Nevjerojatno je koliko je prije samo dvije godine život izgledao potpuno drugačije, gotovo strano. Ožujak je, a novo normalno sve više blijedi u jedno nama obično, poznato, drago normalno.