Erasmus - Prilika koja se ne propušta!

Ne tako davno, točnije 10.9, dobila sam priliku sudjelovati u desetodnevnom Erasmus+ projektu zajedno s još 32 osobe iz Hrvatske, Srbije, Mađarske, Rumunjske, Estonije, Italije, Portugala i Poljske. Sada želim s vama podijeliti to iskustvo koje me u relativno kratkom roku promijenilo nabolje i učinilo me sretnijom i sposobnijom osobom (čak sam naučila i Heimlichov zahvat).


Zašto to uopće želim s vama podijeliti? Zato što vam želim ukazati na nešto što je vama već možda dulje vrijeme poznato, a meni je donedavno bilo potpuno nepoznato. Erasmus nije samo studiranje u drugoj zemlji na 3 do 6 mjeseci, već i kratak projekt u trajanju od par dana do tjedan-dva, bilo u vašoj, bilo u stranoj zemlji. Odjednom ispred tebe stoji potpuno novi svijet mogućnosti koji prije jednostavno nisi primjećivao. Takozvano non-formalno obrazovanje koje je istodobno i prilika za učenje, youthpass certifikat za životopis, ali i prilika za odmor od svakodnevnice.


Kad sam odlučila sudjelovati u ovom projektu, bila sam nervozna, ljeto je bilo na izmaku snaga, pripremala sam se za jesenski rok i jedan veliki ispit. Međutim, nešto u meni je tražilo da se izdignem iz monotonije svakodnevnog učenja, kolotečine što me iz dana u dan sve više izluđivala i stanja uma kojem je bilo dosta i previše stresa tijekom “odmora”. Tih sam dana aktivno tražila nekakav, bilo kakav izlaz pa sam se pridružila HAZ-u, počela pisati za Glas Studenta i na kraju se prijavila na zanimljivu priliku za izradu web radija. Radio, a o čemu se na tom radiju radi? To nije bilo bitno. Bitno je bilo jedino to da idem raditi radio i da se radnja toga odvija na Sljemenu, daleko iznad moje male podstanarske sobice i mojeg nadolazećeg ispita (iako se ni gore od ovog potonjeg nisam uspjela skroz sakriti). Mojoj obitelji bilo je glavno da je sve plaćeno, da ću gore u hotelu Tomislavov Dom imati tri obroka dnevno (koja su bila fantastična btw) i da ne radim “gluposti” (makar sam ih po njihovoj definiciji vjerojatno i radila).


Toga sam jutra rano ustala, uskočila u 109-ku i zaputila se do Črnomerca gdje me oko 8:00 pokupio Antonio, još jedan zagrebački sudionik koji se ponudio odvesti nas do hotela. Nakon nešto kraćeg kašnjenja, zbog zaboravljenog mobitela, njegova starija sestra dovezla se pred mene, ubacili smo moju prtljagu u auto i usputno spomenuli da moramo negdje na brzinu odbaciti mlađu mu sestru.


Možda očekujete neku kratku i nepotrebnu priču o mojem dolasku na Sljeme, međutim, kao što je sudbina tog dana mene iznenadila, tako će i ova dosadna priča vas, jer tek što sam se 20-ak minuta vozila, dočekao me očekivani pit-stop nigdje drugdje već upravo u hramu Hare Krišna! ISKCON Zagreb, meni dotad relativno nepoznat pojam, a kamoli mjesto, spremno je raširilo svoje ruke i otvorilo mi vrata, a otvorilo je i vrata našeg automobila kojeg smo tako otvorenog ostavili na parkiralištu. Čudan je to osjećaj, odjednom ranjivo i iznenada pristupiti jednoj novoj kulturi, znajući pritom da su sve tvoje dragocjenosti i torba u autu širom otvorenih vrata. Nije baš pomagalo ni to što sam u prostor ušla kao seljak u luksuzni restoran, bez pojma o tome kako se ponašati i žvačući Orbit. Prije no što sam se uspjela snaći, već sam u čarapama šetala njihovim dnevnim boravkom, dobila kratku turu prostora u koji mi je bilo dozvoljeno ući te sjela na pod i jela s njima. Svako toliko oko našeg malog kruga jastuka prošetao bi se jedan redovnik nudeći nam hranu. Slatkaste papričice, šljive i drugo voće, začinjeno i ljutkasto varivo, svježi krastavci, fini zapršci od balancane i neka smeđa integralna palačinka kojoj ne znam ime. Dok smo tako sjedili, jeli i pričali, pili smo ružinu vodicu i čaj od mirisnog bilja i mente. Svo to vrijeme ja sam onu žvaku držala u ruci i s poštovanjem zurila u sve dok nije bilo krajnje vrijeme da krenemo.


Punog trbuha i iznenadno prosvjetljena, uputila sam se još jednom prema Sljemenu. Naš auto, sad za jednu mlađu sestru lakši, brzao je i poskakivao na zavojitim cestama i puzao iza sporih automobila, no naposljetku smo se, iako sa zakašnjenjem, našli ispred hotela i s punim rukama torbi uletjeli unutra i to ravno u dizalo. Na trećem katu nas je ispred dvorane nestrpljivo čekala Patrycja (jedna od voditelja projekta) i dva COVID testa.


Nakon brzinskog kopanja nosa štapićem da potvrdimo da smo Corona-free, pušteni smo u dvoranu Sljeme, mali mask-free komadić raja u kojem smo provodili većinu vremena. Upali smo unutra i pridružili se još jednoj u dugom nizu igara za upoznavanje i ice-breakera.


Tada još to nisam znala, no u narednih 10 dana ti šaroliki stranci preda mnom postat će moji najbliži prijatelji i obitelj, tim kao nijedan drugi.


Radili smo zajedno, svaki put s drukčijom kombinacijom ljudi dok naposljetku nismo još jednom igrom oformili naš radio tim. Lijep pozdrav Lauri iz Italije, Radu iz Rumunjske i Barni iz Mađarske.

Pod utjecajem naših običaja, kultura i jezika dok smo se sporazumijevali pantomimom, većinom lošim engleskim i našim ograničenim znanjem stranih jezika, uspjeli smo stvoriti radio priču u kojoj je svatko imao priliku voditi riječ usprkos svim barijerama.



Ako vas nije osvojila nepredvidivost i tehnologija, možda će kultura i hrana. Interkulturalne večeri, kakve smo imali 3, bile su fantastično i ukusno otkriće puno plesa, psovanja na raznim jezicima, glazbe i zabave, a u Erasmus+ projektima ih se često nalazi.



Ako ni to nije pomoglo, možda će zajednička druženja.



Puno hvala i jedan veliki zagrljaj mojoj dragoj prijateljici, koju se nadam jednom ponovno vidjeti! Gaia Salemi je od nekih naših snimki napravila prekrasan video uradak, traje svega minuticu, stoga preporučam da pogledate čime smo se bavili na Sljemenu i oko Zagreba, kad nismo bili zabavljeni radiom. 😊


https://l.facebook.com/l.php?u=https%3A%2F%2Fwww.instagram.com%2Fp%2FCUA0549oZ3X%2F%3Ffbclid%3DIwAR3rLhwIoQ4vlGQg6xG75mH795QBIcZYk9hips6nvNsvd9r5WrHuPYomml0&h=AT1zCVDw-e1wx2MqIQ6nA3RLnqh59B_9g_Nn5lk70KA0TuM7MUAoKG0X8dHxKDOZl3kCDwtDc1NLlx4MJZl8__0-G8SAsgk4fFwBVrJr83DoU0a1GTnxlGdl7o2vs58AwfNw&__tn__=-UK-R&c[0]=AT0ebc04fghbg-C_9UdwScH8-g3Mpxd9PSqZXQ8vtwO4pFK812gASYRtcw37-4MiJOL5I7Zrmq5gcYR9K-0G54JRp5QPm7fhjN1pGoy-ZdzS9KVgQyDnB3cO29ZmPuFpmurK5rdbMIQAS_Xn0b9OMhbZyXz4uh4vaobG2oQx9QJ8cysZz15GsNR45_ZOdUxyqOrSj2RTPDg


Za one koji žele znati više...


Ovo je članak VJ-a, najboljeg (i jedinog) čovjeka iz Indije kojeg znam (i čiji me izgovor riječi “pathetic” još uvijek redovito nasmijava), u kojem opisuje svoje iskustvo u projektu nešto detaljnije no ja: http://yowopoland.org/tc-radio-freemotion-a-thousand-metres-closer-to-the-moon/?fbclid=IwAR33hKcw5Gk8kVt3MOXK6PVsEcjc0sp4ERvBCHXPPovr4XqgHqvlIArGps8


I za kraj, iz dubine srca zahvaljujem Patrycji i Vincenzu iz udruge Better Me koji su sve ovo omogućili i fantastično sproveli u djelo te Eniu, fantastičnom fotografu bez čijeg vještog baratanja aparatom za kavu mnogi od nas ne bi preživjeli dan.




#Erasmus #Erasmus+ #Youthpass #obrazovanje #doživljaj #radio #sljeme #radionica #iskustvo #prilika #projekt #ljudi #prijatelji