Koliko puta ste čuli sintagmu „slatke muke“? Koliko puta su vam rekli da morate „pišati krv“ ako želite uspjeti? Koliko puta ste vidjeli objavu poput neke od ovih?
Sve prikazane objave dio su tzv. grind mindseta i hustle kulture čija je glavna karakteristika radikalna posvećenost radu. Iako se ova terminologija koristi i u svijetu fitnesa, danas glavnu formu poprima u sklopu posla i karijere. Pripadnici ove kulture naglašavaju važnost upornosti, produktivnosti, usredotočenosti i sl. Fokus je zapravo rezilijentnost, termin koji označava sposobnost smirenog i lakog nošenja sa životnim problemima, no u ovom kontekstu poprima značenje svojevrsne psihološke imunosti i mentalne nedodirljivosti, gotovo nadmoći.
Prosječni čitatelj sada bi se vjerojatno zapitao o čemu „baljezgam“, pa upornost i fokusiranost su dobre stvari, zar ne? Naravno da jesu, i kao takve se apsolutno trebaju poticati. No, opsjednutost produktivnošću i zagovaranje perfekcionizma zasigurno nisu. Stvar je u kutu gledanja.
Zdravo je učiti djecu upornosti i radnoj etici, no treba naći granicu. Hustle kultura i grind mindset prelaze tu granicu. No, to nas dovodi do niza pitanja… Kada perfekcionizam prelazi u opsesiju? Kada dobra radna atmosfera postaje toksična pozitivnost? Kako uopće definirati granicu između zdrave upornosti od one „nezdrave“?
S razlogom se kaže „zlatna sredina“; ni previše, ni premalo. Ista je stvar kad je riječ o poslu. U korporativnom svijetu postoji nešto što se zove work-life balance i o tome se zadnjih nekoliko godina sve više priča. Ta sintagma označava ravnotežu između poslovnog i osobnog života, ravnotežu na koju su pripadnici hustle kulture zaboravili. Grind mindset, sudeći prema rečenicama poput „A day off is a day lost“ (prijevod: „Slobodan dan je izgubljen dan“), jasno implicira da se treba odreći osobnog života ako se želi uspjeti u životu. No, kakav bi to bio uspjeh? Uspjeh koji se ne može ni s kim podijeliti? Usudila bih se čak reći da je takav uspjeh zapravo neuspjeh.
Moje pomalo kontroverzno mišljenje je da posao i karijera nisu sve u životu. Dakako, lijepo je imati posao koji te ispunjava, posao na kojem napreduješ, posao na kojem te cijene. Međutim, nikad nije dobro „ubiti se u poslu“. Jasno mi je da, kada voliš svoj posao, daješ cijelog sebe u to što radiš. Zbog toga i mnogi ostaju „malo duže“ nakon radnog vremena da bi dovršili ono što su započeli jer kako bi bilo da staneš kad si praktički gotov. I to je u redu. Ali postoji jasna razlika između pokojeg prekovremenog od „ubijanja u poslu“ i zanemarivanja osobnog života.
U svijetu konstantnog juriša na uspjeh i poslovnog natjecanja treba naći vremena za pauzu. Vremena za sebe, za svoje hobije, za svoje najbliže. S tim na umu, želim vas pitati: Kada ste zadnji put nešto učinili za sebe? Ne za vašu karijeru, ne za vašu budućnost, nego za sebe. Kada ste uistinu imali day off?