top of page

INTERVJU: ENA RAJIĆ

KAKO U DANAŠNJEM SVIJETU BIVATI BEZ DLAKE NA JEZIKU?


Fotografija: Lea Mikuličić / Na krilima kulture


Upis fakulteta često spada u neke od (naj)stresnijih životnih situacija jer se većinom (budući) studenti vode idejom da će to što budu studirali kasnije i raditi, kako se kaže, do kraja života, ali… To baš i nije tako. Stečeno znanje ostaje, ali ono se nakon studija ipak ne mora koristiti u samoj struci, već i u nekim drugim područjima za koja, stjecajem životnih okolnosti, možda nismo ni znali da imamo afinitete.

Moja sugovornica magistra je psihologije, ali većini nas poznata je kao, kako se to danas popularno naziva, influencerica. I to nikako ne bih rekla tipična. Naime, kroz svoju satiričnu poeziju, ona nas uvodi u svijet psihologije, ali ne na način na koji to čine danas izrazito popularna štiva self-help tematike, već kroz pomno birane stihove, ali i humor. No… ne dajte se zavarati! Ona sve to čini BEZ DLAKE NA JEZIKU. Možda već pogađate? Riječ je o ENI RAJIĆ.


Za početak… Mlada ste i perspektivna osoba koja je već sada stekla titule vrsne performerice i  satiričarke, autorice zbirke poezije, ali i, danas iznimno popularno, influencerice. No… Ena Rajić je prije svega toga bila studentica psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Kako je došlo do toga preokreta te ste se, nakon stečene diplome, odlučili zaplivati drugim vodama?

Prvo, hvala na ovako lijepome uvodu. Dakle… Psihologiju sam upisala 2012. godine jer je ona bila nešto što me zainteresiralo još u srednjoj školi i živjela sam nekih pet, šest godina u uvjerenju da ću postati, između ostalog, osim psihologa, i psihoterapeut. No, negdje na drugoj godini fakulteta sa strane sam počela producirati - na početku psihoedukacijske videozapise, a potom i satirične skečeve te spoken word poeziju. Sve me to nekako s jedne strane vuklo na psihologiju, a s druge strane na umjetnost. Uvijek sam pokazivala afinitet prema tom izvedbenom i, evo, nakon što sam završila fakultet, nakon što sam radila nešto kratko u struci, odlučila sam pustiti taj, koliko-toliko, utabani put sa strane i okušati se u nečemu čemu me srce malo više vodilo. Psihologija i psihološke teme ostale su srž mog rada, mog stvaralaštva, mojih interesa, samo sam ih kroz jedan drugačiji pristup, možda nešto nekonvencionalniji, odlučila uploadati, odnosno plasirati na društvene mreže koje su nam danas svima jedan od glavnih medija.


Mnogi bi (danas pogotovo) nakon jedne takve velike promjene počeli preispitivati je li im to vrijeme studija uopće bilo korisno. Biste li sebe pribrojili tu ili ipak smatrate da Vam je stečeno znanje na fakultetu pomoglo pri kreiranju Vaše poezije koju izvodite u sklopu svog satirično-poetskog showa „Bez dlake na jeziku“?

Ja sam se čak znala i pitati bi li ponovno izabrala psihologiju kad bih mogla ponovno birati i… BIH! Vjerojatno bih. Sto posto da bih jer sam stvarno uživala. Kako sam sve više u tom izvedbenom svijetu, shvaćam koliko je bitno poznavati unutarnje psihološke procese, biti sposoban čuti i osluškivati ljude oko sebe, biti suptilan, tj. osjetljiv na te neke suptilne stvari i interakcije,… Vjerujem da pjesme i skečevi koje stvaram možda ne bi na taj način dolazili do publike kako dolaze da nema tog nekakvog psihologa u meni - da to tako kažem. Psihologiju bih svakako preporučila i onome koji možda amaterski želi ući u te vode, onako, sa strane, da se malo educira jer stvarno nije na odmet.


Zadržimo se na nazivu „Bez dlake na jeziku“. Koliko je to pogubna osobina u današnjem društvu? Ako se ne varam, često Vas se zbog nekih Vaših izjava znalo i „razapeti“ na mrežama, ali to Vas nije dalo pokolebati te ste i dalje ostali dosljedni sebi.

U današnjem politički prekorektnom svijetu jasno iznijeti svoj stav, koji do prije nekoliko godina uopće ne bi ulazio u domenu kontroverznog, stvarno postaje malo - upitno. Odgajana sam pod geslom „neka bude istina, neka bude propast svijeta“ i nisam za onu istinu „ja ću sad reći što ja mislim i što me briga tko što misli o tome“, nego volim na jedan satiričan, ironičan način bocnuti tamo gdje treba. Ako ti je istina vrijednost kojoj težiš u životu, onda ćeš zbog tih nekih svojih principa ipak možda i žrtvovati određeni publicitet ili njegov dio. Ono  što me i iskustvo naučilo – nije bitno samo što se kaže nego i način na koji se nešto kaže. Kao što sam i na samome showu rekla - nema demokratskog društva, nema slobodnog društva u kojem ne smijemo reći ono što mislimo. Kao što je i Voltaire rekao: „Iako se ja ne slažem ni s jednom riječju koju si ti sada upravo rekao, ja ću do kraja života braniti pravo da ih ti kažeš.“ Mislim da ta zabrana govora nije put u bolji svijet, već u jednu autokraciju. Moraš imati debelu kožu ako u današnjem svijetu želiš reći ono što misliš. I to je to – ili si principijelan ili nisi. Neke su stvari vrlo jednostavne.


Fotografija: Lea Mikuličić / Na krilima kulture

Velika je razlika između dobre satire i govora mržnje, ali današnje društvo u gotovo svemu vidi ovo drugo. Za baviti se ovime čime se bavite Vi, stvarno valja imati hrabrosti. Je li se znalo desiti da Vas neki optužujući komentari pa i hejteri izbace iz takta i da se zbog njih poželite maknuti od svega?

Znalo mi se dogoditi da se zapitam što je meni ovo trebalo, znale su se događati te situacije, ali… Onda je jednom prilikom iz svega toga nastala i moja divna pjesma, evo, hvalite me usta moja - „Autoportret jednog hejtera“. Znači, nakon te pjesme sve hejtere polagano „šibam“ na adresu tog YouTube videa. Treba razumjeti da onaj koji vrijeđa zapravo vapi za pomoći i da je on jako, jakoo slab. Ti ne možeš to jednostavno zanemariti. Ok, možeš empatizirati i ne moraš, ali razumiješ i odlučiš da se odmakneš od toga, da jednostavno gledaš s neke treće pozicije i kažeš „ok dobro“, ali… Tu staje svaka priča. Ljudi zaista ne znaju razliku, ovo što kažeš, između govora mržnje i humora te s treće strane povratne informacije, kritike – jer… svašta se danas naziva povratnom informacijom. Kad čujem „pozitivna kritika“ … naježim se od glave do pete jer je to oksimoron u samoj svojoj biti, ali evo… Hejteri nam trebaju, neistomišljenici nam trebaju i to čisto da nam ego malo zadrže na zemlji. Trebaju ti drugi ljudi da ti možda nekad malo i reflektiraju neke stvari, a i jednostavno je nemoguće da se svima svidiš.


Stalno ste prisutni na društvenim mrežama. One su način promocije Vašega kreativnoga rada, ali preko njih ukazujete i na razne probleme – što društvene, što vezane uz mentalno zdravlje. Rekla bih da je danas postalo IN baviti se tom temom, ali većinski imam osjećaj da se to radi samo zato jer je to trenutna „moda“. Kaže se sve, a da se ne kaže ništa i onda imamo sve više ljudi koji sami sebi postavljaju dijagnoze. No, Vaš je pristup potpuno drugačiji, inovativniji. Kao diplomiranoj psihologinji, koliko Vam smeta da se danas skoro svi „petljaju“ u Vašu struku? Jeste li se možda zato i odlučili da mreže, ali i svoje talente iskoristite na način da kroz humor ukazujete na probleme te da njime i liječite?

Uh, sad je ovo malo preambiciozno reći da liječim. Ne mislim da ikoga liječim – možda jedino sebe kroz tu autoterapiju. Jako, jako zanimljiv osvrt. Slažem se da u zadnje vrijeme možemo uvelike svjedočiti poplavi raznoraznih coacheva ovakve ili onakve vrste. Ja sam nekako došla do jedne spoznaje, a ta je sljedeća: ako tebi nešto pomaže, drž' se toga. Meni je svejedno ideš li ti nekom šamanu, psihologu, psihoterapeutu, bioenergičaru, homeopatu, life coachu ili vjeruješ u Boga,… apsolutno mi je svejedno ako tebi to pomaže – drž' se toga i tu staje svaka priča. Međutim, kada počneš studirati određenu temu (kao što su nas na psihologiji učili da studiramo ljudsku psihu) jer onda zapravo shvatiš koliko toga ne znaš, koliko su ljudski mozak i psiha kompleksni. Jednostavno se libiš davati bilo kakva jednostavna objašnjenja, a to je nešto što možemo primijetiti u današnjoj poplavi tih coacheva. Mislim da s tim treba biti malo oprezan (dosta oprezan). Zato, recimo, kada završiš – kad studiraš psihologiju, moraš steći nekakvu diplomu. Kad ti završiš za psihoterapeuta, ti prolaziš i osobnu terapiju, pa radiš i s drugima itd. Tako da… Postoji nekakva regulativa. Mentalno zdravlje kao takvo trebalo bi biti pod malo većom regulativom, ali situacija je takva kakva je i, na kraju krajeva, moramo biti realni… Postoje psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti koji su debeli kreteni. I sama sam znala čuti što se govori, kako se ponaša,… I s jedne i s druge strane ima i dobrog i lošeg. Zato svatko za sebe treba pronaći što njemu odgovara. Ono što još možemo primijetiti kod tih samozvanih gurua jest da pričaju iz vlastitog iskustva ili iz iskustva sebi bliskih ljudi. To su uvijek neki pristrani uzorci na osnovu kojih ti ne možeš generalizirati nekakvu širu publiku. Zato psihologija i postoji kao znanost. Postoje određene teorije koje se provjeravaju i sve je nekako regulirano. Kad smo već kod toga, u čitav taj svijet satirične umjetnosti ušla sam s videom „Kako prodavati maglu“ i on je upravo na tu temu.


Već sam Vas predstavila kao autoricu knjige poezije. „Razmrljane boje nevremena“ Vaša je prva knjiga spoken word poezije. Kako ste došli na ideju kreiranja iste (jer ta vrsta poezije nije nešto na što svakodnevno nailazimo) i planirate li možda realizirati još koju? Imate li neku pjesmu koja Vam je posebno draga?

Ideja za knjigu nastala je sasvim spontano jer sam ja u cijeli taj svijet spoken word poezije ušla spontano. Nisam imala namjeru da to u nekom trenutku bude objavljeno u tekstualnom obliku, između ostalog, i zato što se bavim govornom, a ne pisanom poezijom. Vjerujem da je dosta drugačije samo čitati tu poeziju i gledati i slušati kako se ona izvodi. Međutim, urednica knjige Jelena Kastaneti rekla mi je: „Ali Ena, ne želi svatko tvoju interpretaciju“. I to mi je bilo kao – pa daaa! Onda smo došli do ideje da knjiga izađe van i izašla je u okviru Alegrija knjige. I evo, prošle su dvije godine od tog izdavaštva. Na kraju mi je i drago da me pogurnula u tom smjeru jer knjiga je sad i u tiskanom obliku za one koji možda više vole sami stvarati svoje interpretacije. Što se pjesama tiče, ima ta jedna koju uvijek spominjem kao svoju najdražu, a zove se „Pseudočovjek“. Knjiga je nastala prije dvije godine, a poslije toga nastajale su još neke pjesme koje su mi možda milije od ovih već objavljenih, ali sve je to nekakav opus koji se stvara. Što više stvaraš, to više i brusiš tu svoju vještinu. Tako da evo… Ne znam hoće li biti neke nove knjige jer ova mi je još uvijek nekako mlada i to prije dvije godine kao da se jučer dogodilo. Možda bude nekakvo dopunjeno izdanje, a možda se i nakupi još pjesama za neku zbirku.


Fotografija: Lea Mikuličić / Na krilima kulture


Početkom listopada nastupili ste u rasprodanoj dvorani Lisinski sa svojim satirično-poetskim showom „Bez dlake na jeziku“. I mjesecima nakon, dojmovi publike i dalje ne prestaju pristizati. Kako je s Vama? Jesu li se Vama dojmovi slegli? Što za Vas znači jedan ovakav nastup?

Jedan ovakav nastup zaista je značio pomicanje vlastitih granica. Stvarno mogu reći da bez podrške meni bliskih ljudi – Matee Popović, mojih prijatelja, obitelji (naravno), Damira Bačića, Zvonimira Glibušića,… Da se razumijemo, nisam sama nastupala. Nastupala sam s njim. Bez pijanista Zvonimira show definitivno ne bi bio to. Mi smo jedan uigran tim koji se našao i koji je kroz glazbu i stihove odlučio progovarati o tim društveno-psihološkim temama na satiričan način. Lisinski je dosad najveći zalogaj u mojoj karijeri i, kad smo došli na tu ideju, a nije bila čak ni moja, bila sam kao: „Ma dajte, koji Lisinski“. No show je bio rasprodan i nekoliko dana prije same izvedbe! To mi je bila jedna sjajna povratna informacija da su hrvatsko društvo i, evo, zagrebačka publika stvarno otvoreni za poeziju. Poezija nije mrtva! Dojmovi su bili stvarno prekrasni i to je definitivno nešto što ću pamtiti cijeli život. Bez publike koja je bila tako otvorena, susretljiva, zaigrana, koketna mislim da show ne bi bio pamćen na taj način. Drago mi je što je publika to prepoznala jer, kako uvijek volim reći, ja ne mogu biti samodostatna sebi, potrebno je da publika dolazi, da se vraća, da preporučuje,… tako da – hvala Zagrebe!


No… Nije samo Lisinski Vaš veliki uspjeh. Niste li sa svojom spoken word poezijom nastupili u palači UN-a? Što biste mogli reći o jednom takvom iskustvu?

Da, to je isto jedna točka u karijeri, tj. na početku karijere koja je došla sasvim spontano i koju ću definitivno pamtiti. Nisam znala što se događa sve dok nisam došla u Ženevu pred tu palaču. Bio je kraj 2019. godine. Pozvala me Sanela Musić koja je dugo vremena pratila moj rad. Rekla je da se u Ženevi održava Peace Week i da je tema „Building Trust in Post War Communities” te me upitala želim li izvesti svoje dvije pjesme. Naravno da sam pristala. Jedna je bila „Poštovana predsjednice“ koja je nastala za istoimeni film producenta Daniela Pavlića. Izvela sam ju na hrvatskom jeziku, a druga je bila „Peace for Yesterday“ koju sam pisala na engleskom. Ti su ljudi tamo dobili uvod u tu temu kroz stihove i, da, dotaklo ih je; pogotovo „Poštovana predsjednice“ iako je bila izvođena na hrvatskom. Prošlo je brzo jer sve što je dobro, kratko traje. Eto, to je još jedan sjajan dio tih društvenih mreža jer ja Sanelu nisam poznavala uživo nego nas je Internet spojio tako da… hvala i na tome!



Video: Lea Mikuličić / Na krilima kulture


Danas je teško biti inovativan jer imaš osjećaj da je sve već rečeno i napravljeno, ali… Vama inspiracije ne manjka. Psiholog u Vama, ali i umjetnička Duša ne daju Vam mira, zar ne? Što nam to Ena Rajić još sprema, što od nje možemo očekivati?

Trenutno radim na jednoj predstavi s Tinom Sedlarom, našim stand up komičarem. Sve radimo bez ikakvog pritiska jer… umjetnika staviti pod pritisak – neće dobro završiti. Postoje još neke insinuacije za nekakve filmove, ali… Malo po malo. I, naravno, cilj je ovaj show dalje izvoditi diljem Hrvatske, ali i šire po regiji. Bitno je da smo dobili jedan ogroman vjetar u leđa pa da krenemo prezentirati i u ostalim krajevima Hrvatske kako ne bi ispalo da je sve samo u Zagrebu.


I za kraj… Kao mlada uspješna osoba, mladim osobama koje će ovo čitati… Možete li dati neki savjet za one koji su isto tako bez dlake na jeziku, koji svijet promatraju širom otvorenih očiju i koji istome žele doprinijeti svojim radom?

Možda je isfucano reći, ali… just do it! Kreni. Eksperimentiraj. Zabavi se temama kojih su se drugi odrekli. Pitaj se koja ti je namjera. Biti umjetnik zvuči elegantno, sjajno. Međutim,  umjetnikom se danas svatko naziva. Rad, rad, RAD! Ali vjerujem da svaki umjetnik mora biti dobar businessman. Moraš se baciti u taj marketing, u tu prodaju. Ako nemaš para, onda sam, a ako imaš, onda delegiraš nekome. Ne boj se. Slušaj vlastitu intuiciju i kreni. Puno toga će se dešavati na samome putu. Ponavljam – just do it!

Comments


bottom of page