top of page

INTERVJU: JUDITA FRANKOVIĆ BRDAR U današnjem vremenu svi smo mi – „YERMA“


Fotografija: Lea Mikuličić / Na krilima kulture

Judita Franković Brdar zasigurno je jedno od onih glumačkih imena koje ne možeš tako lako zaboraviti. Karizmatična riđokosa svojom energijom publiku, bilo filmsku ili kazališnu, osvaja na prvu. Šira javnost imala ju je prilike upoznati u brojnim televizijskim projektima hrvatske, ali i slovenske produkcije. Kome je promaknula aktivistica Sonja u Vorkapićevom filmu Sonja i bik? Kako zaboraviti hrabru, upornu i istine željnu Luciju Car koja je u tri sezone serije Počivali u miru razotkrivala tajne davnih dana duboko zakopane? No ima i onih koji bi ju mogli prepoznati ne samo po imenu i izgledu, već i po njezinome glasu koji se često može čuti i u domaćim sinkronizacijama crtića. Povezujete li sad možda našu energičnu i simpatičnu riđokosu glumicu s jednom istom takvom junakinjom imena Merida hrabra? Kako sam u uvodu i navela, ona nije samo filmska, već i kazališna glumica te ju ljudi željni dobre glume i atmosfere uživo (jer sve je, barem nama kazalištarcima, ljepše kada je smješteno u kazališni ambijent i istinski kontakt s likom ispred) mogu često vidjeti i na „daskama koje život znače“. Nekima će možda zazvoniti naslovi kao što su Judith French (za koju je dobila i Nagradu hrvatskog glumišta), Othello (Splitsko ljeto), Nepoznata iz Seine, Mjesec dana na selu,… YERMA. Upravo o ovoj potonje spomenutoj imala sam prilike porazgovarati s Franković koja je u toj predstavi u režiji Rajne Racz utjelovila naslovnu junakinju. Kako je bilo gostovati pred rasprodanim ZKM-om u jednom ovakvom komadu i što to za nju znači biti glumica, otkrijte u nastavku…


Za početak, diplomirali ste kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kako je došlo do toga da se opredijelite za glumačke vode? Kako Vam znanje s tog fakulteta pomaže u glumačkoj profesiji?

Jedno opširno pitanje, koje traži jedan opširan odgovor, ali probat ću to u kraćim crtama. Odrasla sam u malom gradu zvanom Kutina (gdje moji roditelji i dalje žive). Bili smo jako povezana obitelj i tamo smo se sestra i ja, zajedno s njima (koji su uvijek bili kreativni), igrali različitih igara te mi je kreativno izražavanje uvijek bilo nekako blisko, ali nikad se konkretno nisam fokusirala na ideju da bi mi nešto od toga bilo zanimanje. Kao klinci čak smo radili i nekakve predstave, igrali se kazališta, penjali se po drveću,… sve ono što je danas postalo pomalo zastarjelo (ali nadam se da neće i izumrijeti).

Onda je nastupila tinejdžerska faza u kojoj mi je sve bilo dosadno i išlo na živce (i kazalište između ostalog), ali u srednjoj sam školi zapravo otkrila kreativnost te sam, što se god moglo raditi u malome gradu kao što je Kutina, ja i radila – od mažoretkinja do lokalne televizije… Sve što se moglo, to sam i iskoristila. I tamo se onda između ostalog otvorila i dramska, tj. ja sam ju otkrila i shvatila da bi to možda moglo biti zanimljivo. Ta se amaterska grupa zvala „Beskućnici“ jer nije imala svoj prostor pa se stalno morala seliti, ali ja sam upravo u njoj otkrila glumu i zaključila kako je gluma dobra u tom smislu da u jednome životu možeš proživjeti toliko toga.

Kako sam, ponavljam, iz maloga mjesta, nama je Zagreb pojam velikog grada, a Akademija slika nečega gdje se ne može tako lako upasti. Tako sam kao prvi izbor stavila i prijavila komparativnu književnost i kroatistiku koje sam i željela studirati. Moja je ideja zapravo bila da to studiram i da idem na prijemni koliko god će puta trebati. Te iste godine otišla sam na prijemni na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu i to mi je bilo jedno vrlo ugodno iskustvo – pitali su me sve što sam pripremila, nisam prošla,… I sve mi je to bilo OK jer moja je ideja bila da odem na taj prijemni kako bih vidjela kako sve to funkcionira, a onda da dalje nastavim pokušavati. Međutim te 2000-te stvari su se za mene nekako posložile. Te iste godine kada sam upisala Filozofski i pala prijemni na ADU-u, u Teatru Exit otvorio se Glumački studio Teatra Exit koji su pokrenuli Simona Dimitrov Palatinuš i tad Edvin Liverić gdje bi, na neki način, obrazovali kazališnu publiku. Tamo je bila i nekolicina nas koji smo jako „zabrijali“ na glumu. Tu sam zapravo napravila i neke prve korake. Uvijek za Simonu volim reći da je ona moja velika učiteljica jer me naučila procesu, posvećenosti, ljubavi, radu, radu i radu – i to je ono što ja i dan danas volim. Da se razumijemo, sve je ovo lijepo – lijepo se meni obući za premijeru i sve, ali sve je to jedna mala glazura na sve ono što mene zanima, a to je zapravo proces i to da rastem u glumačkom smislu. Tako sam ja paralelno vukla ove dvije stvari i odlučila (intuitivno) da je to zapravo moj put. U tom studiju i na radionicama uokolo sam skupljala ta znanja i paralelno studirala na Filozofskom za koji i dan danas mislim da mi je zapravo dao najbolju moguću bazu, nekakvo opće znanje, ljubav prema književnosti,… tako da…

Uvijek ću biti zahvalna na tome iako sam diplomu stekla relativno nedavno jer, kako sam u jednom trenutku bila samo gluma, gluma, gluma; faks sam malo zapostavila. No prije nekih pet godina sam se vratila, odradila sve i… Ima nešto lijepo u tome kad više nisi mlad, kad ne učiš samo za ocjene i zbog nekakvih autoriteta i činjenja zato jer moraš. Ta nekakva pauza na Filozofskom bila mi je i nekako lijepa jer sam se tome učenju vratila kao nekakva odrasla osoba pa sam ga i doživjela nekako – baš za sebe. Drago mi je da tu diplomu imam zato što sam uvijek naginjala nekakvom obrazovanju (to su vrlo rano naši roditelji usadili u sestru i mene – učenje za sebe) i zato jer nikad ne znaš što će ti u životu trebati. Tko zna, možda kada se umorim od glume i zaželim nečega novoga, možda se prijavim i za doktorat, vidjet ćemo.


Na našoj sceni često se spočitava glumcima koji nisu završili Akademiju dramskih umjetnosti, ali Vi i unatoč tome uspijevate opstati na njoj te Vas možemo vidjeti i u kazalištu i na televiziji. Kako to uspijevate? Kako pristupate različitim medijima i što Vam je draže – kazalište ili film?

Apropo ovog prvog. Kad god me netko pita za moj put, ja ću uvijek savjetovati ljudima da se obrazuju i da probaju ići na Akademiju jer to je ipak ulaznica za taj svijet. I ako to ne uspije, onda se nađu nekakvi drugi načini. Ja se nikad nisam time opterećivala, dobro, lažem, možda malo jesam, ali u svoja četiri zida. Tu bih plakala, a zatim bih se sabrala i dalje nastavila raditi na sebi. Nikad me nije mučilo to što nemam papir. Htjela sam steći dovoljno znanja i raditi na alatima potrebnima kako bih mogla biti na jednakoj razini kao i drugi moji kolege i kako bih se mogla baviti poslom kojim sam se željela baviti. Tako da je to neki moj osobni put koji nikome ne bih nametala već upravo suprotno – da se idu obrazovati, da idu na ADU,… A ako nema druge, onda se traže drugi putevi. I ono što će možda biti značajno ljudima koji su zbunjeni oko toga glumac-(ne)glumac i što je sad to… Mislim da kolege kad se bore protiv toga, to više dolazi zbog svih ovih instant znanja, instant titula i instant svega. Dakle, ja sam se morala školovati iako to školovanje nije bilo u tom smislu regularno da bih se mogla baviti time jer… da bi se nečim mogao baviti, moraš imati i nekakve alate, ali i nekakvo znanje tako da uvijek navijam za to. Uvijek sam poklonik rada i mislim da ljudi trebaju biti hrabri i ne se dati obeshrabriti prvim odbijanjem. Bitno je ono što ti misliš. Sigurna sam da je to meni tad pomagalo jer sam ja negdje duboko u sebi željela i vjerovala da sam glumica i to sam jedino htjela biti. Onda se ta misao vjerojatno i materijalizirala.

Moja prva predstava, tj. prva koja me možda lansirala jest Judith French Vlatke Vorkapić. Sjećam se da sam tada davala samo intervjue za kulturu gdje su me uvijek pitali o procesu, ulozi i mnogočemu drugome, a danas se sav taj sadržaj stavlja pod zabavu. Ok, ali hoću reći da su se stvari danas drastično promijenile i mislim da je teže novijim generacijama, ali zato je bitan upravo i jedino – fokus. Bitna je vaša misao koju ne morate ni s kim dijeliti. One su moćna stvar i to vam nitko ne može oduzeti. Važan je rad na sebi i bitno je sebi stvoriti čvrste temelje jer… uvijek će netko reći da nisi dovoljno dobar (i to je legitimno), a s druge strane nekom se jednostavno nećete sviđati pa će i za ono dobro reći da nije. Tako da mislim da je bolje raditi na toj svojoj unutarnjoj snazi, ali, što je bitno i za glumu (i za svaki drugi posao) jest – da si otvoren. Jer… uvijek treba kretati ispočetka. Svaki proces to od tebe i traži. Sve je to u početku nepoznanica, ali njoj se ne smije pristupati kao zapreci već kao izazovu.

Što se ovog zadnjeg potpitanja tiče, jako mi se sviđa i samo pitanje, ali i način na koji ste ga postavili jer ja svakom mediju pristupam različito. Jako volim različite forme, a po pitanju kazališta volim taj široki dijapazon kazališnog izražavanja. Volim performans, volim i komediju, plesni teatar, „mainstream“, volim poetski teatar,… Hoću reći da imam i sreće da mogu sudjelovati u različitim projektima jer svaki traži neki svoj način i glume, i igre, i suodnosa,… Meni je isto zanimljivo istraživati do koje mjere mogu. Nekad možeš plesati po rubu nečeg što je samo prirodno, nečeg što je malo povišenije ,… Volim istraživati granice i htjela bih da i dalje imam hrabrost da se ne zatvorim u ono što je možda sigurno. Valja u tom smislu i riskirati – padati, praviti greške,… Neće propasti svijet zbog neke negativne kritike. Da, nije ugodno, ali… idemo dalje! Bitno je kako se nakon nečega oporaviš i na kraju dana bitno je što ti je neki projekt dao. Postoje neki procesi koji na van mogu polučiti pozitivne kritike, a ja na primjer više uopće ne želim surađivati s istim tim ljudima. Stvari nisu crno-bijele i zato trebamo uvijek biti otvoreni da idemo naprijed, a naprijed možemo ići samo ako si dopustimo da padnemo i onda se opet dignemo. Po pitanju toga što mi je draže… Evo, zaista ne mogu izabrati i opet moram reći da imam sreće da mogu raditi i jedno i drugo. Nekako kada sam razmišljala o sebi kao glumici, uvijek sam se vidjela na filmu, ali kako sam onda počela raditi u Exitu jako sam zavoljela kazalište tako da… Ono što mogu reći i što sam zaključila jest da volim raditi u kazalištu jer mogu isprobati širok dijapazon uloga i karaktera što je na filmu, na žalost, malo manje moguće, ali nadam se da će se i to promijeniti. Kazalište mi daje jako dobru kondiciju i mislim da kad kvalitetno radim u njemu, onda sam dobra i na filmu. I zato kažem… ne bih htjela da ikad moram birati jer volim i jedno i drugo.


Fotografija: Lea Mikuličić / Na krilima kulture

Riječka predstava „Yerma“ u svibnju je gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih i zagrebačku publiku ostavila bez teksta. Kako je bilo glumiti u jednome tako inovativnome projektu?

Da, predstava u ZKM-u je fakat prošla prekrasno. Cijeli ansambl Yerme je od početka, tj. čim je Rajna iznijela svoju ideju, bio instant kupljen. Rajna je u tom smislu jedna vrlo elokventna, kreativna i obrazovana, reći ću osoba, a onda uz sve to dolazi i sve ostalo. Već smo se na samom tom prvom sastanku usuglasili da želimo u tome sudjelovati i tako se nekako nastavilo i dalje. Svi smo stvarno zagrizli i htjeli biti dio tog svijeta koji je ona zamislila i koji je stvarala zajedno s nama. Prekrasna mi je bila izvedba. ZKM je bio pun i bilo je baš predivno.

S Rajnom imam jednu posebnu mogućnost jer nju zanima ta određena vrsta poetskog kazališta, a, kako sam već ranije rekla, ja volim istraživati razne smjerove, pa mi je utoliko super što mi ona daje takve nekakve prilike. Kad si član nezavisne scene nemaš baš puno šanse za igranje klasika. Ja sam sad zadnje igrala Mjesec dana na selu i Yermu, a to su ipak neki klasični kazališni tekstovi, tako da u tom smislu bilo mi je predivno izgovarati te Llorcine rečenice koje su s jedne strane poetične, a s druge smo ih strane ipak pokušali držati u tom nekakvom balansu da one zapravo budu istinite kada budu rečene i da zadrže taj svoj poetski dijapazon. Ono što mi je bilo prekrasno je i to što Llorca nudi taj fizički iskorak i nekakav fizički teatar; utjelovljenje tih nekih pjesničkih slika tako da… Stvarno sam uživala u tom procesu.


Llorcina „Yerma“ zapravo se bori za ostvarenje majčinstva, tj. to joj postaje i svojevrsna opsesija. I danas često vidimo i čujemo kako mnogi zagovaraju to da je žena stvorena jedino za to da bude majka i da je tek onda u potpunosti ostvarena. Kako je bilo raditi na takvoj ulozi? Koliko ste Vi slični Yermi ili koliko ste Vi različiti od nje?

Onako kako sam ja to doživjela (a i u razgovoru s Rajnom), meni se čini da je ta njezina težnja za majčinstvom neka metafora puno veća od te jedne ideje. Yermina želja za majčinstvom ujedno je i želja za znanjem, za onim što je izvan okvira toga sela – gdje je to znanje i kako do njega može doći. Ta opsesija pojmom majčinstva s jedne je strane želja za prihvaćanjem (svi imaju dijete, a ona ga nema), a s druge pak strane čini mi se da smo s Yermom uspjeli postići tu neku ženu kod koje nije toliko stvar njezine hrabrosti, već želje za spoznajom – ona se prva usudi postavljati pitanja. U jednoj replici iz predstave koju Yerma izgovara najvidljivija je ta metafora gdje možemo uočiti tu želju za znanjem, tj. spoznajom svijeta, života, humanosti, kreativnosti,… Upravo zato je i kraj naše predstave rušenje starih navada kako bi se dalje moglo ići slobodno.


Fotografija: Lea Mikuličić / Na krilima kulture

Ovo nije Vaša prva suradnja s ovom mladom redateljicom. Recite nam, kako je to surađivati s Rajnom Racz koja je, također, završena komparatistica pa obje imate visok stupanj znanja i razumijevanja književnosti i svih njezinih segmenata.

Naša prva suradnja bila je na njezinom završnom ispitu. To je bio tekst Paula Claudela Razmeđe podneva koji smo radili u &TD-u. Ona je mene tad pozvala i htjela raditi sa mnom, a meni se taj tekst jako svidio. Bila je je to intuitivna odluka. Nisam je do tada poznavala, a u krajnjoj liniji ona je i mlada, a ja sam imala neke svoje poslove pa se nismo nikad ni susretale. Kupila me svojom nevjerojatnom maštovitošću. Mislim da je ona isto tako jedna Yerma koja žudi za znanjem. Mislim, ona naravno ima i prilike. Mi danas imamo prilike. To je isto zgodno spomenuti - koliko danas možda ne znamo cijeniti mogućnost da se obrazujemo i da dobivamo nekakvo znanje koje mislim da nam je bitno, iako svijet govori drugačije – npr. da možemo objaviti nekoliko zgodnih fotografija ili postova i evo nas već smo zvijezde, ali… ja nisam sigurna koliko je to na čvrstim nogama. Kažem, možda sam ja stara škola, možda će me pojesti vrijeme kao ove glumce u nijemim filmovima kad je došao zvuk pa su propali. Moguće! Ali i dalje želim vjerovati da rad i dobri temelji ipak dođu na svoje. Kad imaš nekakve dobre temelje, znaš što hoćeš i ulažeš u sebe i u svoje znanje, mislim da onda to znanje ipak negdje i dođe na naplatu. Ne poruši se lako kao kula od karata. I to mi se onda svidjelo kod Rajne, kao što sam rekla, ta nevjerojatna maštovitost i to nevjerojatno iščitavanje tekstova; zapravo i te teme kojih se prihvaća kao tako mlada osoba te mi je drago da mi dopušta da u svemu tome i ja sudjelujem. Na tom smo ispitu uspostavile to neko zajedničko povjerenje. Ona mi također daje da igram te neke likove koje mi možda neki drugi ne bi dali da igram. Osjećam da uz nju, u glumačkom smislu, napredujem.


Što nam to novo priprema Judita Franković Brdar? Možemo li se uskoro nadati nekom novom kazališnom ili televizijskom projektu?

Da budem iskrena, sad se trenutno malo više odmaram i paše mi. Treba mi te neke dobre dokolice. Ja volim raditi i, kad radim, radim maksimalno. Ali isto tako se volim odmarati jer, kad se odmaram, odmaram se maksimalno. I mislim da treba uzeti vremena za odmor (koliko god da je to danas teško). Valja napuniti baterije. Bitno mi je da se odmorim, napunim i da u biti dobijem potrebu da nešto novo stvaram. Iz te neke pozicije pokušavam i kretati. Uvijek tražim nešto što mi je novo .

Novi projekti? Čeka me snimanje jednog slovenskog filma ovo ljeto i potencijalno jedna predstava, ali neću sad puno o tome pošto još nismo krenuli i uvijek je bolje puno ne pričati o onome što nije i ne trošiti energiju na pričanje nego se koncentrirati na rad. Tako da… bit će sigurno nešto novo jer još uvijek vjerujem u glumu i dok vjerujem u nju, bit će nečeg novog. Kad prestanem vjerovati, onda ću to prepustiti ljudima koji i dalje vjeruju.

コメント


bottom of page