top of page

INTERVJU: TEA ŠIMIĆ & MARTINA MANDEK; KORAK PO KORAK – POD SVJETLIMA REFLEKTORA


Fotografija: Tea Šimić


Opredjeljenje za plivanje u umjetničkim vodama svakako je jedno od najzanimljivijih i najneizvjesnijih – nikada ne znaš na koju ćeš obalu isplivati i hoćeš li uopće isplivati. Biti glumac u institucionalnom kazalištu nalik je bivanju u moru – nije lako, ali, htio-ne htio, opet imaš neku sigurnost koja te drži na površini, imao ti angažmane ili ne, ali… budi ti samostalni umjetnik na našoj sceni… E, to je sad već neka druga priča! Neprestani virovi, brzaci, hvataj 'vamo, hvataj tamo – samo ulovi slamku spasa. Neizvjesnost je golema, ali… uporni opstaju, zar ne?


Svjedoci smo kako iz godine u godinu na našoj sceni niče sve više mladih (i perspektivnih) glumačkih imena, ali svjesni smo i činjenice kako postoji znatan nerazmjer između broja umjetnika i radnih mjesta, a na kraju krajeva tu je i problem maloga kulturnoga prostora, tržišta. No ima i tu neke čari kada ti mladi ljudi pokazuju svu svoju kreativnost i hrabrost te se odupiru potapanju i svijetu pokazuju – „Tu sam! Još ćeš me vidjeti i čuti!“


Dvije moje sugovornice također pripadaju ovoj mladoj gardi glumaca spremnih pokazati tko su i što mogu. Sad je red da ih predstavim njihovim imenom i prezimenom – one su Tea Šimić i Martina Mandek, dvije mlade glumice i suosnivačice Kazališne družine „Emma“.

Što nam to one imaju za reći? Doznajte u nastavku…


Pripadnica ste naše nezavisne scene (odnedavno i punopravna članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika), koliko je teško (ili lako) djelovati na njoj?

T: Od 2024. godine službeno kreće moje članstvo u HZSU-u i jako se radujem tom razdoblju. Nije mala stvar kad država prizna tvoj umjetnički rad i pokriva troškove mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Djelovanje na nezavisnoj sceni je, u usporedbi s institucionalnim kazalištima, definitivno teže, a moje osobno putovanje na istoj vjerojatno spada među trnovitije. U nastavku ćemo to malo „zagrebati“.


Porijeklom ste iz Bosne i Hercegovine, a glumu ste završili na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Smatrate li da Vam to predstavlja svojevrsnu prepreku pri afirmiranju na našoj kazališnoj sceni (s obzirom na to da mladi koji ovdje završavaju Akademije, već su do kraja studija upoznati s našom scenom, ali s njima je upoznata i sama publika kao i važni ljudi iz umjetničke „branše“)? T: Pitanje gotovo samo daje odgovor. Biti nepoznat u nekom gradu možda nije prepreka u svakom poslu, ali u našem definitivno jest. Bila bih sretna da je to jedini otežavajući faktor jer bi strpljenje bilo dovoljan recept za uspjeh, ali bojim se da uz taj sindrom „stranca“ važno mjesto zauzimaju predrasude na raznim osnovama, zatvoreni krugovi, apsurdno velik nedostatak dostupnih radnih mjesta u odnosu na količinu nezaposlenih te sve ostalo što možete pretpostaviti da dolazi u paketu „život dotepenca s umjetničkom diplomom“. Insajderima nije nužno bolje, svačija karijera je jedinstveno putovanje, ali zasigurno ne dijelimo iste temelje. Manjak audicija da ne spominjem. Kriterije po kojima se dodjeljuju uloge na pojedinim audicijama DA I NE SPOMINJEM.


Fotografija: Tea Šimić


Vi ste nedavno diplomirali glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu u klasi Krešimira Dolenčića. No, glumu ste počeli studirati u Sarajevu. Zašto ste se odlučili prebaciti na zagrebačku ADU? Kakva je razlika između ta dva studija? Možete li reći da Vam se jedan od ta dva posebno urezao u srce?

M: Lijepo izgleda ova rečenica ,,nedavno ste diplomirali”, ali nisam još. Čeka me ispit iz govora i pisanje završnog rada. Da, završila sam preddiplomski studij glume na ASU u Sarajevu. Nakon toga odlučila sam se preseliti u Zagreb kada se dogodila korona i lockdown, a glumica bez posla u novom gradu je mučan teren. Tako da… nisam previše razmišljala o studiju na ADU, to je bila SVE ILI NIŠTA situacija. Jednostavno sam morala pronaći izvor za daljnje napredovanje i širenje poznanstva. Ne bih rekla da sam se prebacila na ADU jer morala sam uložiti ogromnu količinu svoje energije za rad na materijalima i položiti prijamni ispit. Bivati na ADU u svemu je drukčije od bivanja na ASU. To su dva različita svijeta, ali isti DNA. Svaka akademija ima svoje vrline i mane, a studij glume je delikatna i kompleksna stvar. Konkretne razlike vidim u pristupu studenata i profesora prema radu i godila mi je promjena, bila mi je potrebna. Srce mi je u Sarajevu, tamo sam odrasla u glumi uz kvalitetne ljude i uvijek ću biti zahvalna na tom iskustvu i znanju, a u Zagrebu su se isto tako rodili lijepi odnosi!


Je li želja za bavljenjem glumom prisutna od najranije dobi ili ste se pak za nju opredijelili postepeno?

M: Otkad znam za sebe, poznajem se kao glumica.

Fotografija: Sanela Zukić



Iza Vas je puno projekata, ali kazališnoj su publici trenutno najpoznatiji „Bukača“ i „Ona i on“. „Bukača“ je nastala prema istoimenoj knjizi autorice Martine Mlinarević. Što Vas je to toliko privuklo u njoj da od nje odlučite napraviti svoju monodramu? T: Ogoljeno, besramno, duhovito i u najmanju ruku vješto pisanje autorice. Njezin mi je svjetonazor jako blizak, a tako žilavo artikulirati misao u riječ naprosto ne umijem. Ali zato ih umijem odigrati, što mi je posao i svrha.


Fotografija: Silvia Roberta Z

Fotografija: Jakov Kaštelan

Prethodno spomenuta monodrama bila je, ako se ne varam, motiv za osnivanje Kazališne družine „Emma“ koju ste oformile zajedno. Međusobno si pomažete u njezinu rastu i razvitku, a družina, osim što je već realizirala neke naslove, u svojoj ponudi ima i dramske radionice za djecu, mlade i odrasle. Kakav je interes za iste, hoće li baš Vaša „Emma“ iznjedriti nove mlade glumačke nade naše kulturne scene? Kakav je osjećaj prenositi akademski stečeno znanje na mlade ljude željne glumačkog izražavanja? Smatrate li se strogima pri tome ili se nastojite u radu približiti svojim polaznicima?

M: Da. Tea je imala spreman projekt koji je htjela plasirati na nezavisnu scenu, pa me pitala želim li, na neki način, biti dijelom toga i ja sam pristala. Što se tiče mog djelovanja u „Emmi“ to nisu bile samo dramske radionice. Vodila sam društvene mreže, okupljala ljude i skupljala financijska sredstva, kreirala sadržaje, itd. Ušla sam u to srcem i radila sa znanjem koje sam imala u tom trenutku. Kasnije se pojavila prilika za rad s mladim ljudima, pa sam i to probala. Okupili smo divne, divne ljude. Puno sam naučila od njih i trudila sam se dati svoj maksimum i, moram priznati, tada se nisam pronašla u tim vodama, ali… Trudila sam se biti prijatelj i pokloniti, kako njima tako i sebi, nekoliko sati kreativnog rada, oslobađanja i lijepih trenutaka. U svakom slučaju, oni će bolje od mene znati reći kakva sam bila kao predavač! T: Tako je. Interes za radionice je zadovoljavajuć. Prednjače nam definitivno one za djecu s Tenom Tadić, koja ih vodi već tri godine, ali smo produktivni i s odraslima. Štoviše, jedna nova grupa kreće od siječnja, a prijave traju dok ne popunimo maksimalan broj polaznika. Otvaramo jednu novu radionicu za djecu s Mirnom Ostrošić i novu radionicu za odrasle sa Zdenkom Šustić. Obje su izuzetno talentirane glumice i lutkarice zbog čega sam jedva čekala da postanu dio našeg malog tima. Naši polaznici su pretežno na radionicama iz hobija ili čiste znatiželje, tako da zasad nismo nikoga otpremili na akademiju, ali gledati ih na završnim izvedbama kako guštaju pred obitelji i prijateljima uvijek je nezaboravno!


Publika Vas trenutno ima priliku gledati kao Maju Romić u RTL-ovoj seriji „San snova“. Koliko ste Vi slični Maji, odnosno različiti od nje? Mislite li da je publika dobro prihvatila seriju? T: Maja Romić i Tea Šimić ponekad mi se čine kao ista osoba postavljena u potpuno različite okolnosti, a to ih ipak čini različitima. Kad čitam nadolazeće scene često pomislim: „Bože dragi kako je ova Maja…“ a to je pak najslađi trenutak za glumca. Tada moram žestoko pravdati razlike između Maje i sebe jer mi na prvo čitanje izgleda da „ja nikad ne bih ovo“, ali znam da Maja Romić sigurno bi. Stoga moram pronaći njezine razloge i na taj način postati ona. Generalno mi je kao pravnica odlična jer radi svoj posao strastveno i temeljito, ali u privatnom životu ima taj patrijarhalni sindrom brižne majke prema svim muškarcima oko sebe, a na to sam jako, ali jaako alergična. Pa mi Maja nekad jaaako ide na živce. Znate kad ljudi gledaju horror film i viču: „MA BUDALO NE IDI TAMO!?“ E tako ja s Majom, nekad mi je teško pristati na stvari koje izgovori ili uradi, ali moram, u ime svih Maja tamo. I Maje su ljudi. A kad smo kod njih, publika je podijeljena na razne kritičare i na fanove koji se naprosto vole navečer malo opustiti i zabaviti uz TV. A ljudi k'o ljudi – među tim kritičarima ima 90% neutemeljenih (čitaj „profesionalni internetski komentatori koji bi nakon radnog dana radije vrijeđali fiktivne likove i glumce koje nisu nigdje drugdje gledali, nego ljude koji su zapravo dio njihovih života“) i 10% konstruktivnih. A ova pozitivna ekipa često se hoće fotkati na ulici i hvala im što su dosad to svaki put zatražili pristojno.

Fotografija: Bruno Fantulin


Pred Vama je dug put djelovanja na našoj sceni. Imate li nekakve želje vezane uz projekte u kojima biste voljeli sudjelovati? Vidite li se na nekoj stranoj sceni? Priželjkujete li si inozemnu karijeru?

M: Imam želju živjeti od glume, raditi s ljudima s kojima mogu rasti i napredovati, ali taj put ne samo što je dug nego je i nepredvidiv. Trenutno se vidim kako radim projekte koji me ispunjavaju. Nikad mi nije bilo bitno gdje.


Za kraj, što novo možemo očekivati od vas?

M: Iščekujemo premijeru filma Božji gnjev redatelja Kristijana Milića!

T: Velike ciljeve nije dobro dijeliti s drugima, nego samo ići prema njima u tišini. Ima ta neka izreka?

Comentarios


bottom of page