Za početak, što je MMT ili Moderna monetarna teorija?
Suvremeni makroekonomski okvir monetarne teorije kaže da monetarno suverene zemlje poput SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Japana i Kanade, koje troše, oporezuju i posuđuju u fiat (fijudicarne, bez pokrića) valuti koju u potpunosti kontroliraju, nisu operativno ograničene prihodima kada je u pitanju državna potrošnja, ugabuga, kako to? Pojednostavljeno, takve se vlade ne oslanjaju na poreze ili posuđivanje za trošenje jer mogu tiskati onoliko koliko im je potrebno i monopolisti su u valuti. Budući da njihovi proračuni nisu poput redovnih kućanstava, njihove politike ne bi trebale biti oblikovane strahom od porasta državnog duga.
MMT osporava uobičajena vjerovanja o načinu na koji vlada komunicira s ekonomijom, prirodi novca, korištenju poreza i značaju proračunskog deficita. Ta su uvjerenja, kažu kritičari: "mamurluk" iz doba zlatnog standarda i više nisu točna, korisna ili potrebna.
Središnja ideja MMT-a jest da vlade s fiat-valutnim sustavom pod njihovom kontrolom mogu i trebaju ispisati (ili stvoriti s nekoliko pritiskanja tipki u današnje digitalno doba) onoliko novca koliko trebaju potrošiti jer ne mogu propasti ili biti insolventne, osim ako donosi se politička odluka.
Dakle, umjesto da vlada sa vlastitom fiat-valutom koja treba prikupiti porezne prihode prije nego što potroši, ona može ispisati onoliko novca koliko želi potrošiti sve dok realna ekonomija radi s manje od punog kapaciteta, na što ukazuje niska i stagnirana stopa inflacije. I sada dolazimo na najbitniji realizaciju, a to jest da je:
Uloga poreza je jednostavno uklanjanje novca iz gospodarstva kako bi se nadoknadila državna potrošnja te kako bi se spriječila inflacija.
Iznimna je korist MMT-a u vrijeme vrlo visokog državnog deficita u tome što prinose na državne obveznice održava na niskom nivou (jer drastično povećava tržišnu potražnju za državnim obveznicama, a time i uzrokuje rast njihove cijene, a time i pad prinosa), a niži prinosi znače troškovi servisiranja svih novih dugova su drastično smanjeni.
Neki kažu da bi takva potrošnja bila fiskalno neodgovorna jer bi se dug povećavao, a inflacija bi poletjela u nebo. No, prema MMT-u, veliki državni dug nije preteča kolapsa za koji sam naveo da jest, zemlje poput SAD-a mogu pretrpjeti puno veće deficite bez razloga za zabrinutost, a mali deficit ili višak mogu biti izuzetno štetni i uzrok recesija budući da je deficitna potrošnja ono što gradi štednju ljudi.
Teoretičari MMT-a objašnjavaju da je dug jednostavno novac koji je vlada uložila u gospodarstvo i nije ga oporezivala. Također tvrde da je usporedba vladinih proračuna s prosječnim kućanstvom pogreška.
MMT je posljednjih godina sve popularniji na progresivnoj / lijevoj strani politike. Čini se da MMT nudi način za financiranje povećane državne potrošnje bez potrebe za automatskim povećanjem poreza da bi se to platilo, pa je politički atraktivan za lijeve stranke koje žele izbjeći kampanju na vjerojatno nepopularnoj platformi za povećanje poreza. No, možda je glavni pokretač šireg prihvaćanja MMT-a ishod eksperimenta iz stvarnog svijeta u desetljeću nakon financijske krize 2008. godine, u kojem su zabilježeni masovni porasti potrošnje javnog deficita, popraćeni jednako velikom monetizacijom većeg dijela, novi javni dug kada su središnje banke učinkovito tiskale novi novac i otkupljivale novoizdane državne obveznice, a što je popraćeno ravnomjernom ili čak padom stope inflacije. Činilo se da je to potvrdilo neke od središnjih stupova MMT-a, a to je da je funkcija oporezivanja kontrola inflacije i da je tiskanje novca u redu dok realna ekonomija posluje s manje od punog kapaciteta.
Političko pitanje koje proizlazi iz svega ovoga jest što učiniti dugoročno sa svim onim državnim dugom koji je sada dio bilance stanja autonomnih središnjih banaka. Tradicionalna politika i teorija kaže da središnja banka mora u jednom trenutku ‘opustiti’ svoju poziciju ubrzo nakon završetka neposrednog kriznog razdoblja, rasprodati hrpu obveznica dok sazrijeva i tako ‘očistiti’ svoju bilancu. Problem je, posebno s obzirom na opseg posjeda obveznica, što će uzrokovati skok prinosa, a time i nagli rast troškova bilo kojeg daljnjeg zaduživanja države.
Progresivna alternativa je jednostavno ostaviti ogromnu gomilu državnog duga da bezazleno sjedi na knjigama središnjih banaka, možda zamjenom dospjelih obveznica za novu posebnu klasu "trajnih obveznica," 100 godišnjaka s ultra niskim kamata s rokovima dospijeća od recimo 100 godina, i čiribu čiriba samo zaboravit na njih?
To je manje-više ono što je učinjeno s prethodnim skokovima duga, posljednje obveznice Prvog svjetskog rata dugog dospijeća isplaćene su tek 2010. Samo neka vrijeme, gospodarski rast i postupna erozija vrijednosti duga kroz umjerenu inflaciju sve riješe tijekom sljedećih stotinu godina i bit će guchi.
Izvora nemam dragi ljudi jer pišem iz glave, slušam i čitam vijesti, razmišljam, procesuiram i onda kada misli budu zrele, prenesem u pisani oblik.
Svim čitateljima, želim ugodan ostatak dana.