NAPOMENA: ovaj je članak napisan nekoliko dana prije kratkotrajne sage o takozvanoj Europskoj Superligi, kojom je dvanaest najbogatijih klubova svijeta (među njima, ironično, Arsenal) odlučilo da je novac bitniji od integriteta sporta. Tema ovoga teksta upravo su vrijednosti koje bi postojanjem ove lige u potpunosti nestale.
Do navršenih osam godina života živio sam u desetak gradova. Neki su mi i dalje u vrlo dobrome sjećanju, dok se drugi nalaze u magli koja postaje sve gušća sa svakom prolazećom godinom. Ipak, svi imaju nešto zajedničko – detaljno se sjećam svakoga stadiona. Od skromnoga terena NK Graničara iz Županje, grada koji je ljubiteljima nogometa najpoznatiji kao mjesto ‘prve’ nogometne lopte, do daleko raskošnijega stadiona Maccabija Haife, svi nude jedinstveni osjećaj bez kojega moje uspomene ne bi mogle biti toliko živopisne. Naravno, da se ponovno odlučim posjetiti Županju ili Haifu, vjerojatno bih shvatio da moji detalji nisu sasvim točni, ali ni osjećaj svakako ne bi bio isti.
Nedavno sam razmišljao koji od tih stadiona mi je najdraži. Prvo sam pomislio na stadion Kamena Ingrada. Gledao sam ih uživo kada sam imao tek tri godine i još nisam pretjerano dobro shvaćao pravila igre, ali osjećaj zajedništva bio je nevjerojatan. Jedanaest igrača koji su igrali kao jedanaest prijatelja izlaze na teren i jednostavno uživaju u vremenu koje provode zajedno. Bez obzira na financijsku skromnost kluba, koji se raspao samo nekoliko godina kasnije, svi su prštili životom. To ih je zajedništvo dovelo do mogućnosti da igraju protiv Schalkea, njemačkoga giganta daleko iznad njihovih kapaciteta. Taj pojam zajedništva možda zvuči otrcanim, ali Schalke je imao daleko bolje igrače, bolje uvjete i 40 000 agresivnih navijača koji su ih bodrili svake minute. Bez obzira na to, Schalke je jedva prošao. Velikani iz Gelsenkirchena znojili su se 180 minuta protiv kluba iz sela za koje čak ni neki Hrvati nisu čuli. Ubrzo sam se sjetio Kantride i tribine koja se nalazi ispod stijena, ispunjenu ‘stravstvenijim’ navijačima. Blago je reći da se nisu sramili vikati ono što im je na umu. Mama i ja napravili smo kobnu pogrešku pridruživši se navedenoj skupini, a šestogodišnji ja naučio je potpuno novi katalog psovki jedinstvenih za nogomet. Odjednom, u moje misli uleti stadion Cibalije i najljepši slobodni udarac kojemu ću ikada svjedočiti. Zatim pogledam svoje susjedstvo i u daljini vidim Maksimir, stadion ružne vanjštine u kojemu sam svjedočio gotovo neograničenoj količini predivnih prizora, od slobodnjaka Boška Balabana koji je otupio bolni poraz protiv Shakhtara Donetska do Oršićevoga hat-tricka protiv Atalante. Što tek reći o dvoranskome prvenstvu? Još se sjećam kako mi otac govori da Josip Kuže više nije trener Dinama dok sjedimo i jedemo kokice u Domu Sportova. Vrtim u glavi sve te prizore i shvaćam da čine veliki postotak sretnih iskustava u mojemu životu. Na tribini se ujedno osjećam i pomalo slobodnije. Kakva god da je situacija u ‘stvarnome svijetu’, na utakmici je drugačije. Glasnice su ti efektivno uništene nakon dvadeset minuta, ponekad se smrzavaš, čak i pokisneš, lakše izgubiš živce, ali nije te briga. Uživaš.
Ono što je loša strana moje rane turneje stadionima činjenica je da se nikada nisam istinski povezao s nekim od ranije navedenih klubova (i nekih drugih koje nisam naveo u ovome tekstu). Moj mladi mozak nije bio spreman da se zaustavi na Zadru, Kamenu Ingradu, Rijeci ili nekome drugome. Do svojih navršenih osam godina idealizirao sam samo igrače, bio to Ivica Olić, Dado Pršo, David Villa ili Edwin van der Sar. Ipak, onaj kojega sam idealizirao iznad svih bio je Eduardo da Silva. Svaki od njegovih trideset četiri golova koje je zabio u najboljoj sezoni u povijesti HNL-a bio je poput maloga komadića čarolije. Odmah nakon toga otišao je u Arsenal, londonski klub koji mi je bio poznat samo po imenu. Naravno, htio sam ga gledati što je više moguće pa sam odlučio gledati i tu misterioznu momčad. Na početku sam obraćao pozornost samo na njega i bio sam oduševljen onime što sam gledao, sve dok nakon nekoliko mjeseci nije pretrpio lom noge kojega se svi pomalo prejasno sjećamo. Na svu sreću, nisam gledao utakmicu uživo, ali dvije slike bile su neizbježne: bolna grimasa na licu Eduarda i nepromišljeni protest Williama Gallasa, koji je nakon utakmice sjedio na sredini igrališta, potpuno sam. Arsenal je zbog toga upao u višemjesečnu krizu koja ih je stajala naslova prvaka, Bendtner nije mogao pogoditi trudnoga slona u liftu, a kamo li gol, Wenger je i dalje imao problema sa zatvaranjem jakni, ali to mi tada nije bilo bitno. Ono što me zaista pogodilo je činjenica da čak i naši idoli mogu pasti. Nije me bilo briga što ga navijači i dalje obožavaju i da će mu dvije godine kasnije posvetiti gromoglasni aplauz kada posljednji put izađe na teren londonskoga stadiona, ovaj puta u dresu Shakhtara. Eduardo više nikada nije bio onaj igrač koji je naizgled mogao napraviti sve što pokuša. Iako toga nisam bio svjestan, to je bio početak mojega postepenoga gubitka strasti za nogometom. Ubrzo nakon toga Hrvatska je ispala iz Eura 2008. protiv Turske. Svi smo bili pogođeni i sami spomen Turske u nekima aktivira PTSP, ali količina tuge koju sam osjećao u nadolazećim danima prelazila je granicu normale. Mislim da je neki dio mene bio svjestan da moja ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu više nije toliko snažna. Prošlo je nekoliko godina, a povezanost gotovo da je nestala. Pogledao bih pokoju utakmicu i uživao bih, ali onaj jedinstveni osjećaj nije bio prisutan.
Nedugo zatim upoznao sam osobu koja mi je sada vjerojatno i najbolji prijatelj, ali ono što je bitnije je činjenica da je to jedan od rijetkih prijatelja s kojim sam mogao razgovarati o nogometu. Kao i ja, bio je svjestan da je nogomet više od običnoga udaranja lopte. Razgovarali bi o nostalgičnim trenutcima i malo po malo prisjećao bih se nekih detalja koji su me činili sretnim. Iste godine, mali Leicester se svakim prolazećim kolom približavao naslovu prvaka Engleske. Jedna od najispirativnijih sportskih priča događala se pred našim očima. Odlučio sam pogledati jednu njihovu utakmicu da vidim na koji se način piše povijest i primjetio da igraju protiv Arsenala. Neočekivano i gotovo nestvarno, odjednom ponovno osjećam devedeset minuta magije. Nešto me privlačilo ovome smotanome velikanu. Simpatični Wenger nervozno trlja ruke na klupi, Čech daje sve od sebe iako je njegov zenit prošao prije puno godina, Mesut Özil šalje svaku loptu savršenom preciznošću, a ja sam počeo navijati. Utakmica je bila ispunjena obratima. Leicester vodi, ali dobili su crveni karton. Arsenal izjednačuje, ali ne mogu pronaći drugi pogodak koliko god se trudili. Onda na teren ulazi Danny Welbeck, sada već bivši nogometaš Arsenala, prvi put nakon ozljede koja ga je mučila punih devet mjeseci. Naizgled nevjerojatno smotan i traljav, trudi se. Nisam znao što je Wengeru bilo u glavi. Deset minuta kasnije, duboko u sudačkoj nadoknadi, Welbeck na jedvite jade dodiruje loptu glavom i…zabija. Stadion postaje toliko glasan da imam osjećaj kao da mi je potres u stanu. Svako malo ponovno pogledam taj gol, a komentar Petera Druryja isponova opisuje moje osjećaje:
“Özil clips it in…Welbeck! There’s your fairytale! Welbeck back and scoring! The most melodramatic title-turning goal of his dreams!”
Arsenal, naravno, nije osvojio naslov prvaka, ali navijačima to nije bilo važno. U tome trenutku, bez obzira na budućnost, njihov klub je na vrhu svijeta.
Počeo sam sve češće pratiti njihove utakmice. Malo po malo učio sam o njihovoj povijesti, poznatoj i nepoznatoj. Arsenal već godinama nije dobra momčad, ali uvijek je zanimljiva. Kada ih gledam, osjećam ono zajedništvo koje sam osjećao prije gotovo osamnaest godina. Svaka me njihova utakmica podsjeća na ono što sam volio kod nogometa još odkada sam bio niži od metra. Naučili su me nositi se s porazom, koliko god bio bolan. Idoli će padati, ikone će odlaziti, ali doći će nove. Stadion će ostati gdje je bio, a s njime i navijači.
Manje od godinu dana nakon spomenute utakmice, dobio sam priliku otići u London. Naravno, iskoristio sam tu priliku da pogledam Arsenal uživo. Nikada nisam bio na većem stadionu i vjerojatno nikada ni neću. Čekam vlak u London Undergroundu i razgovaram s ostalim navijačima koji su jednako entuzijastični, iako za razliku od mene gledaju Arsenal uživo svaki tjedan. Na stadionu, 60 000 ljudi sjedi sa mnom i sljedećih devedeset minuta dijele moje želje i snove. Gunnersaurus, maskota kluba, veselo pleše na terenu. Unatoč reputaciji Emiratesa kao tihoga stadiona, atmosfera je bila nenadmašiva. Mislio sam da se ne mogu osjećati bolje. Olivier Giroud pobrinuo se da ne bude tako. Počeo je jurišati prema šesnaestercu na mojoj strani terena čekajući loptu Alexisa Sancheza, a nekoliko sekundi kasnije zabio jedan od najljepših golova u povijesti kluba, službeno proglašen pogotkom sezone nekoliko mjeseci kasnije. Kolektivni vrisak navijača nije bio toliko glasan jer mnogi nisu mogli vidjeti što je Giroud napravio. Minutu kasnije, snimka gola bila je prikazana na videozidu stadiona, a zvuk postepeno rastućega oduševljenja vječno će mi biti urezan u pamćenje.
Kraj! Arsenal 2-0 Crystal Palace.
Zvuči nestvarno i pomalo izmišljeno da sam od svih utakmica prisustvao baš toj, ali to je bila moja sreća. Ponovno sam se prisjetio jedinstvene ljepote nogometnih stadiona i tako sam zavolio Arsenal.
Vjerujem da smo svi pomalo zaboravili tu ljepotu. Već godinu dana navijači ne mogu na stadione. Nogomet je ponovno malo manje zanimljiv. Dinamo je nedavno izbacio Tottenham u Zagrebu i bio sam neopisivo sretan, ali stalno sam razmišljao kako bih se tek osjećao da sam bio na tribini. Ipak, ova neugodna vremena će proći. Uskoro ćemo svi opet sjediti u jednom velikom krugu, psovati, pjevati i gledati kako se povijest piše svakim novim udarcem lopte.