Matea Parlov Koštro: "Maraton života"

Updated: Jan 2

Maratonka Matea Parlov Koštro (29) osmerostruka je državna prvakinja na dugim prugama te višestruka rekorderka . Matea je rođakinja slavnog boksača Mate Parlova koji od ljeta više nije jedini olimpijac u obitelji. Matea je postala najuspješnija Hrvatska maratonka na Olimpijskim igrama nakon što je zauzela visoko 21. mjesto. Ona nas je provela kroz svoj životni put, ispričala nam kako su tekle pripreme za OI, kako joj je prošla sama utrka te gdje se vidi u budućnosti.


Ian: Draga Matea, hvala ti puno što si odvojila svoje vrijeme i pristala sa mnom na intervju.

Matea: Dragi Ian, drago mi je biti ovdje danas s tobom i hvala ti na prilici da ispričam svoju priču.

Ian: Dragi čitatelji… Priprema, pozor, start! Potrčimo kroz Mateinu priču!


2. S koliko si godina krenula trenirati i jesi li se još nečime bavila osim atletikom?


Krenula sam trenirati u 8. razredu na nagovor jedne trenerice atletike koja me vidjela na školskom natjecanju gdje sam trčala 600m. Do tada sam se bavila rukometom tako da sam prvu ljubav zamijenila atletikom i nisam požalila s tom odlukom.


3. Smatraš li da ti je bitnije bila genetika, budući da znamo iz kakve obitelji dolaziš, ili naporni rad?


Smatram da je na razini na kojoj se ja nalazim jako bitna genetika, odnosno talent, ali jednako je bitan naporan rad. Sportaš koji je iznimno talentiran i uz to ima sustavno složen trening može daleko dogurati. Jedno bez drugoga ne ide i zato se ne slažem s tvrdnjama pojedinaca da je talent 1% uspjeha.


4. Kako si se snašla u životu sportaša i koliko je to utjecalo na tebe kao osobu?


Sport me izgradio u osobu koja sam sada. Kroz uspone i padove učim dosta o sebi, treniram da budem strpljivija, suosjećajnija i zahvalnija na svemu, posebice ljudima koji me okružuju. Naravno da ponekad dođem u situaciju koja se čini bezizlazna, no uvijek postoji izlaz iz svake malo manje lijepe situacije, a znamo da uvijek nakon kiše izađe sunce.


5. Jesi li imala puno ozljeda u profesionalnoj karijeri i kako si se nosila s njima?


Do sada na sreću nisam imala niti jednu ozljedu zbog koje sam morala pauzirati. Ovdje bih se posebno zahvalila mojim fizioterapeutima iz Tensegrity centra koji sprečavaju svaku ozljedu tretirajući i najmanju bol koju osjetim u što kraćem roku kako se ne bi razvila u ozbiljniju ozljedu.




6. Jesi li se prije natjecala u nekoj drugoj disciplini i kako to da si odabrala baš maraton?


Dugo godina sam trčala srednje pruge, no stjecajem okolnosti 2017. godine mijenjam klub i na nagovor novog trenera dajem priliku maratonu. Već nakon svega nekoliko treninga, trener Slavko Petrović uočava moje izuzetne aerobne sposobnosti i tad smo oboje znali da smo donijeli ispravnu odluku.

7. Koji dio u samoj utrci ti je najzahtjevniji, a koji najdraži?


Najdraži dio maratona mi je sam start jer su svi najbolji trkači rame uz rame i vlada opća euforija. Najteži dio utrke počinje nakon 35. kilometra kada se isprazne zalihe glikogena i tu je jako važno

ustrajati i biti fokusiran do samog cilja.


8. S koliko godina si pobijedila na prvoj utrci i nešto o tome i jesi li tada mogla zamisliti da ćeš ostvariti ono što si danas ostvarila?


Već na samom početku sam pobjeđivala na raznim susretima juniorskih reprezentacija. Izdvojila bih Kup Europe gdje sam kao juniorka predstavljala seniorsku reprezentaciju Hrvatske na 3000 metara. Bila mi je posebna čast predstavljati reprezentaciju Hrvatske u sastavu u kojem je tada bila i Blanka Vlašić.


9. Koja natjecanja najviše pamtiš i koja su bila najveća na kojima si sudjelovala prije OI?


Svakako će mi ostati u sjećanju moje prvo europsko juniorsko prvenstvo u Tallinu gdje sam trčala 3000 metara sa zaprekama, Hanžekovićev memorijal 2015. godine na kojem sam istrčala državni rekord na 3000 metara i Svjetsko prvenstvo u Dohi 2019. godine iako je sama utrka bila izuzetno naporna.




10. Kada si saznala da si srušila normu za OI i kakav je osjećaj bio?


Prošle godine u Valenciji sam istrčala normu za OI. Po treninzima sam vidjela da mogu trčati i bolje od norme, no zbog situacije s koronom i otkazivanjem utrka trener i ja smo prije same utrke dogovorili da ću ići na sigurno, odnosno s grupom trkačica koja je lovila normu za OI. Već pred kraj utrke sam po prolazima na satu vidjela da sam čak i brža od norme tako da za mene nije bilo panike. Preostalo je samo mirno istrčati utrku i ući u cilj.


11. Kako izgleda jedan tvoj radni dan?


Najčešće ujutro odrađujem glavni trening jer su mi utrke ujutro pa da se tijelo navikne. Nakon treninga odlazim doma kuhati ručak i onda slijedi ili odmor ili odlazak fizioterapeutu te zatim i popodnevni trening koji je nešto kraći i lakši. Najčešće treniram na Jarunu, a dionice odrađujem na Sveticama pod budnim okom trenera. Kako je u Hrvatskoj jako teško živjeti od sporta jer se uspjeh mjeri samo medaljom, koju je u mojoj disciplini jako teško, odnosno gotovo nemoguće osvojiti, jednom tjedno radim individualni trening s malim nogometašima.


12. Kako su tekle pripreme za OI?


Zbog situacije s covidom bila sam primorana odraditi većinu priprema u Hrvatskoj tako da sam se pripremala u Zagrebu, Zadru i zadnji dio priprema sam otišla u Livigno, u visinski kamp gdje sam provela 3 tjedna te izbrusila formu za OI.


13. Misliš li da ti je bilo bitnije pripremati se fizički ili je bilo jako bitno i biti psihički spremna za ovo?


Za maraton je izuzetno bitno da ste u jako dobroj formi i da ne trčite maraton polu spremni jer je to iznimno brutalna disciplina. Jako je važna bila i psihička priprema jer smo mi maratonci bili u nezavidnoj situaciji budući da su vremenski uvjeti bili jako nepovoljni. Već na startu je bilo 30 stupnjeva i 90% vlage što nam je jako otežavalo utrku.


14. Jesi li imala problema u Tokyu sa treninzima i opremom i sličnim stvarima kao što su se žalili mnogi poznati sportaši… Pa i puno naših?


Velik problem je bio s opremom jer smo morali trenirati u brendu koji je bio službeni brend naše reprezentacije na OI. Većina nas sportaša olimpijaca ima ugovore s drugim sportskim brendovima koji su nam za vrijeme OI bili zabranjeni i mislim da to nije fer prema brendovima koji nam daju podršku cijele godine. Također, nitko od fizioterapeuta iz Hrvatske nije bio s nama maratonkama u Sapporu pa me trener morao masirati prije utrke jer sam se zbog vrućine borila s grčevima u nogama. Moram priznati da nisam očekivala da ću morati toliko improvizirati na jednom tako velikom natjecanju kao što su OI gdje bi sportaši trebali biti maksimalno zbrinuti.