Izbjeglička kriza koja je svoj dramatični vrhunac dosegla 2015. godine, postala je gorući problem Europske unije koji je na kratkoročnom i dugoročnom planu doveo do političke i institucionalne krize unutar Unije budući da je politika prema migrantima bila nejedinstvena te je u velikoj mjeri stvarana ad hoc.
Problematika izbjegličke krize svoju genezu, kao i moguće rješenje ima izvan same Unije, odnosno na Bliskome Istoku. Europska je unija relativno bezuspješno provodila modernizacijske mjere i, mnogi se slažu, zajedno sa svojim prekoatlantskim saveznicima pokrenula procese kojima je izravno prouzročila tzv. Arapsko proljeće, a shodno tome i krizu koja je nakon njega uslijedila. Polazišna točka velikog dijela izbjeglica bila je Sirija, nakon Arapskog proljeća zahvaćena katastrofalnim i razornim građanskim ratom. Iz te se zemlje od 22,5 milijuna stanovnika, bježeći od rata i u potrazi za zaposlenjem i boljim životnim standardom iselilo čak 11 milijuna. Političko-socijalne promjene koje su uslijedile nakon rušenja autoritarnih režima nisu niti u Egiptu, Libiji ili Tunisu donijele demokratizaciju tih društava kako su se nadali europski vlastodršci, već su dodatno destabilizirale cijeli sredozemni prostor. Sve su to bili indikatori globalnih nesigurnosti i nestabilnosti koje su naročito osjetili građani tih država, a na koje Europska unija i zapadne sile nisu imale odgovor. Racionalno je i svrsishodno prema tome postaviti pitanje je li Europska unija sam problem izbjegličke krize mogla prevenirati na njegovu iskonu. Ne bi bilo previše ironično sugerirati da se zbog grijeha nečinjenja odnosno jalovoga činjenja, Europskoj uniji po ovom pitanju problematika krize vratila kao bumerang. Iako je Agencija za kontrolu vanjskih granica EU Frontex, ukazivala na mogućnost eskalacije i stvaranja izbjegličkog vala zbog nekontroliranog rasta broja izbjeglica u Turskoj gdje ih se nalazilo oko dva milijuna, može se s velikom odlučnošću reći da je Europska unija bila je potpuno nespremna za rješavanje krize.
Kada je u jesen 2015. kriza poprimila svoje dramatično lice, postalo je pitanje vremena kada će države članice Schengenske zone pojačati mjere opreza na svojim granicama što nipošto ne treba čuditi uzmemo li u obzir krajnju inerciju centralne unije. U takvim okolnostima nacionalnih, parcijalnih rješenja, ali i rigoroznih graničnih zatvaranja od strane nezanemarivog dijela država članica, Republika se Hrvatska, na vanjskoj granici Unije, našla u izuzetno teškoj situaciji u kojoj su svakodnevno u zemlju nekontrolirano ulazile desetine tisuća migranata koje se, preko zatvorene Schengenske granice nije moglo transportirati prema zapadnoj i centralnoj Europi. Na koncu je rješenje ovog eskaliranog problema ipak postignuto zadovoljavajućim dogovorom i tristo tisuća izbjeglica nesmetano je prošlo kroz Hrvatsku dalje prema zapadu. Izbjeglička je kriza također izazvala političku krizu zbog neuspjelih politika azila i migracija. Najviše je zakazao europski sporazum donesen u Dublinu 1990. godine, kojim su se pokušale urediti imigracijske politike na razini Unije, ali koji nije predviđao rješenja za masovne migracije i izbjegličke valove čak i u svojim reformiranim izdanjima iz 2003. i 2013. godine. To je upravo suprotno očekivanom jer je Europska unija ulagala pozamašna sredstva posljednjih dvadesetak godina da bi temu migracija u potpunosti globalizirala i učinila ju pitanjem koje neće biti u nadležnosti država članica nego Europske komisije i brojnih novoosnovanih agencija.
Izbjeglička je kriza ukazala na probleme u unutarnjem ustroju Europske unije i na posljedice njezine nejedinstvene i neodlučne unutarnje politike – stvorilo se pitanje može li i treba li uopće Europska unija u svemu biti jedinstvena te treba li sankcionirati one članice koje se ne slažu s agendom većine. Kriza je zasigurno stvorila štetu u odnosima između država članica te se neminovno pokazalo koliko je krhka europska birokracija u hitnim i kriznim situacijama, ali i u situacijama koja nije unaprijed definirala unutar svojega legislativnog i institucionalnog stroja. Budući da je kriza pokazala manjkavosti sadašnjeg sustava i koliko se članice Unije razlikuju u pristupima problematici migracija i izbjeglica, postavlja se pitanje postoji li potreba za novim sustavom. Bi li potencijalno „vraćanje“ ove teme na nacionalne razine pospješilo učinkovitost rješavanja problema migracija? S jedne strane, jasno je da plan koji ne vrijedi za sve jednako, odnosno kojeg se ne provodi ujednačeno, nije funkcionalan i da ga treba mijenjati, odnosno da je za Uniju u cjelini najpogubniji izostanak postojanja rješenja. Svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da se s mogućom promjenom migracijskih politika mora složiti svih 27 država članica, a to također znači dugotrajnost procesa koji možda uopće neće dati željen rezultat. Prema tome, bilo bi jednostavnije da politike migracija postanu ingerencija unutarnjih poslova kojima upravljaju državne vlasti i nacionalne vlade, ali zorni prikaz takve situacije najbolje oslikava situacija Hrvatske u jesen 2015. godine. Prema tome je neminovno da je oko ovako važnih pitanja potrebna suradnja zbira država i pronalazak kompromisa kojima bi se osigurala sigurnost najugroženijih. U tom kontekstu treba istaknuti da je Europska komisija krenula tim putem 2016. osmislivši Akcijski plan za integraciju u kojem navodi prioritete vezane za uključivanje migranata i izbjeglica u europske države. Također, Europski je parlament 2017. donio prijedlog o reviziji Uredbe iz Dublina kojom se između ostalog strože kažnjavaju članice koje odbijaju primiti podnositelje zahtjeva za azil i to uskraćivanjem pristupa EU-fondovima. Kako je i ukazano, u praksi o tom prijedlogu još uvijek nije postignut dogovor unutar Vijeća Europske unije, odnosno između vlada članica Europske unije te je pitanje hoće li ga ikada biti jer niti jedna članica koja nije otvorena za primanje migranata, ne želi izgubiti mogućnost korištenja europskih fondova. Koliko će proći vremena dok se ne postigne sveobuhvatno i kvalitetno rješenje ostaje nepoznanica, a to najbolje odgovara onima koji su protiv imigracijskih politika jer ispostavlja se da je status quo najpovoljnije stanje za takve članice, dok se ostale moraju snalaziti „kako znaju i umiju“.