MOJ JE ŽIVOT ŠVICARSKA: Pravosuđe, parlament, broj ministarstva, religije i jezici

Updated: Nov 30, 2020

4.1. PRAVOSUĐE


Švicarski pravni sustav počiva na Ustavu (Bundesverfassung/Constitution fédérale/

Constituzione federale) iz 1848. godine. S obzirom da on predstavlja pravosudni temelj

države ostali propisi i zakoni aktovi doneseni od strane kantona, općina ili federacije moraju

biti u skladu s njim. Za razliku od ustava drugih država, švicarski je Ustav podložan čestim

promjenama te u velikoj mjeri građani putem inicijativa pozivaju na izmjenu i nadopunu

Ustava koja se zatim izglasava biračkom i kantonskom većinom. Što se tiče sudstva, najviši

švicarski sud predstavlja Federalni vrhovni sud čija je zadaća provedba zakona u svim

slučajevima na svim razinama sudstva. Na saveznoj razini postoje i Federalni kazneni sud,

Federalni upravni sud te Federalni sud za patente koji odgovaraju Vrhovnom sudu. Federalni

kazneni sud bavi se prekršajima koji nisu u skladu sa saveznim interesima poput financijskih

zločina, korupcije, korištenja eksplozivnih napada i slično.


Federalni upravni sud zbrinjava

žalbe na odluke donesene od strane saveznih upravnih tijela, a Patentni sud pruža zaštitu

izumima. Postoje i niži sudovi na kantonskoj razini. Kao zanimljivost švicarskog pravosuđa

izdvajaju se neka neuobičajena pravila i zakoni. Švicarci slove kao miran narod pa tako je

zabranjeno bilo kakvo puštanje vode iza 22 sata kako se ne bi stvarao nered i ometalo susjede

u odmoru. Isto tako, nedjelja je jako cijenjen dan na koji je zabranjeno vješati rublje, kositi

travu, a za odlaganje otpada u kante za reciklažu moguće je dobiti kaznu od čak nekoliko dana

zatvora.


4.2. PARLAMENT


Švicarski parlament sastaje se u glavnom gradu Bernu. Članove, odnosno parlamentarce ili

vijećnike, biraju građani putem izbora svake 4 godine. Najvišu vlast u državi predstavlja

upravo parlament čija je primarna uloga zaštita interesa švicarskog naroda. Dvodoman je te

dijeli se na Državno i Nacionalno vijeće. Državno vijeće (Ständerat/Conseil des

États/Consiglio degli Stati) čini 46 članova izabranih na kantonskim izborima od čega 20

kantona bira po 2 predstavnika, a po jednog ostali polukantoni kojih je 6, a nastali su

podjelom triju kantona.


Nacionalno vijeće (Nationalrat/Conseil national/Consiglio nazionale)

ima 200 zastupnika od kojih po 4 predstavljaju veće kantone, dok manji broj predstavnika

imaju manji kantoni. Glavna zadaća cjelokupnog parlamenta zakonodavne je prirode. Drugim

riječima, zakoni se moraju provjeravati, analizirati, preispitivati te mora se dati prijedlog

izmjena starih i donošenja novih zakona. Svi zastupnici okupljaju se na 4 sjednice godišnje u

trajanju od 3 tjedna. Članovi parlamenta mogu biti sve punoljetne osobe, neovisno o jesu li

stranačke ili nestranačke osobe. Unutar samog parlamenta postoje odbori i komisije. Odbore

čine pojedinci jednakog pogleda na određenu temu koji zastupaju određeno stajalište pred

Državnim i Nacionalnim vijećem. Komisije se pobliže mogu opisati kao radne skupine koje

pronalaze rješenja određenih problema, a zatim ih predstavljaju parlamentu. Sastav trenutnog

saziva parlamenta pretežno je muški, a najčešća dob zastupnika je između 50 i 59 godina.


4.3. BROJ MINISTARSTAVA


Pandan hrvatskoj izvršnoj vlasti u Švicarskoj čini Savezno vijeće (Bundesrat/Conseil

fédéral/Consiglio federale). On se sastoji od sedam članova koje imenuje parlament na godinu

dana. Svaki član odgovoran je za jedno od sedam ministarstva. U Švicarskoj djeluju sljedeća:

Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo okoliša,

prometa, energetike i komunikacije, Ministarstvo obrane, civilne zaštite i sporta, Ministarstvo

gospodarstva, obrazovanja i istraživanja, Ministarstvo financija te Ministarstvo pravosuđa i

policije.


4.4. RELIGIJE


„Švicarska (ne) vjeruje u slobodu religija“ teza je s kojom bismo mogli započeti obradu i

razradu tematike vezane uz vjersku strukturu Švicarske Konfederacije koja, dakako, čitavu

svoju povijest veže uz kršćanstvo, međutim, moglo bi se reći da je u današnje vrijeme slika

malo drugačija. Zadirući u sam nastanak Švicarske, valja istaknuti da je nastala

ujedinjavanjem niza kantona nakon višegodišnjih sukoba između istih, a Švicarci, koje su

međusobno dijelili samo jezici, izjašnjavaju se katolicima i svojom odanošću priklanjaju se

Svetoj Stolici, odnosno tadašnjoj Papinskoj Državi. Crkva je, kao i u svim državama

srednjovjekovne Europe, ubirala svoj danak, no u 16. stoljeću započinje pokret poznatiji kao

reformacija, u kojem su se posebno istaknuli Ulrich Zwingli iz Züricha i Jean Calvin iz

Ženeve koji su prepoznali 95 teza Martina Luthera i započeli teološku reformu na području

švicarskih kantona.


Posljedično, reformatorskim se idejama suprotstavljaju nove spoznaje Crkve, poznatije pod

nazivom katolička obnova, te sukladno tomu započinju brojni višestoljetni sukobi između

švicarskih katolika i protestanata, okončani tek 1848. godine donošenjem Švicarskog ustava

koji jamči njihovu koegzistenciju (suživot) i konsocijaciju (podjelu moći) u aspektu vlasti i

demokratskog režima. Članak koji štiti vjersko pravo Švicaraca i poziva ih na interno

uvažavanje navodi da je religijska sloboda pravo zajamčeno Federalnim ustavom, što itekako

govori o napretku švicarskog društva i njegovom usmjeravanju prema ostvarivanju

ekonomskih i međunarodnih beneficija. Zanimljivo je istaknuti kako Švicarska garda štiti

papu još od 1506. godine te je uspjela očuvati spomenuti običaj neovisno o dugotrajnim

religijskim peripetijama, a sve zahvaljujući vanjskopolitičkoj i gospodarskoj neutralnosti po

kojima je Švicarska postala najpoznatija u 20. stoljeću.


Nadalje, Švicarska kao federacija (Švicarska je Ustavom definirana kao konfederacija, iako se

zapravo radi o federativnom državnom uređenju) nema državnu religiju, a religijske zajednice

financiraju se takozvanim vjerskim porezom, to jest, oporezivanjem pristaša i sljedbenika

svojih kongregacija. Prema najnovijim procjenama iz 2017. godine, švicarsku religijsku

strukturu čine ponajprije katolici (35,9%), zatim protestanti (23,8%), potom ateisti (26,0%) i

konačno, ostale religijske zajednice (14,3%) gdje valja istaknuti muslimane (5,4%) kao jedinu

vjersku zajednicu čiji je broj pripadnika u konstantnom porastu. Priču o švicarskoj religijskoj

toleranciji zaokružit ćemo s jednom interesantnom činjenicom na području vjerske politike

koja ukazuje na to da švicarsko društvo ipak ima dvostruke standarde i mjerila, a koji se

odnose na tezu s kojom smo započeli ovaj članak: 1980. je gotovo 80% Švicaraca odbilo

inicijativu potpune sekularizacije Crkve i države, dok je 2009. nešto manje od 60% podržalo

zabranu daljnje izgradnje džamija i minareta.


4.5. JEZICI


Ako ćemo Švicarsku definirati prema religijskoj strukturi, može se reći da se radi o dipolnoj

zemlji, no ako ćemo cijeloj priči dodati i jezike, onda za ovu alpsku državicu možemo s

pravom reći da je tetrarhalna. Naime, u Švicarskoj postoje četiri nacionalna, to jest službena

jezika: njemački (62,8%) kao najgovoreniji jezik, francuski (22,9%) na zapadu, talijanski

(8,2%) na jugu i retoromanski (0,5%) koji je u upotrebi na lokalnoj razini u istočnom

trojezičnom kantonu Grisons.


Bitno je istaknuti razdiobu u statusu pojedinih jezika, a to je da je retoromanski Saveznim

ustavom definiran kao nacionalni jezik zajedno s prva tri najraširenija jezika i kao službeni

jezik ako vlasti komuniciraju s osobama koji govore retoromanski, međutim, federalni zakoni

i drugi službeni akti ne moraju biti deklarirani na retoromanskom jeziku. Isto tako, savezna

vlada je dužna komunicirati i koristiti se službenim jezicima, dok je u saveznom parlamentu

osiguran simultani prijevod na njemački, francuski i talijanski jezik.

Uz službene i standardizirane oblike svojih jezika, četiri jezične regije također imaju i svoje

dijalektalne oblike čija uloga u svakoj pojedinoj jezičnoj regiji drastično varira. Primjerice,

švicarski njemački dijalekti postaju sve rasprostranjeniji, posebice u medijima, dok suprotno

tome, u francuskim i talijanskim govornim područjima lokalni dijalekti gotovo da više ni ne

postoje jer su ograničeni na obiteljske i povremene razgovore.



Također, glavni službeni jezici sadrže kolokvijalne izraze koji se ne upotrebljavaju u

matičnim jezicima izvan Švicarske, a nazivaju se helvetizmi. Na primjer, njemački su

helvetizmi, grubo rečeno, skupina riječi tipičnih za švicarski standardni njemački jezik, a koje

se ne pojavljuju ni u standardnom njemačkom jeziku, niti u drugim njemačkim dijalektima.

Konačno, valja istaknuti da je pohađanje dva nacionalna jezika u školi obvezno za sve

učenike, pa su mnogi Švicarci bilingvalni, posebno oni koji pripadaju manjinskim jezičnim

skupinama.


*Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.

71 views0 comments

Recent Posts

See All