Moja poruka 2020.-toj

Dvijetisućedvadeseta godina... Uzmite koji trenutak, naslonite se na svoju stolicu, zatvorite oči. Koje vam se emocije javljaju? Je li to ljutnja, ogorčenost, irelevantnost ili bespomoćnost ? Vjerojatno kombinacija navedenih, barem u mojem slučaju.


Iz perspektive studenta koji studira i živi izvan prebivališta, početkom epidemije, u trećem mjesecu, vratio sam se u najljepši kraj, Slavoniju i nekakav život ili životna rutina koju sam svakodnevno živio, nije samo usporila, već je kompletno stala, ex nihilo.


Svi planovi i druženja morala su čekati; "ali dobro, nije kraj svijeta, bude to trajalo par mjeseci." Nekoliko potresa i valova epidemije poslije, svakodnevnica ne samo da je različita, nego je promijenila stil oblačenja, bila kod frizera, pala tri puta na glavu, tetovirala se i ušla u poligamijsku vezu.


Ne pamtim toliko dobro tadašnje trenutke, razgovore, ali jako dobro pamtim razmišljanja i emocije, putem emocija najbolje ponovno proživljavam određene situacije, a emocije, u to doba, nisu bile oskudne... Bilo je svakakvih: ljutnja, ogorčenost, nestrpljivost , a definitivno najveći emocionalni potres, bio je potres u visoravni "Ego." Spoznanje da jednostavno ne možemo utjecati na većinu stvari koje se svakodnevno događaju oko nas, osjećaj bespomoćnosti.


Za mene osobno, ovi trenutci, bili su psihološki izuzetno teški. Smatram se svojevrsnim kontrolnim čudakom. Jednostavno volim imati sve pod kontrolom na x... Eh da, vidite dragi čitatelji, ako se dobro sjećate, tada nismo mogli isplanirati odlazak do trgovine, a da se ne ukaže nekakva eksternalija.


Navedeni trenutak, pamtim kao trenutak katarze, u tom trenutku, sve mi se posložilo. Sjemenje raznih razmišljanja je procvijetalo, dislocirane domino kocke unutar glave, pronašle su svog davno izgubljenog para.


U tom trenutku, zapitao sam se: "Pa je li je moguće, koliko smo godinama, a u mojem slučaju, cijeli život, kao društvo uzimali esencijalne životne stvari zdravo za gotovo, zastranili od pravih vrijednosti i stavili svoje sebične potrebe ispred potreba obitelji." Sigurnost, zdravlje i krov nad glavom su samo neke od njih. Kultura materijalizma je u jednom trenutku izgubila ravnotežu, pala direktno na facu, na hladni hrapavi asfalt. Nekretnine, pokretnine, svekretnine, jedan trenutak i nema ničega. Uglancani mahagoni parketi, 8K QLed televizori, aluminijska stolarija, bmw320d, sve je irelevantno. U samo jednom trenutku, Hrvatsko društvo je shvatilo nešto, nešto što pojedine kulture nikada ne shvate. Društvena senzibilnost je bila na vrhuncu, pomoć je stizala i bila primana sa svih strana, nebitno je li dolazila od desno, lijevo, gore, dole, dijagonalno. Nakon 30 godina, osim u slučajevima velikih sportskih uspjeha, napokon smo postali društvo. Osjećao sam se i osjećam kao ponosni član tog "društva."


Imao sam potrebu napisati svoje razmišljanje, u nadi da će barem jednoj osobi smiriti misli u ovim teškim trenutcima, kada se svi osjećamo bespomoćno i jadno. Pokušajte gledati ovu situaciju kroz dva objektiva, s jedne strane imamo nevjerojatan razor, ljudsku patnju, tugu, a s druge strane imamo nevjerojatno jedinstvo, spremnost na pomoć i ljudsku dobrotu.


Čuvajmo se međusobno, pokušajmo razumijeti jedne druge, nebitno jesmo li stari, mladi ili u najboljim godinama, pokažimo prvenstveno jednim drugima, a onda cijelom svijetu da smo u miru složni, a u nemiru još složniji, da smo u ovoj groznoj godini, nakon 30 godina, napokon postali društvo.


258 views0 comments

Recent Posts

See All