Klimatske promjene? Polijećemo, s vaše desne strane možete vidjeti poznatu visoravnu "predviđanja."
„UN predviđa katastrofu ako se klimatske promjene ne zaustave. Glasnogovornik UN-a rekao je da bi cijele nacije mogle biti izbrisane s lica Zemlje porastom razine mora ako se trend globalnog zatopljenja ne preokrene u sljedećem desetljeću. Obalne poplave i neuspjesi uroda stvorili bi egzodus eko izbjeglica, prijeteći političkim kaosom.“
Rekao je Noel Brown, direktor njujorškog ureda Programa UN-a za okoliš ili UNEP-a.
Naglasio je da vlade imaju 10-godišnji prozor prilike da riješe efekt staklenika prije nego što on pređe izvan ljudske kontrole.
„Kako zatopljenje topi polarne ledene kape, razina oceana će porasti i do tri stope, dovoljno da pokrije Maldive i druge ravne otočne zemlje.“
Rekao je Brown u intervjuu za Associated Press
„Obalne regije bit će poplavljene; jedna šestina Bangladeša mogla bi biti poplavljena, raseljujući četvrtinu od 90 milijuna stanovnika. Prema zajedničkoj studiji UNEP-a i Američke agencije za zaštitu okoliša, petina egipatskih obradivih površina u delti Nila bila bi poplavljena, što bi prekinulo opskrbu hranom.“
Svi gore navedeni citati UN-a o nadolazećoj klimatskoj apokalipsi su stvarni, ali su zapravo izrečeni u lipnju 1989., prije trideset dvije godine.
Čini se da popularnost kulta smaka svijeta nikada ne narušava svijet koji zapravo nikad nema kraja.
Neke ključne stvari koje svatko tko pokušava razumjeti COP i politiku klimatskih promjena treba razumjeti su:
a) sve klimatske mjere mogu se provoditi samo unutar nacionalnih država. Strukture i inicijative na globalnoj razini, kao što je COP, nikada neće moći ovlastiti bilo koju nacionalnu vladu da učini bilo što jer suverena politička moć uvijek postoji na nacionalnoj razini (osim, naravno, unutar EU-a gdje će se pokušati naložiti obvezujuće transnacionalne klimatske mjere, ali ti pokušaji će propasti zbog nacionalnog političkog protivljenja mnogo prije nego što dosegnu neto nulu). Unutar nacija će se odigrati politika klimatskih promjena.
b) Fosilna goriva su krajnje neophodna za kontinuiranu dobrobit ljudi i za poboljšanje ljudske dobrobiti. Niti jedno nacionalno stanovništvo neće prihvatiti da bude hladnije ili siromašnije ili gladnije zbog pokušaja brzog smanjenja upotrebe fosilnih goriva. Političke pobune nacionalnog stanovništva destabilizirat će i u konačnici srušiti svaku vladu koja pokušava osiromašiti svoje građane.
c) Green New Deal je imaginaran. Nemoguće je prekinuti ili čak drastično smanjiti korištenje fosilnih goriva bez velikih troškova. Ideja da možete prijeći s jeftinijeg pouzdanog izvora energije na skuplji i nepouzdaniji izvor energije i istovremeno učiniti svima bolje uistinu je intenzivan oblik magičnog razmišljanja. Troškove Green New Deala u konačnici će snositi ljudi.
d) Ako ljevica ustraje u fokusiranju na neto nulu kao odgovor na klimatske promjene, zajedno s idejama poput Green New Deala, uključit će se u čin bezobzirne samosabotaže i kao rezultat toga pretrpjeti generacijski poraz.
e) Najprogresivniji način na koji bi svijet mogao odgovoriti na klimatske promjene je smiriti se, prestati govoriti o kraju svijeta, promicati kratkoročno korištenje plina kao načina zamjene ugljena (čime će se prepoloviti emisije), promicati široko rasprostranjeno prihvaćanje proizvodnje nuklearne energije, prihvatiti da će se upotreba nekih fosilnih goriva nastaviti prilično zauvijek, prihvatiti da iako će se globalno zatopljenje nastaviti, njegovi učinci neće biti stvarno vidljivi nekoliko desetljeća i da će se s njima prilično lako nositi u mnogo bogatim zemljama.
Ako vas zanimaju klimatske promjene, pogledajte navedeni video:
Što su posljedice, a što rješenja? Moje razmišljanje na temu, temeljeno na kontinuirano praćenju i čitaju raznih znanstvenih radova i izjava stručnjaka je sljedeće:
Što više idemo u smjeru potpune dekarbonizacije, sporije razvijamo naša gospodarstva, a time i više ljudi osuđujemo na siromaštvo, što ih posljedično čini ranjivijima na klimatske promjene. Što manje budemo dekarbonizirali, to će veće biti zatopljenje u sljedećem stoljeću i to ćemo imati stvarne društvene i ekonomske troškove, ali bit ćemo puno bogatiji te ćemo moći priuštiti prilagodbe potrebne za topliji svijet.
Dakle, potrebno je odrediti optimalni put. Ne provoditi dekarbonizaciju je rizično, ali maksimalnu dekarbonizaciju, također je vrlo rizično i gotovo sigurno nemoguće. Jedino mjerilo za utvrđivanje ravnoteže između dekarbonizacije i gospodarskog rasta jest izračunati u kojoj je točki ljudska dobrobit maksimizirana. Problem je u tome što je takva rasprava potpuno istisnuta bučnim zahtjevima da je prihvatljiva samo potpuna predanost brzoj dekarbonizaciji, temeljena na pričama o smaku svijeta koje ne podržava znanost.