top of page

Moral je tako last season


izvor: autor

Moral je... pa, budimo realni, tako last season. Tako se barem čini kada se uzme u obzir zeitgeist današnjice. No je li odbacivanje i relativiziranje moralnih normi donosi više štete nego koristi? Prije nego što se upustimo u argumentiranje ovakve teze, uvijek je potrebno pogledati širu sliku i definirati pojmove. Najbolje je početi od jednog naizgled očitog no istovremeno i filozofski zanimljivog pitanja, a to je: Koja je svrha definicija?


Odgovor na to pitanje znamo i bez pretjeranog filozofiranja, no kad bismo baš htjeli filozofirati mogli bismo spomenuti Aristotelovo objašnjenje te problematike koje je definirao u svojih 'četiri uzroka'. Aristotel je, dakle, definirao četiri komponente koje čine određeni predmet ili pojavu i koje nam pomažu pri međusobnom razlikovanju i u konačnici pri definiranju.

To su materijal, forma, 'stvaratelj' te konačna svrha. U primjeru stolice mogli bismo reći da je materijal drvo, 'stvaratelji' stolari, forma dizajn osmišljen od strane stolara te konačna svrha, u ovom primjeru, postavljanje predmeta na površinu.

Ukratko, svrha definicija je objasniti pojave koje opažamo te pomoć čovjeku kako bi najefikasnije obavljao poslove u zajednici. Dakle zbog korisnosti, ne zbog nečijeg subjektivnog osjećaja ili individualne volje.


Zašto je to važno? Zato što isto vrijedi i za moralne vrijednosti i norme. Iako nemaju materijal i formu, moralne vrijednosti i norme imaju 'stvaratelja', dakle kolektivno društvo ili Bog, ovisno koga pitate, i svrhu, dakle uređivanje uspješnog društva/civilizacije koje će opstati i razviti se na način koji će koristiti kolektivnoj zajednici. Iako je apstraktna pojava, moral društva možemo zamisliti kao jedan ogroman organizam koji ne preživljava na zdravoj hrani već zdravim društvenim pojavama. Sličan sentiment, formuliran gotovo jednakom analogijom, opisan je od strane brojnih sociologa, poglavito onih funkcionalističke škole poput Emila Durkheima i Herberta Spencera, od kojih je potonji sastavne dijelove društva, pod kojima podrazumijeva njegove institucije, norme, religijske okvire i običaje, naziva "organima" koji rade na ispravnom funkcioniranju "tijela" kao cjeline. Emile Durkheim, otac funkcionalizma, te ''organe'' naziva društvenim činjenicama, u nastojanju da ih empirijski definira poput elemenata koje istražuju prirodne znanosti. U tom kontekstu, društvene norme bile bi ključne društvene činjenice podložne kvantitativnim analizama i pozitivističkom pristupu.


Osjećaj da je društveni moral stvarna pojava sve je manje zastupljen u kolektivnom umu modernih Zapadnih društava. Taj moralni trend, dakako, nije slučajnost. Kolektivno napuštanje jasnoće moralnih normi, koliko god bizarno zvučalo, regres je koji je ukorijenjen u ''progresu''. Iako postoje problemi i metafizičke nedosljednosti u misli idealizma koju su zastupali filozofi poput Hegela, Kanta i Descartesa, (dakle ideji da pokretač povijesti nisu konstantni sukobi suprotstavljenih klasa već evolucija ideja) misao da idejne promjene rezultiraju tektonskim društvenim promjenama objašnjava i trenutno stanje.

50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, umjereni upravljački kadar akademskih institucija, trustova mozgova i civilnih društava u SAD-u i Zapadnoj Europi polako, ali sigurno biva zamijenjen zastupnicima post-modernizma i socijalno konstruktivističkog viđenja društva. Temelj tog teorijskog okvira sugerira da se različiti aspekti društvene stvarnosti—kao što su koncepti, uvjerenja, norme i vrijednosti—formiraju kroz stalne interakcije i pregovore među članovima društva, a ne empirijskim promatranjem fizičke stvarnosti. Teorija socijalnog konstruktivizma tvrdi da je velik dio onoga što pojedinci percipiraju kao 'stvarnost' zapravo rezultat dinamičkog procesa izgradnje pod utjecajem društvenih konvencija i struktura. Sam pristup je usko povezan s marksističkom socio-filozofskom školom sve društvene ideje i cijelu društvenu stvarnost vidi kao produkt htjenja i interesa labavo definiranih društvenih elita. Sve norme, vrijednosti, institucije i pojave koje pojedinci u društvu vrednuju odraz su nepravednih ekonomskih odnosa i formiraju lažnu svijest. Popularizaciju takve subverzivne i dekonstruktivističke percepcije ljudskog društva popularizirala je organizirana grupa mislilaca postmodernizma i marksističke tradicije –  Frankfurtska škola. Glavni zastupnici te sociološke i filozofske teorije misli, poput Theodora Adorna i Ericha Fromma, postali su svojevrsne rock zvijezde Zapadnjačkog akademskog diskursa svojim kritikama kapitalizma i društvene svijesti. Naravno, sama Frankfurtska škola nije odgovorna za potpunu promjenu u društvenoj koncepciji objektivne stvarnosti i morala, taj shift između ostalog je i produkt prelaska iz predindustrijskog društva u industrijsko ili iz mehaničke u organsku solidarnost prema Durkheimu. Taj proces rezultirao je, kako i primjerice Durkheim i Nietzsche tvrde, rapidnom sekularizacijom društva i gubljenjem religijskog osjećaja bez adekvatne zamjene. S tim na umu, neupitno je da su zastupnici Frankfurtske škole mrtvog kršćanskog Boga zamijenili moralnim nihilizmom i relativizmom.

Moral, koliko god uistinu jest produkt određenih ne-univerzalnih i djelomice subjektivnih okolnosti, postoji kao koherentan i fluidan pojam, definiram do strane uglednih znanstvenika kao oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice zbog svoje korisnosti po pitanju društvene kohezije. Dakle definitivno postoji, i definitivno je utjecajan. Ugledan Harvardov kognitivni znanstvenik Steven Pinker objasnio da je moral stvaran kao što je i jezik stvaran te objasnio sličnosti oba koncepta. Prvenstvena sličnost je ta da su obje pojave sustavi stvoreni od strane ljudi kako bi artikulirali, koliko uistinu sociopovijesnu, toliko i biološku realnost. Prihvaćanje svojevrsne relativnosti morala ne rezultira nužno prihvaćanjem moralnog nihilizma.


Uz određene povijesne okolnosti i utjecaj akademskih krugova na formiranje moralno relativističkog karaktera modernog društva, postoje i legitimne filozofske opaske moralnim imperativima koje ljude vode u vode moralnog relativizma. Čest argument moralnoga relativizma jest stvaranje lažne dihotomije koja prikazuje realnost kao sukob individualizma i kolektivizma te percipira pojavu moralnih vrijednosti i normi kao kolektivističku pojavu i napad na individualizam. To je, naravno, krivo i predstavlja, kao što sam već spomenuo, lažnu dihotomiju. Hiperindividualistička i hiperkolektivistička društva osuđena su na propast. Na nama je da balansiramo obje pojavu kako bi ujedno održali civilizaciju i živjeli ponosno i sretno u njenim okvirima. Moral nam pomaže da bezbrižno živimo u okvirima tog društva. Pojave kolektivizma se ne bismo mogli riješiti ni da pokušamo s obzirom da je to dubokom instinktivna i evolucijski uvjetovana pojava.


Povezano s tim razmišljanjem, do izričaja dolazi i odbojnost ljudi prema moralu na temelju bunta i samostalnosti. Smanjenjem državne moći i bržim širenjem izvora informacija ljudi su počeli razmišljati samostalnije te su razvili bunt prema izrazima 'moraš' i 'trebao bi'. Činjenica da je pridržavanje moralnih normi cijena koju pojedinac mora platiti za život u uređenom društvu, potpuno im je stran koncept. Zastupnici tog stava tvrde da je samostalnost i autonomija važnija od bilo kakvog kolektivističkog pojma te da oni ne trebaju platiti nikakvu cijenu za život u društvu. No taj argument je lako pobiti. Činjenica je da ako žele održati takav način razmišljanja, moraju ga provesti do logičke ekstreme. Što je onda s plaćanjem poreza? To je također jedna cijena, u ovom slučaju materijalna, koju trebamo platiti za život u uređenom društvu. Hoće li onda ti ljudi reći da je porez krađa? Kako će funkcionirati takvo društvo koje su si zamislili? Sada polako već ulazimo u područje utopizma. Linija između potpune slobode i potpune autokracije nije toliko tanka kao što oni misle.


Za jedan primjer krivog shvaćanja normi i morala uzeti ću djelo 'Nora' ili 'Lutkina kuća' norveškog pisca Henrika Ibsena. Nora je minimalistička drama po pitanju lokacije, likova, zbivanja i slično, kako bi se naglasila ideja koju Ibsen želi prenijeti. No s druge strane, zanimljivo je u pravo to što se ideja realizira tek pred kraj djela. Da nema kraja, djelo bi se činilo kao prosječna, ne pretjerano zanimljiva ni uzbudljiva drama. Upravo zato i smatram da je ideja centar djela iako se realizira tek pred kraj. Radnja služi prvenstveno kako bi dala kontekst postupku i ideji na kraju djela. Dakle, djelo opisuje život jedne žene, Nore, u obitelji u kojoj nema autonomiju ni osobnu sreću te na kraju djela izražava svoje frustracije i napušta obiteljsku zajednicu koja ju koči u osobnoj sreći.

Ta ideja je, naravno, feministička i progresivna u kontekstu tog vremena, no nije nešto što krši nekakve intrinzične moralne vrijednosti i norme o kojima govorimo, već predstavlja njihovu evoluciju. Funkcionalisti, poput prije spomenutih Durkheima i Spencera, sugeriraju da se moralne norme i vrijednosti razvijaju tijekom vremena kako bi se prilagodile promjenjivim društvenim uvjetima. Kako se društvo mijenja, moralni okvir se može pomaknuti kako bi se prilagodio novim izazovima i okolnostima, a da i dalje služi svojim temeljnim funkcijama. Norme nisu u konfliktu s osobnim izborom ili srećom i možemo ih preispitati, ali ne na ciničan način kojem je cilj rušenje samih temelja tih normi i vrijednosti. Biranje između potpunog dogmatizma i potpunog rušenja je, također, lažna dihotomija. Zato i smatram da se odbojnost prema moralnim vrijednostima, normama i tradicijama razvila upravo zbog činjenice da je ta lažna dihotomija postala mainstream mišljenje društva.


Kroz analizu filozofskih i socioloških pristupa moralnim normama i vrijednostima, jasno se očituje kompleksnost njihove prirode te izazovi s kojima se suvremeno društvo suočava u pogledu njihovog tumačenja i primjene. Ključno je prepoznati da moralne norme nisu statične već su podložne evoluciji kako bi se prilagodile promjenama u društvenom kontekstu.

Istinski napredak leži u sposobnosti da se pronađe ravnoteža između individualnih sloboda i društvenih normi, te u razumijevanju da moralni okvir treba biti fleksibilan kako bi odražavao raznolikost i dinamiku suvremenog društva. Umjesto da se suočavamo s lažnim dihotomijama između potpune autonomije i potpunog dogmatizma, trebamo težiti nijansiranim pristupima.

U konačnici, moralne norme i vrijednosti nisu samo apstraktni koncepti, već su ključni temelj društvenog tkiva i zajedničkog života. Njihovo razumijevanje, promišljanje i primjena zahtijeva kontinuiranu introspekciju, dijalog i prilagodbu kako bi se osiguralo da služe dobrobiti čitavog društva. Tek kroz takav proces možemo izbjeći zamke moralnog relativizma i nihilizma, te ostvariti autentičan napredak, a ne dogmatični 'progres'.

Comentários


bottom of page