Nešto je trulo u državi Danskoj: Stvara li stalni ekonomski rast zadovoljnije društvo?

Rast BDP-a glavni je pokazatelj ekonomskog napretka, stagnacije ili nazadovanja neke zemlje. Nerijetko se upravo BDP uzima i kao ključan pokazatelj životnog standarda, pa čak i zadovoljstva životom u društvu. Zapanjujuće brzi tehnološki napredak posljednjih desetljeća često bez razmišljanja postaje argument poboljšanju života. No je li tome uistinu tako? Je li gotovo neprestan proces produbljivanja džepova doveo do sretnijeg i zadovoljnijeg društva današnjice? Odgovor na ta pitanja teško može biti jednoznačan.

Na to da je već dugo nešto trulo u državi Danskoj ukazuju rezultati istraživanja prema kojima je sreća američke nacije u konstantnom padu još od 1950-ih, a Japancima, unatoč tome što su svoj dohodak per capita upeterostručili u razdoblju od 1958. do 1986. godine, razina sreće ostala je ista. Američki novinar Bill McKibben u svojoj knjizi Duboka ekonomija navodi rezultate istraživanja zadovoljstva životom iz 2003. godine prema kojem su Francuzi bili manje zadovoljni svojim životima od Venecuelaca, dok su Japanci bili jednako zadovoljni životima kao Kostrikanci. Istraživači koji su se bavili povezanošću sreće i dohotka kao objašnjenje tih fenomena navode da „novac zaista kupuje sreću do otprilike deset tisuća dolara per capita dohotka, a nakon toga povezanost nestaje“. To znači da čovjek biva zadovoljniji rastom dohotka sve do namirenja vlastitih egzistencijalnih potreba. Nakon toga dodatan rast dohotka može samo nakratko biti uzrokom povećanja zadovoljstva životom, a zatim povezanost između novca i zadovoljstva životom naglo nestaje.

U materijalističkom je okruženju teško oteti se dojmu da su sve oči svijeta uprte u materijalne stvari, no istraživanje u Ujedinjenom Kraljevstvu provedeno otvorenim upitnikom pokazuje suprotno. Na pitanje „Koji čimbenici čine život kvalitetnijim?“ nešto više od dvije trećine ispitanika dalo je odgovore nematerijalističke prirode, pa su najčešći odgovori bili obitelj i dom. Na potpitanje „Možete li poredati čimbenike sreće prema važnosti?“ ispitanici su na prvo mjesto stavljali slične stvari. Ispostavilo se da su najvažniji čimbenici sreće zdravlje i sretan brak, a dohodak je većini bio tek na sedmom ili osmom mjestu po važnosti. Dokaz je to da je novac i dalje daleko od summum bonuma suvremenog društva i da nepotrebna fiksacija javnosti ekonomskim rastom nije uspjela preoblikovati ljudske želje.

Dakako, pored ljudske sreće, ne treba zanemariti i ekološki aspekt ekonomskog rasta. Stoga, ne samo da daljnji ekonomski rast ne čini ljude sretnima nakon što dosegne određenu razinu, nego ima i ozbiljne dugotrajne ekološke posljedice. Žrtva za daljnji ekonomski rast time postaje uzaludna borba za sreću koja očito ne leži u daljnjem bujanju ekonomije. Surova je to stvarnost koja je značajno uzdrmala temelje čitavoga suvremenoga ekonomskog poretka. Iako neki misle drugačije, kapitalizam je teško zamisliti bez stalne akumulacije kapitala koja se oslanja na isto tako stalni ekonomski rast. Tako bi se poznatoj tvrdnji američkog filozofa R. W. Emersona: „Novac često košta previše,“ u kontekstu zapadnih demokracija moglo nadodati: „a premalo nam tog daje.“ Na to bi brojni u stilu bivše britanske premijerke Margaret Thatcher odgovorili: „There is no alternative.“ I zaista, gotovo da ni nema alternative jer proučavanjem ne tako davne ljudske povijesti zaustavljanjem ekonomskog rasta mogli bi se probuditi isti duhovi totalitarizma, ili barem njima nalik.

.

.

.

#sreća #ljudskasreća #novac #novacisreća #ekonomija #ekonomskirast #društvo #zadovoljstvo #zadovoljstvodruštva #zadovoljstvoživotom #dohodak #materijalizam #kapitalizam #thereisnoalternative #kapital