Svaki put kad se nakon jela u menzi na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu spremam ustati od stola i krenuti prema izlazu, hvata me čudna nelagoda. Jer kad pladanj s korištenim priborom za jelo i hrpom naslaganih prljavih tanjura iz kojih sam jeo ostavljam na za to predviđenom pultu, kroz mali otvor preuzimaju ga užurbane ruke u rukavicama s druge strane zida i automatskim, dobro uvježbanim pokretima bacaju moje ostatke u kantu za smeće pa nadodaju tanjur na već prilično visoku hrpu. Te ruke u očima površnog promatrača ni po čemu se ne razlikuju od kakvog robota na pokretnoj traci tvornice fordovskog tipa ili, još sličnije, od uređaja za sortiranje otpada na nekom modernijem odlagalištu. Jer zbog pregrade od mutnog stakla na gornjem dijelu otvora za pladnjeve nemoguće je znati kome ruke zapravo pripadaju i čega su dio – ruke su jedino što se s ove, studentske strane pregrade vidi. Tek povremeno, kada ruke kroz obližnja vrata izađu u prostor menze, moguće je uvjeriti se kako iza njih postoji čitavo jedno ljudsko tijelo, s licem, pa onda i ljudski um, dapače čitava osoba s imenom i prezimenom. U tim rijetkim prilikama vidimo kako se iza pregrade zapravo nalazi jedna od naših dragih „teta“ iz menze. No za razliku od teta koje nam kuhaju hranu, poslužuju je i naplaćuju račune, tete koje skupljaju pladnjeve s prljavim tanjurima i beštekom skrivene su iza neprozirnog stakla, kao da postoji nešto neprimjereno u preuzimanju prljavih tanjura, istresanju ostataka njihova maloprijašnjeg sadržaja u smeće i njihova slaganja na hrpu, pa se one koje taj posao obavljaju mora pošto-poto sakriti od pogleda studenata koji bi im možda željeli zahvaliti i uputiti osmijeh.
Posao koji obavljaju te zaposlenice Fakulteta kada vješto rukuju tanjurima koje im mi studenti, posebno u vrijeme ručka, u beskrajnim valovima nehajno predajemo, važan je i vrijedan, predstavlja nezamjenjiv kotačić u procesu koji za golemu većinu studenata predstavlja nezamjenjiv dio studiranja i koji ima daleko veću ulogu – socijalizacijsku, na primjer – od pukog zadovoljenja fizičke potrebe za hranom. No upravo činjenica da je cijeli taj proces toliko fragmentiran na pojedinačne „postaje“, sa specifičnim, uvijek istim zadacima, uzrokuje zamornu rutinizaciju plemenitog posla koji tete u menzi svakog dana obavljaju. Menza tako postaje san snova ranih industrijalaca i ogledni primjer alijenacije pod palicom fordizma, tejlorizma i ostalih neumoljivih „-izama“ znanstvenog menadžmenta. Uz sve to, zadatak rukovanja prljavim tanjurima dodatno se dehumanizira potpunom redukcijom onih koje ga izvršavaju na par urukavičenih ruku. Zanimljivo, to pregradbeno dizajnersko rješenje nije nekakav standard u zagrebačkim menzama – u Studentskom centru u Savskoj, na primjer, interakcija s osobljem koje preuzima pladnjeve s prljavim tanjurima odvija se licem u lice, čovjek s čovjekom, a ne ruke s rukama kao na Ekonomiji. Po čemu je to menza na EFZG-u posebna da bi zahtijevala uvođenje takve dehumanizirajuće barijere između studenata i teta iz menze (i to ne svih, već samo onih na određenom poslu) ostaje mi nedokučivo.
Sada bi valjalo naglasiti kako vjerojatno postoji nekakav sustav rotacije zaposlenica između različitih „postaja“ posluživanja studenata u menzi koji se vrši na tjednoj ili nekoj drugoj osnovi. Takva rotacija vidljiva je na „postajama“ na kojima nema pregrade između studenata i zaposlenica menze (dakle, na svim „postajama“ osim one na kojoj se ostavljaju prljavi tanjuri) pa nema razloga sumnjati kako je i ta, barijerom izolirana „postaja“ uključena u rotaciju. To bi svakako umanjilo osjećaj dehumanizacije rada koji obavljaju tete iza pregrade, barem iz njihove perspektive, i učinilo zaposlenje malo raznolikijim, a time i podnošljivijim. Također, vjerojatno bih se sada trebao ograditi jer, kako nisam imao prilike razgovarati s tetama iza pregrade (u tome me sprečavala pregrada!), ne mogu reći kakvo mišljenje i osjećaje one koje rade s druge strane pregrade imaju o njoj. Možda im ne smeta. Možda čak vide jasnu korist od njenog postojanja. Ne sumnjam da su se one koje već godinama, možda i desetljećima, rade u menzi na pregradu posve navikle. No iz perspektive studenta ta je barijera i dalje duboko uvredljiva prema tetama iza nje. Činjenica da smo kao korisnici menze prisiljeni sudjelovati u nanošenju te uvrede razlog je zbog kojeg mi je odlazak iz menze izvor nelagode s početka ovog teksta. Sve dok se nešto u dizajnu tog otvora za pladnjeve ne promijeni, jedino što nam preostaje je, kako je sugerirao jedan prijatelj, pri predavanju tanjura pokušati glasom razbiti barijeru – viknuti jednu od četiri „čarobne riječi“ – odlučno reći „Hvala!“
Comments