Never Rarely Sometimes Always (2020): Drama o pobačaju koja nikada nije bila aktualnija

Mlada djevojka u pratnji svoje prijateljice odlazi u drugu državu kako bi mogla obaviti pobačaj bez pristanka roditelja, radnja je filma Never Rarely Sometimes Always iz 2020. godine, a vrlo lako bi mogla biti i istinita priča neke djevojke koju sretneš u javnom prijevozu i više nikada ne vidiš, cure koju znaš iz viđenja s faksa, prijateljice tvojih prijatelja, tvoje prijateljice, susjede, partnerice ili sestre. I kada odeš na neku od društvenih mreža ovih dana, dočekat će te tužna spoznaja da postoje i strašnije priče od Autumn (Talia Ryder) i Skylar (Sidney Flanigan), protagonistica ovog filma.

Izvor: Ms. Magazine


He's Got the Power


Film započinje sa sedamnaestogodišnjom Autumn kako stoji na pozornici svoje srednje škole s gitarom i pjeva pjesmu He's Got the Power američkog pop-benda iz šezdesetih The Exciders. I kada imaš sedamnaest, sve što ti se događa proživljavaš emocionalno snažnije – u najboljim trenucima osjećaš se nedodirljivim, a u najgorim kao da se više nikada nećeš moći ustati s poda. Pa kada se nalaziš u toj ranjivoj poziciji stojeći na pozornici te pjevajući pred drugima i začuješ da ti netko iz publike vikne: „Kurvo!“, takvo što ti zada udarac čije vibracije možeš osjećati godinama nakon. Autumn zaista i zastane usred svoje izvedbe, gledatelju je prikazan krupni plan njezinog lica, smetenog, šokiranog, no ona se pribere, svoje emocije ostavi po strani te stoički nastavi pjevati do kraja. Nekoliko sekundi prije no što se kadar zamrači, njezino lice oboja nelagoda.


Nelagoda

Cijeli ovaj film mogao bi biti opisan tom jednom riječju – nelagodan. Autumnina okolina doima se neprijateljskom i izolirajućom - Autumnin očuh vidno iznerviran i preko volje daje siromašni kompliment Autumn nakon njezine izvedbe, šef trgovine u kojoj Skylar i Autumn rade požudnim okom guta Skylar, doktorica u klinici koju Autumn posjećuje i gdje otkriva da je trudna pokušava je uvjeriti kako treba nastaviti s trudnoćom te da će sve sumnje nestati onda kada primi svoje dijete u naručje, a zatim joj pusti kratki film u kojem je pobačaj etiketiran kao ubojstvo. U okolini koja ni ne pokušava doprijeti do Autumn, razumjeti je i pomoći joj, Skylar je jedina osoba koja upravo to čini. S jednim velikim koferom djevojke prešutno sjedaju na autobus iz Pennsylvanie za New York kako bi Autumn mogla dobiti pomoć koja joj je potrebna. Bez velikih inspirirajućih govora, epifanija ili obrata koji znaju snaći likove u roadtrip filmovima, ove djevojke hodaju ulicama New Yorka tri dana pokušavajući se snaći i zaštiti od opasnosti velegrada na načine koji su im trenutno dostupni. Možda jedna od najranjivijih scena između Skylar i Autumn je ona u kojoj se drže za ruke u podzemnoj željeznici, obje svjesne težine situacije u kojoj se nalaze te obje svjesne ljubavi i podrške koju imaju jedna za drugu.


Never, rarely, sometimes, always


Scena prema kojoj je sam film i dobio naziv odvija se u klinici koja je pod neprofitnom organizacijom za pružanje reproduktivnog zdravlja Planned Parenthood gdje su Autumn postavljena pitanja vezana uz seksualni odnos s njezinim partnerom na koja ona mora odgovoriti s nikad, rijetko, ponekad ili uvijek. Na tren gledatelj ima dojam da Autumnin bezizražajni izraz lica koji nosi skoro cijeli film puca i iz njega izvire strah, bol i povrijeđenost. Riječi pjesme koju je pjevala na samom početku filma sada se doimaju osobnijima i zlosutnijima: „He makes me do things I don't wanna do/ He makes me say things I don't wanna say“.


Razgovori o pobačaju


Redateljica Eliza Hittman prikazala sirovu realističnu priču ne pokušavajući na nju uperiti niti pozitivno niti negativno svjetlo. Činjenica da nepostojanje podrške okoline, prvenstveno obiteljske, tjera dvije maloljetnice na trodnevno putovanje nepoznatim velegradom u potrazi za pružanjem zdravstvene usluge je u najmanju ruku nelagodno. No što ako izađemo iz okvira filmske priče i zaviri