Iako često zapostavljene i zaboravljene, osobe s invaliditetom čine više od jedanaest posto ukupne populacije Republike Hrvatske te se postavlja pitanje kako je moguće da su u našoj svakodnevici neprisutne i zapravo nevidljive. Zašto je tomu tako i postoje li uopće inicijative da se gorući problemi osoba s invaliditetom riješe na adekvatan i održiv način?
Osobe s invaliditetom zasigurno su ugrožena skupina koja naoko ne predstavlja bitan faktor u društvenim strukturama, ali je očigledno da je njihov udio u društvu više nego značajan. Stoga je važno adresirati njihove probleme i potrebe u svrhu ostvarivanja inkluzivnog društva te stvaranja društvene svijesti o potrebama navedene manjine. Njihove su potrebe raznog karaktera te se protežu od obiteljskih, zdravstvenih i socijalnih, do obrazovnih i stambenih, a uloga je osoba s invaliditetom u današnjim okolnostima nažalost zanemariva te je tako prisutnost u političkom odlučivanju i stvaranju javnih politika koje su za njih bitne, svedena na minimum. Shodno navedenim izazovima donesena je Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom od 2017. do 2020. godine kojom Republika Hrvatska nastoji doći do optimalnog rješenja i koji sadrži razna područja djelovanja javnih politika.
Politike kojima se nastoji uključiti aktivno sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvo, nisu dovoljno efikasne i obuhvatne. Pod prvo pitanje – pitanje efikasnosti, ispostavlja se da je tek manje od tisuću osoba od početka provedbi integracijskih politika (od 1997. godine) deinstitucionalizirano iz ustanova za skrb što upućuje na još uvijek veliku ovisnost osoba s invaliditetom o institucionalnom zbrinjavanju, a to naravno otežava njihovu punu društvenu inkluziju za kojom se teži. Iz tog proizlazi da se zapravo umjesto stvaranja kohezivne zajednice, stvaraju odvojene zajednice osoba s invaliditetom koje imaju slab doticaj sa ostatkom društva. S druge strane, manjak spomenutih institucija često dovodi do neadekvatnih rješenja poput zbrinjavanja mladih osoba s invaliditetom u domove za starije osobe čime ih se dodatno marginalizira i zapostavlja, ne samo odvajanjem, već i neadekvatnim uvjetima. Potreba za sveobuhvatnim mjerama i uključivanjem odraslih osoba s invaliditetom nije dovoljno artikulirana u javnom diskursu što dokazuju mjere koje su usmjerene većinom na djecu. Uza sve mjere kojima se nastoji pomoći djeci u ranijoj dobi, izostaje nastojanje za integraciju nakon odgojno- obrazovnog procesa čime se vraća na početni problem manjka uvjeta i zadovoljavajuće skrbi koja bi omogućila snažniju integraciju. Sustav ne funkcionira, a inicijativa za promjenom ne postoji, što ostavlja ugrožene osobe ovisnima o svojim privatnim financijskim rješenjima i mogućnostima.
Život u zajednici naziv je područja djelovanja Nacionalne strategije za koje se vežu ciljevi i rješenja integracije osoba s invaliditetom u šire društvo. No, očigledno je da je u područje uključen tek mali dio mjera koje su mogle biti navedene i predviđene. Mjere koje su definirane u Strategiji, usmjerene su prema osobama mlađe životne dobi kojima se nastoji osigurati adekvatna skrb i deinstitucionaliziranje njihovog stanovanja te se ulažu izvjesni napori u rano uočavanje invaliditeta. Dakle, ne spominje se uključivanje starijih članova zajednice koji se teško mogu integrirati nakon dužeg perioda u kojem su živjeli unutar svoje obitelji ili u ustanovama koje se o njima brinu. Stoga je od velike važnosti tražiti rješenja kojima se obuhvaćaju sve osobe s invaliditetom ne bi li im u konačnici bila priuštena potrebna pomoć i skrb.
Unatoč izazovima, današnje mogućnosti za integraciju u društvo osoba s invaliditetom stvorene su sveprisutnom digitalizacijom i načinima rada od kuće te većom povezanošću ljudi virtualnim putem. Zapošljavanje, školovanje i međuljudska interakcija danas su dislocirani te predstavljaju značajnu priliku za razvitak odnosa i veću povezanost osoba s invaliditetom s vanjskim svijetom. Naravno, briga i skrb su čvrsto vezane za pomoć od strane drugih te se po tom pitanju trebaju povući ključni potezi kako bi se taj aspekt života osoba s teškoćama popravio. Potrebna je dakle inicijativa fokusirana na taj segment jer su se načini zapošljavanja i visokog školovanja drastično promijenili. Sve u svemu, prilagodba novim načinima povezivanja i snažniji naglasak na razvitak infrastrukture te financijske potpore, glavne su značajke koje će doprinijeti većoj uključenosti osoba s invaliditetom u svakidašnji život te im omogućiti važniju ulogu na svim područjima djelovanja.