top of page

O puštanju prošlosti i prihvaćanju sadašnjosti

Dozvolite mi da vam ispričam priču o balonu. Dijete koje prolazi zabavnim parkom vidi svežanj balona s omiljenim likovima iz crtanih filmova. Svi vinuti visoko u zrak, sjajni, a likovima na njima nasmijani. Vuče mamu za rukav i zamoli je da mu kupi jedan takav. Dijete dobije balon, sretno što mu je želja ispunjena te cijelo vrijeme razmišlja kako taj balon nikad neće pustiti. Da bi bilo sigurno da balon neće odletjeti, sveže ga oko ruke. Nakon nekog vremena, balon se ispuše, više ne prati djetetov korak i sva početna fama oko njega polako nestaje. S druge strane, balon kada pusti u zrak, odleti visoko, nakon nekog vremena ga gubi iz vida i samo mu ostaje na razmišljanje- Gdje je moj balon mogao odletjeti? To bi bila ljepota otpuštanja stvari kojih se čvrsto držimo jer u nekom trenutku mislimo da su najbolje za nas.


Dvadesete godine preokreta, sazrijevanja, donošenja bezbroj odluka (nekad dobrih, nekad malo manje), pokušaja ispunjena očekivanja ljudi oko nas i nas samih i konstantnog pritiska da sve što radimo mora biti dobro. Godine kada mnogi od nas po prvi put odlaze od kuće i uče se nositi sami sa svojim posljedicama. Osjećaja da drugima sve ide od ruke, dok mi stojimo u mjestu.


Svoj odlazak od kuće vjerojatno nikada neću zaboraviti jer je istovremeno došao kraj srednje škole, pripreme za upis fakulteta i odlazak. Tada sam mislila da je to kraj svijeta, ostaviti svoje kući, napustiti prijatelje iz srednje škole i samo zakoračiti u novi grad o kojem sam prije maštala, a onda kad sam ga imala na dlanu sam bježala od njega. Ipak, Zagreb nije bio tako strašan. Isto tako nisu ni novi prijatelji. Pa ni sam fakultet. Onda shvatiš nakon nepoloženog ispita, da ni to nije kraj svijeta. Ima rokova, kako mi studenti često volimo naglasiti. Sad Zagreb volim toliko da ga nemam želju nikad napustiti, što možda za osobni rast i razvoj i nije toliko dobro. Sad bi mi odlazak iz Zagreba bio ono što je nekad bio odlazak od kuće. Lekcija naučena- dati priliku novim stvarima uvijek rezultira nečim dobrim po nas.


Iz razgovora sa starijim od sebe, o stvarima koje bi uradili drugačije u svojim dvadesetima, dobila sam više-manje slične odgovore. Većinski je bilo ponavljano da bi izlazili što više mogu, družili se sa svima, putovali, ulagali u svoje znanje i te dvadesete iskoristili na najbolji mogući način. Ono što mi je bilo zanimljivo je da nitko nije spomenuo nikakav problem niti neku prepreku jer vjerujem da su ih svi s vremenom zaboravili. Možda ne nužno zaboravili, ali prihvatili da je sada tako kako je i da ništa ne mogu promijeniti. 


Smatram da se većina nas trenutno „gradi“ i traži u ovim godinama koje nude sve, a moramo se opredijeliti samo za djelić tog svega. Ili u drugu ruku tragamo za stvarima iz prošlosti i ponekad nas „udari“ nostalgija za osobom kakva smo nekad bili. Možda sada nismo najbolja verzija sebe i trudimo se što prije istu izgraditi pa putem zaboravimo prihvatiti stvari kakve jesu. Voljeti se i u godinama rasta, jer i one će nam jednom faliti. Prihvatiti i greške, mladi smo pa se sve prašta. Ponekad udariti glavom u zid više puta, da se uvjerimo da nešto nije dobro po nas. Najvažnije, vjerovati u ljepotu početaka jer koliko god teški bili donose nove stvari. Ne bi bilo zanimljivo cijeli život „cupkati“ u istom mjestu i pitati se kako bi bilo tamo negdje, da radimo nešto drugo. I kako su stariji rekli- ponajviše se zabavljati, da u četrdesetim ne bismo žalili za potraćenom mladošću.


Comments


bottom of page