Onaj jedan kasnonoćni bus

Ležim ponekad u mraku u neko gluho doba, kad je sve istovremeno i tiše i glasnije. Nema one dnevne kakofonije i svih onih malih zvukova kojih nismo ni svjesni preko dana, što od vlastitih misli, a što od žamora ljudi, koji neprestano isplovljavaju na površinu. Do moje sobice dopre škripa kotača. Onaj poznati cvilež zaustavljanja jednog mehaničkog diva trgne me iz mirnog transa mraka, pospanosti i toplog kreveta. Lako je zamisliti da u to doba on ne vozi uobičajenom trasom već nekim drugim, nepoznatim cestama sa stopovima čiji su nazivi jednako strani. Nešto poput “Nezbilja”, “Čistilište”, “Opijatija” ili “Bezsanje”. Vrag sam zna gdje vode. Ipak, zanimljiviji su od tih izmaštanih mjesta oni u utrobi diva. Stvarni su, ti sjenoviti ljudi što ih je progutala noć i sad se bez lica kotrljaju polupustim cestama hraneći se na javnom benzinu, održavajući se toplinom motora i vapeći za odmorom koji nikad neće doći, bar ne njima. Oni žive do mraka i preživljavaju do jutra i tek rijetko si dopuste zaspati. Viđamo ih ponekad u prolazu kad se vraćamo kućama, te duhove među živima. Sjećam se jedne subote u veljači. U zadnjoj 12-ici dvije bakice zagrnute brojnim maramama sjede stisnute pokraj vrata. Hladnoća im se uvukla u stare kosti. Umotanija od te dvije se trese, jedva može hodati, svakako ništa ne može nositi. Čini se kao da nije pravo svjesna onog oko sebe. Uz njih su na podu pred vratima velike crne kese. Čine se teškima. Pune su praznih boca, limenki i nepoznatih sadržaja. Brojim njih 1, 2, 3,…, 7. Previše. Tramvaj se klima i klopota, zatim koči i zastaje. Jača bakica se uz muku diže i počne gomilati kese što bliže vratima. Zamoli jednog mladića nekoliko sjedala od sebe da joj pomogne, zahtjev kojem on brzo udovoljava. Ona se zatim okrene da pomogne svojoj suputnici ustati, što ova uz bolne teturave korake i čini. Sekundu kasnije bakice su ostavljene da se snalaze u mraku zime s krugom kesa oko sebe s nikim uokolo i ničim što bi im pomoglo pomaknuti se s mjesta. Nijedan tramvaj tu noć više neće proći. Vani, jača bakica prebaci ruku preko svoje dezorijentirane štićenice, vrata škljocnu na mjesto i klopotanje ponovno započne. Mladić se vrati mobitelu, tramvaj trasi. Bakice su zaboravljene, kao i sve ostalo što se više ne vidi s prozora. Trenutak je prošao i vlada opet tramvajska tišina. Ja još zurim u vrata, zapanjena. Nad mojim tijelom je nekakva neprirodna mirnoća i drži me već 10 minuta. Ne trepćem, pravo i ne razmišljam. Ako išta i osjećam to je negiranje i nevjerica. Sve u meni se buni i poriče scenu kojoj sam, čini se, bila svjedok.


“Neki trik uma.” Kažem sebi. “Neka bolesna maštarija.”


Ovako bakice ne smiju živjeti. To društvo ne dopušta. Ovako ne smije biti.


Ali znam, tako je. I nema sigurnosti, ni zaštite, ni garancije da jednog dana neću biti ta bakica. Da će oko mene biti ljudi koji brinu o meni. Da ću završim li dezorijentirana i slabašna u velikom gradu imati suputnika koji će me voditi za ruku i nositi moj teret.


I na kraju, kakav sam ja to član društva kad takvu scenu mogu samo promatrati? Zašto nisam priskočila u pomoć? Izašla van za njima? Što mi je sve taj tren prošlo kroz glavu, to ni sama ne znam. Znam samo to da nijedan djelić mene nije osjetio sažaljenje, već šok i divljenje. Divljenje prema snazi i volji i sposobnosti te bakice da se usprkos svim nedaćama vuče kroz život i bori se svim silama da ga živi s onima njoj bitnima kako god zna i može. Šok prema stanju do kojeg su dovedene dvije stare, plemenite osobe. I svjesna sam da ne znam puno toga u toj situaciji, tko su one, odakle dolaze, ni imaju li kamo ići, no ono što sam vidjela sirovo je i surovo, čisto, nepatvoreno i neskriveno. A da ih je netko drag čekao na drugoj strani te mračne ulice kojom su bile prisiljene kročiti, već puno prije bi im s toplim kaputima izašao u susret.


Nisu jedine, te bakice. Ima ih puno više no što mi primjećujemo. Lutaju negdje u kutu oka i periferiji naših ruta. Stari djedovi, bake, ljudi kasnih srednjih godina… Ne znamo ih jer nisu glasni, ne prave predstave i ne traže nas novac sa spremnom pričom vrijednom suza, premda je vjerojatno imaju. Oni su tihi, ponosni, pogrbljeni, no uspravnih glava i odlučna koraka. Ponekad štapovima love limenke i boce iz kanti u prolazu. Preživljavaju kako znaju, sa šutljivim dostojanstvom, ne vrebajući iza ugla i ne uplićući se u naše živote. Mi ih spremno zaboravljamo, te nenametljive domaće duhove. Puštamo ih da se mirno voze dalje i tumaraju ulicama. Možda vjerujemo da idu negdje doma, da čekaju na jednu od onih stanica „Čistilište“, “Nezbilja”, “Opijatija” ili “Bezsanje”. Osluškuju ne bi li mehanički glas zet-a ili treperava crvena slova najavila taj dugo iščekivan pit-stop.


Mi nećemo ostati dok se to ne dogodi. Mi ćemo na našem uglu izaći, otključati vrata, uspeti se u krevete i zatvoriti oči. Tamo ćemo sanjati o svim onim mjestima kamo se busevi zapute u gluho doba noći.



#noć #bus #tramvaj #glas studenta #misli #maštanja