Pismo sjećanja, otpora i stradanja

Trideset godina prošlo je od pada najvećeg hrvatskog simbola najtežeg razdoblja novije povijesti. Posljedice vidljive i danas zasigurno ćemo gledati još dugi niz godina na kućama, objektima, spomenicima, a ponajviše u očima ljudi koji su nazočili razaranju za vrijeme njegova odvijanja, koji su izgubili sve voljeno ili materijalno, a kojima se, posebno na današnji datum, već trideset godina oči napune jednakom količinom suza.


25. lipnja 1991. Hrvatska je proglasila razdruženje od SFR Jugoslavije, a potom je uslijedila i brza reakcija iz Srbije, koja se u kratkom periodu pretvorila u agresivan, razarački i opsadni napad na brojna mjesta i gradove, pogotovo u Slavoniji, u svrhu napredovanja prema središtu teritorija Hrvatske, a s krajnjim ciljem osvajanja i pripajanja kroz uništenje vlasti i samostalnosti.


Jugoslavenska narodna armija, uz pomoć srpskih paravojnih snaga 87 dana je opsjedala grad i uništila više od 90% objekata. Branitelji su nevjerojatnim snagama odolijevali napadu, unatoč puno manjoj brojnosti i opremljenosti. Grad je s vremenom pao, brojni su životi izgubljeni ili uništeni, no zahvaljujući nadi i ljubavi prema Hrvatskoj, svaka od tih žrtava omogućila je samostalnost i slobodu u kojoj danas, sve rjeđe svjesni težine dolaska do te iste samostalnosti, slobodno živimo.


Na današnji se dan odaje počast svim žrtvama Domovinskog rata paljenjem svijeća diljem Republike Hrvatske, ali i šire. U samom gradu se Dan sjećanja već godinama obilježava organiziranom Kolonom sjećanja koja danas obilježava tridesetu obljetnicu pada. Unatoč pandemiji, ove se godine okupilo više od 70 tisuća ljudi iz cijele države koji su, prigodnim i dostojanstvenim obilježavanjem, zahvalili gradu te svim njegovim žrtvama i stanovnicima.


Važno je poznavati povijest jer iz nje učimo, na temelju pogrešaka napredujemo, a samo ljubavlju i mirom možemo razriješiti sukob i nastaviti dalje. Činjenice, brojeve, datume iz Domovinskog rata poznajemo ili bismo trebali poznavati svi, moraju se uzimati u obzir, cijeniti, i na prigodan način obilježiti, te se nikada ne smiju zaboraviti.



Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

- Šiniša Glavašević



#vukovar #kolonasjećanja #dansjećanja #tridesetgodina #stojigrad