Kada sam lutala, kada sam se pitala,
kada sam gladovala s okusom tinte u ustima
i mirisala opojan miris papira
popela bih se tebi u krilo
vođena željom „ZNATI“
i ti bi u mene prosula, nahranila me,
snagom svojom, riječima.
I krckala bih u sebi zrnca tvoje mudrosti
i opet bih se penjala, opet jela…
Još, DAJ MI JOŠ!
Tebi se vraćam da i ja progovorim.
Ispod moga jezika leži „SNAGA“.
Moć teče među nama
i hranimo se
sobom.
Ti što se hraniš mojim ustima,
jeko moje jeke i lice moga lica,
ti što zboriš svoje riječi s moga jezika,
pohlepna zvijeri, prestani me gutati!
Tvoje kanđe grebu druge mojim prstima,
niz moje grlo slijeva se okus jelenje krvi,
jučer smo lovili u šumi.
Glasno smo vrisnuli.
U nama je bila snaga čopora.
Crvene kapi nas kupaju na mjesečini.
Mi smo slobodni
i nismo više gladni
i nema više mene u tebi.
Crvena je boja jasna.
Jabuka je sočna, slasna.
Kraj nje stvor je tamne čudi,
lukav brk i zubi žuti.
Crno oko oštro sjaji,
crnonogog danjeg stvora
što ga jabuka je svojom bojom
dovabila od ispod bora.
Svilenkasti dodir repa
nestao u grmlja sjeni
strpljivo i mirno čeka
da se polje zazeleni.
Voćnjak šuti, vjetra nema,
rosa se skuplja spora.
Bijelog zeca jabuka je
domamila od preko polja.
On zagrize u nju s pravom slašću,
krik mu zastane u grlu.
Zelena se poljana
okupala zečjom krvlju.
Sit i zadovoljan lisac sjedne,
krvavu obliže njušku
Sutra opet vrebat će iz sjene
danas jabuku, a sutra krušku.
Makar zna on, nikad više
onako rumenu ko prvu.
Iza njega nać' će samo
stare kosti i jabuku trulu.
#pjesme #zvijeri #pjesmatika #poezija #glas studenta