Pjesmatika: Gdje gladuju divlje zvijeri



Zvijezda


Kada sam lutala, kada sam se pitala,

kada sam gladovala s okusom tinte u ustima

i mirisala opojan miris papira

popela bih se tebi u krilo

vođena željom „ZNATI“

i ti bi u mene prosula, nahranila me,

snagom svojom, riječima.

I krckala bih u sebi zrnca tvoje mudrosti

i opet bih se penjala, opet jela…

Još, DAJ MI JOŠ!

Tebi se vraćam da i ja progovorim.

Ispod moga jezika leži „SNAGA“.

Moć teče među nama

i hranimo se

sobom.



Hrana divljine


Ti što se hraniš mojim ustima,

jeko moje jeke i lice moga lica,

ti što zboriš svoje riječi s moga jezika,

pohlepna zvijeri, prestani me gutati!

Tvoje kanđe grebu druge mojim prstima,

niz moje grlo slijeva se okus jelenje krvi,

jučer smo lovili u šumi.

Glasno smo vrisnuli.

U nama je bila snaga čopora.

Crvene kapi nas kupaju na mjesečini.

Mi smo slobodni

i nismo više gladni

i nema više mene u tebi.



Lisac među jabukama


Crvena je boja jasna.

Jabuka je sočna, slasna.

Kraj nje stvor je tamne čudi,

lukav brk i zubi žuti.


Crno oko oštro sjaji,

crnonogog danjeg stvora

što ga jabuka je svojom bojom

dovabila od ispod bora.


Svilenkasti dodir repa

nestao u grmlja sjeni

strpljivo i mirno čeka

da se polje zazeleni.


Voćnjak šuti, vjetra nema,

rosa se skuplja spora.

Bijelog zeca jabuka je

domamila od preko polja.


On zagrize u nju s pravom slašću,

krik mu zastane u grlu.

Zelena se poljana

okupala zečjom krvlju.


Sit i zadovoljan lisac sjedne,

krvavu obliže njušku

Sutra opet vrebat će iz sjene

danas jabuku, a sutra krušku.


Makar zna on, nikad više

onako rumenu ko prvu.

Iza njega nać' će samo

stare kosti i jabuku trulu.



#pjesme #zvijeri #pjesmatika #poezija #glas studenta