top of page

Pjesmatika: Kule od karata


Sad kad srce gradi kulu


Nebo steže oko vrata,

plavi oblak svira frulu.

Crne misli ne dolaze

sad kad srce gradi kulu.


Moćna jata lastavica

nemirno oblijeću rulju.

U zidinama gnijezda ptica

žive stvari dočekuju.


Iznad kule vjetar vije,

pronalazi novu struju.

Zastavu što još od prije

s njime proriče oluju.


A jarak oko kule čeka,

u zatamnjeno nebo gleda

i u masu što na pragu vijeka

od kule traži da se preda.


Nevolja se tiho sprema,

ratnici boj iščekuju,

u meni mjesta strahu nema,

brojni glasovi odjekuju.


Nebo steže oko vrata,

plavi oblak svira frulu.

Crne misli ne dolaze

sad kad srce gradi kulu.


Mostić se teški spušta,

otvaraju se škripom vrata.

U moju kulu stižu gosti,

ne poznaje ona rata.


Otvorena širom stoji,

dočekuje bijesnu rulju.

Nema straha ni pakosti,

ljubav prigrli oluju.


Bez sumnje i bez uma

vojska sruši sve od reda,

svaku ciglu, svaki kamen,

bez razloga i bez slijeda.


Nemam snage, niti glasa

da dovršim mis'o prvu,

mjesec spava u trbuhu,

sunce zapelo u grlu.



Mojoj kuli ne prilazi


Mojoj kuli ne prilazi

jer krvavim sam rukama gradila

zidine od tvrdoga kamena

i uklesala brojna znamenja

da bude snažna.

Upozoravam te, ne nailazi!

Mojoj kuli ne prilazi!

Moja kula mi je važna.

I iako je snažna

za nju strepim

i trudim se okružiti je nečim lijepim

ali lijepo sa nje ne silazi.

Iznutra brojni biljezi…

Ponavljam, ne prilazi!

Teška samotna jutra

ona voljom nadilazi.

I stoji danas za sutra.

Nema prolaza unutra,

ni prostora gdje jednom bila si.

Za tebe u njoj nema mjesta,

ni za granje tvoga brijesta.

Mojoj kuli ne prilazi.



Da sam veća, da sam jača


Da sam veća, da sam jača pa da se latim mača, ne bi više bilo plača. Da sam jača, da sam veća i da imam šira pleća rukama bih kamen svezala za leđa, da te umjesto težine prati sreća. I da sam stvarno tako jaka ne bi mi bila tlaka tebe nosit na ramenu, pa da gore na mom kamenu gledaš ptice u letu, dok uživaš u svijetu. I da sam stvarno tako snažna obranila bih polja važna od gromova i zračne struje, i vjetrova što njima bruje. Izdržala bih malo duže, za tebe, moj dobri druže, da te takve ludosti ne drže i da s tobom se ne druže. Ja jesam velika, ja jesam jaka, no čini mi se ne toliko da svijetom mojim upravlja samo ja i više nitko, pa ti tako, uz sav trud što kako znam i mogu pružim, ne mogu otjerati u životu što tvoj život čini užim.






Comments


bottom of page