top of page
Writer's pictureValentina Petra Eterović Buble

Pjesmatika: Pjesme s vodom i o vodi 3

Brač i obitelj

Ti si hladni, slani zrak

i obala sjete.

Tvoj zagrljaj je onaj

plavetnih dubina.

U tvojim njedrima

ribe pasu uzice,

iz otvorenih žila

teče bijeli kamen

i prašina puni more

tamo gdje grobuju brodovi

i tvoje kuće se vraćaju zemlji.

Teški rad se, umoran od seljaka,

puti zvonu crkve,

pa od tamo nezaključanim kućama.

Prolaze magarci

i miriše brušće,

blitva i srdele su na stolu,

obitelj je na okupu.


Pučišća: Pjesma o rastanku

Palim svijeću, tebi dušo, što smo bića istog žića i što tamo gdje je nekoć bilo tuklo hladni kamen glasno priča o rastanku. I kroz metalni okus ulica kojim noću luta sjeta i kojima prekrasni miris cvijeta što cvjeta kvari slani okus ljeta i suze na žalu imaju okus po rastanku. U ponoć ipo kraj zvonika, crna silueta lika željna prilika uz odsjaj čika gleda prema tamnom svodu u bezdan što boji vodu gdje rijetke nemani se žure i repom mrak gaze u plamene staze što se razilaze u hodu, pri rastanku.

Kroz zjapeće rupe granje šupljeg drveća stoji i sjeća se uz svjetlost svijeća laveža pasa i rike magaraca pokraj gusto obraslih maslina što sad puste čekaju na poljima, u vrećama sastavljene, a ulje u rastanku.

I ti dušo, što goriš plamenom moje ljubavi, sjećanje si bijeloga kamena, izglađena milovanjem, uklesana u vremenu, a ja ko zmija na tebi se kačim, naboranu kožu svlačim i ponovno se rađam u zoru kad se ribarske barke opraštaju od vode i sreću se opet s krajem, s tobom, pa mi te ugase. Kad galebovi kljunom probodu život pod površinom, razlit će se morem moje sjećanje na tebe i ja ću se razliti po poljima gdje ću s tobom mnoga jutra čekati sutra i gdje sjenovita slutnja da bliži se kraj puta pjeva gorku pjesmu o rastanku.

Uz piće i odsjaj krijesa miris spaljenoga mesa sa pepelom muti vodu i zvjerska rika bijesa poprima sliku lijesa što se raspada i nestaje u podu. I zrak težak je od muha što nad vrijesom plaze i blijedih lica pored staze kojih, dok životom gaze, nosi seoski puk uz vječni muk.

A pokraj starog kamenjara bršljan i trava gdje je bila crkva stara pokrivaju dva kipa lava, poznatih zvijeri i čuvara dveri. I tamo gdje moje noge hode više nema vode i šum u mojim ušima je škripa vrućeg kamena i pogled na sunce u rastanku.

Sa visokog brda moćna krda koza preskaču ograde, preplave polja i nabrste se loza što se za njih skidaju gole spremne da se sastanu, spremne da ih vole. Onda kad me moja mati još zvala večerati, onda kad smo ti i ja bili još u nastanku, tko je mogao misliti o noći, o rastanku? Tko je mogao znati da će miševi i uholaže nastaniti polje naše, ugnijezditi se u korijenju naših maslina i temeljima kuće odakle ih ništa, ma koliko jako tuče, neće moći istjerati.

Tko je mogao znati i ćutjeti da će naša sreća, što je rasla brzo poput poljskog cvijeća, jednako brzo pasti i da će tim veća sreća duha ko prenabreknuto tijesto kruha tako okrutno splasnuti

da ćemo se rasuti

mjesto cvasti.


Comments


bottom of page