Proza: Pismo prijatelju

Updated: Sep 2, 2021

Dragi prijatelju,


sjećaš li se možda kako je sunce promaljalo svoje zrake ranih ljetnih jutara dok si bio dijete?

Žarko zelene boje listova i pastelnih tonova neba koje su te pratile na putu u školu?

Težine školske torbe koju si nosio na svojim dječjim plećima?


A sjećaš li se možda mirisa zagrijane gume bazena na napuhavanje?

Vrućeg dana i tople vode? Trave što ti se ljepila za tvoja bosa stopala i mame kako viče: „Ne idite s prljavim nogama u bazen!“?


Sjećaš li se uopće koliko je peklo i boljelo kad si razbio koljeno? Topla ti se krv slijevala niz nogu i vrele suze niz obraze. Kamenčići su ti se zalijepili za gnjecavu kožu i u sebi si napravio malo obećanje da ćeš idući put pripaziti kada trčiš. Reci mi, jesi li ga održao?


Sjećaš li se možda hladnoće koja bi prostrujala tvojim tijelom kada bih te zagnjurila u snijeg? Je li te taj snijeg u potkošulji smetao jednako kao i mene, ili nisi obraćao pozornost na to jer si se zabavljao?

Jesi li se osjećao malo bliže s nebom dok smo radili snježne anđele?

Raširi-skupi, raširi-skupi, raširi-skupi…

Reci mi, je li te tada umor svladao, gledajući u bjelinu neba i valjajući se po mekanome snježnom pokrivaču?


Jesi li se osjećao kao da bi mogao zaspati tada i tamo, dok se bojažljivo zimsko sunce spremalo na počinak, a nove pahulje se krenule vijoriti siječanjskim nebom?

Sjećaš li se, možda, žalosne vrbe u proljeće? Njezinih ovješenih, čvrstih grana kako su plesale s vjetrom? Koje li je tajne ona skrivala, koga li je sve skrivala pod svojim mekim, svinutim granama? Što nam je željela poručiti dok smo se svakodnevno ljuljali kraj nje?

Tad smo mogli poletjeti, znaš? To smo i pokušavali, skačući s ljuljački, kad god bismo dosegli najvišu točku u zaletu. “Ovdje govori vaš kapetan. Vrijeme je da napustite brod”. “Jesi li spreman?” “Jesam. Na tri?” Stvar je u tome, prijatelju, što naš let nije bio dug. “Jedan!” “Dva!” “Tri!” I susreli bismo se s polu-sprženom travom prije no što smo mogli osjetiti koliko je bilo lijepo imati krila.


A ona mala picerija, imena zagubljenog u mojoj škrinji sjećanja, u koju bismo išli s našim mamama na lijepe sunčane dane? Ona, sa crvenim zidovima i terasom kraj ceste. Što se dogodilo s njom? Postoji li ona i dalje, na istome mjestu, s okruglim zlatnim stolicama i najmekšom koricom na svijetu? Ili su zapravo stolice bile mekane, a korica ta koja je bila zlatna? A možda ta picerija nikada nije ni postojala, možda je nastala u jednom od mojih mnogih snova pred buđenje - crvenih zidova, zlatnih stolica, meke pizze.

Crveno, zlatno, mekano – baš poput tvoga srca.


Sjetiš li se ikada plišanog majmuna bijelog krzna koji je sjedio na mojoj polici i kojem smo udahnuli život? Govorio je mojim glasom, pokretao ruke tvojim komandama. Udahnuli smo djelić naše osobnosti u njega. Bio je naš prijatelj. No, ne znam gdje je sad. Leži li negdje daleko ispod hrpe smeća ili je zguran u neku kutiju i spremljen zajedno s ostalim igračkama na tavanu, u garaži, u podrumu? Uveseljava li možda neko drugo dijete? Ne znam mu sudbinu, ali znam jedno: voljeli smo ga. Voljeli, koliko djeca mogu voljeti igračku koja im je poklonjena.


A sjećaš li se strašnih priča, legendi i misterija ispričanih na podu moje sobe? Zlih stvorova što su bili stvoreni i uništeni u jednome popodnevu? Opakih duhova, utvara i aveta, mračnih sila i pokvarenih ljudi koji nikad nisu završili pred licem pravde niti su im bili otkriveni identiteti pa su sve naše pripovijesti završavale zagonetno?

Budi iskren, jesi li ih se kad bojao? Jesi li se plašio da nisi slučajno ostavio otvoren portal koji je povezivao tvoju maštu s mojom sobom pa da zlodusi ne bi iskočili iz njega? Pitam, jer su mi neke noći znale biti mračnije, tiše i zlokobnije od drugih.


No, ne brini se, ne sjećam se kad sam zadnji put ugledala sjenu na zidu svoje sobe. Štoviše, mrak mi više ne ledi krv u žilama. Ni mrak, ni moja soba. Sad me je više strah dana koji izmiču i dana koji dolaze. Što to oni odnose, a što donose?


Sjećaš li se noćnih šetnji kraj rijeke? Mirisa slatke vode kako struji pored nas kao što je jednom strujala kraj naših djedova i baka, njihovih djedova i baka, i onih koji su bili prije njih.


Vidiš li sliku nas kako hodamo jedno do drugoga i gledamo leptirice kako se okupljaju oko noćne rasvjete, par koji se ljubi na klupi, rijeku kako mirno teče. Čuješ li naše uzbuđene glasove ? Osjećaš li toplinu koja bi zažarila naše obraze kada smo se potpuno unijeli u razgovor? Ne sjećam se u potpunosti o čemu smo pričali, no sjećam se osjećaja – poput sladoleda na vrući ljetni dan: osvježavajuće i slatko s okusom sreće. Možeš li staviti rok trajanja nevinosti?


Jednom nas je lipanjsko sunce milovalo po rukama dok smo po zadnji puta odlazili u školu zajedno. Jednom su nam se vlati trave po zadnji puta zalijepile za smežurano stopalo prije no što smo neposlušno uskočili u bazen.

Snježni anđeo, katapulti što su bile ljuljačke, mekana korica pizze, strašne priče i šetnje kraj rijeke – jednom im je došao kraj.

Jednom je plišani majmun bio odložen na svoje mjesto na polici i više nikada uzet u ruke. Dan kada je bio odložen bio je dan kada je naše djetinjstvo završilo. Ne sjećam se koji je to bio dan.

A ti?

Prijatelju, nadam se da si dobro i da te veseli novi način na koji te miluju jutarnje sunčeve zrake. Nadam se da ti je pizza i dalje mekana, a šetnje kraj rijeke ugodne. Da imaš nekoga kraj sebe s kojim možeš podijeliti svoje snove i strahove. Nadam se da te nije strah godina što prolaze. Sjetim te se često. Uz tebe vežem samo najljepše boje. Šaljem ti samo najljepše pozdrave.


Imam još samo jedno pitanje za tebe:

U osobama koje smo sada, u osobama koje ćemo postati, vidiš li još uvijek djecu koju smo nekoć poznavali?