Psiholog, psihijatar, psihoterapeut - mnogi ne znaju razliku između ovih stručnjaka i koja je njihova ekspertiza. Kako bi se odmah napravila distinkcija navedenih pojmova, svi navedeni su profesionalci koji se bave mentalnim zdravljem i pružanjem podrške osobama koje se suočavaju s različitim psihološkim izazovima, ipak, razlikuju se po obrazovanju, pristupu i kompetencijama.
Psiholog obično pruža psihološko savjetovanje, terapiju, procjene i testiranja kako bi pomogao pojedincima u razumijevanju i rješavanju njihovih psiholoških problema. Psihijatar je liječnik specijaliziran za mentalno zdravlje koji nakon završetka medicinskog fakulteta, prolazi specijalizaciju iz psihijatrije koja uključuje proučavanje dijagnostičkih postupaka, farmakoterapije i terapije. Dakle, psihijatri su više usredotočeni na liječenje biomedicinskih procesa, a psiholozi za to vrijeme pružaju podršku u kontekstu klijentovih emocija, motivacije, pitanja identiteta, međuljudskih odnosa, pitanja smisla itd. Psihoterapeut treba imati diplomu iz psihologije, medicine, socijalnog rada, edukacijske rehabilitacije, socijalne pedagogije, pedagogije ili logopedije, nakon čega upisuje edukaciju iz psihoterapije koja u prosjeku traje između tri i pet godina.
Psihoterapija se ukratko može opisati kao proces tretiranja mentalnih, emocionalnih i ponašajnih problema putem razgovora i interakcije s obučenim terapeutom, a cilj je pružiti podršku pojedincima u razumijevanju svojih problema, prevladavanju izazova i postizanju pozitivnih promjena u njihovom životu.
U Hrvatskoj postoji Zakon o djelatnosti psihoterapije te ju definira kao nezavisnu interdisciplinarnu znanost koja obuhvaća širok spektar pravaca koji su utemeljeni na znanstvenim principima i metodama. Psihoterapijski pravci predstavljaju različite teorijske i praktične pristupe terapiji koji se temelje na različitim filozofijama, teorijama i tehnikama. Svaki pravac ima svoje karakteristike, fokus i način rada s klijentima. Evo pregleda nekih od najpoznatijih psihoterapijskih pravaca:
Psihoanaliza (Psihoanalitička terapija): temelji se na dubinskom istraživanju nesvjesnih procesa, traumatskih iskustava iz prošlosti i dinamike unutar uma. Glavni cilj je osvijestiti nesvjesne konflikte, motivacije i obrambene mehanizme te ih razumjeti kako bi se postigle promjene u ponašanju i emocionalnom blagostanju.
Bihevioralno - kognitivna psihoterapija: pristup koji se fokusira na identificiranje i promjenu negativnih misli, uvjerenja i ponašanja u svrhu ostvarenja ciljeva terapije. Temelji se na pretpostavci da naša interpretacija događaja i uvjerenja igraju ključnu ulogu u oblikovanju emocija i ponašanja te da se promjenom načina razmišljanja mogu postići pozitivne promjene u životu.
Transakcijska analiza: osnovna ideja je da su ljudi svjesna bića koja donose odluke o svojim životima te da se odluke mogu promatrati kroz analizu njihovih transakcija ili interakcija s drugima.
Realitetna terapija: terapijski pristup koji se fokusira na promjenu načina razmišljanja i ponašanja kako bi se postigli ciljevi terapije i poboljšala kvaliteta života klijenta. Naglašava važnost stvarnog iskustva i ponašanja u terapiji te se usredotočuje na trenutačne probleme i izazove s kojima se klijent suočava.
Geštalt terapija: holistički terapijski pristup koji se fokusira na svjesnost, prisutnost u sadašnjem trenutku i cjelovitost osobe. Važnom smatra integraciju različitih aspekata sebe, osvještavanje emocija i ponašanja te promicanje osobnog rasta i razvoja.
Kroz pregled nekoliko glavnih pravaca - od psihoanalitičke terapije koja istražuje dubinske procese uma, preko kognitivno-bihevioralne terapije koja se fokusira na promjenu misli i ponašanja, do geštalt terapije koja potiče prisutnost i cjelovitost u sadašnjem trenutku - uočljiva je raznolikost pristupa i mogućnosti za osobni rast i razvoj.
Važno je napomenuti da ne postoji psihoterapijski pravac koji je bolji od nekog drugog. Ne postoji univerzalni pristup koji odgovara svakom pojedincu ili situaciji, svaka osoba je jedinstvena pa se terapeutski pristup mora prilagoditi individualnim potrebama, ciljevima i preferencijama klijenta. Ljudi, kroz kontinuiran rad na sebi i suradnju s terapeutom, mogu postići dublje razumijevanje sebe, razviti bolje strategije za suočavanje s izazovima života te postići veću sreću, ispunjenje i zadovoljstvo u svakodnevnom životu. Zaključno, od neizmjerne je važnosti brinuti o vlastitoj psihičkoj dobrobiti i mentalnom zdravlju. Odlazak na psihoterapiju je put prema sretnijem i ispunjenijem životu, a ne nešto o čemu bi se ljudi trebali sramiti pričati!
U jednu ruku, pandemija Covida odstranila je stigmu koja je pratila ljude koji su se ohrabrili na traženje profesionalne pomoći kako bi prevladali životne prepreke i teškoće koje ih priječe u tome da zdravo funkcioniraju. Na mladima je da nastave širiti takvu poruku - odlazak na psihoterapiju, kod psihijatra ili psihologa, nije sramota i odraz toga da netko “nije normalan” ili je “lud”, već je odraz brige za vlastitu sreću.
Besplatne psihološke ili psihoterapijske pomoći za studente i građane uvijek ima, međutim kapaciteti terapeuta i institucija se često mijenjaju pa je dovoljno upisati u Google “Besplatna psihološka pomoć” ili “Besplatna psihoterapija” kako bi Google prikazao samo relevantne i nedavno objavljene informacije. Tako je primjerice Hrvatska komora psihoterapeuta pružala besplatnu psihoterapiju, ali trenutno nema raspoloživih terapeuta s obzirom na obujam posla.
Comments