top of page

Rast desnice u Europi – Što to znači za naš kontinent?

U proteklih godinu dana, vidjeli smo lavinu bombastičnih mainstream naslova od strane liberalnijih medijskih kuća o rastu ekstremne desnice ili „far right-a“ u Europi. Ova pojava uvelike dolazi na prostorima Italije i Njemačke gdje se stranke poput „Braća Italije“ i „Alternativa za Njemačku“ suprotstavljaju tradicionalnom liberalnom establišmentu. Naime, iako je istina da desnica postaje sve jača u nekim europskim državama, ovaj trend se može činiti pomalo preuveličanim. Desnica gubi podršku u ostalim europskim državama i zato što, u mnogim slučajevima, ove desne stranke ne mogu surađivati s ostalim, umjerenijim desnim strankama što im uvelike otežava formiranje jake i značajne opozicije, pa čak i vlade. Nadasve, u ovom članku pokušat ću prokomentirati sadašnje stanje europske politike i odgovoriti na pitanje postaje li europsko društvo, generalno govoreći, desnijeg usmjerenja.


Kada ljudi prave argumente postaje li desnica sve upečatljivija u europskom društvu većina njih će vam pokazati prstom na nekolicinu poznatijih individua ili stranaka koji su se uspjeli probiti u medijima. Primjerice, Italijom trenutno upravlja desničarska koalicija na čelu s Giorgiom Meloni i njenom strankom Braća Italije koja je ponekad nazivana i neofašističkom strankom zbog njenih korijena u Talijanskom društvenom pokretu. Ta stranka je bila formirana od strane Mussolinijevih pristaša još u 1946. godini. Čak i kao Meloni koja se ne slaže s tim neofašističkim predznakom kojeg stranka sada možda posjeduje, teško je poricati da stranka Braća Italije obuhvaća u svojem programu jaku desničarsku ideologiju, ciljeve i zahtjeve, posebice u radnjama koje je obavljala u proteklih par godina. Primjerice, stranka je bila privrženija izlasku iz Eurozone, protivljenju istospolnih brakova i predlaganju pomorske blokade prema sjevernoj obali Afrike radi reduciranja migrantskih izbjeglica na tim prostorima. Naime, Italija nije jedina europska država u kojoj dolazi do jakog rasta desnice.


U Njemačkoj, stranka Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland - AfD) prema zadnjim

anketama posjeduje podršku od oko 23% ukupnih glasača odmah iza stranke desnog-centra, Kršćanske demokratske zajednice Njemačke (Christlich Demokratische Union Deutschlands - CDU). Ranije, 2013. godine kada je stranka i osnovana, ona je bila ponajviše fokusirana na izlazak Njemačke iz Eurozone odnosno na izbjegavanje krize pod kojom je to područje bilo. Međutim, kasnije su se formirali u desnu stranku tradicionalnijeg tipa u kasnim razdobljima prošlog desetljeća kada su se počeli suprotstavljati liberalnim migracijskim politikama Angele Merkel. Stranka i njeni članovi su taj događaj percipirali kao kulturološku opasnost od strane muslimanskih izbjeglica. Danas je stranka isto fokusirana na ovaj spomenuti problem, međutim nova meta se prikazala na njihovom radaru, a to su zelene politike i politike zaštite okoliša. Da, posebice su nasrnuli na jednu kontroverznu mjeru koja želi zabraniti većinu ispuhivanja naftnih i plinskih derivata iz tvornica, automobila i drugih potrošača do 2024. godine. Naime, zbog prijašnjih problema s radikalnom desnicom u Njemačkoj, glavne stranke i dalje uspijevaju zadržati vlast s izbjegavanjem koaliranja s AFD-om pod svaku cijenu. Međutim, u srpnju 2023., lider CDU-a Friedrich Merz, izjavio je mogućnost surađivanja s AfD-om na lokalnoj razini. Mnogi spekuliraju da se tako možda najavljuje suradnja na višim razinama u bliskoj budućnosti.


U Francuskoj, nakon višemjesečnih protesta protiv mirovinskih reforma i novonastale policijske brutalnosti u određenim slučajevima, Macronovo političko odobrenje pada na samo 31% te ankete sada sugeriraju da bi na sljedećim nacionalnim izborima mogao izgubiti od strane Marine Le Pen, vođe desne stranke Nacionalno okupljanje (Rassemblement National), koja trenutno u anketama vodi Macrona za oko 10 %. Ako bi se izbori održali danas, predsjednik Macronu bi upečatljivo izgubio. U Španjolskoj je desno-centristička Narodna stranka na srpanjskim izborima dobila najviše glasova. Pobijedili su Socijaliste i desničarsku stranku Vox (Glas) koja je došla na treću poziciju. U Poljskoj je nacionalistička stranka Pravo i pravda (PiS) za dlaku izgubila izbore u listopadu protiv opozicijskog vođe Donalda Tuska što ovakav splet okolnosti čak i ankete nisu predviđale. Bitno je za napomenuti da desničarske grupacije na kraju nisu tako loše prošle. Ekstremno desničarska stranka, „Konfederacijska stranka“ došla je na treću poziciju pomičući tako granice i ukazujući na potencijal njihovih političkih ideja. Konfederalisti žele uvelike smanjiti socijalnu državu i njene socijalne politike te snažno zagovaraju da će zaštiti Poljsku od „eurokomunista i globalista koji žive u Briselu i Davosu“.


U Finskoj je anti-imigracijska stranka „Stranka Finaca“ došla na drugu poziciju na nacionalnim izborima u travnju 2023. godine te su sada u koaliciji sa Strankom nacionalne koalicije. Austrija i Švicarska imaju slične situacije u kojoj partije poput Slobodarske stranke Austrije, Identitet Austrije, Švicarske narodne stranke i Alternativa za Švicarsku postaju sve utjecajne te dobivaju na svakim izborima sve više mandata. Kao što vidimo, desničarske političke stranke u Europi privlače sve veću pažnju zbog svoje sve veće prisutnosti u nacionalnim političkim arenama. Međutim, dok se neke od ovih stranaka mogu pohvaliti rastom utjecaja, drugima može biti izazovnije ostvariti značajan politički napredak te je to znak da rast ekstremno desnih stranaka nije univerzalan na europskom kontinentu. Laburistička stranka u Velikoj Britaniji trenutno u anketama vodi konzervativce za više od 10%, Marine Le Pen gotovo uvijek vodi u anketama, a uvijek izgubi, jake desničarske stranke u Španjolskoj i Nizozemskoj imaju problema s formalnom uspostavom vlade. Mnoge desne stranke su morale normalizirati svoje zahtjeve, ideologije i politike ne bi li dobile glas običnog čovjeka, posebice na području ideje izlaska iz Europske unije gdje uglavnom većina stanovništva u većini zemalja ima pozitivno mišljenje o ovom

sui generisu.


Retorika AfD-a, Le Pen, Stranke Finaca i Braće Italije se je uvelike reformirala i promijenila svoj narativ s izlaska iz EU-a u reformiranje njezinih institucija. Isto tako, ove stranke i ličnosti posjeduju čvrste narative oko anti-imigracijskih politika, a samo u Poljskoj, Italiji i Velikoj Britaniji je u zadnjih godinu dana primljeno oko 1.5 milijuna legalnih migranata zbog određenih zakonodavnih mjera koje su bile poduzete. Po ovim podacima se čini da čvrsta desnica samo na papiru zagovara određeni program, međutim ono što se stvarno događa daleko je od njihovog narativa spomenutog u mnogobrojnim kampanjama. Ova „jaka desnica“ zagovara i ekonomiju ljevičarskog spektra barem u pogledu establišmentskih „mainstream“ centrističkih vlada koje su najčešće na vlasti, pozivajući se često na politike socijalne skrbi i određenih primitaka kod siromašnijih građana. Ovu ekonomsku bitku ćete najviše uvidjeti između Le Pen i Macrona posebice sada kada Macronova vlada poduzima određene „anti-welfare“ mjere poput skraćivanja prava farmerima ili umirovljenicima.


U zaključku ispada da su određena desna lica i tijela više antiestablišmentskog karaktera nego li onog desnog. Više su oblikovana populističkim crtama nego uistinu onim konzervativnima. Više su motivirani bijesom i iracionalnim razmišljanjem građana nego li onog pragmatičnog i dugoročnog razmišljanja pravog desnog krila politike. Postaje li europska politika onda desnijeg karaktera? Ovo pitanje se može odgovoriti jedino ako znamo ideološke preferencije stanovništva. Ako smatrate da ekstremne desničare definira njihov pristup prema muslimanskim migrantima, onda Europa zaista ide prema desno u toj kulturološkoj prizmi (barem na papiru). Ako stanovništvo ili individua vjeruje u slobodu tržišta i zagovara strogo liberalnu ekonomiju, onda će neki pomisliti da čak imamo posla i s ljevičarima.

コメント


bottom of page