Na početku svog kapitalnog djela Bogatstvo naroda škotski ekonomist i filozof iz 18. stoljeća Adam Smith (1977.) piše o „određenoj sklonosti u ljudskoj prirodi (...) sklonosti da mijenja, trampi i zamjenjuje jednu stvar za drugu“ (prijevodi citata A. Smitha su moji). Iz te navodne sklonosti Smith zaključuje kako je čovjek biće koje prirodno naginje bavljenju probitačnim zanimanjima s ciljem povećanja osobne koristi. Tako postavlja temelje onome što danas nazivamo ekonomskim čovjekom (homo oeconomicus), a na toj osnovi razvija i svoju vjerojatno najslavniju teoriju – onu o „nevidljivoj ruci“. Iako uvid u cjeloviti opus Adama Smitha sugerira da je škotski mislilac imao složenije viđenje ljudske naravi, ekonomisti su se mahom uhvatili „čovjeka koji trampi“: ta Smithova vizija postala je toliko uvriježena da je i dan-danas dio gotovo svih udžbenika iz ekonomije, najčešće ponešto zakamuflirana u priču o postanku novca kao procesu koji počinje s trampom, nastavlja se s pojavom kovanog novca i završava s kreditnim odnosom. Takav narativ implicira da je na čitavu ekonomsku povijest najbolje gledati kao na linearno kretanje koje kulminira s kapitalizmom – sustavom koji potpuno oslobađa čovjekove urođene težnje za osobnim probitkom te stoga predstavlja optimalno društveno uređenje. Kao što ću kroz ovaj i naredni tekst nastojati pokazati, antropološka istraživanja u zadnjih stotinjak godina opovrgavaju takvo teleološko shvaćanje povijesti i čovjekove prirode.
Kako je zapravo izgledalo pretkapitalističko gospodarstvo?
Vjerojatno prvu potpunu kritiku Smithovog narativa o „čovjeku sklonom trampi“ i njegovih ideoloških implikacija s povijesnog i antropološkog stajališta dao je 1944. godine Karl Polanyi u svom klasičnom djelu Velika preobrazba (nazvanom tako jer opisuje preobrazbu iz tradicionalnog u industrijsko, tržišno društvo). Polanyi (1999.) tvrdi kako je „čovjekovo gospodarstvo, u pravilu, podređeno njegovim društvenim odnosima“ – materijalna dobra čovjek cijeni samo ako mu omogućuju da zaštiti svoj društveni položaj. Na primjeru zajednice zapadne Melanezije Polanyi iznosi tri načela organizacije gospodarstva: uzajamnost (obveza pomaganja članovima zajednice), prerazdioba (isporuka dobara glavaru zajednice koji ih onda dijeli tijekom svetkovina) i vođenje kućanstva (proizvodnja za vlastitu uporabu; kod starih Grka oikonomia – vidi Ksenofontov istoimeni tekst). Na tragu Polanyijevog koncepta uzajamnosti dva su „moralna načela“ ekonomskih odnosa koja u knjizi Dug: prvih 5000 godina razrađuje britanski antropolog David Graeber (2013.): načela komunizma i razmjene. Komunizam (kako i sam Graeber priznaje, naziv je provokativan, no ovdje ima značenje različito od onog ideološkog koje većini ljudi prvo pada na pamet) podrazumijeva velikodušnost i pomaganje, pri čemu se ne vode evidencije dugova, već se pretpostavlja da bi druga osoba, u slučaju potrebe, isto učinila za vas. Razmjena se pak u zajednicama odvija među ljudima čije bi međusobne veze lako mogle puknuti (među udaljenim susjedima, na primjer) pa se održavaju stalnim razmjenama darova s vremenskim odmakom, bez određivanja vrijednosti primljenog ili darovanog predmeta. Graeber dodaje i treće načelo – hijerarhiju, koja podrazumijeva razmjenu između neravnopravnih strana, poput darova podanika kralju koji se s vremenom pretvaraju u sustav danka. Zajednička svim ovim načelima njihova je duboka usađenost u čovjekove društvene odnose – ta načela ne predstavljaju neku izdvojenu ekonomsku sferu u kojoj se ljudi vode drugim principima i motivima (poput dobiti, na primjer).
Dosadašnje izlaganje općih načela možda je bilo suviše apstraktno pa je čitatelju i dalje teško zamisliti kako je u praksi izgledala ekonomija starih ljudskih zajednica. Graeber (2013.) daje plastičan primjer: „Henry prilazi Joshui i kaže: ‚Baš imaš zgodne cipele!’ (...) Joshua sutradan dolazi i nudi Henryju par cipela koji mu ne treba, kao dar, tvrdeći da je riječ o dobrosusjedskoj gesti. (...) Kako bi mu se Henry mogao odužiti? (...) Henry diskretno čeka neko vrijeme pa mu dostavlja krumpir, tvrdeći da je riječ o običnome daru.“ Ovo nije samo zgodna priča nastala u glavi jednog anarhista – brojni antropolozi daju slične primjere. Lorna Marshall (1976.) prepričava kako je na rastanku s jednom grupom Bušmana ženama iz grupe poklonila školjke s Pacifika. Kad se nakon godinu dana vratila u isto selo, shvatila je da su školjke sada u vlasništvu posve drugih skupina ljudi, zahvaljujući ekonomiji baziranoj na darovima. Ralph Bulmer (1960.) i Marshall Sahlins (1963.) opisuju Moka sustav ritualne razmjene darova u Melaneziji u kojem pojedinci nastoje svaki put pokloniti veći dar nego što su prethodno primili jer tako podižu svoj društveni ugled i položaj (baš kako je i Polanyi zaključio). Namjera ovog teksta nije idealizirati ta društva koja su nerijetko bila brutalna (sklonost takvoj idealizaciji ponekad se zamjera Polanyiju), već ukazati na posvemašnju promašenost ideje da je čovjekova sklonost „da mijenja, trampi i zamjenjuje jednu stvar za drugu“ oduvijek bila osnovom njegove ekonomije.
Gdje je nestala trampa?
Sada se nameće pitanje: Jesu li ljudi ikada u povijesti trampili, odnosno, razmjenjivali jednu stvar za drugu na licu mjesta? Po svemu sudeći, jesu, ali ne sa svojim suseljanima kako je to zamislio Adam Smith. Trampa se uglavnom odvijala među neznancima, čak i neprijateljima, te je bila ograničena na trgovinu na veliku udaljenost. Dvije strane sastale bi se, razmijenile dobra (ili bi, u slučaju uporabe novca, došlo do kupoprodaje) te se udaljile. Čak i te naizgled komercijalne transakcije često su se odvijale u visoko ritualiziranim uvjetima, poput plesa i pjevanja koji oponašaju ratovanje kod naroda Nambikwara u Brazilu (Graeber, 2013.) Ukratko, trampa je bila ograničena na zajednice koje nisu imale namjeru razviti bliskije međusobne odnose. Polanyi (1999.) zaključuje kako pojedinačni postupci trampe u pravilu ne vode uspostavi tržišta unutar zajednica u kojima prevladavaju druga ekonomska načela, već se smatraju sporednima jer ne osiguravaju životne potrepštine (one se osiguravaju primjenom triju Polanyijevih načela). Tržišta tako ostaju mjesto razmjene na veliku udaljenost i imaju mali lokalni značaj. Snažan je ovo udarac povijesnom determinizmu prema kojem jedna stvar logično (i neizbježno) izrasta iz druge, npr. tržišta iz pojedinačnih činova trampe.
Još malo o novcu
Potpuno razumijevanje povijesnog razvoja ekonomskih odnosa nemoguće je bez poznavanja uloge koju je u tom razvoju odigrao fizički (posebno kovani) novac. Kako bismo razumjeli porijeklo novca u modernom smislu, moramo posegnuti za najstarijim spisima iz ljudske povijesti za koje danas znamo, a koji su, možda začuđujuće, bili unosi u računovodstvene knjige. Sumerski su upravitelji hramova stvorili prvi računovodstveni sustav u povijesti, baziran na srebrnom šekelu. Na temelju toga Graeber (2013.) zaključuje kako novac „nipošto nije plod komercijalnih transakcija. Zapravo su ga stvorili birokrati kako bi lakše pratili stanje zaliha i obavljali transakcije među različitim administrativnim odsjecima.“ Srebro je doista bilo u opticaju kao novac, no uglavnom ga nije bilo dovoljno za potrebe čitave privrede jer je većina srebra čuvana u hramovima. Na tržnicama drevne Mezopotamije cijene su bile izražene u srebru, no same transakcije najčešće su se i dalje odvijale sustavom robnog kreditiranja, a namira se obavljala naknadno i ne nužno u novcu (možemo zamisliti da je u takvom sustavu ugled pojedinca itekako puno značio). Čak su se i dugovi hramu, iako izraženi u srebru, mogli podmiriti u naturi, npr. žitaricama. Općeprihvaćeni narativ o razvoju novca koji slijedi obrazac „trampa → novac → kreditni odnos“ potpuno je pogrešan. Prvo se pojavio tzv. virtualni novac, u obliku robnog kreditiranja. Kovani novac nastaje tisućama godina kasnije i služio je prije svega u računovodstvene svrhe, nikada u potpunosti ne zamjenjujući kreditni sustav (dijelom i zbog toga što je fizičkog novca kroz povijest uglavnom kronično nedostajalo). Trampa se, kao što smo vidjeli, javljala povremeno, u trgovini na veliku udaljenost ili između ljudi koji su navikli na korištenje gotovog novca, ali ga u tom trenutku nemaju pri ruci. Tako se prilikom raspada velikih imperija (npr. Rimskog, Karolinškog, u novije doba sovjetskog...) ljudi ne „vraćaju na trampu“, već i dalje koriste staru valutu kao obračunsku jedinicu, iako fizičkog novca više nema u opticaju.
Zaključno o Adamu Smithu
Budući da čitav ovaj tekst počinje citatom Adama Smitha, ne možemo zaključiti njegov prvi dio, a da se ne osvrnemo na sljedeće pitanje: Je li Adam Smith znao za sve ovo? Po svemu sudeći, Adam Smith nije mogao znati kako je izgledao život američkih Indijanaca ili drugih naroda u čije bi zajednice moglo biti smješteno njegovo imaginarno društvo utemeljeno na trampi (prvi ozbiljniji izvještaji iz tih krajeva javljaju se u Europi tek nakon Smithove smrti). No ono što nikako nije mogao ne znati jest činjenica da se još u njegovo vrijeme većina transakcija među pukom u Velikoj Britaniji odvijala na dug, na temelju povjerenja, a ne trampom ili korištenjem novca. Još jedna poznata Smithova ideja, ona o tome kako „ne očekujemo večeru na temelju dobročinstva mesara, pivara ili pekara, već na temelju njihove brige za vlastiti interes“ (Smith, 1977.) u Smithovo vrijeme naprosto nije imala veze sa stvarnošću. Danas uglavnom vlada konsenzus kako je Adam Smith u Bogatstvu naroda iznosio nekakvu utopijsku viziju budućnosti, a ne stvarni način funkcioniranja gospodarstva u svoje vrijeme. Polanyi (1999.) je to možda najbolje detektirao kada je napisao „Naknadno možemo reći da se nijedno pogrešno shvaćanje prošlosti nije pokazalo toliko proročanskim glede budućnosti.“ Danas, kada praktično čitav svijet živi u kapitalističkom gospodarstvu koje slavi sebičnog homo oeconomicusa, zbilja bismo se teško mogli suprotstaviti tom Polanyijevom zaključku.
No s vremenom su izvještaji iz sve brojnijih kolonija počeli narušavati uvjerljivost Smithove vizije domorodačke ekonomije. Uistinu, do današnjeg dana nitko, nikada i nigdje nije uspio locirati društvo koje bi svoje svakodnevne ekonomske odnose temeljilo na trampi. Šokantan je to nalaz za svakog ekonomista koji je od prve godine studija bio obrazovan na Smithovom narativu. Koja je, dakle, bila reakcija ekonomista na ta nova otkrića? Ukratko, kada je postalo jasno da su temelji klasične ekonomije uzdrmani spoznajama iz drugih znanosti, prvenstveno antropologije, ekonomisti, umjesto da preispitaju svoje temeljne pretpostavke, jednostavno su odlučili zanemariti te nove spoznaje. Akademik Baletić (2010.) ispravno zaključuje: „Povijesna iskustva, naime, uvijek su bila najslabiji oslonac ekonomskog liberalizma.“ Najbolja potvrda toga jest činjenica da je priča o „čovjeku koji trampi“, iako posve diskreditirana na temelju povijesnih i antropoloških dokaza, i danas dio većine udžbenika iz ekonomije. Ta arogantna uvjerenost u samodovoljnost ekonomske znanosti i svjesno zatvaranje očiju pred dokazima iz drugih disciplina ozbiljne su boljke od kojih se mnogi ekonomisti još nisu izliječili.
Ovime završavam pregled pretkapitalističkih društava i zaključujem prvi dio ovog teksta. U drugom dijelu prikazat ću kako se odvila Polanyijeva „Velika preobrazba“, to jest kako je nastalo moderno kapitalističko društvo, te zaključiti osvrtom na povijesni determinizam koji zamagljuje našu percepciju prošlosti i ograničava sposobnost zamišljanja drugačije budućnosti.
Izvori:
Baumer, R. (1960.), Political Aspects of the Moka Ceremonial Exchange System among the Kyaka People of the Western Highlands of New Guinea, Oceania, 31(1), 1.-13.
Baletić, Z. (2010.), Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost, u: Radošević, D. (ur.), Kriza i ekonomska politika (str. 115.-162.), Zagreb: Naklada Jesenski i Turk
Graeber, D. (2013.), Dug: prvih 5000 godina, Zagreb: Fraktura
Marshall, L. (1976.), The !Kung of Nyae Nyae, Cambridge, MA: Harvard University Press
Polanyi, K. (1999.), Velika preobrazba: politički i ekonomski izvori našeg vremena, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk
Sahlins, M. (1963.), Poor Man, Rich Man, Big-man, Chief: Political Types in Melanesia and Polynesia, Comparative Studies in Society and History, 5(3), 285.-303.
Smith, A. (1977.), The Wealth of Nations - An Inquiry Into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, Chicago: University Of Chicago Press
コメント