STOICIZAM - Mehanička preciznost razmišljanja

Updated: Nov 30, 2020

Kao jedna iznimno stara škola misli, stoicizam možda nije svima poznat pojam. Ukratko, sama škola je započela svojim radom u 4.st.pr.Kr. čijim se začetnikom smatra Zenon.

Kao I većina škola misli u to vrijeme, svojim je radom započela na javnim površinama Atene. Vjerovanja stoika se možda na prvi pogled mogu činiti hladnim ili čak robotskim zbog njihovog, u to doba revolucionarnoga pogleda na svijet.

Iako bi se neki mogli složiti s time, stoički bi učenik argumentirao da je razum I osobna etika pravi put napretka.

Njegova shvaćanja života su potpuno racionalna te odbija bilo kakve pojmove strasti. Sama strast može izazvati ekstremne emotivne reakcije koje bi uzrokovale kaos u prirodnom poretku.

Reakcije koje nisu primjerene postojanja razumnog I racionalnog bića.

Postojanje je za njih uvjetovano cjelokupnom materijom u svemiru. Svaka postojeća tvar okreće dio velikog kotača čiji se produkt zove prirodni zakon.

Taj je zakon sličan Newton-ovom trećem aksiomu. Akcija svakog bića nosi reakciju drugoga.

Gledajući na taj zakon živog kao i neživog svijeta, zaključili su da postoji previše događaja koji bi mogli kritično utjecati na njihove živote budu li ih vodili strašću.

Odbacivši strast, okrenuli su se etici i razumu. Nisu pokušavali zadovoljavati vlastite subjektivne želje. Svrha njihova bivstva postala je produktivnost.

Produktivnost ne samo za sebe, već i za cijeli ljudski rod. Riječ želja zamijenili su riječju potreba. Zadovoljstvo je izgubilo na važnosti, samo je korisnost ostala, jer samo kroz korisnost društvo će

konačno iskoračiti iz sjene koja se nadvila nad njime. Moralni kompas kakvog danas poznajemo za njih nije postojao. Pojam dobra I zla im je isto bio izvrnut u usporedbi sa nama uobičajenim.

Smatrali su da su svi događaji u skladu sa prirodnim zakonom koji pokreće svaki kutak svemira, što se na prvi pogled vanjskom promatraču može činiti suludim, možda čak i neodgovornim.

Kao da im ni do čega nije stalo. Možda se tako čini na prvu, ali to je zapravo daleko od istine. Postoji nešto što su cijenili i čemu su davali priznanje.

Vrline. Vrline su bile ono što je za njih predstavljalo ujedno vrhunac kao i smisao bivstva. Samo kroz vrline, sposobnosti i nepogrješivu racionalnu logiku čovjek može dostići svoj vrhunac. Njihova je zadaća bila unaprijediti svakog čovjeka kako bi bolje odrađivao posao ili zadaću kojom se bavio, što nas vraća na produktivnost.

Ti dijelovi njihovih vjerovanja I shvaćanja se zajedno vežu u kompleksnu cjelinu zvanu osobna etika, to je ono što je njima predstavljalo poantu života.

Savršeno biće osobne etike.


Iako je primjena ovog načina gledišta uspjevala velikim povijesnim vladarima kao što su bili Aleksandar Veliki i Marko Aurelije, danas je jako teško zamisliti stoicizam kao prevladavajću školu misli.

Današnje društvo i događanja između sudionika su puno kompleksnija I dublja no što je to bilo u povijesti. Ljudi su ovisniji jedan o drugome, kako u poslu tako i u privatnom životu. Iskustva I prilike s kojima se suočavamo su zasigurno mnogobrojnija nego što su bila u vremenu nastanka ove škole misli.

Ne mislim da je potrebno, a zapravo ni moguće u današnjem svijetu primjeniti sva njihova načela. Smatram da bi primjena zahtjevala potpuno odcjepljenje od načina života kakvog znamo te prihvaćanje iznimno apsktraktnih gledišta na koje nismo naviknuti. Iako prihvaćanje svih načela ne vidim kao opciju, preuzimanje i parafraziranje nekih bi moglo izroditi plodom. Slušajući mlade isto kako i stare ljude oko sebe, jedan interesantan uzorak se ponavlja. U njiihovim se riječima više čuje nezadovoljstvo i pesimizam nego zadovoljstvno i optimizam. Kao da im se lakše žaliti na svoj život nego biti zadovoljan. Moje je mišljenje da je taj pesimizam uzrokovan nemogućnošću ostvarenja vlastitih želja, snova i ciljeva. Točno u tome vidim primjenu stoičkih gledišta. Svi mi nečemu težimo i nešto želimo ostvariti. Netko sanja jednostavne ciljeve kao što je postati roditelj jednoga dana, dok neki imaju ciljeve postajanja predsjednikom. Na putu do ostvarenja zasigurno ćemo naići na određene prepreke. Neke će nam otežati put, neke će ga odužiti, dok će nas neke potpuno udaljiti i odmaknuti od njega. Tu stoicizam ulazi u igru. U trenutcima kada postane teško, a možda nam čak i odustajanje prođe kroz glavu, moramo prihvatiti da je postojao razlog za ovaj stepback te nastaviti dalje sa ostvarivanjem. Ne smijemo dopustiti kratkotrajnim neželjenim rezultatima da stanu na put našim ciljevima. Trenutak kada stanemo je trenutak u kojem smo službeno odustali.

Mnogo se pouka može izvući od stoika, ali mislim da nam ova može olakšati život više nego sve ostale.


*Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.

65 views0 comments

Recent Posts

See All