Svetište prošlosti

Tople zrake jutarnjeg sunca bacale su svoj zlatni sjaj na drvenu stolicu u kuhinji. Stajala je udaljena od stola, nemarno ostavljena, a zeleni jastučić koji je skliznuo pred njezine noge izgledao je poput djeteta što se skriva pod majčinim skutama. Prljave staklene čaše, umrljane otiscima prstiju i usana, bile su razbacane po stolu; bazenčići crvenkaste tekućine u njima sjajili su se poput morske pučine. Stotine se mrvica rasulo po stolu ili zavuklo u tepih, kao da su bježale pred kakvom katastrofom. Boce piva držale su se socijalne distance, svaka zauzevši svoj strateški položaj – jedna na stolu, druga na prozorskoj dasci, treća na polici, četvrta na podu. Etiketa im je bila izguljena, čepovima nije bilo ni traga. Njihova su debeljuškasta smećkasta tijela pravila zlatne sjene na bijelim zidovima – boce nekoć pune mekoga piva, sada su zaudarale na znoj. Papir za pečenje sramežljivo je virio iz crne tepsije. Na njemu su bili ostaci rastopljenog sira koji je bio suviše svojeglav pa se nije zadržao na komadu pizze već je odvažno skliznuo u svoju propast – u nepoznate predjele masnog smeđeg papira.

Olovna glava stajala mi je na ramenima, moje su noge bila umorna čeljad koju je teško izvući iz kreveta. Oči su mi bile poluotvorene, a obrve namrštene dok sam neuspješno pokušavala umanjiti jačinu blještave svjetlosti koja je štipala moje zjenice. Nemilosrdna prema meni, ona je majčinskom nježnošću milovala stanovnike ovog osamljenog mjesta, nepomičnog i tihog, gotovo svetog. Bio je to oltar subotnje zabave, a ja sam hodočastila njemu u nedjelju ujutro.

Strahopoštovanje prema prizoru preda mnom nije mi dopustilo da pređem kuhinjski prag, da sjednem među ostatke večeri prije poput kakvog tuđinca kojemu ondje nije mjesto. Ta prostorija ne pripada meni, ona pripada trenutku koji je minuo. Ona je muzejski primjerak Dana nakon. Ona je mjesto gdje se susreću prošlost i sadašnjost. Ona je van doticaja vremena, dok ja njemu robujem. Živoj osobi nema mjesta među uspomenama.

Stanem pred ulazom u kuhinju, u strahu da narušim tu sliku koja treperi pred mojim očima. Trepnem i vidim svoje prijatelje kako ondje sjede i pokušavaju nadglasati glazbu u pozadini. Njihovi se glasovi miješaju s ritmom koji dolazi iz zvučnika te uranjanju u zajednički smijeh koji odjekuje prostorijom kako bi naposlijetku nanovo izronili, jasni i zvonki, pripiti i energični. Ako se ne pomaknem, ako ne dišem, ako na tren zaustavim svoje srce kako njegovi otkucaji ne bi narušili sliku pred mojim očima, preplašili uspomenu, okrhnuli sjećanje, možda, ali samo možda, moći ću sve ponovno proživjeti. Samo da mi je još jedan tren, još jedna večer prije jutra, još jedna subota prije nedjelje.


Glava mi pulsira. Zrak je topao i zagušljiv. Vrti mi se. Kakofonija zvukova pritišće moje bubnjiće. Slike se naglo izmjenjuju pred mojim očima. Usta su mi suha. Kao u transu, želim pružiti ruku i dotaknuti osobe pred sobom. Na tren, samo na tren. Pružam ruku te zamahnem i zateturam u sliku subotnje večeri, živo biće u neživom svijetu. U jednom trenu sve je nestalo. Slika je razbijena. Prostor između jučer i danas zauvijek narušen, izgubljen u svemoćnom protoku vremena. Lica preda mnom iščeznu su u djeliću sekunde, glazba umukne, a čaše, boce i stolice ponovno bivaju napuštenima. Ovoga sam puta bila tako blizu, no tako daleko. Poražena, odlazim do sudopera te pustim ledenu vodu da teče iz slavine. Kao i voda, i vrijeme je nastavilo teći; sila koja čovjeka iznova i iznova pobija. Sve one kreme s hijaluronskom kiselinom što umanjuju bore, injekcije što zatežu lice, zdravi zeleni prašci što ubrzavaju metabolizam nisu uspjeli prevariti vrijeme. Nitko i ništa što je stanovnik ovog svijeta nije.

Uzimam veliki gutljaj vode i sjedam među nered, to subotnje truplo. Sunce mi grije vrele obraze. Bože, što da radim kada su mi dani odbrojeni? Kada sam primorana ići naprijed, a ponekad želim na kratko zaviriti nazad? Ako okrenem glavu, hoću li se poput Lotove žene pretvoriti u stup od soli? Hoću li poput Orfeja izgubiti ljubav svog života? Što da radim kada mi je milije sjediti u prošlosti, odgađati budućnost, pokušavati zaustaviti vrijeme?

I sve da ponovim, nikada ništa neće biti u potpunosti isto.


Sjedim u uspomeni. Obuzima me post-zabavna melankolija. Nedjeljna depresija. Danas tugujem za jučer, a sutra ću tugovati za danas. I tako do kraja danā. Osuđena da budem vječno ožalošćena. Osjećam kako voda prolazi kroz moje tijelo, hladeći zažareno grlo i prsni koš. Uzdahnem. Sunce je nemilosrdno. Vrijeme je nemilosrdno. Nemilosrdna je neizvjesnost budućnosti i slatka omamljivost prošlosti koja je okupana u zlatnim bojama, bez ijedne čestice prašine. Uvijek se čini čišćom i ljepšom no što je zaista bila. Manipulira mojim bićem, a ja joj dopuštam. Popijem i zadnju kapljicu vode iz čaše, ustanem se te uzmem mokru krpu u ruke. Sunce se sklonilo iza oblaka. Još jednom pogledam oskvrnuto svetište prošlosti te u jednom zamahu ruke pokupim mrvice koje su se zaustavile na samom rubu stola, spremne baciti se među vlakna smeđeg tepiha. Crkvena zvona zvone u daljini. Misa je završila. Zamišljam kako ljudi izlaze iz zagušljive prostorije na svježi zrak. Otvaram balkonska vrata te izlazim i ja.



#glasstudenta #uspomene #proza