Veljača je, vraćam se kući iz Zagreba na zasluženi odmor nakon ispita i odlučim ponijeti samo ono najpotrebnije: malo odjeće, laptop i jednu knjigu. No ako ste kao ja, od 5 knjiga na polici, pročitali ste samo jednu. Vrlo je jednostavno u strci života zaboraviti na tu hrpicu knjiga koje ste nadobudno kupili na Interliberu tvrdeći da ćete ih pročitati do kraja godine. Na kraju, nova godina je došla, već je drugi mjesec, no jedina knjigu što ste pročitali je ona koju ste morali pročitati za faks/školu. I tako, ja odlučim uzeti jednu knjigu koju ću pročitati dok sam kući u Osijeku na odmoru. Jedna knjiga. Na polici ih je 5. Harry Potter i kamen mudraca, Vicious, Shadow and Bone, Neuromancer. Zadnja na polici stoji Klaonica 5, knjiga koja je koštala 30 kuna na Interliberu, imala je fora sažetak i naslovnicu, a žena koja mi ju je prodala je rekla da je super knjiga. "To vam je super knjiga." Kako neočekivan odgovor. No, sada sam zahvalna mom kompulzivnom kupovanju knjiga na Interliberu jer inače, Klaonica 5 bi ostala samo još jedna knjiga, na policama knjižara, negdje u mojoj podsvijesti te kad bih ju ponovno vidjela, kroz glavu bi mi prošlo samo "ona super knjiga". Super knjiga. Superheroj, Super-knjiga. Klaonica 5, danju obični listovi ispunjeni tintom, noću Super-knjiga koja se bori protiv kriminala na ulicama. Sva sreća pa sam bila lijena taj dan i uzela najkraću knjigu na polici - Super-knjigu Klaonica 5. Sa svojih 150 strana, stala mi je u torbu, u prednji džep, i tamo čekala svoju konačnu sudbinu… Da bude pročitana i vraćena na policu. Vlak je kretao u 16 i 35. Do Osijeka nam treba oko 5 sati. Ispiti su prošli, nemam što učiti, zaboravila sam slušalice, a Instagram mi se činio kao rupa bez dna koja bi mi pojela bateriju u pola sata i onda bih sljedećih 4 i pol sata gledala u crninu noći van vlaka, brojala svjetalca u daljini i pokušala ne zaspati. Iako mi se stvarno nije dalo ništa raditi, uzela sam svoju Super-knjigu i pogledala njezinu naslovnu stranu. Ne sudi knjigu po njezinim koricama. Ne znam je li se ljudi drže ovoga ili ne, ali ako vam što znači, naslovnica moje Klaonice 5 je bila zapravo fora. Ako niste prije pročitali neku recenziju ili sažetak knjige, ne uzbuđujte se, Klaonica 5 ne govori o klanju životinja. Klaonica 5 govori o jednoj drugoj surovosti, onoj koja započinje 1939. godine i završava one 1945. "O ne, ratni roman. Ali ja ne volim ratne romane." Pričekajte još malo, jer ni ja ih ne volim i isto sam pomislila kada sam pročitala kratki sadržaj. Klaonica 5 je anti-ratni roman, priča jednog Amerikanca, Billa Pilgrima, koji je kao zarobljenik u ratu preživio bombardiranje Dresdena. Smješteni u napuštenoj klaonici u Dresdenu pod brojem 5, grupa američkih ratnih zarobljenika preživljavaju uništenje grada i nakon toga vade leševe zatrpane pod komadima istoga. Jedan google search i saznat će te da se bombardiranje Dresdena dogodilo pred sam kraj rata, kada je poginulo dvostruko više ljudi, žena i djece nego od atomske bombe bačene na Hirošimu. No, što čini ovu knjigu posebnim anti-ratnim romanom, drugačijim od drugih je trenutak kada se naš glavni junak Billy Pilgrim "otkači od vremena" te u određenim trenutcima putuje kroz vrijeme svog života, od ratnog vremena do vremena prije rata, vremena kada je njegova žena umrla, vremena prije nego što je on sam umro i brojne druge trenutke svoga života. U svojim vremenskim skokovima, Billy prolazi i kroz trenutke kada su ga bića s planeta Tralfamador oteli te postavili u svoj zoološki vrt te ga tamo naučili o načinu života na tom planetu i o raznim životnim lekcijama koje sam Billy preuzima i pri povratku na Zemlju nastoji proširiti širim masama. Budući da dolazi s revolucionarnim idejama i pričama o vanzemaljcima njegova sredina misli da je lud. Zanimljiv je taj svijet vanzemaljaca gdje vrijeme ne postoji jer je ono "lažan pojam, a sudbina svakog čovjeka je u biti vječita sadašnjost". Naša super-knjiga na satiričan, ali vrlo mudar način govori o smrti, nesreći, našem postojanju, svrsi te o vječno živućoj temi ljudskosti ili manjku nje. No, prava poruka leži u vapaju da čovječanstvo već jednom prestane s krvoprolićem i nasiljem. Stranica za stranicom se okreće među mojim prstima, riječi plutaju negdje u mojoj podsvijesti, Koprivnica, Virovitica, Slatina, Našice... Sve prolazi, a ja "otkačena u vremenu" sklapam slagalicu Billy Pilgrimova života, od po četka do smrti i onda opet na sredinu. "Tako je to." So it goes. Tako je to. I onda opet, So it goes. Ludilo, besmislica, a sve je tako savršeno jasno, jednostavno i prosto perfektno. Opet se vratim i mislim na ono "To vam je super knjiga." Kako nedovoljno za nešto ovako dobro napisano. 21:00, "Poo-tee-weet." I zadnja rečenica knjige iscuri sa stranice i postane vječnost. Što je prvo što se čuje nakon masakra kao što je bilo bombardiranje Dresdena? Pijev ptica utihnulih nad krvoprolićem, ljudskom zlobom i tutnjanjem okorjelih bombi. "Poo-tee-weet." Tako je to.
