U malom prostoru Hrvatske željeznice ne vlada gužva. Na podu pokraj vrata koja vode na prugu sjede dvije žene s koferima, a na desnoj strani obitelj s dvoje male djece. Red za kupnju karata sastoji se od starog bračnog para.
Nikome se ne žuri na vlak.
Kupim kartu za Zagreb, uhvatim ručku svog prašnjavog kofera i odvučem se malo niže do poznatog mi Splitskog fast fooda u kojem me po pristupačnoj cijeni čeka sasvim pristojan topli sendvič. Moj doručak, ručak i večera. Udobno se smjestim na stolici, pogledam poruke i provjerim karte. Sve je organizirano za moj sutrašnji put u Srbiju, točnije Srijemske Karlovce. Putujem u 12h zajedno s još osmero drugih s autobusnog kolodvora u Zagrebu. Primljeni smo na Regionalnu ljetnu školu u organizaciji Mreže mladih Hrvatske – zato sam ranije tog dana doputovala iz Pučišća busom u Supetar, a od tamo trajektom do Splita i odatle pravo u HŽ da vidim kad je sljedeći vlak do Zagreba. Vidjevši da je tek 20 i 30, a vlak je u 22h, odlučih kvalitetno iskoristiti vrijeme, pa svratih tu da nešto pregrizem. Prodavačica mi javlja da je sendvič spreman. Uzmem svoju najdražu kombinaciju: majoneza, kečap, zelena salata, kukuruz i jaja s malo luka. Kupim i bocu Schweppesa, pa sretno zagrizem.
Život je dobar, sendvič je ukusan i piće je hladno. Zadovoljno sam slistavala svoju sendvič-salatu i izbjegavala padajući kukuruz koji mi je prijetio zamrljati majicu. Split je vrvio turistima i žamorom, ali tu su jeli lokalci.
Završivši sa hranom,
skočila sam na noge i u manjku posla polako se zaputila na prugu. Čekala me u svoj svojoj prašnjavoj raskoši, grafitima, smeću i obližnjim pijancima. Iz ponekih dijelova vlaka dizao se bijeli dim. Prvi put putujem ovako.
Tražim svoj vagon. Bezuspješno, svi su pomiješani. U manjku vagona broj dva
uđem na jedna otvorena vrata koja nisu pravo označena i uletim u pakao. Sauna. Odvratna, vlažna i vruća. Mokra sam u roku od trideset sekundi. Svi unutra su mokri.
Gledam ljude ispred sebe kako se kao štakori u kanalizaciji provlače uskim hodnikom u potrazi za svojim odjeljkom, a meni je slabo.
Posežem u torbu za bocom vode i dočeka me tek jedan mlaki gutljaj. Jurim u WC koji sam uhvatila krajem oka, otvorim vrata u namjeri da se umijem i napunim bocu i zapahne me smrad. Držeći nos otvorim vodu, čvrsta u namjeri da svoju zamisao provedem, no brzo povučem ruku. Voda je vruća. Izletim iz vagona da dođem k sebi. Sjednem na obližnju klupu da se ohladim. Vani su 32 stupnja, no, u usporedbi s vlakom, čini mi se hladno. Oveća skupina mladih Britanki sjedi na podu u krugu s velikim ruksacima na leđima. Jedna od njih pita me jesam li dobro. Tražim riječi da joj odgovorim, no pod dojmom nedavnog iskustva skupilo mi se grlo, pa joj umjesto toga samo slabašno kimnem. Srećom, povjerovala mi je i vratila se pričanju sa svojim družicama. Već je 21 i 40. Trebalo mi je dvadeset minuta da se oporavim od svega i nemam više puno vremena. Prođem vlakom još jednom uzduž i poprijeko i
gotovo na samom kraju naiđem na konduktera. Brkat i poslovan, zatraži moju kartu i kad je dobije na uvid pokaže mi prstom prema vratima do sebe.
Uđem unutra, potražim svoj kutak i bacim torbu na sjedalo do prozora. Nabrzaka dignem kofer gore, zgrabim svoju praznu bocu i produžim korak znajući da moram prohodati cijelu dužinu vlaka i još dalje niz prugu planiram li je opet prijeći. U vlaku je sad par stupnjeva manje, ali još uvijek nepodnošljivo. Znam, bez vode neću preživjeti put.
Kondukter je još pred vratima vlaka.
Upitam ga za saunu. Kaže mi: „A gospojice, to vam je od mašine. O'ladiće se.
Imate i 'lađenje za upalit unutra. Šta niste vidili plavi botun?“ Ne, nisam. Jedva sam vidjela prst pred nosom. Nema svjetla u kupeu, samo u hodniku. Požurim uz tračnice do prijelaza i zađem za desni ugao. Vidim pekaru i u njoj malu bocu vode, pa pitam za cijenu. 17kn. Ne hvala. Potrčim par koraka dalje. Sad stvarno više nemam vremena. Uletim u prvi kafić i zamolim konobara da napuni moju praznu bočicu. On prvo dvije pune minute izvježbanom vještinom radi koktele, a zatim mi ispuni molbu. Svaka mu čast. Popijem tih prvih pola litre odmah i zamolim njegovog kolegu da ponovi postupak. Zahvalim se i pozdravim ih, te odjurim nazad do vlaka. 21 i 53. Na vrijeme sam.
U moj se odjeljak uz bučni žamor razgovora prospe jato Britanki,
istih oni koje su me ranije zamijetile. Na nekoliko časaka ugodno popričamo, no ubrzo me napuste primijetivši da je odjeljak do moga potpuno prazan.
Molim ih da me ne ostavljaju samu sa sobom i svojom dosadom, no ipak nestanu govoreći mi *„It's better for you this way. You'll have the whole place to yourself!“
Za dvije minute zamijeni ih druga skupina. I ove Britanke su pristojne sugovornice. Ne onoliko zabavne koliko prva grupa, no, sve u svemu, dobro društvo. Nakon što smjeste svoju prijeteće veliku prtljagu iznad naših glava i svoje mobitele na punjač sa sedam nastavaka, uspijemo naći „plavi botun“ i napokon upalimo hlađenje. Vlak kreće a naš razgovor staje. Ja se sklupčam u kutu u položaju fetusa odlučna ignorirati sve. Neudobno sjedalo, rap muziku Britanki, to što nemam mjesta pomaknuti se i pružiti noge i to što mi je mobitel ispod 50% i vjerojatno neće preživjeti put. Nabijem slušalice, zatvorim oči i pustim slijedećih 8 sati da se prostru preda mnom kao beskrajno dug crveni tepih.
* Op. prev. Bolje ti je ovako. Imat ćeš cijeli kupe za sebe!
***
Sa prozora vlaka promalja se slabašna zora. Bakar što iskri u daljini nije sunce. Plameni trag odsjaj je uličnih lampi na cisternama mokrim od rose. Svjetla još gore i zvijezde još sjaje. Svijet još obavija tama. Samo sada, mjesto mraka, pored mene lete crne sjene i obrisi borova uokvireni planinama. Prugu samo osjećam pod sobom. Vlak škriputavo diše pod teretom ljudskih namjera. Ne da se. Skače, opire se i trza. Neka. Tako se zna da ima duha. Da nije nijemi rob čovjeka.
Pomilujem ga par puta u još jednom bezuspješnom pokušaju da se namjestim, što mi već satima ne polazi za rukom i vratim se zgrčenom i relativno nezanimljivom gledanju kroz prozor.
Kad sam uzela noćni vlak put Zagreba imala sam u planu zatvoriti oči, bar na par sati, no otkako je ovaj vlak krenuo (u 22.06h s perona 3) taj se plan vrlo brzo pokazao nerealnim, tako da se, evo, već neko vrijeme mirim sa sudbinom. Veći dio osmosatnog puta igrala sam igrice, slušala muziku, gledala kroz prozor i sad malo pišem, zašto ne? Kako kaže pjesma, „pusti neka stvari teku svojim tokom“. Puštam.
Sad je 4.48h. Nebo je pred minutu počelo poprimati narančasti sjaj. Ovaj put stvarno se radi o suncu.
Okružena sam uspavanim Britankama u raznim stadijima razgolićenosti i s jastucima za vrat. One su se, čini se, na neudobnost vlaka davno navikle.
4.51h. Planine su plave, u daljini vidim toranj crkvice nekog snenog mjesta. Mještani će uskoro ustati.
5.01h. Mjesec je još na nebu, ali zato se bar vidi raslinje uz tračnice. Dan halapljivo guta noć. Jedva čeka opet zavladati. Raduje se vrućini sunca, koje će nas svih, bez sumnje, pržiti za koju minutu.
5.07h. Svijet je opet u boji. Mogu izbrojiti tamnocrvene opeke kuća. Avioni iznad ostavljaju ružičaste crtice. Trava je zelena i cvijeće je bijelo. Lampe još gore.
5.13h. Opet su upalili hlađenje. Prerano, čini mi se. Sve Britanke se nakratko probude i navuku svoje trenirke i košulje. Ukratko, dugi rukav. Ja se, u manjku opcija, ogrnem svojim još mokrim ručnikom. Bio je prekasno jučer opran od plaže, pa me na put pratio u vrećici. Ali i mokri ručnik bolji je od hladnog vlaka, samo ga treba nekako zagrijati. Uspomena na onu saunu koja me dočekala pri ulasku u vlak također se ohladila.
5.21h. Prolazimo kraj neke vode. Mirna je, zrcali nebo. Oko nje se na obroncima nižu kućice i žuta polja. Mora da smo u predgrađu Zagreba. Vidim znak za Dugu Resu u blizini.
5.27h. Napokon su izgasili lampe. Stali smo nakratko. Pogled mi padne na hrpu smeća na pruzi, jednu od mnogih. Duga Resa me ne impresionira.
Zapitam se, ne po prvi put, tko su ti ljudi što čekaju na stanicama s kapicama na glavi. Zar je potrebno da netko gleda prolazi li vlak? Ne bi li znali negdje u centrali je li se ili nije nešto vlaku desilo, bilo putem nekog prekinutog signala ili na kraju krajeva, putem mobitela? A možda se meni, kao laiku, sve to čini neobično i nepotrebno, a oni zapravo imaju drugu, jako važnu zadaću.
5.37h. Prvi put danas zabljesne me sunce. Okruglo je i narančasto i napola me oslijepilo, pa sad pišem gluposti. Ne budite ja, ne gledajte u sunce.
Evo nas kraj autobusnog kolodvora u Karlovcu. Još malo do Zagreba. Prvi (meni vidljivi) putnici izlaze. Grle se i odvlače svoje bicikle sa pruge. Sve to budno nadgleda još jedan čovjek s kapicom. Po prvi put primijetim da u ruci drži neki okrugli znak. Digne ga da signalizira drugom vlaku. Mora da ja u onom mraku i polumraku nisam to vidjela kod prijašnjih kapica. To su nekakvi prometni redari.
5.45h. Opet me zabljesne sunce. Ne znam zašto si to radim. Dobijem dar vida taman na vrijeme da "vidim" znak za Orlovac (see what I did there? ;p).
Velika se magla diže nad vodom ispred suncem osvjetljenog mosta kojim prolaze auti. Sigurno je reći, vruće je, a nije ni šest sati.
Po rasporedu, u Zagrebu bi trebali biti za nekih desetak minuta. Jednoj se Britanki po torbi prolilo čokoladno mlijeko, meni su se licem razlili podočnjaci, koji me, uostalom, i inače krase. Lakše je probdjeti noć kad to iz raznih razloga činiš i inače. Jasno, skupo ću to platiti oko 17h kada me sav umor i iscrpljenost napokon dotuku, ako već nisu.
6.02h. Još ništa od Zagreba. Jedino što mi je žao primijetiti je da Britanki do mene, nažalost, jako smrdi iz usta, što je nemoguće izbjeći jer je odjeljak zatvoren, a ona, kao i većina njih, spava sa zubima na displeju. S druge strane, ja nemam pravo ništa reći. Orbit žvaka ranije noćas nije pomogla utišati miris luka ostao od sinoćnjeg toplog sendviča. Sve moramo oprati zube.
6.10h. Kasnimo! :(
6.24h. Još kasnimo, no trebali bismo stići za par minuta. Većina Britanki je budna. Cipele su opet na nogama. Još malo i izlazimo iz ove tragedije.
6.28h. Prema riječima Britanki: "Oh? We're here!"
* Op. prev. Oh? Ovdje smo!
I tako sam vam napokon stigla u veli Zagreb grad i oprostila se, što od vlaka, što od Britanki. Odvukla sam svoje iscrpljeno tijelo i kofer uz i niz skale pothodnika, provukla se kroz prostor željeznice i vratila se u civilizaciju tramvaja i prodavača cvijeća na glavnom kolodvoru. Pustivši da me nose, prepustila sam se pokretnim stepenicama.
Miris forneta prožimao je zrak i obećavao raj vrućeg lisnatog tijesta punjenog kremastim sirom, šunkom i pizzom. Zastala sam vođena obećanjem da će me vratiti u život i pospremila par njih u sebe.
Svježi zrak jutra pomogao mi je pogurati ukočene noge, bar dovoljno da me smjeste u bus za Travno. Kupila sam kartu i grčevito se trudila ne pasti u san. Od moje sobice dijeli me tako malo. Onda mogu sklopiti oči, barem na dva-tri sata. Tek toliko da izdržim sve ono što me danas čeka. Kad sam se domogla kreveta bilo je već osam sati. Napokon stavivši mobitel na punjač i postavivši tri alarma dopustila sam sebi sklopiti oči. U Zagrebu sam i slobodna od vlaka, ali vrijeme nemilosrdno prolazi. Ne zavaravam se idejama o odmoru.
Moj dug put tek je počeo, a na traumatično iskustvo putovanja HŽ-om neću skoro zaboraviti. Preostaje mi samo ići u susret i veseliti se iskustvu koje dolazi.
#Hrvatska željeznica #Glas studenta #putovanje #vlak #nesanica