Svaka se generacija, pa tako i naša, može osvrnuti na djetinjstvo i pritom se prisjetiti stvari koje su ostale u prošlosti, a videoteke spadaju među prvim primjerima koji padaju na pamet. One su u našoj mladosti bile mnogobrojne u svakome kvartu. U Maksimirskoj ulici, na primjer, moguće je prisjetiti se četiri različite videoteke na čijim se lokacijama sada nalaze raznovrsni kafići ili prodavaonice kebapa. Možda je u pitanju samo mladost, ali one su odskakale od vlastite okoline - veliki i sjajni znakovi vješto su nas navodili prema njima, a posteri novih filmova najavljivali su mogućnost jednostavne i nepredvidive zabave.
Prilikom razmišljanja o videotekama, zanimljivo je prisjetiti se nemogućnosti provjeravanja kvalitete pojedinačnih filmova. Naravno, internetske stranice poput IMDb postojale su i tada, ali mladi mozgovi poput naših nisu znali ništa o njima. Film se birao isključivo po prisutnosti određenih glumaca, estetike DVD omota i reklama pogledanih prije različitih kino-predstava. Ponekad bi nam netko od roditelja rekao da Kum ili Iskupljenje u Shawshanku jednostavno moramo pogledati, a zaposlenik videoteke preporučio pomalo opskurniji naslov nakon dugotrajnih i neuspješnih potražnji za novim filmom. Neke od svojih najdražih, a ujedno i najomraženijih filmova pogledao sam naslijepo i potpuno slučajno, upravo zbog videoteka. Samostalnim internetskim pretraživanjem vjerojatno nikada ne bih pogledao The Last Detail, Nebrasku, Wonder Boys, Le Samourai i desetke drugih filmova koji su oblikovali moju mladost jer mi se iz priloženoga nikada ne bi činili dovoljno interesantni. Osobna preporuka videotekara često je ostavljala veći utjecaj na ono što ću pogledati i na tome sam, u retrospektivi, zahvalan. Postoje i filmovi koji objektivno nisu proizvod vrhunskih filmskih autora, ali iz nostalgičnih razloga postaju veliki izvor radosti kada ih ponovno pogledam. Sve je od navedenoga objedinilo jedinstven ukus u filmove za koji su upravo videoteke velikom većinom odgovorne, kako meni, tako i mnogima moje dobi.
Naravno, videoteke su s razlogom stvar prošlosti i nema argumenta koji bi njihovo trenutno postojanje činio smislenim. Postoji iznimno mala količina filmova koja u sadašnjosti nije dostupna u nekoliko klikova, što smanjuje potrebu za večernjim potragama za DVD-om određenoga naslova. Naravno, i fizičke su se kopije filmova pokušale modernizirati dolaskom Blu-ray formata, ali one više jednostavno nisu bile potrebne. Iako igraće konzole i dalje dolaze s ugrađenim Blu-ray playerom, gotovo je nemoguće pronaći novi laptop s istim dodatkom. U ovoj priči postoje i iznenađenja - The Criterion Collection, tvrtka odgovorna za obnavljanje i distribuciju neopisivih količina filmskih klasika i dalje je iznimno uspješna, iako njihova fizička izdanja nisu dostupna na našim prostorima. Ipak, sve je od navedenoga zaobišlo videoteke, a to je dovelo do njihova raspada.
Nostalgija postoji s razlogom - ona nas podsjeća na sretna iskustva u prošlosti, ali nas ujedno podsjeća i na snagu vremena. Svako malo, u nama se pojavljuje potreba da se vratimo u naizgled ljepša, sigurnija vremena koja su bila obilježena jedinstvenim udarima dopamina, neprisutnih danas. Unatoč tome, iznimno je lako prisjetiti se nepraktičnosti nekih aspekata prošlosti, što nas ujedno može podsjetiti na silne napretke koji su doveli do sadašnjosti, kao što će pridonijeti i našoj nepredvidivoj budućnosti. Ako je nostalgija kontrolirana, daje nam uvid u sve dobre i loše stvari naših života i zato ne smije biti zanemarena. Videoteke su pružale uistinu jedinstveno iskustvo gledanja filmova, ali ono će ostati zakopano isključivo u prošlosti, kao lijepo sjećanje koje polagano jenjava.