Zašto pande trebaju (iz)umrijeti

Zacijelo mislite što je ovoj? Kakva je to anti-panda propaganda? Ženo, liječi se! Što to imaš protiv pandi da ovako nazoveš članak?


Odgovor je - Baš ništa!


Radi se o tome da sam prije par mjeseci vodila u vlaku poprilično bizaran razgovor s jednim prijateljem kojeg sam u manjku inspiracije za članak odlučila podijeliti s vama. Vođen je na Engleskom, ali evo, ekskluzivno za vas, prevedena verzija. Potrudila sam se „držati“ što bliže originalu, ili bar onoliko blizu koliko mi memorija dopusti. Razgovor je počeo kad mi je oko zapelo za rečenicu na njegovoj majici. „Death to pandas!-Smrt pandama!“, glasila je.


„Smrt pandama? Što je ovo, neki novi vic?“, nervozno se osmjehnem.


On se prvo pospano namršti, pa pogleda dolje na majicu.


„Aa, to. Ne, čvrsto stojim pri tome. Pande trebaju umrijeti.“


Ja se pristojno nasmijem, misleći opet, ma mora da je to neki njegov humor, pa onda nelagodno zastanem shvativši da je ozbiljan. Nakratko nastane muk.


Sad, imajte na umu par stvari: Četiri ujutro je, putujemo u Portugal na Erasmus još od jučer u podne, busom smo prvo išli do Beča, a sad plazimo na aerodrom da uhvatimo avion za Porto, mrtva sam umorna, nisam spavala i nadam se da mi se pričinjavaju gluposti. Moram s ovim likom provest tjedan dana, a sad se ispostavlja da je neki pandafob? Što ako slučajno spomenem Kung-fu pandu oko njega? Ili gore! Što ako se obučem u crno bijelo i triggeram panda hate-speach? Znam ga već par mjeseci, pa nisam ovo od njega očekivala, ali s druge strane nismo nikad pričali o pandama. Baš kad mi se mašta počela rasplamsavati sa svim mogućim verzijama događaja koji bi doveli nekog do ovoga, većina kojih su uključivali loše čuvan zoološki i traumu iz djetinjstva, on progovori:


„Hoćeš znati zašto? Nije što god misliš.“


Pogledam njega pa onda okolo. U vagonu je tiho osim zvuka tračnica, tek dva-tri čovjeka i bakica koja spava.


Nagnem se naprijed i naslonim na laktove.


„Da čujemo, o čemu se tu radi?“


Krene on ovako:


„Bio sam pred par godina na jednom drugom Erasmusu gdje je tema bila očuvanje ugroženih vrsta. Upoznao sam tamo jednog lika koji je aktivno sudjelovao u svemu i svačemu, volontirajući s raznim udrugama za spas jednog ili drugog stvora. Pričali smo u jednom trenutku o tome s čime je sve radio, neke ptice, kornjače… A pande?“


„Ne, nikad pande.“ Namrgodio se. „Pande zaslužuju umrijeti.“


„Jasno, bio sam zbunjen. Rekao sam mu „Ma daj čovječe, ti si lud! Želiš ubiti crno-bijele medvjediće? Lud si!“ On meni kaže „Stani malo i saslušaj me. Ne ubiti nego pustit ih da umru.“


„Priča on meni o tome kako pande namjerno izumiru, a mi im ne damo umrijeti. Pokazao mi je onda jedan youtube video, čekaj malo.“


(Tu je počeo kopati po džepu za mobitelom, onda se namrštio u koncentraciji tražeći video u pitanju. To je potrajalo par minuta. Ja sam u međuvremenu gledala kroz prozor prebrojavajući svjetla kuća u mračnoj šumi s druge strane stakla.)


„Aha! Evo ga, baš ovaj tu,“ okrene ekran prema meni.


Očekivala sam da ću taj video tog trena pogledati kad ga se već potrudio pronaći, međutim mobitel se nakon dvije sekunde okrenuo, a monolog se nastavio - uglavnom je pričao o činjenicama iz videa, neću vas time zamarati, ako želite pogledajte sami. Uspjela sam vidjeti dovoljno da razaberem dvije pande na slici i naslov pa sam ga kasnije ubrala iz youtube rezultata. Imam ga ovdje, you're welcome: https://www.youtube.com/watch?v=JyVMWum0pR0


„Nakon toga još nisam bio potpuno uvjeren u sve to. Naposlijetku, ljudi su odgovorni za uništenje staništa pandi, a time i za prilagodbu koja ih je dovela do izumiranja, pa valjda onda imaju dužnost da ih održe na životu. To sam mu sve u razgovoru priznao, na što mi je rekao „Znaš što? Idem na jednu konvenciju danas u 17, hoćeš sa mnom? Dođi vidjet o čemu ti pričam. Ako onda još nisi uvjeren, složit ćemo se da se ne slažemo i to će biti to, fajrunt.“ To popodne nam je bilo slobodno, a ja ništa nisam imao u planu pa sam pomislio zašto ne? „Može, dogovoreno.“


„Bilo je 30-ak ljudi tamo, žestoko smo debatirali, o prašumi, o izumirućim vrstama, o politici i novcu svega toga, naposlijetku i o pandama i njihovoj nemogućoj rehabilitaciji.


Onda sam shvatio. Ne možeš promijeniti povijest. Evolucija je već svoje odradila i neće skoro na staro. Najbolje je pustiti pande da žive kako i dok žele. “


„Huh,“ kažem ja. „Nisam nikad dosad o ovom razmišljala.“


Mozak mi se pregrijava, u glavi se vrte kotačići. Pokušavam u svemu tome naći neki argument za ili protiv ali nemam što reći. Osupnuta sam. Postoji anti-panda konvencija? Žele li pande izumrijeti? Sve upućuje na to. Promislim o svemu što sam čula i o svemu što znam o pandama. Mozak mi se prebaci na informaciju da znanost ima sve potrebno da bi uzgojila i održala embrio mamuta u današnjem slonu, ali to ne radi zbog moralne dileme. Je li produljivati vrstu koja se ne želi očuvati išta više moralno ispravno od vraćanja izumrlih vrsta u život? Ne čuvamo li ih samo zbog sebe? Potpomognuta oplodnja, jedva postojeći plodni ciklus pandi, aseksualno ponašanje, prehrana od 99-postotnog bambusa iako su pande medvjedi, a time svejedi, te uopće nemaju enzime potrebne za razbijanje celuloze u bambusu?


A ako pandama u divljini nije često do hopa-cupa, pande u zatočeništvu još su gore jer: A) nemaju prilike upoznati se u sporom ritualu kao u divljini i B) nema dovoljno pandi za uobičajeni trojac u kojem se pare. Tu je i ništavan interes za mlade. Nije slučajno što se malim pandama bave ljudske dadilje, ili barem malim pandama u zatočeništvu. U divljini pola ih ne preživi, doslovno pola jer majka najčešće ubije slabijeg od svoja dva blizanca. Možda nam pande upućuju da žele mirno otići iz živog svijeta i da ih konačno trebamo pustiti, bile one slatki simbol Kine ili ne. Mnogo novca je uloženo u pande i to one u zatočeništvu. Kad bi ti milijuni umjesto toga išli u očuvanje njihova staništa spasilo bi se ne samo pande već i tisuće drugih vrsta koje žive na tim prostorima. S time da bi pande nastavile umirati bez naših napora i uplitanja zbog vlastitih ranije spomenutih mana.


Tko bi rekao da su pande tako komplicirane?


Vozili smo se dalje u tišini zadubljeni svako u svoje misli i izmoreni što od puta, što od razgovora. Nakon nekog vremena ponovno se čuo zveket tračnica, škripa kotačića na kovčezima i šuškanje tuđe prtljage. Dok si okom trepnuo već smo izlazili van ususret hladnom zraku Beča i blještavim svjetlima aerodroma gdje su mi kasnije na onom premetu stvari oduzeli bocu vode i dva velika nova šampona za kosu - još sam ljuta zbog toga. Nitko mi se nije potrudio prije puta reći, „Hej, samo da znaš, ne daju da unosiš bilo kakvu tekućinu na avion, pa ni u kovčegu.“ Rekli su mi da se unutra mogu skrivati kemikalije, ali male bočice, i one plaćene 20€ i prijavljene su prihvatljive, jer svatko zna da kemijski terorizam ne dolazi u malim ili plaćenim paketima. Ako mene pitaš sve su to izlike i iznuda. Jednog bogatog terorista ne čekaju nikakvi problemi, a mene je čekao tjedan bez Elseve Dream Long tretmana. Aerodromi su mjesta gdje samo očajni ili bogati mogu sebi priuštiti obrok i potrepštine. S gađenjem i prezirom, pa i trunkom osude, gledala sam svog prijatelja kako staje u red s drugim izgladnjelim jadnicima da kupi tost od dva suha komada kruha i tankog komada jeftine šunke i sira - trošak od 15€. Mislim da sam dovoljno rekla. Ma i da sam iz Afrike utekla moj ponos bi prevagnuo i ostala bi gladna i svjesna da kad napokon dođem na odredište za taj novac mogu dobiti pristojan ručak i piće. S time da smo oboje jeli tek večer prije. Putovala sam gladna i na puno duže staze, pa onaj čangrizavi starac u meni koji broji kovanice i pokušava uštedjeti za stan i motor nije mogao nego uznemireno gledati sve te ljude spremne baciti svoj novac u vjetar za polupun želudac. Uhvatila me tuga, zaklela sam se sebi da ubuduće ne idem na avion bez da večer prije ne poharam Konzum ili pekaru u potrazi za sendvičem ili pecivom za put. Bar mi to valjda neće oduzeti. Opet sam pomislila na pande i njihovo življenje od bambusa. Možda je cijena mesa jednostavno bila prevelika za nezgrapnost jedne pande, a bambus nema noge koje moraš dohvatiti. S druge strane bilo je i boljih biljaka i hranjivog korijenja tog tipa. Možda je stvar u tome da pande jednostavno nije briga. Nama je svijet crno-bijel kao i one, ali njima je on vjerojatno siva crta svejednosti, a bambus je u njem najbliža obnovljiva jestiva tvar. S tim mislima zgrabila sam kofer i odvukla se prema avionu, mom prvom letu. Avion se bjelinom isticao u mrklom mraku noći. Negdje u daljini spavale su pande, neopterećene svojim postojanjem…


#pande #izumiranje