Prelazak iz antičke političke i filozofske misli u srednjovjekovni društveni okvir čini se kao nagli korak u potpuno suprotnom smjeru. Uz racionalističku filozofiju i percipirani nedostatak vjerske rigoroznosti koje su obilježile antiku, srednji vijek predstavlja mnogo rigorozniji i dogmatičniji sustav vrijednosti nastao kao posljedica stupanja kršćanstva na poziciju dominantnog moralnog okvira društva. Iako je taj pogled generalno opravdan s obzirom na to da se filozofija srednjeg vijeka uistinu temelji na interpretaciji već postojećeg moralnog sustava (sustava biblijske doktrine) za razliku od antičke koja je svoje pretpostavke i normativne izjave stvarala iz temelja, bez dogmatske osnove, važno je napomenuti kako srednjovjekovna filozofska misao nije monolit kakvim se često predstavlja.
Tko je Toma Akvinski?
Glavne filozofske zagonetke tog povijesnog perioda jesu prvenstveno odnos razuma i vjere, u kojoj sukobljene strane dijele neslaganja o tome je li razum u skladu s Prirodnim (Božjim) načelom ili mu je suprotstavljen i suštinski zatrovan grijehom. Zatim se javlja problem univerzalija, dakle sukob neoplatonističkog pogleda realizma, koji zastupa ideju da pojam općeg postoji, i nominalizma, koji zastupa ideju da postoji samo pojedinačno. Također se po prvi puta počinju javljati i prototipovi egalitarnih ideja te se propituje arbitrarnost vladara u donošenju političkih odluka.
Najbolji primjer za heterogenost i kompromisnu prirodu srednjeg vijeka upravo je i skolastičar Toma Akvinski koji, iako temelji svoju misao na biblijskoj doktrini, se poziva na brojne filozofe te i sam značajan dio svjetonazora temelji na pomirenju antike i kršćanstva, te koristi značajne elemente platonskog okvira, pa čak i Aristotelovog po pitanju isticanja važnosti razuma. Uz to, značajan dio svojeg pisanja i analize izdvaja na svjetovne institucije, iako je važno napomenuti da ih smatra duhovnima u korijenu, unatoč tome što ih izdvaja kao ljudsku tvorevinu. Konkretno je relevantno akvinskijevo definiranje i sistematizacija biti, vrsta i uloge zakona. Zakon je, po Akvinskom, sastavni dio izvorišta ljudskih radnji te produkt ljudskog razuma koji upućuje ljude prema svrsi i Bogu. Nakon definiranje tih temelja, Akvinski naglašava važnost zakona u osiguranju zajedničkog dobra i njegove uloge u uređivanju društva te tvrdi: ,,Zakon se navlastito, prvotno i poglavito odnosi na poredak koji vodi zajedničkom dobru.“. Iznad svega, prirodu uređenja ljudskih odnosa Akvinski vidi kao hijerarhijsku strukturu. Shodno tome, najuzvišeniji stupac predstavlja Prirodni zakon ustrojen od strane Boga.
Zatim slijedi ljudsko uređenje vođeno od strane vladara koji na temelju razuma navodi ljude u određenom smjeru. Taj sustav Akvinski u konačnici uspoređuje s obiteljskom zajednicom u kojoj upravitelj obitelji, opisan pojmom ,,skrbnik“, raspoređuje poslove i zadovoljava životne potrebe ostatka obiteljske zajednice. Odnos ljudskog i Prirodnog zakona u akvinskijevim tekstovima do određene razine otvoren je interpretaciji. Akvinski zastupa svojevrsno progresivan stav u viđenju ljudskih zakona te osporava ideju da bi ih se, s obzirom da su preslika Prirodnog zakona, ne bi trebalo mijenjati. U kontrastu, mijenjanje postojećeg zakonskog okvira Akvinski smatra potrebnim isključivo u ekstremnim slučajevima te naglašava važnost ustaljenosti normiranog sustava i običaja u održavanju poretka.
Akvinski u suvremeno doba
U suvremeno doba, akvinskijevo sistematiziranje i definiranje biti i uloga zakona iznenađujuće je relevantno. Ne samo da je njegova ideja zakona kao uređenja društva u cilju zajedničkog dobra ostala dominantna ideja biti zakona, već je sam Akvinski direktno utjecao na brojne humaniste i filozofe prosvjetiteljstva koji su postavili direktne filozofske temelje današnjeg zakonskog sustava. Njegove ideje o vladaru koji usmjerava ljude, iako se čini da je direktno zastupanje autoritarnog uređenja, svojevrsno je postavljanje filozofskih temelja reprezentativne demokracije. Citiram: ,,A upućivati nekog prema zajedničkom dobru zadaća je svekolikog mnoštva naroda ili nekoga tko to mnoštvo zastupa.“. Naravno, njegove ideje poput te da vladar može biti oslobođen određenih ljudskih zakona nije nešto primjenjivo u suvremenom vremenu. To vrijedi i za sam religijski okvir na kojem Akvinski temelji svoje viđenje zakona s obzirom da je suvremena politička struktura temeljena na sekularizaciji vlasti te je bilo kakvo političko racionaliziranje na temelju religije potpuno neprihvatljivo.
Unatoč određenim košenjima s normama suvremene politike, koje možemo pripisati duhu vremena tadašnje moralne strukture, Akvinskog možemo svrstati u ključne mislioce koji su postavili temelje suvremenog zakonskog okvira. Njegov doprinos filozofskom usmjerenju i razvoju suvremene politike neupitan je te pripada klasi brojnih teologa koji su, unatoč religijskim podlogama, na razne načine doprinijeli evoluciji europskoga društva.