Često razmišljam o našim životima prije karantene, jednostavnim i malim užicima koje smo uzimali zdravo za gotovo. S dolaskom nove godine, mnogi su očekivali promjene u svojim životima, ali nitko nije očekivao da će 2020. godina donijeti baš ovakve promjene. Bilo je tu puno boli, bijesa, slomljenih srca i osjećaja praznine. Kada se događaju loše stvari oko nas, nemamo želju za pisanjem, čitanjem ili objavljivanjem bilo čega. Na trenutke dok ovo pišem sve se čini tako malo i nevažno, ali to ne bi trebalo biti tako jer ova godina je bila detaljna u tome da nas nauči kako uživati i kako cijeniti male svakodnevne stvari.
U ovoj neobičnoj godini, uz sve što ne bi ponovili, zasigurno postoje trenuci koji vam svima izmame osmijeh na lice i kojih se rado prisjećate. Zastala sam i sjetila se jednog takvog trenutka. To je jedna pozitivna priča koja slijedi u nastavku i koja će svima dobro doći u moru loših vijesti.
Novo poglavlje studentskog portala rezervirano je za predstavljanje životnih priča mladih, inovativnih, uspješnih i prije svega pozitivnih ljudi koji su uz sav trud, ustrajnost i odricanje dijela klasičnog studentskog života, išli prema ostvarenju svojih snova i koji se i dalje bore za svoje ciljeve i ne prestaju sanjati da mogu ostvariti sve što požele. Cilj ovog, kao i svakog narednog intervjua je potaknuti mlade da budu poduzetni i da ne odustaju od svojih snova, koliko god se činilo teško na početku. Ponekad je uistinu teško uskladiti sve obaveze, one na fakultetu i one izvan njega, ali upravo svi ovi mladi ljudi iz mojih intervjua dokaz su kako je ustrajnost i želja za nečim, pravi ključ uspjeha.
Ovo je neobična i nesvakidašnja djevojka koja je sa svojim fotoaparatom krenula u avanturu života. Glavni i odgovorni krivac za mnoge događaje na Savi, razne studentske projekte i uspomene koje su zabilježene jednim njenim klikom. Prvi neuspješni projekt bio joj je samo veća motivacija za dalje. Nakon studija u Zagrebu, spakirala je svoje kofere i vratila se u svoj rodni grad Knin u nadi da će pomoći svom gradu iz kojeg se sve više mladih iseljava i pružiti podršku tinejdžerima da krenu na pravi put.
Dragi čitatelji. Upoznajte Saru Filipu.
1. Draga Sara Filipa, predstavi se za sve one koji te ne znaju.
Pozdrav svima! Moje ime je Sara Filipa Delić i prvostupnica sam snimanja. Prošle godine završila sam preddiplomski studij snimanja i fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, što je samo nastavak moje velike ljubavi prema fotografiji. Inače sam vedra i komunikativna osoba koja većinu svog vremena živi u mašti, jer uvijek si ponavljam - barem je ona besplatna i nitko mi je ne može oduzeti haha. Šalu na stranu, kada se trebam predstaviti ljudima, zapnem pri odgovoru. Teško mi je iznijeti realnu sliku sebe, ali život u mašti prepisala bih svojoj tvrdoglavošću, upornošću i nekom ljepšem viđenju života kojeg živim.
2. Tijekom studentskih dana bila si poprilično aktivna u raznim područjima. Otkrij nam kako si uspijevala sve stići? Što je bila tvoja motivacija tada?
Manjkom sna, haha! Još za vrijeme srednjoškolskih dana, doktori su me upozoravali da moram izbaciti nešto iz svog rasporeda, ali ja sam jednostavno funkcionirala samo onda kada je raspored natrpan, kada imam toliko toga za raditi. Naravno da sam znala uzeti vrijeme za odmor, ali onda kada bi drugi spavali, ja bih radila. Željela sam sve sama sebi financirati, od života do opreme i znala sam da vrijeme kao takvo, nije uzalud iskorišteno. Svaki slobodni trenutak koristila sam za rad za druge jer me to uvijek činilo bogatom za nova iskustva i jednostavno sam uživala raditi sve što volim. Motivacija mi je bila to što sam na kraju dana uvijek znala da radim ono što volim i da u svemu tome imam mir.
3. Kada si se po prvi upoznala s fotografijom i kako se zapravo rodila ljubav prema tom poslu?
Moj otac kaže kako sam oduvijek bila iza kamere, ali s 14 godina je zapravo bio moj prvi susret sa DSLR fotoaparatom, odnosno nekom ‘profesionalnijom’ verzijom. Moj cilj nije bio ostvariti se kao fotograf nego uštedjeti dovoljno novaca za fotoaparat s kojim bih kasnije mogla pomoći ‘djeci ratnicima’ na afričkom području. Tako je i bilo. Nakon prve zarade od pranja prozora na benzinskoj postaji, uštedjela sam i kupila svoj prvi fotoaparat, koji je do dan danas ostao sredstvo mog izražavanja, ali i koji me doveo do svih slojeva društva. Ljubav je počela toga dana, a traje još uvijek.
4. Po čemu su tvoje fotografije prepoznatljive? Postoji li nešto što je zajedničko svima u tom području?
Iskreno, ne mogu reći da su moje fotografije po nečemu prepoznatljive, ali ono čemu težim je da kroz svaku od njih prikažem barem djelić osobnosti osobe koju fotografiram, ukoliko je riječ o portretima. Za mene fotografija nije samo klik na fotoaparatu, nego upoznavanje tih ljudi, upijanje priča i prenošenje istih kroz kadar.
5. Jedno direktno pitanje; isplati li se biti fotograf, ima li zarade u tom području, uzimajući u obzir svu konkurenciju?
Mislim da je ovo pitanje individualno i da ne mogu odgovoriti u ime svih. Osobno smatram da se isplati odabrati raditi ono što voliš, jer samo tada ćeš pružati svoj maksimum što će na kraju krajeva rezultirati i materijalnom zaradom. Za mene je to posao fotografa i nikada zapravo ne znam kolika su mi primanja, ona ovise od projekta do projekta, od mjeseca do mjeseca.
6. Smatraš li za sebe da si dovoljno dobra u svom poslu i da imaš ono nešto po čemu ćeš se istaknuti u današnjoj masi istih?
Ne želim da zvuči kao klišej, ali nikada se nisam smatrala dovoljno dobrom, što me nikada nije zaustavilo. Bilo je trenutaka kada je teško nastaviti jer je toliko onih koji su bolji, ali kada bih se držala toga, nitko od nas ne bi ni radio. Uvijek ima nekog tko je bolji, ali ono što se ja trudim zadržati kroz svoj posao je moja osobnost. Ljudima dati do znanja da oni nisu moji klijenti, nego da kada stanem iza fotoaparata budem osoba od povjerenja prije svega. Vjerujem da je u ovom poslu jako važno biti iskren prema ljudima, a to može potvrditi činjenica da se tijekom školovanja ni u jednom trenutku nisam reklamirala nego je svaki moj posao bio usmena preporuka, na čemu sam beskrajno zahvalna
7. Gdje danas pronalaziš motivaciju za sve što radiš? Imaš li podršku svoje obitelji i prijatelja?
Moja majka je najveći motivator za rad, čak i kada nema prostora za to, haha. Imam punu podršku svoje obitelji i bliskih osoba koji me okružuju, a moja motivacija je od samog početka ostala ista - da u svemu što radim, proslavim Boga. Često zbog istog tog razloga se odlučim na iskorak vjere koji ljudima u tom trenutku ne izgleda kao normalan potez i teško im je biti podrška, ali su naviknuli na moj ‘ludi’ život te su odlučili nasmijati se i biti tu, čak i kada izgleda nemoguće.
8. Kada si ti, kao jedna jako mlada osoba, znala da je sad pravo vrijeme da kreneš u poduzetničkom pravcu?
Počela sam zarađivati sa svojih 14 godina. Tada je bilo riječ o jako malim novcima, ali već za vrijeme studentskih dana bili su u pitanju puno ozbiljniji poslovi i projekti. Znajući da se u tom poslu mogu ostvariti kao profesionalna osoba te da je to nakon fakultetskog obrazovanja prešlo iz amaterske na puno veću razinu, odlučila sam se na korak više. Odnosno, na pokretanje vlastitog biznisa. Prošlo je godinu dana u samom procesu pokretanja između zadnje godine fakulteta i obrta jer mi je trebalo vremena da sagledam situaciju, da se uputim u sve informacije i pripremim s tehničke strane.
9. Možeš li nam reći nešto više o otvaranju obrta i postajanjem sam svoj šef; što je sve bilo potrebno kako bi registrirala svoj obrt?
Registriranje obrta kao takvog, ne zahtijeva puno procedure. Bilo je potrebno prijaviti se na mirovinsko, izabrati knjigovođu zbog lakšeg pristupa svemu, otvoriti bankovni žiro račun, izraditi pečat te potpisati bjanko zadužnicu za poticaje od države. S tehničke strane to bi bilo to, ali s druge strane za otvaranje obrta svakako mislim da je dobro imati radnog iskustva u tom području te unaprijed dogovorene suradnje zbog olakšanog početka rada. S obzirom na to da sam djelovala na tom području dugi niz godina, otvaranje obrta bio je samo profesionalni nastavak u tom svijetu.
10. Kako to pa si se odlučila za otvaranje obrta baš u ovo vrijeme gospodarske i ekonomske „korona“ krize?
Jedan od gore spomenutih iskoraka vjere je upravo otvaranja obrta. Bio je to naravno naizgled lud iskorak, ali znala sam da to želim i da imam potpuni mir, što je bilo dovoljno. Istina je da je svaki početak težak i da su potrebni mjeseci ulaganja, riskiranja, ali kako sam već rekla - kada radiš ono što voliš, dat ćeš svoj maksimum. Upravo ka tome i težim i nadam se boljoj poslovnoj godini nego što je to bila u 2020.
11. Koji su troškovi i vremenski period otvaranja obrta?
Troškovi su jako mali za otvoriti obrt na papiru, ali ulaganja u isto su puno veća te zavise od profesije do profesije. Vremenski period je pak oko dvadesetak dana ukoliko se koriste poticaji, a sama registracija obrta traje do dva dana.
12. Imaš li mogućnost korištenja poticaja i jesi li razmišljala hoćeš li se prijaviti na neki natječaj za svoje poslovanje ili nabavu opreme koja ti nedostaje?
Za mlade poduzetnike, poticaj je bio prvi korak ka otvaranju obrta. Potporu poticaja sam ostvarila preko EU fondova, ali ne i direktno od države. Kako bi ostvarila pravo na te iste poticaje, bilo je potrebno napisati dobar poslovni plan (koji sam napisala sama, uz pomoć prijateljice), opisati očekivane prihode u narednoj godini, napisati troškovnik opreme (uz koji je najbolje priložiti odmah i ponudu proizvođača) i sl. Potrebno je zapravo dokazati da je tvoja poslovna ideja vrijedna ostvarivanja prava na isto. Potrebno je uložiti trud, ali da je teško - nije. Samo treba biti uporan i ne odustati čak i ako te odbiju. Uvijek imaš pravo na žalbu, koju sam i sama iskoristila! Još bih željela bih dodati kako danas nije teško doći do bilo kakvih informacija. Sve je dostupno putem interneta, a za mlade poduzetnike postoji Facebook grupa gdje ljudi rado odgovaraju na sve upite!
13. Smatraš li da si dovoljno promislila koju razinu rizika sa sobom nosi otvaranje vlastitog posla i jesi li uistinu spremna nositi se sa svim što će ti se naći na putu.
Odluka o otvaranju obrta svakako nije došla preko noći. Oduvijek sam znala da želim raditi za sebe i samo je bilo pitanje vremena kada će se to i ostvariti. Sukladno tome, spremna sam nositi se sa svime što mi se nađe na putu.
14. Za kraj, koji su tvoji budući planovi i što bi poručila mladima koji razmišljaju o otvaranju vlastitog biznisa?
Planove kao takve, nikada nemam. Ali želje su uvijek tu. Jedna od njih je ujedno i uvjet zbog obrta, da ostanem u Kninu naredne dvije godine. Za dalje ne znam što će biti, ali dok sam tu, želim djelovati u radu s tinejdžerima, ali i okrenuti se umjetničkom stvaralaštvu koje sam potpuno zanemarila posljednjih pet godina. Moj cilj je ostati nasmijanog lica te isti taj osmijeh prenijeti drugima, bez obzira kakve okolnosti nas dočekaju ove godine.
Mladima bih preporučila da prije svega budu ono što jesu i žive ono za što su stvoreni, za što su pozvani. Možda će ekonomska kriza utjecati na vaš odabir pri fakultetu, pri poslu, ali ako je suprotna od onog što je namijenjeno baš vama, na duge staze neće rezultirati zadovoljnim životom. Ukoliko se dvoumite oko pokretanju vlastitog biznisa za koji ste sigurni da volite - odvažite se! Pravo vrijeme ćete pak, znati samo vi, ovisno s koje strane gledate situaciju. Svakako, puno sreće svima!
Sara Filipa Weddings - Instagram profil
https://instagram.com/sarafilipa_weddings?igshid=1ayb19zmwghvg