Prva točka dnevnog reda je isprika čitateljima Enovum portala što nismo izbacivali članke u zadnje vrijeme, trajali su ispitni rokovi te smo se zabavljali njima. Sad kad su završeni i svi smo ih, nadam se, uspješno riješili, možemo se vratiti u ritam pisanja Vama interesantnih članaka.
Prije nego što krenem sa novim člankom, htio bih istaknuti koliko je bitan način razmišljanja koji vodi naše misli i kasnije implementira te misli u odluke. Prošli sam put pisao o stoicizmu, koji je prilično gruba i ekstremna grana, iznimno je zahtjevan za izvoditi te ga vrlo mali broj ljudi u potpunosti prati. Većina nas, uključujući i mene, ipak imamo zadovoljstva koja nas ispunjavaju u svakom danu te neke preferencije koje se ne bi uklopile u stoički način razmišljanja. Naravno, postoje još mnoge škole misli koje zagovaraju svoje stavove, neke ekstremnije, a neke puno blaže i lakše za pratiti. Svaka škola vuče korijene iz prethodne, ali ultimativno imaju svoje razlike. Ideja ovog članka je pokušaj ujedinjenja učenja svih škola u par konkretnih zaključaka, stoga će ovaj članak izgledati nešto drugačije od prošlog. Ovaj ću put postaviti hipotezu ili dvije koju ću pokušati objasniti.
Kao prvu hipotezu htio bih istaknuti ideju da ljudi kao bića nikad ne prate jednu školu misli. Tokom povijesti su se sva učenja ispremiješala i sjedinila u jako puno manjih uvjerenja i vjerovanja. Ideja da danas postoje savršeni stoici ili hedonisti mi se ne čini vjerojatnom. Naprotiv, svatko je uzeo jedan mali dio prethodno velikih i utjecajnih škola misli i zapisao ga u sebe kao jednu stranicu knjige. Zbroj tih stranica daje poglavlja koja su zapravo naša percepcija o nekom predmetu. Dobar primjer bi mogao biti učenje povijesti. Kroz povijest možemo dobiti uvid na koji su način najveći i najutjecajniji ljudi i vladari vladali. Pročitamo li dovoljno informacija o dovoljno vladara, dobit ćemo velik opus informacija. Od svakog tog vladara možemo izdvojiti barem jedno viđenje koje nam se svidjelo i zbog kojega možemo reći da je on bio poseban. To viđenje ćemo malo modificirati sebi, jer dvoje ljudi nikad nisu identični, te zapisati kao stranicu u svoju knjigu. Skupivši dovoljno viđenja i uvida o vladanju u svoju ćemo knjigu zapisati ono što se najviše poklapa sa onime što mi jesmo i formirati u jedno od poglavlja. Nazvat ćemo ga poglavlje vladanja. Tu je skupljeno sve ono što smo naučili i primijenili od primjera s kojima smo se mogli susresti. Bitno je imati na umu da je svaki od spomenutih vladara isti produkt kao i mi - modificirani produkt učenja na prošlim primjerima. Svaki sljedeći vladar će svoje poglavlje prilagoditi sebi tako da promijeni neka načela koja je preuzeo od prijašnjih. Na taj način se gube originalne škole misli te formiraju nove, kompleksnije percepcije.
Htio bih ovo objasniti još jednim novijim i, vjerujem većini danas, bližim primjerom. U razgovorima oko sebe dosta često čujem kako ljudi pričaju o novoj generaciji, što su zapravo ljudi koji su mlađi od njih, možda čak i njihova djeca, braća ili sestre. Neki pričaju kako su nove generacije bolje, neki da su lošije, neki govore da je svijet sve gori jer je danas lakše nego što je bilo prije, a neki hvale mlade i zagovaraju da će oni stvoriti bolju budućnost. Mišljenja su različita, ali je uvijek jedna stvar konstantna. Takozvane nove generacije su uvijek drugačije. Nikada nisu iste kao svoji prethodnici. One uče od svojih prethodnika i onda ta učenja prilagođavaju u nadi da će postići bolje rezultate te biti u boljoj situaciji nego svoji prethodnici. To nije novo saznanje, to je nešto što se oduvijek događa i uvijek će se događati. Potpuno je prirodno da ljudi uvijek žele napredovati i biti bolji. Imajući to na umu, jasno nam je zašto su nekad velike i zagovarane škole misli danas samo gradivo koje se uči u školi. Tokom niza godina jednostavno se previše mišljenja ispreplelo da bismo mogli napraviti tako jednostavnu podjelu. Iako mislim da se i dalje nešto može naučiti od nekad velikih mislioca, smatram da je manje prilika za to upotrijebiti. Ljudi su sada puno kompleksnija bića. To je jedan od razloga zašto mislim da praćenje jedne škole misli danas nije moguće.
Kao drugu hipotezu zašto mislim da danas pratimo uvjerenja velikog broja škola misli je količina informacija. Svijet je u svojim ranijim trenutcima bio manji. Bilo je manje ljudi, manje se razumjelo, postojalo je znatno manje zanimanja, a i samo ljudsko znanje je dosezalo puno nižu razinu nego što doseže sada. U tadašnjem svijetu je postojalo prostora u kojemu bi se ljudi mogli opredijeliti za jedan način percipiranja svijeta, što mislim da danas nije moguće. Danas je svijet puno povezaniji, ljudi iz različitih država surađuju međusobno, miješaju se kulture te svi padamo pod jedan globalni utjecaj te mješavine svih velikih svjetskih kultura. Iako ova riječ ima svoju definiciju i svrhu, u nedostatku bolje ovo ćemo nazvati globalizacijom. Globalizacija nam je omogućila da stupimo u kontakt sa kulturama i narodima s kojima je to prije mogla samo nekolicina svjetskih putnika. Iako je globalizacija imala mnoge pozitivne posljedice, moramo istaknuti da se na taj način polako gubi istaknuti identitet pojedinačnih naroda. Više se ne oslanjamo samo na ljude i znanja koja nas okružuju, već se okrećemo spoznajama možda do sad nepoznatih kultura. Koncept naše okoline se možda nije promijenio, ali njena svojstva definitivno jesu. Ona se i dalje sastoji od naše obitelji, susjedstva, grada, fakulteta ili koje god lokacije na kojoj djelujemo. Svojstvena razlika se nalazi u tome što je sada isti taj grad popunjen ljudima koji nisu sa istog područja, nemaju ista uvjerenja, običaje i mišljenja. Isto, kao i prije, učimo od ljudi kojima smo okruženi, ali sada su ti ljudi puno raznolikiji, stoga su i informacije koje dobivamo od njih znatno drugačije. Postajemo podložniji novim iskustvima i shvaćanjima. Polako se formiramo u osobe koje su prihvatile mali dio razmišljanja sa svakoga dijela svijeta/države (ovisno o kakvoj cjelini je riječ). Imajući to na umu, nije teško zaključiti da svaki dan padamo pod utjecaj različitih škola misli i formiramo svoja razmišljanja na temelju kombinacije svih, a ne samo jedne. To je još jedan od razloga zašto smatram da je jednostrano praćenje danas iznimno teško. Možemo se pokušati oduprijeti tome, ali jednostavno smo previše uvučeni pod taj utjecaj da bismo to mogli potpuno uspješno raditi.
Htio bih nastaviti sa zanimanjima. Današnja zanimanja su zapravo mnoštvo specijalizacija koje su se izgradile iz zanimanja koja su prije bila nužna i obavljala se uglavnom u obiteljskim zajednicama. Kućanstva su tada bila autonomne jedinice u kojima je jedna obitelj zapravo bila svoje zanimanje isto kao i sociološka zajednica. U svijetu kakav je trenutno, i kako se razvija, to nije baš zamislivo. Sada svaki čovjek obavlja jednu od specijalizacija u svome zanimanju. Skupimo li sve te specijaliste na jednu hrpu, dobit ćemo jedno od zanimanja. Možemo razmišljati o tome kao o razbijanju. Zanimanja su se zapravo samo razbila na mnoštvo malih dijelova koja zajedno tvore cjelinu. Isto ono povezivanje o kojemu sam maloprije pisao prisutno je i ovdje. Iako se specijalisti mogu podijeliti na lokacije s kojih dolaze, u većini slučajeva to nije tako. Ljudi ulaze u specijalizaciju u koju žele te se obrazuju za istu. To je uglavnom svrha škola, fakulteta i ostalih obrazovnih ustanova. Na tim istim ustanovama, a pogotovo na fakultetu, padamo pod utjecaj studenata koji potiču iz drugih cjelina te imaju različita uvjerenja. Jedino što zapravo imamo zajedničko s njima je ljubav prema zanimanju za koje nas fakultet sprema. Naravno, sigurno ćemo dijeliti neke poglede, bilo bi suludo reći da nećemo, ali se neće svi pogledi slagati s našima. Baš ti pogledi u kojima se razlikujemo će nas natjerati da narastemo i prihvatimo mišljenja drugih uvjerenja, percepcija i razmišljanja. To su trenutci u kojima izlazimo izvan svoje zone ugode, učimo nove stvari i širimo svoje razumijevanje o svijetu koji se nalazi izvan naše okoline. Isti taj princip se kasnije primjenjuje na poslovne susrete i naše buduće ili sadašnje kolege (imajte na umu da je pisac ovog članka i dalje na fakultetu).
Kao zaključak ovog članka htio bih istaknuti kako je danas iznimno teško pratiti samo jednu školu misli i jedan način razmišljanja, meni zapravo nezamislivo. No to se ne mora shvatiti nužno kao loša stvar. Smatram da pod tim velikim utjecajem zapravo učimo sve ono što nismo mogli naučiti sami u svojoj zajednici zato što jednostavno nismo bili u dodiru s time. Te nove spoznaje naš možda čak i tjeraju da otkrijemo nešto novo o sebi, nešto što nismo znali da volimo, možemo ili želimo. One od nas stvaraju adaptivna bića koja su sve otvorenija prema ostatku svijeta i koja lakše surađuju zajedno. Upravo ta adaptivnost je ono što bih htio istaknuti i pohvaliti kod miješanja tih svih škola misli. Ona nam daje mogućnosti da izađemo izvan prije zadanih okvira, postanemo opširniji i lakše pronađemo rješenja za neke situacije. Od svake kulture se može nešto naučiti, a što veći utjecaj uzmemo, lakše će nam biti reagirati u bilo kojoj situaciji, bila ona svakodnevna ili izvanredna. U svakom slučaju, smatram da je ovaj miks škola misli koji danas postoji vrlo pozitivna stvar, i da nam može pomoći u svim životnim situacijama iz razloga što ćemo biti puno spremniji za nepoznato, za nova iskustva i izazove koji leže pred nama.