Kad je prije trideset godina došlo do raspada socijalističke Jugoslavije i osamostaljenja države većina građana Hrvatske vjerovala je u brzi ekonomski napredak i konačni prosperitet. Često se u to vrijeme moglo čuti kako će Hrvatska postati „mala Švicarska“ i kako će u narednoj fazi doći do
transformacije u bogatu i gospodarski razvijenu europsku državu. Ono što je uslijedilo u narednom periodu svima je dobro poznato. Hrvatska nije dobro iskoristila svoje prvo slobodno desetljeće. Od „male Švicarske“ udaljenija je nego je to bila devedesetih godina, a optimizam koji je na početku tranzicije postojao potpuno je iščeznuo. Danas živimo u državi koja se uspoređuje s Bugarskom i Rumunjskom, zemljama koje su nekad bile sinonim za europsku zaostalost.
Interdisciplinarni pristup
Iako je riječ o ekonomskim procesima problematiku loše tranzicije i izuzetak brze i efikasne modernizacije u ključnim desetljećima nakon osamostaljenja nije moguće promatrati očima samo jedne znanstvene discipline. Ono što je hrvatski sociolog Josip Županov krajem 1960.-ih i početkom 1970.-ih proučavao nazvao je teorijom egalitarnog sindroma. Teorija je to koja u isto vrijeme govori o disfunkcionalnom odnosu kulturnog naslijeđa i društvenog razvoja.
„Županov smatra da specifične predmoderne neformalne društvene norme mogu djelovati kao svojevrsni prigušivač uspješnosti modernizacijskih iskoraka“ (Burić i Štulhofer, 2020).
O čemu se zapravo radi?
„Poslije potopa“
Još davne 1995. godine Josip Županov objavio je knjigu pod nazivom „Poslije potopa“ u kojoj je obradio vremenski period od gotovo 30 godina uključivši u nju prethodne radove u kojima je analizirao samoupravni socijalizam govoreći o „konstrukcijskim pogreškama“ u projektu kao takvom. Nadalje, autor piše i o tranziciji koja je kako on kaže od „komunističkog pakla“ dovela do „kapitalizma s ljudskim licem“, ali ono što najviše intrigira jest teorija egalitarnog sindroma. Na tom tragu dvojica hrvatskih sociologa Ivan Burić i Aleksandar Štulhofer krajem 2015. godine započeli su empirijsku provjeru onoga što je Županov dvadeset godina ranije obradio u svojim radovima.
Što je egalitarni sindrom?
Ne postoji unificirana definicija onoga što znamo kao egalitarni sindrom, ali možemo ga objasniti kao skup specifičnih vrijednosti i stavova koje je Županov smatrao duboko ukorijenjenima u hrvatskom društvu.
"Taj kulturni sklop zapravo je „rezidualni faktor“ koji ima važnu ulogu u zaostajanju „naše zemlje za zapadnom Europom“ (Županov 1970: 239 cit. prema Burić i Štulhofer 2020: 15).
Županov je smatrao kako razloge sporog razvoja treba tražiti i u kulturi, tj. u raširenim neformalnim društvenim normama kao što su antiintelektualizam, antiprofesionalizam, antipoduzetništvo ili nesklonost inovacijama.
Sedam dimenzija egalitarnog sindroma
Ono što sam u naslovu nazvao "simptomima" zapravo se odnosi na sedam dimenzija egalitarnog sindroma koje po Županovu čine specifični normativno-vrijednosni skup. Prvu od dimenzija nazvao je „perspektivom ograničenog dobra“ koja predstavlja vjerovanje kako je dobro kojim raspolaže društvo ograničeno i kako bogaćenje jednoga automatski podrazumijeva siromašenje drugoga. Druga dimenzija nazvana „redistributivna etika“ objašnjava potrebu za raspodjelom bogatstva kako bi se smanjile društvene razlike, a karakteristična je za predindustrijska društva. U socijalizmu država je bila ta koja je brinula o jednakoj raspodjeli društvenih dobara. Treću dimenziju Županov je nazvao „normom egalitarne raspodjele“, a definirana je kao nevidljiva (imaginarna) granica iznad koje osobni dohoci ne smiju prelaziti jer bi nas mogle pogoditi društvene sankcije (još 1993. Županov navodi kako je došlo do slabljenja ove norme). Četvrta i jedna od ključnih dimenzija egalitarnog sindroma jest „opsesija o privatniku“, a manifestira se kroz sumnjičav i negativan stav prema privatnom poduzetništvu. Očituje se i u sklonosti pojedinaca (društva) državnom vlasništvu („zaposli se u državnoj firmi i bit će ti dobro“), „antipoduzetničkom mentalitetu“ i „fobiji bogaćenja“. Peta dimenzija, „antiprofesionalizam“ odnosi se na negativan stav prema profesionalnom znanju, a vrlo je slična šestoj dimenziji koju Županov naziva „intelektualnom uravnilovkom“, a predstavlja vjerovanje koje tvrdi da svi ljudi imaju podjednake sposobnosti. Posljednja dimenzija je „antiintelektualizam“, a manifestira se kroz negativan stav prema intelektualnom radu (Burić i Štulhofer, 2020: 36).
Empirijsko testiranje
Na temelju Županovljevih sedam dimenzija egalitarnog sindroma dvojica hrvatskih sociologa Ivan Burić i Aleksandar Štulhofer 2015. godine započeli su empirijsku provjeru kao bi uvidjeli jesu li se neke od dimenzija ovoga sindroma održale u hrvatskom društvu i dvadeset godina nakon autorovih istraživanja. U svibnju i lipnju te iste godine Burić i Štulhofer proveli su istraživanje na uzorku od 714 studenata na osam fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jednom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Veleučilištu Vern.
Rezultati vrijedni čuđenja
Na iznenađenje mnogih, testiranje koje je provedeno ukazalo je na empirijsku realističnost čak pet od ukupno sedam dimenzija egalitarnog sindroma. Pomalo je zabrinjavajuće da trideset godina nakon propasti socijalizma u hrvatskom društvu pronalazimo vrijednosti atipične za vrijeme u kojem danas živimo.
„Radikalni je egalitarizam veoma disfunkcionalan ne samo za razvoj industrijalizma kako sam dokazivao još prije više od 30 godina, nego je disfunkcionalan za razvoj tržišne ekonomije uopće. Radikalni egalitarizam je velika prepreka modernizaciji hrvatskog društva“ (Županov 1993:6 cit. prema Burić i Štulhofer 2020: 59).
Da je ovo istraživanje kojim slučajem provedeno u staračkim domovima diljem Hrvatske vjerojatno ne bi bilo toliko „negativno iznenađenih“ jer stare i naučene vrijednosti teško je zamijeniti novima. Ipak, velika većina ispitanika - studenata u ovom istraživanju rođena je u modernoj Hrvatskoj, zemlji koja je barem nominalno odbacila sve natruhe bivšeg socijalističkog režima i prigrlila nove progresivne vrijednosti. Ili možda nije?
Za kraj valja naglasiti kako i Županov, ali i Burić i Štulhofer napominju da egalitarni sindrom (radikalni egalitarizam) nije i nikako ne može biti jedini uzrok sporog ekonomskog rasta, zaostalosti i neuspješne modernizacije u desetljećima nakon osamostaljenja. On je zasigurno pridonio tome da preobrazba u tržišnu ekonomiju kapitalističkog svijeta postane tromija i manjkava, a da društvo i trideset godina nakon propasti socijalizma dijeli mnoga uvjerenja, stavove i vrijednosti koje nikako ne idu u korak s današnjim vremenom.
Izvori
Burić, I., Štulhofer, A. (2020) Egalitarni sindrom: sučeljenost kulture i društvenog razvoja?. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Županov, J. (1995) Poslije potopa. Zagreb: Nakladni zavod Globus