Romantične komedije ili takozvani „ljubići“ filmski su žanr na koji se često gleda s visoka. Ili je smatrano da su snimani isključivo za pripadnice ljepšeg spola ili ih krasi reputacija ispraznih jeftinih priča koje su za „mozak na pašu“. Sam se žanr kroz desetljeća mijenjao ukorak s pop kulturom, prilagođavajući joj se, ali zadržavši svoju formulu, no u posljednjih nekoliko godina kao da se ovaj žanr našao u krizi. Kvantiteta, ali i kvaliteta ovih filmova se drastično unazadila. Je li publika zasićena takvim pričama? Jesu li streaming platforme pridonijeli ovome? Što će se s ovim žanrom dogoditi u budućnosti? Kako bismo mogli doći do odgovora, potrebno je sagledati putanju romantičnih komedija od njezinih najpopularnijih vremena pa do danas, kroz tri filma: When Harry Met Sally, The Ugly Truth i Crazy Rich Asians.
When Harry Met Sally (1989.)
Mada su romantične komedije postojale i prije ovog filma (prisjetimo se ere Molly Ringwald i Johna Cusacka, čiji su filmovi smatrani klasicima ovog žanra), ovaj se film bez sumnje može smatrati prekretnicom i jednim od prvih koji su započeli novu, renesansnu eru romantičnih komedija. Najprije odredimo točno što je to žanr, a prema riječima hrvatskog filmologa Nikice Gilića filmski žanr je „naziv za skupinu filmova sličnog sadržaja, odnosno teme, a često i forme, pri čemu je i prepoznavanje tih sličnosti u interpretativnoj zajednici (gledatelja, stvaratelja, kritičara…) od presudne važnosti“. Ono što je ovaj film napravio drugačije je da je ispoštovao konvencije romantične komedije, ali ih obradio na nov način. Umjesto postavljanja zadatka ili izazova koji „tjera“ glavne likove na zajedničku suradnju i provođenje vremena skupa tijekom kojeg se zaljube jedno u drugo, redatelj Rob Reiner i scenaristica Nora Ephron puštaju da se priča „prirodno“ razvije tako što su prvu trećinu filma držali glavne likove razdvojenima. Premisa filma je jednostavna: prati priču dvoje ljudi čiji se putevi isprepletu tri puta u životu te tog trećeg puta postanu dobri prijatelji. Gledatelju je dan razvoj samih likova i njihovog odnosa kroz nekoliko godina. Ispunjen dosjetljivim humorom te nošen karizmatičnim performansom Meg Ryan i Billyja Crystala, ovaj film ostavlja dojam na gledatelja kao da gleda svoje prijatelje kako se zaljubljuju jedno u drugo. I upravo zato što su Reiner i Ephorn izostavili privatne detalje Harryjevog i Sallyinog života, gledatelj se može na što većoj razini poistovjetiti s njima. Mi ne znamo kakva im je obiteljska situacija, kakvo su imali djetinjstvo ili kakvo je njihovo stajalište o tadašnjim događajima u svijetu. Sve što znamo o likovima je ono što je vezano uz temu muško-ženskih odnosa, ljubavi i seksa. Kada Harry na njihovom prvom susretu kaže: „Muškarci i žene ne mogu biti prijatelji jer seks uvijek uđe u priču“, on zapravo postavlja premisu filma, postavlja pitanje: mogu li muškarci i žene uopće biti prijatelji? koje će se ili potvrditi ili opovrgnuti do samog kraja. U tom smislu film je jasan i jednostavan te ne pokušava ići nigdje dalje van granica koje si je sam zacrtao, a, budući da je tema muško-ženskih odnosa uvijek aktualna, s pravom je zaslužio titulu kultnog filma. Harry je bez dlake na jeziku i ciničan, Sally je perfekcionist i sanjar te susreti njihova dva različita pogleda na svijet dovode do simpatičnih dijaloga, zaigranih zadirkivanja i opipljive kemije.
Kako je izašao 1989., film je utabao put svojim nasljednicima koji su preuzeli ovaj model iznova pričajući priču o ljubavi na tisuću različitih načina.
Zasigurno će iduće desetljeće biti desetljeće Meg Ryan (Sleepless in Seattle (1993.), You've Got Mail (1998.)) i Julie Roberts (Pretty Woman (1990.), My Best Friend's Wedding (1997.), Notting Hill (1999.), Runaway Bride(1999.)) čiji su filmovi bili i ostali omiljeni i popularni. Naglasak na šarm, konekciju između protagonista, romantiku i jednostavnost svakodnevnih razgovora i odnosa daje gledateljima, iako su svjesni da ono što gledaju je priča, a ne stvaran život, osjećaj da oni, također, mogu proživjeti istu romansu poput likova na malim ekranima.
The Ugly Truth (2009.)
U prvom desetljeću 2000.-ih romantične komedije ušle su u svoje najplodnije razdoblje. Bilo ih je na pregršt, a glumačka postava šarolika. Neke su bile bolje, neke ne, no osjeti se razlika između romantičnih komedija ovog razdoblja i njihovih prethodnica: puno se više oslanja na jeftine seksualne šale i muško-ženske stereotipe – muškarac je tu da opusti ženu, a žena je tu da muškarca dovede u red. Sandra Bullock, Kate Hudson, Jennifer Aniston, Matthew McConaughey, Adam Sandler i Hugh Grant samo su neka od imena koja se vežu uz ovaj tip filma u ovom razdoblju. Međutim, jedno je sigurno, a to je da je u razdoblju između 2007. i 2012. Katherine Heigl žarila i palila malim ekranima i velikim platnima. Toliko bi se daleko moglo ići i reći da su njezini filmovi, poput filmova Adama Sandlera, jedan zaseban svijet, Katherineverse, u kojem ona iznova glumi isti lik pomalo neurotične i uštogljene radoholičarke koja je uparena s opuštenim, neodgovornim i pomalo nezrelim ljubavnim interesom. The Ugly Truth uzima temu muško-ženskih odnosa i razrađuje je na nešto „prljaviji“ i eksplicitniji način. Abby (Katherine Heigel) je televizijska producentica, a Mike (Gerard Butler) je voditelj popularne emisije Gola istina; ona je romantična, pretjerano čedna žena usredotočena na karijeru dok je on neugodni, brutalno iskreni muškarac koji daje ljubavne savjete poput kakvog špiljskog čovjeka na nacionalnoj televiziji. Konflikt nastane kada su te dvije potpune suprotnosti stavljene da rade zajedno te, kako to ide, provode puno vremena i na kraju razviju osjećaje jedno za drugo. Za razliku od When Harry Met Sally, gdje su, također, spojene dvije osobe sa suprotnim pogledima na svijet, The Ugly Truth je to odradio puno jeftinije i s puno manje ljubavi i šarma kojima obiluje prvi film. Scena u restoranu kada Sally glumi orgazam je komična i šarmantna jer se Harry i Sally nalaze u pretrpanom restoranu za vrijeme ručka te Sally krene na mjestu glumiti orgazam kako bi dokazala Harryju da lažni može zvučati jednako uvjerljivo kao i pravi. Harry je u potpunosti zabezeknut njezinim ponašanjem, no ne osjeća se neugodno, a kada Sally završi, svi se vrate svojim jelima kao da se ništa nije dogodilo. Kakogod, scena u The Ugly Truth kojoj Abby u restoranu zaista doživljava orgazam zahvaljujući vibrirajućim gaćicama i dječaku koji upravlja njihovim daljinskim u potpunosti nesvjestan čime se igra, dok je Mike svjestan čitave situacije je u najmanju ruku ljigava. Intima se doima oskvrnutom. Mada je Mike potpuna suprotnost od svega što je Abby ikad željela i mada Mike ne ulazi u romantične veze jer ne vjeruje da su muškarci stvoreni za tako što, na kraju filma oboje napuste svoje stavove i završe sretno zajedno što niti zvuči zdravo niti realistično.
13 Going on 30 (2004.), Bridget Jones Diary (2001.), Bride Wars (2009.), How to Lose a Guy in Ten Days (2003.), Failure to Launch (2006.), What Happens in Vegas (2008.), Ghosts of Girlfriends Past (2009.) su samo neki od najpopularnijih koji su se našli u ovom razdoblju. Većinom glavni likovi žive (pre)dobrostojećim životima uzimajući u obzir poslove kojima se bave i koliko vremena provedu na njima. Ova era filmova se više čini poput sanjarenja savršenog života u velikom gradu, svojevrsne moderne bajke, a manje poput izmišljene, za potrebe filma, dramatizirane priče nastale na životnim iskustvima stvarnih ljudi.
Crazy Rich Asians (2018.)
Unutar idućih deset godina, ovaj se žanr našao pred raznim promjenama. Dok su još prve dvije-tri godine izlazili filmovi koji su odgovarali šabloni filmova iz 2000.-ih (Friends with Benefits (2011.); No Strings Attached (2011.); Crazy, Stupid Love (2011.); Just Go With It (2011.)), 2014. se pojavio val filmskih adaptacija John Greenovih romana koje su pomele sve pred sobom i u središte stavile tinejdžerske ljubavne filmove te će idućih nekoliko godina adaptacije ljubavnih romana iskakati odasvud (Every Day (2018.), Everything (2017.), Love, Simon (2018.), If I Stay (2014.), Five Feet Apart (2019.)) . Romantične komedije su bile stavljene u drugi plan. Gdje je nestala mlada, tvrdoglava i šarmantna djevojka koja hoda njujorškim ulicama na putu za posao s kavom u ruci i nesvjesna da će naletjeti na ljubav svog života u prvih deset minuta filma? Kako je politička korektnost i politika identiteta postajale sve prominentnije teme u društvu, tako je i film išao u korak s njima pa su se sve više krenuli uvrštavati likovi koji predstavljaju neku od manjina (Black Panther (2018.), Call Me By Your Name (2017.), The Farewell (2019.), Moonlight (2016.), Green Book (2018.)). I dok ovi navedeni filmovi pripadaju drugim žanrovima, romantične komedije su dočekale svoj veliki inkluzivni blockbuster – Crazy Rich Asians. Bitno je za spomenuti da ovo nije prvi put da glavne i sporedne uloge u romantičnim komedijama nose pripadnici rasnih manjina, no ovo je prvi film unazad nekoliko godina koji je doživio ogromnu popularnost. Nick (Henry Golding) dobije poziv na vjenčanje svog najboljeg prijatelja u Singapuru te odluči povesti svoju dugogodišnju djevojku Rachel (Constance Wu) da je napokon upozna sa svojom obitelji, no ne spomene joj da je njegova obitelj jedna od najbogatijih u Singapuru. Konflikt u ovome filmu nije stavljen između partnera već između djevojke i buduće svekrve, nešto što je već obrađeno u Monster-in-Law (2005.) s Jennifer Lopez i Jane Fondom u glavnim ulogama. Buduća svekrva ne odobrava buduću snahu te kroz niz manje ili više očitih spletki i igrica pokuša raskinuti vezu svog sina i nje. Romansa je uspostavljena i prije samog početka filma, a komedija proizlazi ne iz dijaloga i djelovanja budućih partnera već, u slučaju Monster-in-Law, iz nepodnošljivo dramatične osobnosti majke, a u Crazy Rich Asians iz sporednih likova koji komentiranjem radnje i odnosa razbijaju napetost i neugodu nastalu od tenzija između Rachel i Nickove majke Eleanor (Michelle Yeoh). Raskoš, rastrošnost i luksuz su riječi koje najbolje opisuju ovaj film, a scena u kojoj mlada hoda do oltara u umjetno napravljenom potočiću dok gosti mašu grančicama s umjetnim krijesnicama u svakom slučaju opravdava naslov filma. Pažnja gledatelja sada se ne pokušava održati s pitanjem kako će završiti dva glavna lika skupa već s pitanjem hoće li ostati skupa. Na kraju filma Rachel, konstantno odbacivana i testirana od strane obitelji, sada je stavljena pred iskušenje u kojem nema ispravnog izbora: ili se ona mora pokoriti Nickovoj obitelji ili se Nick mora zamjeriti njima. Rachel bira sebe te simbolički u igri mahjonga pobjeđuje Eleanor i odlazi da bi na samom kraju Eleanor dala blagoslov njihovoj vezi i svi proslavili na ludo bogati singapurski način.
U drugoj polovici 2010.-ih romantične su komedije se sve više krenule seliti na streaming platforme, pa tako je Netflix postao veliki div takvih filmova. Holidate (2020), Why Him? (2016.), Trainwreck (2015.), Someone Great (2019), Always Be My Maybe (2019), Falling Inn Love (2019), Set It Up (2018), Second Act (2018.), The Princess Switch (2018.), The Knight Before Christmas (2019.) samo su od nekih koje je Netflix financirao. U pobrojanim filmovima većina likova su, osim u Holidate i Why Him?, pripadnici ili etničkih ili drugih manjina. Može se zaključiti da je fokus stavljen na inkluzivnost i skupu produkciju dok se kvaliteta scenarija i glume bacila u drugi plan. Nisu svi filmovi s ovog popisa u potpunosti nekvalitetni: Always Be My Maybe ima šarmantne performanse Ali Wong i Randala Parka i većinom duhovit scenarij (dio s Keanu Reevesom je priča za sebe), a Set It Up je topao film sa simpatičnim glavnim likovima koji daju sve od sebe na poslu kako bi uspjeli u životu rezonira s današnjom generacijom i omogućuje im da se povežu s njima (dok je uloga Petea Davidsona kao gay lika toliko neuvjerljiva da ne pridodaje duhovitosti filma, već njegovoj bajkovitosti). U ostalim filmovima ili je gluma toliko nepodnošljiva da vam je neugodno ili je scenarij toliko loš da se ježite svaki put kad netko otvori usta, ili je oboje. Možda su redatelji zaboravili da, kako bi film funkcionirao i bio pozitivno primljen od strane kritičara i publike, osim inkluzivnosti, koja se i dalje gura u strogo zadane heteronormativne zapadnjačke okvire, i scenarij i gluma moraju biti kvalitetni kako bi film uistinu bio kvalitetan.
Pregledavši putanju, možemo zaključiti da romantične komedije dakako mogu biti kvalitetne kada to žele biti. Razgovor o seksu ne mora nužno biti pripisan humoru niže kvalitete, niti muško-ženski odnosi moraju biti dramatizirani do te mjere da likovi više ne predstavljaju skup stvarnih osoba već karikature. U devedesetima i priče i gluma su bile visoke kvalitete, a veliki glumci bi se više puta vraćali ulogama u romantičnim komedijama i s ljubavlju oživjeli likove i priče s papira koji su, do neke točke, bili dovoljno uvjerljivi. Kroz 2000.-te može se primijetiti kako žanr sve više ide ka tome da zabavi gledatelja, a ne nužno da u njemu probudi i „pahuljaste“ osjećaje. Likovi žive živote koji zvuče predobro da bi bili istiniti, a komedija često leži ili u isticanju muško-ženskih stereotipa ili u šašavosti glavnih likova. Kako se približavamo 2010.-ima, redatelji su sve slobodniji u prikazivanju uživanja opojnih supstanci na filmu, psovke su puno češća pojava, a žene su prikazane seksualno slobodnijima. Neki filmovi su to uspjeli ukomponirati (Always Be My Maybe), no neki su upali u zamku neukusa (Trainwreck). Romantične komedije i danas izlaze, no, ili zbog manjka dobrih glumaca, dobrih redatelja ili dobrih scenarista, rijetko koja današnja bude zaista kvalitetna. Možda se treba odmaknuti od velikih filmskih divova i dati šansu neovisnim filmovima. S pametnim humorom, prekrasnom scenografijom i kinematografijom i zaraznim performansima Katie Findlay i Jamesa Sweenyja, film Straight Up (2019.) ljubavno je pismo generaciji Z i milenijalcima i model filma koji bi mogao i trebao biti začetnik nove ere romantičnih komedija.
Na kraju krajeva, kada se bacite pred laptop s kokicama u rukama i željom da pogledate neki film, sve ovisi o tome želite li samo „pustiti mozak na pašu“ ili pogledati nešto što će biti i kvalitetno i zabavno. Nema krivog izbora.