Rang lista

2019./2020. - resetiranje liste početkom svake akademske godine

"Studiram na Medicinskom fakultetu i obavljam 2 genijalna studentska posla"

"Studiram na Medicinskom fakultetu i obavljam 2 genijalna studentska posla"

Studenti su uvijek traženi za obavljanje studentskih poslova S obzirom da se približilo ljeto, studenti koji su se riješili ispita na prvim rokovima već su na sezonskim poslovima na moru dok neki rade usporedno uz studij ili traže ljetni posao na dva ili tri mjeseca. Na stranicama Student servisa i oni najrevniji znaju da se ponekad može pročitati poneki egzotičan oglas za studentski posao, no uobičajeni poslovi daleko su od krotitelja tigrova ili “once-in-a-lifetime” odlično plaćenih poslova. Od lanaca restorana brze hrane, rada u telekomunikacijskim centrima, rada u kafićima i ostalih poslova za čije sam obavljanje kvalificirana sa završenom prirodoslovno-matematičkom gimnazijom, završila sam s dva studentska posla koja radim usporedno zadnjih osam mjeseci uz studij… Kako? Po završetku gimnazije nisam odmah upisala fakultet koji sam željela te sam godinu dana studentskog života provela na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, studiju Nutricionizma neslavno studirajući ono što me ustvari ne zanima dugoročno. “... te sam putem kroz najveće portugalske gradove, na obali uz ocean posljednji dan donijela odluku da ću po povratku u Hrvatsku krenuti s pripremama za maturu i prijemni ispit iz meni tada tako nedohvatljive Medicine.” Nakon mjesec dana studija, krajem 10. mjeseca počela sam sumnjati u svoju odluku da ipak pokušam studirati nešto drugo, a što sam si potpuno potvrdila odlaskom na Erasmus+ projekt “TRANSITION - design thinking for leaders!” te sam putem kroz portugalske najveće gradove, na obali uz ocean posljednji dan donijela odluku da ću po povratku u Hrvatsku krenuti s pripremama za maturu i prijemni ispit iz meni tada tako nedohvatljive Medicine. Konobarenje kao izvor prihoda za studentski džep U vrijeme ove legendarne spoznaje i klimave epidemiološke situacije radila sam u ugodnom zagrebačkom kafiću “A LA BIRC”, a oglas sam pronašla putem stranice za poslove Bika.net. Od očekivanja imala sam jedno - radit će se puno i bez prestanka. Prvo sam se ugodno iznenadila s vlasnicima kafića - radi se o zanimljivom bračnom paru Duspara koji su kafić otvorili tek nedavno, unazad desetak godina. Prije toga proputovali su svijeta, što se vidi po interijeru kafića i njihovom ljubaznom stavu prema gostima. Video: Dio radnog dana i prikaz kafića "A la Birc", Zagreb (by Ana Filipan) Radilo se o kvartovskom kafiću; posla povezanog s posluživanjem gostiju bilo je umjereno, no, uz to, u kafiću klasično: treba oprati posuđe, održavati toalete čistima i punima higijenskih potrepština, osigurati da ima dovoljno hlađenih pića u hladnjacima, da su čaše čiste, a i vikendom smo kolektivno svi čistili kafić - dio po dio. Naravno, bilo je vremena za pauzu, ugodan razgovor s kolegama ili šefom i šeficom. Osim jako dobrog iskustva s poslodavcima, koji su uvijek na vrijeme isplaćivali plaću, obavljala sam posao na siguran način i uvijek su mi osigurali sve što mi je trebalo za obavljanje posla te pomogli kad “zagusti” s većim brojem ljudi. Negativan trend ponude studentskih poslova zbog korona krize: “sjećam se da sam bila potresena” Međutim, zbog koronavirusa, moje radno mjesto odjednom je nestalo. Čak se ni ne sjećam kad se to točno dogodilo, no sjećam se da sam bila potresena. Očajavala sam, pokušavala naći novi posao u maloj bari oglasa koji bi se brzo razgrabili - to je bio vjerojatno jedan od najgorih perioda kojih se sjećam. Nisam se mogla koncentrirati na učenje za prijemni niti sam radila, a najgore od svega - već sam odustala od Nutricionizma. “...na kraju sam bila izabrana za obavljanje pomoćnih administrativnih poslova u Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom” Tako sam se mučila sve dok mi dobra poznanica nije poslala oglas za posao, ni manje ni više u državnoj službi. Bila sam skeptična i smatrala sam da nemam dovoljno vještina za obavljanje tog posla, niti radnog iskustva…Pronašla sam tisuću razloga da ne pokušam i podcijenila sam se. No, na kraju sam bila izabrana za obavljanje pomoćnih administrativnih poslova u Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom te sam s poslom započela u veljači 2021. godine. Dala sam sve od sebe, savladala Pravilnike koji su mi bili potrebni za obavljanje posla, fokusirala svoje dotadašnje znanja rada u Excelu i ostalim Microsoftovim programima te savladala rad u još nekim softverima. I tako je prošao jedan mjesec, a nakon njega još jedan. Unatoč korona krizi, ja sam imala osigurano radno mjesto jer svakog mjeseca u Zavod dolaze novi zahtjevi i sklapaju se novi ugovori. Stekla sam nove vještine u administraciji, odnosu prema strankama s kojima bih bila u kontaktu, naučila automatski prolaziti tekstove i paziti na detalje. S kolegama sam se i na ovom poslu oduševila, a šefica mi je bila iznimno dobra i razumna s obzirom na moje kasnije fakultetske obaveze. Upis na Medicinski fakultet - snovi se ostvaruju U srpnju iste godine, došlo je vrijeme upisa na fakultete, a ja sam morala birati između Medicinskog fakulteta u Splitu i Medicinskog fakulteta pri Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Još jedna selidba, mislila sam si tad. Ipak sam, u dogovoru s roditeljima, upisala Medicinu na HKS-u kako bih im ostala nadohvat ruke, a i da se ne selim u Split. Početkom novog studija u rujnu nastavila sam raditi u Zavodu subotama obavljajući dio posla na koji se svela cijela moja funkcija u sektoru u to vrijeme - izjave o izuzećima. Oduševljena fakultetom i predavačima, entuzijastično sam pristupala studiju sve do osobnih okolnosti koje su me snašle krajem godine, ponovno. Potreba za drugim studentskim poslom: “Nikad nisam bježala od posla, štoviše, volim biti zauzetih ruku” Bez stalnog smještaja u Zagrebu, sljedeća 2 mjeseca provela sam u Mlinarovoj pekari na Glavnom kolodvoru usporedno radeći u Zavodu sve do sudbinskog trenutka susretanja prijateljice iz djetinjstva u vlaku, koja mi je kasnije postala cimerica. Jedva sam preživljavala taj tempo, a to se vidjelo i na mojim ocjenama, no bila sam sretna. Nikad nisam bježala od posla, štoviše, volim biti zauzetih ruku - zato su me dobro primili u Mlinaru. Opet sam bila zadovoljna šeficom i kolegama, samo što se oni često mijenjaju… Ovisno o potražnji posla, dolaze novi radnici, novi studenti, Filipinci, Ukrajinke - nikad mi nije bilo dosadno po pitanju ljudi oko mene. Posao se sastoji od prodaje peciva, rada na blagajni, održavanja čistoće poslovnice, a sve se dodatno dogovara s firmom. Bilo mi je izuzetno naporno raditi svaki dan dulje smjene od sedam sati jer me muče bolne i proširene vene zbog stajanja, no i to sam preživjela u dobroj atmosferi. Iskustva rada u pekarskoj prodavaonici: “u Mlinaru sam doživjela najstrašnija i najljepša iskustva” Od svih poslova koje sam obavljala, moram priznati da sam u Mlinaru doživjela najstrašnija i najljepša iskustva... Foto: Pixabay.com Ljubazni beskućnici kojima sam tu i tamo oprala rajčice za ručak ili dala vode, turisti koje bih uputila prema njihovom vlaku, smirivanje djece koja trebaju stići kući, a zakasnili su na vlak, riječi podrške kolega i kolegica s kojima sam radila, vicevi koje sam čula ili ispričala drugima, kolegijalnost, kuhanje kave u smjeni… To su trenutci koji nadvladavaju sve loše, a toga na Glavnom kolodvoru ima koliko god treba. Pijani, drogirani, izbezumljeni, iz zatvora, psihijatrijske ustanove ili bolnice, u taj Mlinar redovito dolaze svakakvi gosti s ove “druge strane”. Dva najgora iskustva su mi definitivno bila kad sam intervenirala u pomoć kao student medicine: gledajući problematičnog beskućnika kako pada i tetura pred zaštitarom, da mu pomognem (pri pomisli na polomljene kosti koje su kod njega vjerojatno manji problem od ovisnosti i fizičkog stanja) na kraju sam pozvala policiju, a muškarac je pobjegao u noć. Nije da takvi uvijek bježe - drugo najgore iskustvo mi je bilo kada je jednom, po zatvaranju prodavaonice, unutra upala (drogirana) žena tražeći meksičku pitu na prilično agresivan način. Izbacila sam je van i zaključala vrata pred njom i njenom (jednako drogiranom) ekipom, a najgora stvar u priči - nisu dobili meksičku pitu. Uspješno se uselivši u stan s novom cimericom, bilo mi je lakše balansirati work-study life. Kako bi mi izgledao prosječan dan u ostatku akademske godine? Buđenje najkasnije u 7 sati, odlazak na predavanja do 15 sati, zatim 3 sata učenja do “pekarske” smjene koja je trajala od 19 do 23 sata. I tako skoro svakog radnog dana. Subotnje jutro provodila sam u Zavodu, popodne učeći i družeći se s prijateljima, a nedjeljno jutro bih rezervirala za odmor i još malo učenja uzevši popodnevnu smjenu u Mlinaru. Osvrt na privatni fakultet medicine: “Fakultet kao i svaki drugi” Većina ljudi skeptična je u vezi novog Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a kad bih hodala uokolo sa svojim skriptama, radila i kad bi netko saznao da studiram na HKS-u, osuđivački bi mi rekao da i mogu raditi uz fakultet baš zato jer je fakultet privatan. A fakultet je kao i svaki drugi - s rokovima za ispite na koje trebaš izaći i položiti ih, praktičnim ispitima, anatomijom, uz to i novim konceptom integrirane nastave (što obožavam jer daje puno bolji i integrirani uvid u tematiku), dvosemestralnom školarinom od 38.000,00 HRK, obveznim prisustvovanjem na predavanjima i bez kadavera na kojima radimo. Mi imamo Anatomage, veliki ekran s realističnim slikama kadavera i ne, ne molimo se prije predavanja, ne predaju nam svećenici. Predaju nam genijalni liječnici, znanstvenici i stručnjaci te već od prve godine imamo praksu u bolničkim kompleksima Vinogradske bolnice, sv. Duha, SB Agram, itd. “Moji postupci pokazuju mi da sam na dobrom putu prema tome da dobijem mogućnost spašavati i poboljšavati kvalitetu života ljudi u budućnosti” Fascinantno je koliko su ljudi u stanju dijeliti se u društvu, pa tako i u ovom slučaju, na studente državne i privatne medicine. Prije je vrijedila podjela na zagrebačku i “ostale” medicine. Po završetku bilo kojeg studija medicine bitno je imati znanje i vještine rada s ljudima, sve ostalo se prilagođava radnom mjestu koje će ti biti dodijeljeno. Liječnika koji svoj posao obavljaju nesavjesno, bezobzirno i bez ljubavi prema poslu, kažu, ima napretek, a ja ne znam kako netko može odabrati to zvanje bez da ga obožava. Već na temelju truda koji sam uložila da upišem studij Medicine, truda koji ulažem radeći kako bih mogla studirati bez financijskih briga te zahvalnog smiješka koji dobijem od članova obitelji, prijatelja ili usputnih prolaznika kad im zbrinem najmanju ranu, smirim ih nakon šoka zbog ozljede ili (čak se i to desilo) u hitnim intervencijama sudjelujem u spašavanju nečijeg života pokazuju mi da sam na dobrom putu prema tome da dobijem mogućnost spašavati i poboljšavati kvalitetu života ljudi u budućnosti. Na kojem je studentskom poslu najbolja zarada? Satnice poslova koje sam obavljala redom bile su: u kafiću minimalna, u administraciji po odredbama Student servisa za obavljanje administrativnih poslova te u Mlinaru 33 HRK, sve s određenim uvećanjima za rad noću, nedjeljom i blagdanima. Foto: Pixabay.com Što se zarade tiče, rad u kafiću se isplati iako su satnice često minimalne. Upravo zbog napojnica koje na špica lokacijama, na sezoni i na dobre dane mogu otići u troznamenkaste cifre po danu. Mane i prednosti studentskih poslova: “karpalni tuneli skloni su oštećenjima zbog štipaljke kojom se hvataju peciva” Foto: Pixabay.com Rad u pekari nosi sa sobom svoje ozljede - karpalni tuneli skloni su oštećenjima zbog štipaljke kojom se hvataju peciva, a dugotrajno stajanje nije za ljude koji imaju kardiovaskularnih problema. Zato u inozemstvu u pekarskim prodavaonicama postoje dvije radnice, jedna s rukavicama pakira peciva, a druga radi s novcem na blagajni. Također, teško je stajati uz peciva svaki dan i ne biti sklon tome da kreneš jesti isključivo u pekari - toga se, također, treba paziti. Sam po sebi, opis posla nije kompliciran ili presložen te jedna smjena vrlo brzo završi jer posla uvijek ima. Odlična prednost je fleksibilnost, bez određene tjedne satnice, a moguć je i rad noću. “Potrebna je volja za konstantnim učenjem jer se softveri nerijetko mijenjaju” Foto: Pixabay.com Rad u administraciji zahtjeva određenu dozu ozbiljnosti i razvijene komunikacijske vještine jer se održava profesionalni kontakt s kolegama i strankama, a isto tako treba biti učinkovit, detaljan, u stanju “multitaskati”, ali i dovršiti započeti posao. Nužno je poznavanje Microsoft paketa i vještine u korištenju istoga te volja za konstantnim učenjem jer se softveri nerijetko mijenjaju kako bi se strankama omogućila što lakša komunikacija. Kako uspjeti održavati radne navike uz zahtjevan studij? Da jedino novac utječe na moje odabire, radila bih bolje plaćene poslove (jer i takvi postoje). Razlozi i motivacija za obavljanje studentskih poslova su mi: rad s ljudima, razvoj komunikacijskih, manualnih i tehničkih vještina, stjecanje i održavanje radnih navika, itd. Sve mi je to važno za buduće zanimanje, a samo radno iskustvo pomoglo mi je da postanem efikasnija u organizaciji vlastitog vremena. Jedna stvar koju sam naučila jest cijeniti vlastitu zarađenu plaću i odgovornije postupati s novcem, a te vještine nitko nas ne uči u školama i na fakultetu te ih je dobro savladati što prije. Foto: Pixabay.com Osim svega navedenog, moram spomenuti da je neizmjerno važno imati podršku najbližih prijatelja, obitelji i kolega te nikad ne odustati jer nije lako svakog dana ustajati bez jasno postavljenog cilja. Za sve koji se dvoume mogu li raditi uz studij - sve je moguće! #studentski #posao #medicina #fakultet #iskustvo

Matea Parlov Koštro: "Maraton života"

Matea Parlov Koštro: "Maraton života"

Maratonka Matea Parlov Koštro (29) osmerostruka je državna prvakinja na dugim prugama te višestruka rekorderka . Matea je rođakinja slavnog boksača Mate Parlova koji od ljeta više nije jedini olimpijac u obitelji. Matea je postala najuspješnija Hrvatska maratonka na Olimpijskim igrama nakon što je zauzela visoko 21. mjesto. Ona nas je provela kroz svoj životni put, ispričala nam kako su tekle pripreme za OI, kako joj je prošla sama utrka te gdje se vidi u budućnosti. Ian: Draga Matea, hvala ti puno što si odvojila svoje vrijeme i pristala sa mnom na intervju. Matea: Dragi Ian, drago mi je biti ovdje danas s tobom i hvala ti na prilici da ispričam svoju priču. Ian: Dragi čitatelji… Priprema, pozor, start! Potrčimo kroz Mateinu priču! 2. S koliko si godina krenula trenirati i jesi li se još nečime bavila osim atletikom? Krenula sam trenirati u 8. razredu na nagovor jedne trenerice atletike koja me vidjela na školskom natjecanju gdje sam trčala 600m. Do tada sam se bavila rukometom tako da sam prvu ljubav zamijenila atletikom i nisam požalila s tom odlukom. 3. Smatraš li da ti je bitnije bila genetika, budući da znamo iz kakve obitelji dolaziš, ili naporni rad? Smatram da je na razini na kojoj se ja nalazim jako bitna genetika, odnosno talent, ali jednako je bitan naporan rad. Sportaš koji je iznimno talentiran i uz to ima sustavno složen trening može daleko dogurati. Jedno bez drugoga ne ide i zato se ne slažem s tvrdnjama pojedinaca da je talent 1% uspjeha. 4. Kako si se snašla u životu sportaša i koliko je to utjecalo na tebe kao osobu? Sport me izgradio u osobu koja sam sada. Kroz uspone i padove učim dosta o sebi, treniram da budem strpljivija, suosjećajnija i zahvalnija na svemu, posebice ljudima koji me okružuju. Naravno da ponekad dođem u situaciju koja se čini bezizlazna, no uvijek postoji izlaz iz svake malo manje lijepe situacije, a znamo da uvijek nakon kiše izađe sunce. 5. Jesi li imala puno ozljeda u profesionalnoj karijeri i kako si se nosila s njima? Do sada na sreću nisam imala niti jednu ozljedu zbog koje sam morala pauzirati. Ovdje bih se posebno zahvalila mojim fizioterapeutima iz Tensegrity centra koji sprečavaju svaku ozljedu tretirajući i najmanju bol koju osjetim u što kraćem roku kako se ne bi razvila u ozbiljniju ozljedu. 6. Jesi li se prije natjecala u nekoj drugoj disciplini i kako to da si odabrala baš maraton? Dugo godina sam trčala srednje pruge, no stjecajem okolnosti 2017. godine mijenjam klub i na nagovor novog trenera dajem priliku maratonu. Već nakon svega nekoliko treninga, trener Slavko Petrović uočava moje izuzetne aerobne sposobnosti i tad smo oboje znali da smo donijeli ispravnu odluku. 7. Koji dio u samoj utrci ti je najzahtjevniji, a koji najdraži? Najdraži dio maratona mi je sam start jer su svi najbolji trkači rame uz rame i vlada opća euforija. Najteži dio utrke počinje nakon 35. kilometra kada se isprazne zalihe glikogena i tu je jako važno ustrajati i biti fokusiran do samog cilja. 8. S koliko godina si pobijedila na prvoj utrci i nešto o tome i jesi li tada mogla zamisliti da ćeš ostvariti ono što si danas ostvarila? Već na samom početku sam pobjeđivala na raznim susretima juniorskih reprezentacija. Izdvojila bih Kup Europe gdje sam kao juniorka predstavljala seniorsku reprezentaciju Hrvatske na 3000 metara. Bila mi je posebna čast predstavljati reprezentaciju Hrvatske u sastavu u kojem je tada bila i Blanka Vlašić. 9. Koja natjecanja najviše pamtiš i koja su bila najveća na kojima si sudjelovala prije OI? Svakako će mi ostati u sjećanju moje prvo europsko juniorsko prvenstvo u Tallinu gdje sam trčala 3000 metara sa zaprekama, Hanžekovićev memorijal 2015. godine na kojem sam istrčala državni rekord na 3000 metara i Svjetsko prvenstvo u Dohi 2019. godine iako je sama utrka bila izuzetno naporna. 10. Kada si saznala da si srušila normu za OI i kakav je osjećaj bio? Prošle godine u Valenciji sam istrčala normu za OI. Po treninzima sam vidjela da mogu trčati i bolje od norme, no zbog situacije s koronom i otkazivanjem utrka trener i ja smo prije same utrke dogovorili da ću ići na sigurno, odnosno s grupom trkačica koja je lovila normu za OI. Već pred kraj utrke sam po prolazima na satu vidjela da sam čak i brža od norme tako da za mene nije bilo panike. Preostalo je samo mirno istrčati utrku i ući u cilj. 11. Kako izgleda jedan tvoj radni dan? Najčešće ujutro odrađujem glavni trening jer su mi utrke ujutro pa da se tijelo navikne. Nakon treninga odlazim doma kuhati ručak i onda slijedi ili odmor ili odlazak fizioterapeutu te zatim i popodnevni trening koji je nešto kraći i lakši. Najčešće treniram na Jarunu, a dionice odrađujem na Sveticama pod budnim okom trenera. Kako je u Hrvatskoj jako teško živjeti od sporta jer se uspjeh mjeri samo medaljom, koju je u mojoj disciplini jako teško, odnosno gotovo nemoguće osvojiti, jednom tjedno radim individualni trening s malim nogometašima. 12. Kako su tekle pripreme za OI? Zbog situacije s covidom bila sam primorana odraditi većinu priprema u Hrvatskoj tako da sam se pripremala u Zagrebu, Zadru i zadnji dio priprema sam otišla u Livigno, u visinski kamp gdje sam provela 3 tjedna te izbrusila formu za OI. 13. Misliš li da ti je bilo bitnije pripremati se fizički ili je bilo jako bitno i biti psihički spremna za ovo? Za maraton je izuzetno bitno da ste u jako dobroj formi i da ne trčite maraton polu spremni jer je to iznimno brutalna disciplina. Jako je važna bila i psihička priprema jer smo mi maratonci bili u nezavidnoj situaciji budući da su vremenski uvjeti bili jako nepovoljni. Već na startu je bilo 30 stupnjeva i 90% vlage što nam je jako otežavalo utrku. 14. Jesi li imala problema u Tokyu sa treninzima i opremom i sličnim stvarima kao što su se žalili mnogi poznati sportaši… Pa i puno naših? Velik problem je bio s opremom jer smo morali trenirati u brendu koji je bio službeni brend naše reprezentacije na OI. Većina nas sportaša olimpijaca ima ugovore s drugim sportskim brendovima koji su nam za vrijeme OI bili zabranjeni i mislim da to nije fer prema brendovima koji nam daju podršku cijele godine. Također, nitko od fizioterapeuta iz Hrvatske nije bio s nama maratonkama u Sapporu pa me trener morao masirati prije utrke jer sam se zbog vrućine borila s grčevima u nogama. Moram priznati da nisam očekivala da ću morati toliko improvizirati na jednom tako velikom natjecanju kao što su OI gdje bi sportaši trebali biti maksimalno zbrinuti. 15. Možeš li nas kratko provesti kroz samu utrku, kako je to izgledalo? Utrka je bila izuzetno zahtjevna od samoga starta budući da su vremenski uvjeti bili izuzetno teški za disciplinu kao što je maraton. Na startu je vladala trema među nama maratonkama jer nismo znale što nas čeka na tom dugačkom putu od 42 kilometara i 195 metara. Krenule smo dosta rezervirano, vrućina se pojačavala i na svakoj okrepnoj stanici smo bile primorane osim osobne okrepe uzimati i bočicu s vodom s kojom smo se polijevale kao i vrećicu leda kojom smo se hladile. Dosta cura je odustajalo za vrijeme utrke jer su se vrućina i vlaga pojačavale. Ja sam trčala rame uz rame s maratonkom iz Njemačke. Čak smo se svakih par kilometara međusobno bodrile i dodavale si vodu i led kako bismo što bezbolnije došle do cilja. Negdje na 36. kilometru sam uz okrepnu stanicu vidjela trenera koji se zaderao da sam jako dobro pozicionirana i da trčim za Hrvatsku i borim se do kraja. U tom trenutku nije bilo veće motivacije za mene nego boriti se za svoju zemlju na najvećem natjecanju na kojem jedan sportaš može nastupati. U cilj ulazim kao 21. maratonka, odnosno 6. Europljanka i s najboljim plasmanom u povijesti hrvatskog dugoprugaškog trčanja. 16. Kakav je osjećaj bio kasnije i jesi li bila zadovoljna? Prilikom ulaska u cilj bila sam preplavljena emocijama. Nikada do tada nisam osjećala takvu sreću, strahopoštovanje prema disciplini koju trčim, prema natjecanju na kojem nastupam. Ubrzo sam saznala od trenera prijateljice Belgijanke da sam 21. maratonka u cilju. Bila sam šokirana, sretna i ponosna i jedva sam čekala doći do mjesta gdje sam prije utrke ostavila stvari kako bi se javila svojoj obitelji iz dalekog Japana. 17. Misliš li da ćeš sada s ovim iskustvom biti spremnija za iduće OI? Sigurna sam da s ovim iskustvom koje imam sada, da će sljedeće OI biti još uspješnije. 18. Spremaš li se za Europsko i Svjetsko prvenstvo? Trenutno se spremam za maraton u Sevilli koji će se održati u veljači 2022. godine, a zatim će fokus biti na pripreme za EP u Münchenu. 19. Što ćeš najviše pamtiti iz Tokya? Najviše ću pamtiti ljubaznost Japanaca koji su uvijek srdačni i prijateljski raspoloženi. Zbog situacije sa coronom nam nije bio dozvoljen izlazak iz hotela osim u slučaju treninga tako da nažalost nisam mogla razgledati grad. 20. Jesi li ostvarila neke nove poslovne veze ili prijateljstva za vrijeme boravka u Tokyu? Ostvarila sam jako puno prijateljstava s kolegicama maratonkama tako da sam jako sretna zbog toga. Žao mi je što mi maratonci nismo bili smješteni u olimpijskom selu u Tokyu pa se nisam uspjela upoznati s našim sportašima iz Hrvatske. Nadam se da ću imati priliku na OI u Parizu. 21. Čime bi se voljela baviti u budućnosti? Po struci sam magistra kineziologije pa se nakon sportske karijere vidim na nekom mjestu gdje bih mogla pomoći razvitku sporta u Hrvatskoj. 22. Planiraš li završiti još koji faks ili diplomirati ili završiti neki dodatni tečaj? Velika mi je želja upisati doktorski studij na Kineziološkom fakultetu. Bilo bi korisno kada bi fakulteti sufinancirali dodatno školovanje vrhunskih sportaša. Smatram da jedan vrhunski sportaš s iskustvom kroz svoju karijeru obogaćenu teorijskim znanjem može biti jako dobar stručnjak. 23. Koja je sljedeća utrka po rasporedu i jesi li spremna za nove pobjede? Najbliži cilj je trenutno maraton u Sevilli u veljači, a prije toga ću sigurno trčati nekoliko kraćih utrka kako bi bila što spremnija za maraton. Ian: Draga Matea, hvala ti što si odvojila svoje vrijeme i pristala na ovaj intervju sa mnom. U svoje ime i u ime tima Glasa Studenta, želim ti sretan nastavak karijere i puno sreće i pobjeda na sljedećim utrkama. Također, želimo ti sretan Božić i Novu Godinu. Matea: Dragi Ian, hvala tebi što si me pitao i dao mi priliku da ispričam svoju priču. Također, drago mi je da sam tako mogla sudjelovati na vašem projektu koji iznimno cijenim i jedva čekam pročitati članak na vašem portalu. Također, tebi i tvom timu želim sve najbolje za Božić i Novu godinu. …A Vama dragi čitatelji želim sretnu i uspješnu Novu Godinu i vraćamo se uskoro uz još bolji i zanimljiviji sadržaj. Stay tunned... . . . #OlimpijskeIgre #Tokyo #2021 #MateaParlovKoštro #MATEAM #Hrvatskaolimpijka #pričaouspjehu

Poruka mlađim generacijama

Poruka mlađim generacijama

U posljednje vrijeme, svaka moja ideja za tekstom razvije se nakon kolokvija, a tekst pišem u kasne noćne sate. To je onih sat vremena nakon kolokvija kada razmišljaš o smislu života i kada se upitaš: „Što je meni ovo trebalo?“. Svatko od nas je barem jednom razmišljao o tome da može vratiti vrijeme, što bi promijenio, što bi rekao samom sebi i kako bi utjecao na sebe ili se motivirao da promjeni svoju budućnost. Danas ću vam reći što bih ja napravio, kakvu bih poruku sebi poslao te se nadam da će neki od vas, nakon što pročitaju ovaj članak, razmisliti o tome kako početi mijenjati svoj život te na koji način ga nadograditi. Ukoliko ovo čita neki mladi čitatelj, nadam se da ću na tebe utjecati prije nego na sebe. Dragi Iane, sada se sigurno spremaš za neki fenomenalni izlazak, kako to uvijek bude, i sigurno ne razmišljaš o ovakvim stvarima. Misliš da je sve super i da imaš sve pod kontrolom, ali vjeruj mi, uvijek može puno bolje. Ukoliko ovo čitaš ujutro nakon izlaska, sigurno ti, uz mnoge stvari koje su se dogodile jučer navečer, neće biti jasno, ali vjeruj mi, dobro će ti doći. Znam da sada, u ovim godinama, misliš kako ne moraš učiti i kako ćeš to nadoknaditi kasnije, ali nećeš. Primi se učenja sada dok možeš jer kasnije možda bude prekasno. Znam da sada misliš da imaš premalo slobodnog vremena kojeg bi iskoristio na nešto drugo, ali vjeruj mi, imaš ga i previše te ćeš kasnije shvatiti što znači imati malo vremena. Kreni učiti strane jezike, kako ti je mama rekla milijun puta, jer, vjeruj mi, isplati ju se poslušati. Mama, ako čitaš članak, ovo sam rekao samo radi teksta. Misliš da znaš neke strane jezike i da to sada nije prioritet, da imaš vremena kasnije, ali vjeruj mi, lakše je učiti dok si mlad i dok imaš vremena. Također, položi vozački ispit nakon mature, molim te, iako znam da misliš da ćeš studirati pravo i da ti auto neće trebati do fakulteta, a ni do grada, jer nemaš gdje stati. Sada ideš na ekonomiju i vjeruj mi, potreban ti je. Znam, šokirao te je ovaj dio da nisi na pravu jer o tome sanjaš cijeli život, ali vjeruj mi, ispalo je puno bolje jer ti je zanimljivije, a samim time i lakše. Imaš odličnu ekipu i radiš na jako dobrim projektima. Ono što ću ti ipak reći iskreno, u slučaju da opet odlučiš upisati pravo i misliš da je to ono što te stvarno zanima, onda stani na loptu sa svim projektima, događanjima i slično. Nije da ti to ne možeš, samo si lijen i zanima te sve drugo. Znam da će boljeti i da će biti teško, ali ti to možeš. Čitaj više jer sada pišeš članke za ovaj fenomenalni portal. Mogao si napisati i puno bolje da si više čitao, no buljio si u igrice koje su tada bile aktualne. Ne brini, sada nadoknađuješ tu pogrešku. Na kraju dana, nakon svega što si pročitao, i dalje si na pravom putu i sve si nadoknadio, ali mogao si toliko više toga napraviti samo da si bio pametniji. To je moja poruka vama, dragi čitatelji. Nemojte čekati da se jednog dana pitate zašto nešto niste ranije napravili i zašto to morate nadoknađivati i gubiti vrijeme kojeg nemate toliko puno, a mogli ste ga utrošiti na druge stvari pomoću kojih biste mogli napredovati. Samo se jednom živi i ovo je vaša prilika. Uzmite ju i nemojte razmišljati dva puta. Nadam se da će mnogi nakon ovog članka krenuti ispravljati svoje pogreške, a oni mlađi da ih neće ni napraviti. Uživajte u čitanju i javite dojmove. Naravno, ako mislite da sam zaboravio napisati nešto što bi mladi Ian trebao saznati, da sazna na vrijeme... . . . #porukamladima #porukasebi #radinasebi #žitvotnapriča #život #mladi #volimsveštovolemladi #učenje #slušajteroditelje #nikadnijekasno #cijeloživotnoobrazovanje

Kazalište i mladi: Zašto ne idemo češće u kazalište?

Kazalište i mladi: Zašto ne idemo češće u kazalište?

-”Kada ste zadnji puta bili u kazalištu?” -”Ne sjećam se. Davno je to bilo.” I tako odgovara većina kada im se uputi ovo pitanje. Digitalizacija svijeta se odvija u svim dijelovima naših života, te kako generacije odrastaju na internetu, tako životne lekcije pronalaze na društvenim mrežama, a onu vrlo važnu dozu kulture upijaju preko malih ekrana, pasivnih piksela, ne razmišljajući uopće o živoj sceni kazališta. Gledališta sijede i stare, a kazališta postaju sve više mjesto elitne kulture samo za one koji imaju višak vremena i novca. No zašto je tomu tako, kada je potražnja za zabavom u današnje vrijeme sve veća? Money makes the world go round Postoji nekoliko vrlo jasnih, čvrstih pa možda i opravdanih razloga zašto, a najlakše je poći od onog financijskog koji je uvijek prvi na pameti. Ako ste ikada išli u kazalište, prvo što ste mogli primijetiti jest da ono baš i nije jeftino. Naravno, to ovisi od kazališta do kazališta, ali kada želimo ići u kazalište, biramo predstavu koju ćemo gledati, a ne kazalište koje ćemo posjetiti. Uzmimo u obzir da je sama količina kazališta po gradovima vrlo mala (osim ako govorimo o Zagrebu koji kao veliko kulturno središte nudi i veći izbor) pa je i samim time naš izbor ograničen. Kao student, rijetko tko bi izdvojio oko 70 kuna za kazališnu kartu, a nekada su karte i puno skuplje. Neka kazališta, na sreću, nude studentske popuste pa tako možete proći nešto jeftinije. Tako je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku cijena pojedinačne karte za studenta 40 kuna, dok u Zagrebu u HNK-u ostvarujete pedeset posto popusta (naravno, na nešto lošije kategorije mjesta). No sve u svemu, ako se razmisli o tome, to nije ni tako loša cijena usporedimo li to s jednim obrokom u McDonaldsu gdje za jedan McMenu date također otprilike 40-50 kuna. Stvar je u tome što ćete radije odabrati. Tako da, ukoliko imate iksicu, svakako preporučujem da iskoristite te pogodnosti pa jednom zamijenite McDonalds s 2-3 sata kulture i umjetnosti koja nastaje točno ispred vaših očiju.
S druge strane, tu su mladi koji nisu studenti i koje će cijene od 70, 80 pa nekada i 90 kuna sigurno obeshrabriti i udaljiti od kazališta te će kazalište zamijeniti onim puno pristupačnijim kinom kojega mogu srijedom posjetiti za samo 25 kuna. Također, zašto odvajati tolike novce za samo par sati zabave kada na internetu možemo pristupiti neograničenoj količini besplatno? No, kazalište nije samo zabava, ono je puno više; ono budi kulturu u nama, ispunjava nas živom umjetnošću i donosi nam brojne svjetove - one realistične i one ispunjene fantazijom - na daskama jedne scene koja odiše velikim količinama kreativnosti. A je li toliki novac vrijedan toga? Sljedeće što se dovodi u pitanje su programi kazališta. Koliko je ono što nam je dostupno - od klasika pa da novijih i originalnih scenskih djela koje možemo vidjeti na daskama naših kazališta - usmjereno na mlade? Koje su to predstave okrenute mladima, pričaju o problemima mladih i dotiču se tema koje se pojavljuju u njihovim životima? Tu se opet treba naglasiti dostupnost i raznolikost kazališta u gradovima. Ukoliko ste student u Zagrebu, imate sreće jer je tu mnoštvo kazališta (Od ZKM-a do Kerempuha i Gavelle te brojnih drugih profesionalnih i amaterskih kazališta) koja nude široki i raznoliki repertoar predstava među kojima ćete sigurno naći nešto za sebe. No, smatram da nije nužno stavljati na repertoar predstave za mlade kako bi se doprelo do njih. To se lako može napraviti s puno različitih predstava, ponajviše možda komedija, budući da su mlađi često skloniji komedijama, nego nekim politički nabijenim drama ili tragedijama. Tako se na daskama HNK u Osijeku nedavno pojavila nova predstava “San ljetne noći”, vrlo poznata komedija Williama Shakespearea koja nije direktno okrenuta mladima, ali je izvrsno napravljena i uistinu zanimljiva te predstavlja Shakespeareovo djelo na novi, potpuno originalan način spajajući Shakespeareove stihove sa modernim značajkama i svakodnevnim govorom. Ona ostaje vjerna Shakespearijanskoj tradiciji, ali joj daje moderan štih. Ako se planirate počastiti odlaskom u kazalište, svakako preporučam ovu predstavu jer sigurno nećete požaliti. Lako je zaključiti kako je najučinkovitiji način da kazališta privuku novu publiku - obogatiti svoj program univerzalnijim predstavama te predstavama koje se ne viđaju tako često. Potrebno je dovesti i predstave s progresivnim idejama i povezanim sukobima koji grade emocionalne veze između umjetnika i publike. Kontroverzne teme ne bi trebale stvarati strah redateljima i kazalištima jer bi izvedba koju gledatelji vide na pozornici trebala biti početak razgovora, a ne kraj. Dok su interesi mlađih generacija promjenjivi i nepredvidivi, pravi je izazov uspješno integrirati raznolik, različit i eklektičan program koji se sviđa ciljanoj publici bez izbacivanja predstava koje privlače vjerne pokrovitelje. U kazalištu treba biti “fin” Ako niste odgojeni da idete u kazalište, manje je vjerojatno da ćete ići samo iz hira. Neki ljudi misle da bi druge mogao odbiti "kazališni bonton": kako se ponašati, kako se obući... Definitivno mislim da bi ovo moglo biti istina, ali ipak nekakav bonton treba postojati iako se on ne bi trebao smatrati rigoroznim ili elitističkim. Svakoga bi dekoncentriralo slikanje mobitelom ili šuškanje paketima čipsa ili žvakanje kokica u kazalištu. Ponekad se kazalište može smatrati "elitističkim" i da mladi, koji nisu posjetitelji kazališta, nisu dobrodošli. Ovo se mora promijeniti jer je realnost da je kazalište za SVE. Svi koji su zapravo angažirani u industriji to znaju i zapravo ne postoji razlog zašto mladi ne bi bili većim dijelom publike nego do sada. Tu naravno postoji i osobna preferencija, tko voli, a tko ne voli takvu vrstu umjetnosti, ali smatram da bi se o kazalištu više trebalo pričati te da bi izlazak u kazalište jednom u dva ili tri mjeseca (ako ne i češće) trebao postati normalnom i učestalom pojavom kao što je i odlazak u kino. Što možemo saznati iz prve ruke? Ovaj puta sam imala posebnu priliku porazgovarati o ovome s glumcem i ravnateljem drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, Miroslavom Čabraja, te ga pitati par pitanja o kazalištu i mladima danas, kako bi iz prve ruke vidjeli kako stvari stoje, recimo to tako, na ovoj sceni. Prije nego što ste se počeli baviti glumom, studirali ste pravo. Kako se rodila želja za kazalištem? Jeste li kao učenik i student često posjećivali kazališta? Zapravo, oduvijek sam volio kazalište. No to s 18 godina nisam znao. Lutao sam. No, kada se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku kao da mi je nešto zazvonilo u glavi da se moram vratiti u rodnu Slavoniju i nešto dati, nešto reći. Spakirao sam kofere i rekao svom vjenčanom kumu s kojim sam tada bio cimer i najbolji prijatelj da idem iz Zagreba. Mnogi su mi se smijali, jer, kao, nitko ne mijenja Zagreb za Osijek, a ja sam upravo napravio to. Uvijek sam bio kontra. Nisam pogriješio. Što se tiče drugog dijela pitanja, odgovor je da, išao sam i kao učenik i kao student. Budući da sam pohađao Pazinski kolegij-klasičnu gimnaziju, išao sam na sve predstave u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeku, kako dramske tako i glazbene. Za to su zaslužni moji profesori iz engleskog jezika i glazbene kulture, Živko Nižić i Marica Ursić. Što smatrate da je problem u količini zainteresiranosti mladih za kazalište? Pretencioznost. Često se pretenciozno pristupa poslu i gleda se samo na uspjeh, ne osluškuju se ansambli. Isto je i u politici. Ambicija je prva stepenica pred propast. Svakodnevno smo bombardirani, tabloidno i televizijski, hvalospjevima raznih ravnatelja kazališta matematičkim podacima koliko je koje kazalište dobilo nagrada, koliko je imalo posjetitelja, no sve to nije mjerilo kvalitete programa. Kazališta nisu politika, pretencioznost, pompoznost i matematika. Različitost, sloboda, kvalitetna repertoarno-razvojna politika kazališta, djelatnici, sposobnost mijenjanja kulturno-nacionalnog identiteta, promjene. To je kazalište. I ne samo to. Ide se često utabanim stazama, a umjetnost ne poznaje utabane staze. Umjetnost skreće. Upravo za tim žudi studentska populacija. Za buntom, za nekom neutabanom stazom, za greškom, za glasom koji propitkuje, unutarnjim i vanjskim. No, kada ćete ako nećete sada. Bunt prepoznaje bunt. Ono što im mi trebamo dati jest umjetnički bunt, pri tome ne zaboravljajući na našu konstantnu publiku. Dakle, mlađu publiku ne treba tjerati u kazališta, treba ih zainteresirati. U razdoblju Vašega rada u HNK-u u Osijeku, možete li primijetiti povećanje ili opadanje zainteresiranosti mladih u kazalište, tj. nekakvu promjenu u demografiji publike? Treba, prije svega, naglasiti da publiku dijelim na tri grupe: pretplatnike, školsku publiku i publiku koja karte kupuje u slobodnoj prodaji. Tako ih i demografski treba i gledati. Premijerna publika je najvećma srednje do starije životne dobi, dok je mladih u minimalnim postotcima, barem što se Osijeka tiče, dok je školska publika, kako i samo ime govori, u principu mlađa, ako izuzmemo profesore, dok je publika koja kupuje karte u slobodnoj prodali opet većinom srednje ili starije životne dobi. Zašto je tomu tako, odnosno zašto mladi u većem broju ne dolaze u kazalište, tema je za širu raspravu. Više je čimbenika koji utječu na to. Prije nekoliko godina napravljena je i studija koja propitkuje tu temu i došlo se do zaključka da mladi, posebno sveučilišna populacija, smatraju kazalište elitističkim mjestom koje zahtjeva određeni dress code, onda, mjestom za koje ga nisu zainteresirali ili roditelji ili nastavnici u osnovnoj ili srednjoj školi, te tako i ta osoba nije predavala previše pažnje tomu, i na kraju mjestom koje ne nudi druge sadržaje osim predstave same. No, moram dodati tu i okolinu i društvo u kojem živimo, kao čimbenike i trenutnu apatiju u istom. No, kazalište je tijekom tisućljeća prolazilo kroz razne krize, od identiteta do publike, ali uvijek se ukazivalo svijetlo na kraju tunela. I sada se ukazuje. Ohrabruje to, a i daje mi, onda, za pravo vjerovati u bolje sutra jer smo i u doba najveće zaraženosti bili popunjeni koliko je bilo odobreno, što će reći da su ljudi željni kulturnih događanja i odlazaka u kazalište. Žalosno je samo to što je kazalište, u očima mladih, postalo simbolom političkog prestiža, kao i kultura uopće. To treba ispraviti. HNK u Osijeku je nacionalno kazalište, i dio je nacionalne kulture. Kultura je jedan od preduvjeta postojanja jednog naroda, stoga je deplasirano govoriti o važnosti našeg kazališta, ili bilo kojeg drugog, za grad ili regiju kada je ono dio nacionalnog identiteta. Koncert bilo kojeg KUD-a može napuniti kazalište, a oni se time bave amaterski, i za zaključiti je: za bilo koju izvedbenu umjetnost, na bilo kojim razinama, uvijek je bilo i bit će interesa. I to je pljuska svima onima koji kažu: što će nekom kazalište, ne treba nam kad je toliko skupo i nema profita. Isto tako možemo reći: Što će nam elektroprivreda jeftinije su svijeće, a i ljudi su već živjeli bez nje? Što će nam industrija, od nje se bogate samo moćnici itd. Najlakše je relativizirati stvari, paušalno ih promatrati i čekati da se problemi sami riješe. Treba početi djelovati. Na svim poljima. Sad. Za buduće generacije. I za kraj... Zahvaljujemo se gospodinu Čabraji koji je u svojim odgovorima ponudio i rješenja upravo ovih problema i, nazovimo to tako, kazališnih stereotipa. Da se lako zaključiti iz svega ovoga, da je kazalište institucija otvorena prema svima, no naravno, stvar je i osobnog ukusa čovjeka. Problemi postoje, ali nisu nerješivi. Ako želimo stvoriti i njegovati sljedeću generaciju dramaturga, kostimografa, redatelja, glumaca i drugih kazališnih umjetnika, te osigurati da kazalište u budućnosti ostane važna i potrebna institucija, kazališni svijet se ne treba okretati profitu i tamo gdje ga ima najviše, već postati otvoreniji i privlačniji za mlade te tako pobuditi potrebu za kazališnom umjetnošću u njima, bez da se odalje od svoje već vjerne publike. Na prvu, zadatak se možda čini jednostavnim, no on nije nimalo lak, a samu ulogu u privlačenju mladih ne treba dati samo kazalištima. Tu ulogu trebamo igrati i mi mladi te tako pokazati našu želju i zainteresiranost, u nadi da ćemo uistinu uspjeti dostići cilj i smanjiti udaljenost između kazališta i mladih. #kazaliste #mladi #glasstudenta #umjetnost #kultura

„TI SI MUŠKO – NEMAŠ PRAVO NA MIŠLJENJE O POBAČAJU“

„TI SI MUŠKO – NEMAŠ PRAVO NA MIŠLJENJE O POBAČAJU“

„U razdoblju koje je simbolički uokvireno od 10. travnja do 22. lipnja, Hrvati prate pravu ideološku utakmicu“, rekao mi je tako nedavno dobar prijatelj pa sam ponukan time odlučio malo razraditi tu hipotezu. I istina, svatko ima tim kojem više pripada ili barem blago naginje - neki su zdušni navijači i sudionici koji marširaju zbog svojih ideja ili se bore u bespućima virtualnog svijeta protiv neistomišljenika, dok prosječni promatrači najčešće kad ih se pita, imaju barem okvirno mišljenje dok pasivno promatraju zbivanja „na terenu“. No, smiju li svi uopće imati mišljenje u okršaju titana pro-life i pro-choice pokreta, čija se debata polako pretvara u gordijski čvor 21. stoljeća? Naravno da smiju, odgovorno to tvrdim i iza toga stojim – to je u temeljima onoga u što vjerujemo kao sudionici demokratskih procesa i građani u državama liberalne demokracije. Ipak, neka su mišljenja, pogotovo u medijskom prostoru u kojem vladaju „nezavisni, slobodarski, uključivi i objektivni“ mediji, okarakterizirana zadrtim, nazadnim, nepoželjnim te brojnim ružnim pridjevima koje neću nabrajati u ovom tekstu. Upravo zbog toga treba dati koncizan i jasan doprinos ovoj raspravi iz svih pogleda te nastojati da se svi čuju – da su svi jednaki. Hm, poznata vam je ta paradigma? Ma samo vam se čini, danas se to više ne potiče, već se samo plasira ono što misli ona/j koja/i više plati, ona/j koja/i je više „progresivna/an“ i napredna/an te ona/j koja/i više nastoji pokazati svoju zaluđenost prema slobodama i pravima, bez da shvaća koju odgovornost i moralni integritet ta prava i slobode nose. Dakle, utakmica je počela, igrači su spremni, (muški, mizogini) sudac (koji je naravno, bijeli muškarac na poziciji moći) uskoro daje znak pa se stoga i ja pridružujem, s namjerom da zabijem koji gol za tim kojem (blago) naginjem, ali budući da „igram“ protiv onih koji me odmah smatraju katolibanom i klerofašistom, nije ni važno u kojoj se mjeri ja poistovjećujem s pro-life idejom - ja sam već sad, u njihovim očima, postao ženomrzac kojeg treba otkazati (cancelati)… „TI SI MUŠKO – NEMAŠ PRAVO NA MIŠLJENJE O POBAČAJU“ Poznata je to izjava borkinja i boraca u raspravama koje se odvijaju na kavama u lokalnoj birtiji, kafiću pored faksa ili, sve češće, u javnom diskursu. Čovjek se zapita, kako to točno mislite da nemam PRAVO na mišljenje? Moje mišljenje stvara nelagodu? Previše vam je agresivno? Ne slažete se sa mnom? Aha okej, krenimo redom. Nastojanja kojima se rasprava o pobačaju prebacuje samo u domenu žena, koje nose dijete, po mojem su mišljenju, kratkoročno i dugoročno, kontraprodiktivna za pronalazak konsenzusa na ovu temu. Naime, za stvaranje života potrebno je dvoje. Muškarac i žena, kao ravnopravni i jednako vrijedni suputnici u podizanju i odgoju djeteta, trebali bi imati istu odgovornost za posljedice svojih odluka i zajedno rješavati potencijalne probleme oko kojih su obje strane uključene. Tako je i kod pitanja planiranja roditeljstva i odlučivanja o zasnivanju obitelji, dok se sa strane mišljenja po kojemu je pitanje abortusa jednosmjerna ulica, javlja paradoks odgovornosti. Naime, oduzimanjem prava muškarcima da imalo doprinesu raspravi o moralnosti i pristupačnosti abortusa, njih se također i liši odgovornosti po istom principu po kojem je koncept ljudskih prava ustoličen po modernim zapadnim kriterijima. S pravima dolaze i odgovornosti, a ukoliko su prava oduzeta ili ih se percipira kao nešto rezervirano samo za jednu društvenu skupinu, time su odgovornosti mnogo manje primamljive jer je ipak teže biti odgovoran u situacijama u kojima te se ne pita za mišljenje ili te se grupno karakterizira kao nepoželjnog sugovornika. Sukladno tome, ne samo da se nametnutim manjkom odgovornosti muškaraca, u tematici oko pitanja pobačaja, ženska pozicija ne osnažuje, ona se pogoršava posljedično tezi da žena treba pobaciti kad želi te da muškarac nema ništa s time – on je praktički oslobođen svih reperkusija seksualnog odnosa jer ga se ne potiče da preuzme nikakav stav i sudjeluje u trudnoći kao potpora. Jednostavno rečeno, u percepciji da je pitanje abortusa isključivo žensko pitanje, pa su stoga i žene ostavljene same da se s time bore, muškarci mogu u potpunosti zapostaviti svoj moralni i etički integritet te se shodno tome ponašati promiskuitetno koliko god žele jer im se govori da njihova pozicija u odlučivanju nije relevantna i da će o tome hoće li se ili neće u budućnosti roditi njegovo dijete, odlučivati samo žena. Dakle sudjelovanje muškaraca u raspravi nije uplitanje u ženska prava ili odlučivanje o tome što će žena raditi sa svojim tijelom koje, usput budi rečeno, u trudnoći sadrži i drugo tijelo, već uključivanje i osvješćivanje odgovornosti koju muškarci moraju preuzeti u odgoju djece te koliko je njihova pozicija uistinu bitna za ženu i dijete prije, za vrijeme, a pogotovo nakon trudnoće. Potrebni su svi te zato, ne samo da imam pravo na mišljenje, nego se moje mišljenje i mišljenja svih muškaraca trebaju cijeniti i jednako glasno čuti kao i mišljenja žena. „HODAŠ ZA ŽIVOT – TI SI ZA UKIDANJE ABORTUSA. E TO JE UPLITANJE U ŽENSKA REPRODUKTIVNA PRAVA“ Pobačaj je Zakonom Republike Hrvatske, koji je identičan Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece Republike Slovenije, zagarantirano pravo žene. Po Zakonu, unutar deset tjedana od začeća, trudnica može tražiti vlastitim zahtjevom (osim u slučaju maloljetne majke), bez suglasnosti muškarca čije je dijete, medicinski prekid trudnoće. Nakon desetog tjedna od začeća, stručna komisija odlučuje o opravdanosti i nužnosti prekida trudnoće, uzevši u obzir zdravstveno stanje djeteta i majke, a odluka mora uslijediti osam dana od zahtjeva. S druge strane, zakon je poprilično zastario – još se u nekim stavcima spominju dinari kao platežno sredstvo u plaćanju kazni te se zasigurno mora reformirati, što predlažu i o čemu odlučuju Vlada RH te Hrvatski sabor i o tome treba govoriti u smislu zaštite svih, ranije spomenutih, dionika koji su vezani za ovu temu. No, vratimo se na premisu da su svi ljudi koji hodaju za život za kompletno ukidanje abortusa. Dakle, to je kriv stav iz nekoliko razloga i moje osobno podržavanje i isticanje važnosti očuvanja života ne treba značiti da ne shvaćam teške i složene situacije koje ova rasprava pokriva te da će se zabranom abortusa ili, s druge strane, potpunom liberalizacijom, sve riješiti. Prvi je razlog temeljni karakter takvih i sličnih marševa, poput marševa ponosa, koji je primarno usmjeren na odašiljanje poruke široj javnosti o deprivaciji i socijalnom statusu određene društvene skupine, koja u slučaju Hoda za život podrazumijeva nerođenu djecu, ali i samohrane i buduće majke te općenito žene kojima je potrebna potpora i snaga u odluci vezanoj za očuvanje života koji raste u njima. Drugi je vezan za poistovjećivanje mase s nekoliko pojedinaca, najčešće nasumično odabranim na takvim povorkama čije se riječi onda vrte po nacionalnim frekvencijama kao ogled onoga što predstavlja ova inicijativa. Takva su mišljenja također utemeljena na određenim moralnim i biološkim uvjerenjima i za njih treba imati razumijevanja kao i za ona potpuno suprotna. Ipak, na kraju se mora postaviti i zakonodavni okvir koji će izbalansirati na pravedan način obje strane, što danas de iure imamo jer trenutni zakon, iako zastario i često interpretiran kao ili previše konzervativan ili previše liberalan - onako kako je u tom trenutku poželjno, postavljen je da omogući dovoljno vremena za odluku o majčinstvu nakon začeća čime se sabiru i ekstremi poput silovanja i bolesti majke ili djeteta, koji mogu biti razlog prekida trudnoće. Dakle, trenutni zakonski okvir daje mogućnost izbora, a bez ikakve inicijative od strane zakonodavnih tijela za zabranu pobačaja, postavlja se onda pitanje čega je to „Dosta!“ kada se govori o abortusu. Možda priziva savjesti? Osvrnimo se i na tu temu… „PRIZIV SAVJESTI SE TREBA UKINUTI – NJIME SE KRŠI MOJE PRAVO NA ZDRAVLJE“ Priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu savjesti, zajamčene člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka, ali i člankom 47. Ustava Republike Hrvatske. Nadovezuje se na slobodu misli, ali i u zdravstvenom smislu, na Hipokratovu zakletvu, no po meni je važnije naglasiti slobodu liječnika od prisile da čine što se protivi njihovim moralnim vrijednostima i vrijednostima koje su usmjerene na beskompromisno pomaganje pacijentima. Isto kako se ne smije pritiskom državnih institucija kontrolirati misao u medijima i javnom životu, ne smije se nametati da netko čini nešto protivno svojim uvjerenjima samo zato jer se to od njega traži, a pogotovo kada je u pitanju živo biće čiji se život treba prekinuti. U znanosti postoji konsenzus kad počinje život – začećem, a liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti, isto tako, trebaju biti dosljedni u svojoj odluci i izvan sustava javnog zdravstva, u privatnim poliklinikama. Dakle, jedino moguće i moralno dosljedno rješenje po pitanju priziva savjesti je univerzalnost u primjeni u javnom i privatnom sektoru zdravstva, kako bi se izbjegle situacije u kojima doktori u javnim bolnicama ne nude mogućnost pobačaja, dok im u privatnim nije bitan priziv savjesti, već visoke naknade. Jedino to u tom pogledu vidim mogućnost regulacije koncepta priziva savjesti od strane zakonodavnog tijela. „PA ZAŠTO ONDA UOPĆE HODAŠ?“ Iako ne mogu reći za što svi sudionici i organizatori Hoda za život, obitelj i Hrvatsku hodaju, jer nisam ni na koji način povezan s njima na osobnoj ili profesionalnoj razini, mogu naglasiti zašto smatram da bi ljudi trebali hodati za život i nastojati u njegovom očuvanju nevezano za ovu inicijativu, politiku i vjeru - odnosno zašto ja hodam. Hodam zato jer smatram život neizrecivo i nemjerljivo vrijednim i to primarno iz humanističke perspektive o svakom pojedincu kao unikatnom savršenstvu koje nije svojom odlukom došlo na svijet, ali nosi potencijal kojim ga može promijeniti. Hodam jer želim poslati poruku da život trebamo čuvati i da se trebamo njemu veseliti. Hodam zato da pružim podršku svim obiteljima koje su prošle iskustva pobačaja i svim ženama koje su spontano ili namjerno izgubile svoje dijete te čija iskustva naravno ne mogu u potpunosti razumjeti i možda nikada neću moći, ali to ne znači da trebam odustati od pokušaja razumijevanja drugog i od ove rasprave u kojoj još mnogo toga treba reći. Ne hodam zato da bih nekoga uvrijedio, omalovažio, nešto mu ili njoj nametnuo i oduzeo ili postavio svoje mišljenje kao univerzalnu istinu. Ali da, hodam zato da možda nekome promijenim perspektivu i način razmišljanja, da ponukam ideologizirane glave i njihove stavove te da pošaljem, kao što i u ovom tekstu nastojim, poruku razumijevanja tuđeg mišljenja i okupljanja oko života kao najvećeg dobra. #pobačaj #prolife #prochoice #hodzaživot #cancelculture #glasstudenta

ČAŠICA RAZGOVORA: "Svi veliki krenuli su iz podruma ili garaže, a ja s babinog tavana." – Anto Širić

ČAŠICA RAZGOVORA: "Svi veliki krenuli su iz podruma ili garaže, a ja s babinog tavana." – Anto Širić

Mladog inženjera i suosnivača Sportreact-a sam upoznala sasvim slučajno prošlog ljeta, ni ne sluteći s kim imam posla 😉, kao ni to da ću danas pisati članak baš o njemu. Kad smo se upoznali nisam bila uključena u rad udruge, a također nisam znala čime se Anto bavi. Nekoliko mjeseci kasnije, listajući Instagram, vidjela sam da je zajedno s mladom perspektivnom ekipom osvojio nagradu za svoj startup. Odmah mi je zapalo za oko i zvučalo kao potencijalna priča koja bi mogla biti motivirajuća i jako zanimljiva. Bila sam pozitivno iznenađena jer volim vidjeti mlade ljude na djelu, svoju generaciju kako stvara i ostavlja pečat. Anto je svestran mladić. Pazite sad: vrhunski je sportaš, član Hrvatske kickboxing reprezentacije, juniorski viceprvak svijeta, inženjer mehatronike na TVZ-u i na koncu – suosnivač Sportreact-a. Za sebe voli reći da je mali provincijalac u velikom gradu, spreman da pokori svijet. U potpunosti se slažem s tim i želim mu svu sreću u daljnjem napredovanju. Tim čine dva osnivača, a to su Anto Širić i Ivan Josipović. Zajedno s njima u timu je i Andrej Kedveš. Andrej je, poput Ante, vrhunski sportaš i uspješni član Hrvatske kickboxing reprezentacije. Njegov zadatak je brinuti se za sportski dio priče i bez njega bi bilo puno teže prenijeti javnosti što zapravo uređaj pokušava postići, jer upravo je on student čije je područje fizioterapija i kineziologija. Ivan je zadužen za strateško planiranje, marketing i dizajn. U njega mogu imati potpuno povjerenje da će svoj dio posla obaviti uspješno, budući da je dvostruki osvajač D&AD New Blood Yellow Pencil natjecanja u Londonu i peterostruki osvajač Case Study Competitiona u Zagrebu i pravi je zaljubljenik u ono što radi. Trojac se ne boji izaći iz zone komfora, stati pred publiku i pokazati ono na čemu rade i za što vjeruju da će pomoći sportašima u budućnosti. Sigurna sam da je ova priča vrijedna objavljivanja i čitanja, jer Anto i njegova ekipa nam svima mogu biti primjer. Poučena njihovim iskustvom, mogu reći da unatoč tome što možda nemate podršku na početku, ne znači da morate odustajati od svojih snova. Njihovim najbližima sve je izgledalo kao nešto što će ostati samo na ideji, ali kad su osvojili nagradu od 100 000 kuna, osim što su još jednom dokazali sebi da mogu, iznenadili su sve oko sebe. Upravo je ta nagrada bila potvrda da su na pravom putu i ujedno vjetar u leđa za ono što slijedi. Budući da se dugo bave sportom, on ih je naučio da budu borbeni i kompetitivni. Konkurencije se ne boje i raduju se svemu što ih očekuje. Nažalost nismo imali priliku ovaj intervju obaviti uživo, ali Ante je ipak otkrio kako je to biti mlada osoba koja većinu svog vremena posvećuje svojoj primarnoj ljubavi - sportu, student na diplomskom studiju i u isto vrijeme razvijati svoj startup. Žrtvovao je izlaske, razna studentska uživanja i putovanja kako bi napredovao u onome što radi i voli. Je li se to isplatilo i kako je izgledalo, saznajte u nastavku priče. A sad, vrijeme je da upoznate Antu Širića. 1. Dragi Anto, predstavi se u par rečenica. Bok ekipa! Kao što ste već gore vidjeli moje ime je Anto Širić, student sam Tehničkog veleučilišta u Zagrebu i ove godine završavam specijalistički diplomski studij strojarstva, modul mehatronika i robotika. Uvijek volim naglasiti svoje rodno mjesto, a to je selo Lug-Brankovići u općini Žepče u srcu Bosne i Hercegovine. S jedanaest godina dolazim u Zagreb kao maleno dijete koje je do jučer trčalo po livadama i proplancima i tu kreće moja životna priča ispočetka. Završio sam osnovnu školu u Savskom Gaju, a u osmom razredu sam počeo trenirati kickboxing koji me već tada polako počeo odgajati i usmjeravati. Završio sam Tehničku školu Ruđera Boškovića kao tehničar za mehatroniku, te nakon toga upisao TVZ. Odrastao sam u šesteročlanoj obitelji koja je došla u Zagreb u potrazi za boljim životom i školstvom. To je bila misija mojih roditelja koja se polako privodi kraju. Takav primjer mojih roditelja i borilački sport su me naučili da se svaki dan borim za viši cilj - i to sam ja, osoba koja je uvijek u muvingu i uvijek radi na nečemu. 2. Kako, za jednu mladu osobu, izgleda početak? Vjerujem da nisam još prošao početak pa ne mogu sve sagledati i izdvojiti nešto. Trenutno je to borba svaki dan. 😊 3. Dok su mnogi studenti izlazili i zabavljali se, ti si trenirao i s vremenom pokrenuo svoj startup. Kako si se odlučio za taj korak za vrijeme svog studiranja? Da, trening zahtjeva veliku žrtvu i posljednjih 10-ak godina sam u aktivnom treningu, uz svega nekoliko pauza. Izlasci i zabava definitivno nisu bili moja svakodnevica, ali znao sam da nisam robot. Imao bih ja svoje termine jednom do dva puta u godini kada bi sve to nadoknadio i svaki put shvatio da to nisam ja i da to nije moj život. Život bez konstantnog rada i progresije u nekom od područja bilo to sport ili struka, jednostavno za mene nije bio opcija, niti je dan danas. U startup svijet me uveo moj partner Ivan Josipović, suosnivač. Cijela priča je počela kada sam radio kao zaštitar na jednom eventu i sreo Ivana, te ga zatražio savjet kako da uđem u taj svijet budući da je on već bio tu. Htio sam i ja neku lovu vrtjeti, a ne šljakati i tako smo se našli i priča je krenula dalje. 4. Kako si cijelo ovo vrijeme uspjevao biti aktivan na svim tim područjima? Pa, na to ne mogu ni ja odgovoriti. Jednostavno za mene su rijetki dani ili čak bi rekao da ne postoje u zadnje vrijeme dani kada se probudim bez cilja i bez neke obaveze. Oni koji me poznaju znaju da sam u muvingu cijelo vrijeme. Žuri vamo tamo s treninga na faks, s faksa na sastanak itd. Neki dan mi je susjeda u ulazu rekla pa ti Anto uvijek negdje žuriš. Evo ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put lagano išetao iz stubišta. Ne smatram tu žurbu nečim lošim, to je osjećaj koji me obuzme, vodi cijelo vrijeme i drži me uzbuđenim kao malo dijete. 5. Odakle uopće ideja za jedan ovakav uređaj? Moj trener Aleksandar Pupac me jedan dan pitao bi li mogao složiti nešto slično. Pogledao sam o čemu je riječ, nadobudno prijavio za završni rad i onda su krenule bitke. Proces stvaranja prototipa je za mene bio mukotrpan .Većinu toga sam savladao gledajući YouTube ili listajući raznorazne forume, a najčešća je bila metoda pokušaja i pogreške koja je oduzimala puno živaca. Oni koji su pratili sve od početka su upoznati s procesom i uvjetima u kojima sam bio na početku, ali to je tako. Svi veliki krenuli su iz podruma ili garaže, a ja s babinog tavana. Nadam se da će nas to brže dovesti vrhu. 6. Nakon što ste dobili ideju, kako ste krenuli u realizaciju zamišljenoga i što je sve bilo potrebno kako biste krenuli? Složio sam osnovni prototip koji je tad bio u zdjelicama iz Offertissima i kontaktirao Ivana. Nakon toga smo se prijavili na prvo studentsko natjecanje „SMARTUP“ i tu osvojili 6000 kn. To nas je motiviralo i nastavili smo dalje. Ja sam se bavio inženjerskim dijelom i razvojem uređaja, a Ivan business pričom. Iskorištavali smo ono što imamo, i unatoč tome što ni dan danas nemamo uvjete za pohvaliti se, vjerujemo kako će se to u skoroj budućnosti promijeniti. Teško mi je reći što je točno sve bilo potrebno, ali ono osnovno je volja i entuzijazam. 7. Od kud ideja, želja i motivacija za startup? Oduvijek sam znao da ću jednoga dana imati „nešto svoje“. Kada mladi provincijalac dođe u veliki grad, može samo sanjati velike snove. Ja sam ih sanjao, sanjam ih i dan danas i radim na njima svakodnevno. Znao sam da ću jednoga dana imati firmu. Vjerujem kako imam poduzetne gene, a život u velikom gradu me naučio da „stvaram“ novac. Moji roditelji nisu imali dovoljno da nam svima daju koliko želimo, tako da sam već u osnovnoj školi dijelio letke za dnevnicu, prodavao mobitele na Njuškalu, prodavao sladolede na Jakuševcu. U srednjoj školi sam bio Youtuber, što malo tko zna, ali imao sam oko 7000 pratitelja. Jedan video mi je imao preko 700 000 pregleda i donosilo je džeparac svaki mjesec. Hvala Bogu na eBayu i preprodaji raznih stvari po 30-ak posto većoj cijeni lokalno. Neki osnovni zanat sam tu ispekao, ali htio sam nešto veće, ozbiljnije i profesionalnije. Tako se iz vedra neba stvorio sportreact - spoj sporta, struke i dječačkih snova. 8. Reci nam nešto više o uređaju; što je i na koji način funkcionira? Sportreact je Internet of Things uređaj za trening reakcija i ispitivanje agilnosti sportaša. Jedan proizvod sportreact sastoji se od 4-8 elektroničkih modula. Svaki modul je fizička komponenta u 3D printanom kućištu opremljena senzorima, zaslonom za prikaz simbola te mikrokontrolerom. Moduli su bežično povezani s pametnim mobitelom i posebno razvijenom mobilnom aplikacijom te emitiraju vizualne signale koje korisnik mora deaktivirati što bržom i pravovremenom reakcijom. Uređaje planiramo prodavati, dok je mobilna aplikacija besplatna, ali s mogućnosti kupovine dodatnih treninga unutar iste (freemium model). Najlakše je to povezati s treningom nogometnog ili rukometnog vratara. Sportreact moduli se mogu lako montirati na okvir gola. Vratar stoji u početnom položaju, a u trenutku kada jedan od modula emitira signal, vratar mora u što kraćem vremenskom intervalu napraviti specifični pokret, odnosno baciti se kako bi putem senzora pokreta deaktivirao signal na modulu. Nakon toga vraća se u početni položaj i čeka sljedeći signal koji će se upaliti na nekom od modula. Navedeno rješenje pomaže sportašima u razvoju reakcija, brzine donošenja odluka, koncentracije i agilnosti. Primjenjivo je u svim fazama sportske pripreme i može se koristiti u većini sportskih disciplina. Osim prodaje samog uređaja i mikrotransakcija unutar aplikacije, jedna od aktivnosti je i izrada prilagođenih tehničkih rješenja za sportske klubove, npr. izrada tehnološkog rješenja korištenjem senzora i signala prilagođeno specifičnom treningu košarkaškog kluba. Naše središte će biti u Zagrebačkom Inovacijskom centru. 9. Koliko sam shvatila, uređaj je trenutno primarno namjenjem za sportove i sportaše. Je li moguće u budućnosti naći njegovu primjenu u nečemu drugom? Uređaj definitivno može pronaći primjenu u radu sa svim osoba koje žele unaprijedi svoje kognitivne i motoričke sposobnosti ili smanjiti deficite ako postoje. Upravo tu dolazi do mogućnosti primjene uređaja u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, kognitivnoj rehabilitaciji i slično. 10. Koliko dugo ti je trebalo da završiš svoj prvi prototip i kakve su bile povratne informacije? Izrada prvog prototipa trajala je nekoliko mjeseci. Trenutno smo na četvrtoj verziji, a uskoro ćemo imati petu koja će biti spremna za „izlazak na tržište“, odnosno malo veće testiranje s prvim korisnicima. Do sada su nam reakcije bile odlične što nas je dodatno motiviralo. 11. Je li u planu dodatno nadograđivati uređaj i kad krećete s tim? Od sljedećeg tjedna developeri će krenuti razvijati mobilnu aplikaciju koja će svojim dizajnom i funkcijama biti primamljiva i dostupna prvim korisnicima. Također, ono na čemu još radimo je razvoj hardverskog dijela. Čekamo sredstva koja će taj proces još više ubrzati, ali krenuli smo i radimo na tome. Očekujemo da ćemo prije ljeta imati prve sportreact uređaje u lokalnim klubovima. 12. Što se tiče mobilne aplikacije, reci nam što je njezina uloga i nudi li mogućnost osobnog napretka? Plan je da mobilna aplikacija omogući korisniku stvaranje vlastitih trening rutina s različitim mogućnostima. Također, unutar aplikacije nalazit će se i prethodno osmišljene trening rutine koje će biti dovoljno pokrenuti i odrađivati ono što je prikazano u aplikaciji. Aplikacija će nuditi grafičku analizu napretka, usporedbu s prošlim rezultatima, usporedbu s kolegama i slično. Jedna od naših ključnih prednosti u odnosu na konkurenciju je mogućnost testiranja sposobnosti sportaša koristeći standardne kineziološke testove kao što su npr. T-test, Z-test, test 50 metara i slično koji će se također nalaziti unutar aplikacije i koji će se moći detaljno analizirati. 13. Što vam je bio izvor financiranja prije prve novčane nagrade? U startup svijetu ima jedan zanimljiv naziv, a to je 3F-Friends,fools and family :P Povuci potegni, krpaj kraj s krajem i to je sve što mogu reći.😊 14. Jesi li razmišljao o potpori Europske unije za svoj startup i hoćeš li se prijavljivati na neki od natječaja u skoroj budućnosti? Svakako nam je plan iskoristiti sredstva iz Europske unije. Natječaji nisu još uvijek aktivni, ali kada budu potrudit ćemo se da i naš projekt bude jedan od projekata u suradnji s EU. 15. U trenutcima kad nisi znao šta i kako dalje, tko je bio tvoja podrška i joker zovi? Kickboxing je pojedinačni sport koji me naučio da se borim sam za sebe. Većinu toga sam nekako sam prošao u svojoj glavi, ali naravno tu su bili prijatelji i obitelj koji su uvijek uz mene. Moram posebno istaknuti i ovim putem pozdraviti svog kumašina Josipa Jukića koji je velikim dijelom zaslužan za cijelu ovu priču! Kumić, živio! 16. Uz svu psihološku pomoć i podršku, tko je bio tvoja stručna podrška u svemu ovome; možda netko tko je prošao sve ovo, starije iskusnije kolege? Startup zajednica u hrvatskoj nije velika i ono najbolje je što su svi zbilja friendly. Mi se ne sramimo pitati i dan danas tako funkcioniramo - tražimo savjet i preporuku iskusnijih u ovome svemu. Vjerujem kako je to ispravno, a jednog dana želim da i mi tako pomažemo novim generacijama. Toliko je ljudi pomoglo da bi bilo nezahvalno istaknuti samo pojedince. ... U međuvremenu dok sam razmišljala o pitanjima i sastavljala članak, Anto je marljivo radio i jedva uspijevao odgovarati na sva moja radoznala pitanja. Naime, 25.01.2021. Antin Sport react postao je d.o.o za proizvodnju, trgovinu i računalne usluge. 17. Je li bilo teško osnovati d.o.o i jesi li imao pomoć pri cijelom procesu? Pa, ne može se reći da je to teško. Ima birokratskih stvari za obaviti, ali pomogli su nam u tome oni koji su prošli kroz to. Također aplicirali smo poticaj za samozapošljavanje, a tu su nam puno pomogli stručnjaci iz Zagrebačkog inovacijskog centra koji nam i danas pomažu na drugim područjima. Hvala im na tome! 18. Koja je procedura za osnivanje društva s ograničenom odgovornošću, koliki su troškovi osnivanja i koja je sve dokumentacija potrebna? Postoje razni članci i „koraci“ na internetu, ali kad kreneš onda skužiš da ni jedan nije relevantan, ali je dovoljan za početak. Kasnije tijekom procesa ideš korak po korak, te ako ti fali papir, a često fali 😊 upute te gdje ga trebaš izvaditi. Troškovi osnivanja su cca 5 000 kn plus minimalni temeljni kapital od 20 000 kn. 19. Što nakon papirologije? Nakon papirologije nas čekaju „slatke muke“ ili pravi oni problemi u poduzetništvu, generiranje prihoda, isplata plaća i konstantni rast i razvoj. Ne bojimo se toga, idemo jako. 😊 20. Imaš li planove za budućnost i možda neki savjet za sve mlade ljude koje čeka isti put? Plan je ostati u sportu, uzeti državno prvenstvo i medalju na svjetskom prvenstvu, raditi maksimalno na sportreactu i do kraja godine imati nekoliko uređaja u nekoliko različitih sportskih grana. Što se tiče savjeta mogu samo reći ekipa nema nazad, samo naprijed! „Život je borba odavde do groba“ - samo hrabro i vjerujte u sebe! Misli postaju dijela, a snovi stvarnost ako to zbilja želiš! LINKOVI: Sportreact web stranica - https://www.sportreact.com/ IoT device for reaction training & ability testing - https://www.youtube.com/watch?v=IlkHeBVFr-g #poduzetništvomladih #sportreact #IoT #eupoticaji #čašicarazgovora

Studentski eco-rave projekt: “Dobro se dobrim beatom vraća”

Studentski eco-rave projekt: “Dobro se dobrim beatom vraća”

Već godinu dana ljubitelji hardstyle techno žanra na Instagramu mogu pratiti porast pratitelja i aktivnosti profila @underground.d.o.o. koji je, unatoč ondašnjim zatvorenim klubovima i manjku socijalizacije, održavao trend uspinjanja u popularnosti. Ponukani brojnim pitanjima i impresionirani odličnim konceptom eko-rejvova kao slike održivog načina zabave uz očuvanje okoliša, odlučili smo istražiti tko stoji iza profila i kako je sve počelo… Foto: Enora Paola DJ Pusmus: studentica Političkih znanosti i organizatorica žestokih partyja S obzirom da se radi o partijima čije su lokacije nepoznate široj javnosti te ograničene na užu zajednicu koja ujedno i sudjeluje na događajima, rukovoditeljica Instagram profila i organizatorica Natali predstavila se te otkrila zanimljivu pozadinu cijelog projekta: “Bokić, zovem se Natali dok me drugi zovu Pusmus jer je taj anagram postao dio mene i moje osobnosti, a započeo je kroz malu šalu te prerastao u DJ ime… Dolazim s mora, odnosno iz prekrasne Pule gdje sam provela veći dio svojega života do odlaska na studij Političkih znanosti na kojem uspješno završavam 3. godinu. Uz fakultet jako volim trenirati neovisno o temperaturama, fotografirati, obilaziti muzeje, raznovrsne radionice, izrađivati kolaž i uz to sve, naravno, slušati moju omiljenu - hard techno glazbu.” Što za tebe predstavlja elektronička glazba, kako si se odlučila baš za taj žanr i kad si bila na prvom rejvu? “Za mene je pojam elektroničke glazbe podosta opsežan jer se svašta baca u taj koš. Ona podrazumijeva korištenje određenih elemenata koje ne mogu reproducirati bend ili pjevač, a postiže veću dinamiku ili tempo od navedenih. Upravo sam se zato, zbog brzog tempa i agresivnih i repetitivnih melodija uhvatila bas za hard techno i njegovu iskrivljenu sliku na glazbenoj sceni. Iskreno, prvi mi je rejv bio u 4. srednje, znači prije 3 godine u pulskim tunelima Zero Strasse gdje sam prvi put uz hladnoću tunela osjetila najveću toplinu koja me prožimala osjećajući basove koji su se spuštali mokrim zidovima i kickove koji su mi ostali u mislima... Do tada je moje uho prihvaćalo svakojaku vrstu glazbe, od jazza i bluesa do rocka i trapa, no srce je zatitralo na dupli beat i odvelo me na razmišljanje.” Kako si došla do ideje za Underground d.o.o. i jesi li se inspirirala već postojećim projektom? “Ideja o Underground d.o.o-u javila se u sklopu jednog kolegija na prvoj godini faksa gdje smo trebali osmisliti projekt koji bi bio društveno inovativan i održiv, ali nismo ga trebali izvesti u praksi, već je trebao teorijski biti prihvatljiv... Moj projekt i trenutna politika kolektiva temelji se na smanjivanju otpada u glazbenoj industriji pogotovo nakon velikih manifestacija koje traju nekoliko dana, a smeće za njima ostaje godinama.. Potaknuta tom činjenicom, htjela sam svoju ljubav prema glazbi prenijeti kroz zvučnike, ali poštovanje prema prirodi i vodi prenijeti kroz afektivne i simpatične ideje i poklone poput “ako dođeš u petak čistiti lokaciju na kojoj ćemo đuskati, imaš besplatan upad sljedeći dan na rejv” ili novost poput eko pepeljara koje stanu u svačiji džep.” Glavni moto Undergrounda? “Jedan od glavnih mota koji se provlači kroz rejvove je “dobro se dobrim beatom vraća” jer kroz godinu dana đuskanja uz fenomenalne, male i velike, lokalne i regionalne DJ-eve, mali rejveri i oni koji tek postaju su ti iza kojih ne ostaje gomila smeća i mračna priča, već totalno obratno.” Galerija: Privatna zbirka, Underground d.o.o. “Veći festivali u inozemstvu - možete dobiti masažu i pojesti veganski sendvič, ali i gaziti po silnim čašama i bocama 90% svojeg đuskanja…“ “Za sad sam upoznata s brojnim malim kolektivima u Hrvatskoj za koje sam imala priliku i gostovati, ali, za sad, niti jedan koncept ne mari i ne naglašava na ekološkoj zagađenosti i podizanju svijesti - što bi svakako trebao. Čak sam upoznata s malo većim festivalima u inozemstvu poput Exhale gdje možete dobiti masažu i pojesti veganski sendvič, ali i gaziti po silnim čašama i bocama 90% svojeg đuskanja, što mi nikako nije jasno…” Tko stoji iza organizacijskog tima Undergrounda, koliko je česta studentska populacija na đuskicama? “Svoju sam ideju proširila na svoj mali kolektiv koji je dobio naziv Technokracija kao spoj političkog diskursa s glazbom, iz kojeg moram istaknuti moju dragu kolegicu i kako se kaže “partner in crime” Anu, zvanu Miško, koja je kroz trance scenu shvatila što je ljubav prema prirodi te prihvatila moju politiku koju sad zajedno guramo i detaljiziramo dalje. Većina malih rejvera (od milja; sudionici na đuskicama) je studentska populacija, odnosno stariji od 18, jer maloljetnicima, nažalost, ulaz nije dozvoljen dok gornja dobna granica ne postoji. Također, nismo upoznate jesu li zaista rejveri na faksu i jesu li uzorni studenti, no to se, kao i ostale priče i stereotipi, utopi u mračnim noćima gdje je naglasak na glazbi, a ne ulozi ili pozadini čovjeka.. “ podijelila je s nama simpatična Puljanka. Pitali smo je i postoji li mogućnost volontiranja na događajima koje organizira, što je potvrdila: “Svoje bonus djelo mali rejveri mogu postići tako da se odazovu svakog petka prije đuskice na toj lokaciji gdje zajedno s drugim rejverima volonterima i članovima kolektiva čiste mjesto budućeg zločina i okolni prostor te time iznude besplatan upad na rejv.” “Kao geodeti mjerimo teren da vidimo je li zemlja pretvrda za naše cipelice ili je li dovoljno široka za naše duboke baseve” “I za sam kraj, na pitanje tko organizira rejvove, odgovorit ću – upravo oni, mali rejveri koji vjerno prate skrivene lokacije i prihvaćaju novi koncept partijanja koji se udaljio od klupskog plesa te samim time stvaraju masu koja sama organizira svoje note i melodije. Mi, članovi Technokracije, samo smo koordinatori i kao geodeti mjerimo teren da vidimo je li zemlja pretvrda za naše cipelice ili je li dovoljno široka za naše duboke baseve. Jedino što odrađujem sama u ovome “poslu” jest marketing u smislu vođenja i oglašavanja naše Instagram stranice koja nam je jedina platforma za promociju te vrlo ponosno i zadovoljno mogu reći da nakon godinu dana prelazi brojku od 4000 rejvera!” S obzirom na epidemiološku situaciju koja je utjecala na sve slojeve društva i socijalnog života, zanimljivo je kako su ljudi još jednom pokazali prilagodljivost na nove okolnosti, a u slučaju projekta Underground d.o.o., povratak old-school konceptu rejvova i ekološku osviještenost, što je zasigurno dobitna kombinacija održive budućnosti! #pusmus #technokracija #underground #ecorave #održivost #studentskiprojekt #zabava #glasstudenta

Kako hrvatski studenti mijenjaju povijest

Kako hrvatski studenti mijenjaju povijest

Intervju koji ćete sada pročitati obavljen je u svibnju 2014. za potrebe jednog projekta. Razgovarala sam s veleposlanikom Filipom Vučkom, na temu Hrvatskog proljeća. On je u to doba, sredinom 1970. godine, prepoznao određenu dozu gnjeva u sebi te se odlučio priključiti svojim kolegama u nečemu što će obilježiti hrvatsku povijest zauvijek. Bio je među prvim uhićenima (te jedan od najmlađih uhićenih) za doba Hrvatskog proljeća, što je bio razlog intervjuiranja. U tom trenutku je bio mojih godina (ja sada imam 21, a on je tada imao 20 godina), te (ispravno) zaključio da je to trenutak za uključiti se u budućnost svoje zemlje. Filip Vučak nažalost je preminuo na dužnosti veleposlanika RH u Francuskoj Republici u siječnju 2021., nakon borbe s teškom bolesti. Tijekom karijere obavljao je brojne važne dužnosti: između ostaloga bio je i veleposlanik pri Svetoj Stolici, veleposlanik u Kraljevini Španjolskoj, šef Kabineta ministra vanjskih i europskih poslova. U svojem privatnome životu, bio je brižan otac dvoje djece i nježan muž. Osobno sam ga poznavala i (bitter-sweetly me) veseli činjenica da će ovaj njegov utisak kojeg sam u njegov spomen odlučila objaviti ostati zapisan u hrvatskoj povijesti; on ostaje uzor brojim mladim diplomatima, pa tako i studentima svih smjerova i polja interesa, a govori nam o tome kako upravo mi, studenti, možemo a nekad i moramo dići svoj glas, kao što je to Filip učinio kad je trebalo. 1) Možete li nam ukratko reći sto je Hrvatsko Proljeće? Hrvatsko proljeće je politički pokret koji je počeo u Hrvatskoj početkom 1970. a završio krajem 1971. godine. Često ga se naziva i maspok (masovni pokret) jer je u njemu aktivno sudjelovao ogroman broj ljudi. To je bilo vrijeme kada su komunistički režimi u Istočnoj Europi pokazali prve simptome slabosti što se pokazalo najviše u Čehoslovačkoj gdje je 1968. u krvi ugušeno tzv. Praško proljeće. To je utjecalo i na Jugoslaviju gdje su njene republike tražile veću samostalnost, ali isto tako i više demokracije. Hrvatska je u tome prednjačila jer su vođe Saveza komunista Hrvatske prepoznali duh vremena i želje svoga naroda zbog čega su uživali veliku popularnost u društvu. Studenti su bili dio tog pokreta, ali relativno samostalni i puno radikalniji od tadašnje hrvatske vlasti. 2) Možete li nam objasniti što ste Vi radili u tom razdoblju? Ja sam upravo tada započeo studij na Filozofskom fakultetu u Zagreb, te sam se počeo zanimati za politiku. Naš fakultet bio je središte političkih previranja i na njemu su se odvijale najzanimljivije i najžešće polemike na političkoj sceni. Upravo se tamo u prosincu 1970. dogodio čin koji će u velikoj mjeri odrediti sudbinu mnogih studenata sljedećih godina. Tada je, naime, za prorektora Zagrebačkog sveučilišta iz redova studenata, (to je bila velika inovacija) izabran Ivan Zvonimir Čičak. Iako je on na Skupštini Sveučilišta izabran posve legalno, nasuprot službenom komunističkom kandidatu, njegov se izbor pokušalo osporiti jer je bio antikomunist, angažirani katolik i veliki rodoljub. Politički i medijski napadi na Čička izazvali su veliki otpor među studentima u cijeloj Hrvatskoj. To je dovelo do njihove politizacije ali i podjele na „lijeve i desne“ što je kulminiralo u velikom studentskom štrajku krajem studenog 1971. godine. Studenti su pokrenuli štrajk kako bi izvršili pritisak na federalnu vladu u Beogradu da ubrza decentralizaciju države. Bio je to pomalo naivan potez koji je ubrzao politički obračun s Hrvatskim proljećem, koji bi se ionako bio dogodio, ali možda manje dramatično. 3) Je li istina da su Vas prvog u Hrvatskom proljeću uhitili? Ja sam s još tri kolege, među kojima je bio i Ivan Zvonimir Čičak, uhićen 10. prosinca 1971. kada su zapravo i počela politička uhićenja. To je bilo dan uoči smjene tadašnjih hrvatskih političkih lidera na čelu sa Savkom Dabčević Kučar. Mi smo pokušali organizirati demonstracije protiv te nasilne smjene pa smo tiskali nekoliko tisuća letaka s pozivom na pobunu i počeli ih dijeliti po studentskim domovima. Milicija je tada upala u Studentski centar gdje smo tiskali te letke i izvršila pretres, bez pismenog naloga. Zbog toga smo otišli prosvjedovati u centralu milicije u ulici Matice Hrvatske gdje su nas uhitili uz obrazloženje da „ne treba pismeni nalog kada se ruši država“. 4) Možete li nam ispričati koji je bio Vaš posao i što je bilo potrebno za to? Tijekom studentskog štrajka koji je trajao dva tjedna ja sam bio zadužen za tiskanje različitih letaka koje smo distribuirali po fakultetima i studentskim domovima. Počeli smo izdavati i štrajkaški bilten s vijestima o štrajku koje se nisu mogle naći u državnim medijima. Budući da sam ja znao raditi na stroju za umnožavanje – gestetneru, obavljao sam tehničke poslove ali sam ujedno pisao i vijesti za bilten. Tih dana jedva da sam spavao jer se najviše radilo noću. Kad sam uhićen ruke su mi bile još crne od boje koja se koristila za tiskanje letaka što me nije spriječilo da negiram inkriminaciju za udruživanje protiv države. Dio te atmosfere može se vidjeti u dokumentarnom filmu „Poezija i revolucija“ koji je snimio Branko Ivanda. 5) Možete li nam opisati kako je tekao dan kad su Vas uhitili i kako ste se osjećali? Nakon što smo uhićeni odvedeni smo u “dnevni pritvor“ koji se tada nalazio u Đorđićevoj ulici, tamo gdje je danas ulaz u Ministarstvo vanjskih poslova. Prvu sam noć proveo s petnaestak sitnih prekršitelja (džepara, skitnica). Bilo je to jedno zgodno iskustvo, a tada se još nisam bojao većih posljedica jer sam bio uvjeren da studente neće zatvarati. Bilo mi je jedino bitno da o tome ne doznaju moji roditelji, ali sam naknadno doznao da je ta vijest objavljena istu večer. Tada sam tek napunio 20 godina. Kako sam bio iz mjesta gdje je komunizam bio osobito žilav, nisam želio da moja obitelj ima zbog mene problema, što je tada bio čest slučaj. 6) Što se dogodilo nakon toga (u koji zatvor su vas odveli, gdje)? Nakon toga su me odveli u pritvor u Petrinjskoj ulici, tamo gdje je se danas izdaju dokumenti u MUP-u. Na Okružnom sudu najprije me ispitao istražni sudac i odredio mi pritvor od 30 dana. Optužen sam za pripremanje kontrarevolucije i rušenje državnog poretka po članu Kaznenog zakona koji je predviđao najmanje pet godina strogog zatvora. Tih dana me posjetio i tadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta Ivan Supek, što mi je bilo veliko ohrabrenje. Dobio sam i branitelja, jednog poznatog zagrebačkog odvjetnika, ali ni danas ne znam tko mi ga je osigurao jer nije bio dodijeljen po službenoj dužnosti. Nakon toga pritvor mi je produljen za još 60 dana tako da sam u istražnom zatvoru proveo ukupno 90 dana. Do sudskog procesa nije ni došlo jer sam osuđen samo prekršajno „zbog remećenja javnog reda“ na 60 dana. 7) Jeste li kog upoznali tada, i jeste li još uvijek u kontaktu? Prve dane u istražnom zatvoru bio sam sâm u ćeliji. Nakon toga sam desetak dana ćeliju dijelio s jednim mesarom iz Sesveta koji je sjekirom ubio svoju ženu koju je zatekao u preljubu. Zbog toga je bio osuđen na 20 godina i čekao je odlazak na izdržavanje kazne. S njim je bilo relativno ugodno za razliku od sljedećeg sustanara s kojim sam bio više od dva mjeseca. I on je bio osuđen zbog ubojstva na 12 godina zatvora (zatukao kolcem jednog prijatelja i ostavio ga noću na snijegu), ali je bio uvjeren da nije kriv pa je iščekivao s velikom nadom pravomoćnu presudu. Dijeliti danonoćno ćeliju s nekim s kime nemaš baš ništa zajedničko i uz to te svojim ponašanjem iritira, vrlo je, vrlo teško. S ovom dvojicom „cimera“ nisam ostao ni u kakvoj vezi, ali jesam s kolegama koji su bili u zatvoru u isto vrijeme. S njima sam se povremeno viđao u prolazu kad smo odvođeni na saslušanje ili tijekom dnevnih šetnji. S jednim, koji je bio u susjednoj ćeliji, sam razmjenjivao poruke pa čak i knjige kroz prozor tijekom noći. Kad su nas uhvatili, dobio sam malo batina i ostao bez svoje vrlo duge kose. Naime, postupak prema meni bio je dosta korektan pa sam tako puna dva mjeseca nosio dugu kosu. Filip Vučak u studentskim danima. 8) Nakon koliko vremena ste izašli van iz zatvora i kojom igrom okolnosti se to dogodilo? Iz zatvora sam izišao nakon tri mjeseca jer je vjerojatno u međuvremenu donesena politička odluka da se kazneno progone samo studentski vođe kojim su imali predvodničku ulogu u štrajku. Oni su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Moja je sreća da sam bio zatvoren u Zagrebu a ne u Dalmaciji gdje se postupalo znatno oštrije prema „nositeljima kontrarevolucije“. 9) Gdje ste otišli i što ste napravili nakon izlaska? Izlazak na slobodu bio je najprije šok, ali na dobro se lako naviknuti. Sjećam se da sam iste večeri nakon izlaska iz zatvora sudjelovao na studentskoj misi u crkvi sv. Katarine i da sam čak čitao poslanicu. Bio je to doživljaj i za mene i za sve kolege koji nisu ni znali da sam toga jutra pušten iz zatvora. Sljedećih dana sam htio ostvariti sve o čemu sam maštao u zatvoru, od šetnji, druženja do uživanju u hrani o kojoj sam sanjao u zatvoru. 10) Kako ste se osjećali kada je sve bilo gotovo, tj. kako ste nastavili svakodnevni život i čime se bavite danas? Čovjek se vrlo brzo navikne na svakodnevnicu pa je tako bilo i sa mnom. Vratio sam se studiju i uspio nadoknaditi izgubljeno vrijeme. U početku sam se morao javljati svojim istražiteljima koji su uporno od mene htjeli izvući neke informacije, ali su na kraju odustali. Izgubio sam pravo na stanovanje u studentskom domu kao i studentski kredit koji sam do tada koristio. Međutim, nisam bio posebno progonjen osim što me svuda pratio moj „nacionalistički imidž“. Čak mi ni putovnica nekim čudom nije bila oduzeta pa sam kao student dosta putovao i radio u inozemstvu. U hrvatsku diplomaciju ušao sam 1992. Radio sam u veleposlanstvima u Parizu i Madridu, a danas sam hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. (razgovor vođen u svibnju 2014. godine) Author's note: Nadam se da ćete se prepoznati barem malo u strasti studenata toga doba, te (hopefully) uzeti nešto od ovoga sa sobom. Index studenta Filipa Vučka.

ČAŠICA RAZGOVORA: "Tko god ima ideju, sad je pravo vrijeme da pokuša" – Slaven Damjanović

ČAŠICA RAZGOVORA: "Tko god ima ideju, sad je pravo vrijeme da pokuša" – Slaven Damjanović

Svaki put uhvatim inspiraciju za priču u kasnim večernjim satima kad laptop nije uz mene, pa pišem bilješke po mobitelu. Ali kada je priča dobra kao ova, ništa ne predstavlja problem. Nakon Ante Širića i toliko pohvala za njegov trud i rad, pozitivno idemo dalje s pričama mladih studenata i njihovih poslova. Anto je krenuo iz podruma, a ovaj današnji startup u 10 kvadrata studentske sobe. Intervju koji ćete sada pročitati, jako je uspješna priča studenta splitskog FESB-a. Netko je izjavio kako je Slaven stvorio najboljeg prijatelja svakom poljoprivredniku. Taj najbolji prijatelj sustav je koji prati utjecaje vremenskih prilika na tlo, prati temperaturu, vlažnost i tlak zraka, te šalje informacije i obavijesti putem aplikacije. Zvuči kao dobar i pouzdan prijatelj na kojeg se uvijek možete osloniti, zar ne?! :) Student koji osvaja svako natjecanje na kojem se pojavi. Dečko koji nema klasično radno vrijeme. Apsolvent koji uvijek radi na novim idejama. Dalje o Slavenu neću puno pisati - pustit ću njemu da se predstavi, te da nam pobliže objasni što je zapravo eAgrar, na koji način funkcionira i tko ga sve može koristiti, ali i što novo sprema za tržište. Moram spomenuti kako je dobra strana pisanja ovih članaka upoznavanje novih lica, širenje znanja o načinu poslovanja mladih ljudi, pružanje informacija i uz to - motivacija za sve one studente koji se misle je li pravo vrijeme da se upuste u biznis ili ne. Dečko o kojem ćete sada čitati, rado se upušta u nove avanture. Dovoljno je bilo da samo ukucam njegovo ime na internetu i vidim koliko je zapravo uspješan i nagrađivan u svemu što radi. Postoji puno članaka o njemu, te poručujem svima onima koji još nisu pročitali nijedan - da nastave čitati ovaj članak i zajedno sa mnom, upoznaju osnivača eAgrara – Slavena Damjanovića. 1. Dragi Slavene, za početak nam se predstavi :) Zovem se Slaven Damjanović, apsolvent sam na studiju elektrotehnike na FESB-u u Splitu i imam 24 godine. Već 3 godine radim na vlastitim projektima, a najpoznatiji je upravo eAgrar. Sebe bih opisao kao znatiželjnu i optimističnu osobu, a drugi me opisuju kao radoholičara. Hobi mi je pejzažna fotografija, a dobitnik sam i dvije rektorove nagrade. 2. Kako se, uz sve obaveze na fakultetu, uspiješ baviti svim projektima, razvijati vlastiti posao i proizvod?

S ovim „izvannastavnim“ aktivnostima se bavim već 3 godine, i nije bilo jednostavno uklopiti sve obaveze. Dan je prekratak za sve, ali je bitno posložiti prioritete, pa je nakon toga lakše odrediti što sve stane u 24 sata. Tako sam svoj hobi fotografiju nažalost potisnuo u drugi plan, kao i mnoga druženja, da bih se stizao baviti realizacijom ideja. 3. Što je zapravo eAgrar, što je njegov primarni zadatak i tko ga sve može koristiti? eAgrar je sustav koji omogućuje praćenje stanja poljoprivrednih usjeva. Jedan dio su IoT uređaji (meteo postaje) koje skupljaju podatke s polja o temperaturi i vlažnosti zraka, količini padalina, vlažnosti tla i ostalim parametrima. Drugi dio čini web aplikacija koja obrađuje sve podatke i prikazuje ih poljoprivrednicima. Aplikacija nakon obrade poljoprivrednicima daje informaciju o mogućoj pojavi bolesti, potrebi za navodnjavanjem ili opasnosti od mraza. Na taj način mogu pravovremeno planirati aktivnosti u polju, te smanjiti troškove i štete. 4. Kako to pa si se odlučio za realizaciju ovog projekta; od kud ideja za ovako nešto? Od samih početaka mi nije bio cilj baviti se isključivo eAgrarom, nego kroz praktične projekte steći neka iskustva i znanja. U međuvremenu se otvorilo jedno studentsko natjecanje iz elektrotehnike na koje sam se prijavio s kolegama, a kako je tema bila poljoprivreda, tako je i nastao eAgrar. Samu ideju sam dobio jer sam se već tada bavio senzorskim uređajima, a imao sam obiteljsko iskustvo rada oko poljoprivrede jer mi je otac agronom i vidio sam potencijal u poljoprivredi koja je još uvijek staromodna. 5. Koje su prednosti ovog sustava? Korištenjem eAgrara poljoprivrednici u svakom trenutku mogu znati stanje njihovih usjeva, gdje god se nalazili. Uz pomoć informacija i savjeta mogu pravovremeno planirati sve aktivnosti, smanjiti upotrebu kemijskih sredstava i vode za navodnjavanje. Poljoprivredna proizvodnja korištenjem eAgrar sustava dobiva novu dimenziju - moderniju, temeljenu na znanju, a ne samo iskustvu. 6. Koliko je trajala sama izrada završnog sustava i kakve su povratne informacije korisnika? Dvije godine rada su dovele do oblika sustava kakav je sada. Korisnici su zadovoljni ovakvim rješenjem jer im daje dodatne informacije. Posebno u današnje vrijeme kada svi koriste pametne mobitele, svima je jako zanimljivo imati dodatne informacije o onomu od čega žive. Nažalost, u Hrvatskoj je potrebno dodatno educiranje poljoprivrednika o mogućnostima novih tehnologija. Tehnologije u poljoprivredi više nisu daleke, nedostupne i skupe kao nekada, a mi se trudimo to promijeniti u očima drugih. 7. eAgrar je nagrađivan puno puta. Možeš li nam reći koje ste nagrade osvojili od samog početka pa sve do sada? Sudjelovali smo na 10-ak natjecanja, a gotovo na svakom smo se popeli na postolje. Izdvojio bih StUP! natjecanje, Get in the Ring, Betapitch Mostar i Sarajevo Unlimited. Lijepo je dobiti nagrade na svim natjecanjima, ali prava vrijednost svih natjecanja je upoznavanje ljudi, razmjena kontakata i iskustava. To je ono što može donijeti pravu nagradu kasnije kroz suradnje, partnerstva i mentoriranje. Zato bih svima preporučio da sudjeluju na natjecanjima, jer će im donijeti puno pozitivnih stvari. 8. Što vam je bio izvor financiranja prije nego ste osvojili prvu veću novčanu nagradu? Financiranje u razvoju hardverskih uređaja je često problem jer je potrebno puno alata i materijala za razvoj i izradu. Prije prve nagrade uložena su vlastita sredstva, ali kako bi se smanjili troškovi, „žicao“ sam druge za pomoć, da mi posude neke stvari i slično. Dio sredstava je dobiven kroz studentske projekte financirane od strane Sveučilišta u Splitu i Studentskog zbora Sveučilišta na čemu smo im jako zahvalni. 9. Nedavno si predstavio novi proizvod pod nazivom GLAMOS. O čemu se točno radi? Kroz razvoj eAgrara stvorila se potreba za alatima koji bi olakšali postavljanje eAgrar senzorskih uređaja, kao i testiranje kvalitete mreže za komunikaciju. Rezultat toga je GLAMOS, trenutno najnapredniji sustav za testiranje LoRaWAN mreža na svijetu (LoRaWAN je mreža za komuniciranje uređaja, slično kao WiFi ili Bluetooth, nap.a.). Sve veći razvoj uređaja koji su povezani na Internet – Internet of Things zahtjeva nove i naprednije alate koji mogu ubrzati i pospješiti korištenje takvih sustava, a GLAMOS se idealno uklapa u to. 10. Što je s potporom Europske unije za mlade poduzetnike, jeste li se prijavljivali za neki od natječaja? Natječaji EU najčešće zahtijevaju vlastita sredstva za provedbu projekta, što je problem ako se ne ostvaruju velike zarade na početku i nemaju se početna investicija. Zbog toga je to problem svakom poduzetniku početniku. 11. Većina tvojih kolega i prijatelja, kao i mnogih drugih studenata ni ne razumije koliko volje, truda i vremena treba za smisliti, stvoriti i na koncu biti uspješan u svom poslu. Smatraš li da je studentsko razdoblje najbolje vrijeme za početke i rizike, ili je bolje pričekati diplomu u rukama? Usudio bih se reći da je smisliti ideju za nešto jako mali djelić svega. Smisliti ideju je jako bitno, jer od toga sve počinje, ali rad na nečemu je ono što donosi rezultate. Definitivno smatram da su studentski dani idealno vrijeme za pokušati nešto novo, nešto svoje, za pokušati ostvariti svoje ideje. Studenti imaju najmanji rizik za nešto izgubiti ako sve ne bude išlo prema planu. Kada imate diplomu, tada su i osobne potrebe i očekivanja veća, a onda je to teško uskladiti s nečim novim. Što god počnete, nužno je uložiti nekoliko godina rada i truda da bi se došlo do nekih ozbiljnijih rezultata. Uvijek je lakše zaposliti se negdje jer je stres manji, a zarada u početku veća (točnije tamo zarada postoji), ali sve ima svoje prednosti. Kad kao student pokreneš nešto svoje, prihvati da dok prijatelji izlaze i zabavljaju se, ti moraš popunjavati Excel tablice, programirati, komunicirati s dobavljačima i slično. Nije lijepo ni sjesti s nekim na kavu, nakon dugog dogovaranja, i onda razmišljati što si za to vrijeme sve trebao ili mogao obaviti. Ti dijelovi često nisu lijepi. S druge strane, svaki i najmanji uspjeh stvara zadovoljstvo, a iskustvo i znanje se gomilaju svakodnevno. Od pisanja dokumentacije, projekata, vođenja financija, vođenja tima ljudi, razvoja u području koje vam je struka, ali i onom koje nije, i mnoge druge stvari. Kada se podvuče crta na kraju studija, u prednosti ste pred ostalim kolegama s praktičnim iskustvom i znanjem, a samim tim i za zapošljavanje. Sam uspjeh nisam spominjao jer je on individualan. Osobno svoj uspjeh tek nazirem, ali još je puno rada i truda do njega. :) 12. Što je tvoja misao vodilja u cijelom ovom procesu stvaranja? Ono čim se vodim je da ono u što ulažem energiju mora imati neku svrhu. Ono što napravim, razvijem ili proizvedem, da daje neku dodatnu vrijednost onom tko će to koristiti. Tako vjerujem da moj rad neće biti uzaludan. 13. Što ti je zapravo bilo najteže? Najteže je započeti. Kada sam počeo sve je bilo novo i nepoznato, i trebala je čvrsta volja da u trenucima kada se zapitaš „što mi je ovo trebalo“ ostaneš pri tome da radiš ispravnu stvar i da će to vrijediti. To isto pitanje sebi postavljaš još puno puta kasnije, nekad i nekoliko puta u danu, dok drugi odmaraju, gledaju film i izlaze. Unatoč tome, smatram da na kraju dana sve opet dođe na svoje i sjetiš se ciljeva za koje si radio. 14. Roditelji su ti najveća psihološka podrška, a što je sa stručnom pomoći? Jesi li je imao ili si sve obavljao sam? Da, obitelj je od početka podrška, ali imati pomoć sa strane je jako bitno. Bitno je jer nekad sami sebe zavaravamo oko nekih stvari ili mislimo da idemo u dobrom smjeru, a ne idemo. Imao sam pomoć profesora Tonija Perkovića i Marija Čaglja koji su me uveli u svijet tehnologije; prošao kroz neke startup inkubatore, a nakon toga imao sam i pomoć ljudi koji imaju vlastite startupe. Bitno je razgovarati s ljudima, dijeliti svoje ideje, jer tako ćete brže čuti mišljenje o onom što radite loše. Što brže to saznate, brže ćete popraviti smjer kojim se krećete - na pravu stranu. Rad s ljudima je ključan. 15. Postoji li netko za koga možeš reći da je tvoj uzor? Životni uzor su mi roditelji, jer su me između ostalog odgojili da se trebam potruditi za neke stvari i da se usudim pokušati. A što se tiče poslovnog svijeta, tu su mi uzor sve tvrtke koje su uspjele iz nule razviti nešto, zaposliti neke ljude i živjeti od toga, posebno iz Hrvatske. To je puno teže nego se na prvu čini. 16. Je li eAgrar nadmašio očekivanja? Kada sam krenuo u razvoj eAgrara, nisam očekivao da ću imati ovakav put. Bilo je tu puno lijepih trenutaka, nagrada koje su davale potvrdu da se rad isplati i iskustva koje bih negdje drugdje stjecao možda i desetak godina. A u konačnici to je rezultiralo nekim alatom koji može pomoći poljoprivrednicima i olakšati im život. Mogu reći da je jako puno nadmašio očekivanja. :) Sada sam dio tog iskustva pretočio u GLAMOS i nadam se da će i on nadmašiti očekivanja - već sada su povratne informacije bolje od očekivanih. 17. Što bi poručio mladima koji imaju mnoge planove, ali još nisu krenuli u realizaciju istih? Nedavno sam pročitao citat da je ideja multiplikator realizacije. Možete imati odličnu ideju, ali ako je realizacija mala ili je nema, to ništa ne vrijedi. S druge strane ako postoji veliki rad, trud i realizacija nečega, odličan rezultat ne može izostati. Tako da - tko god ima ideju, sad je pravo vrijeme da pokuša. Za 6 ili 12 mjeseci sigurno će ti biti drago. Ako to ne učiniš, sigurno će ti biti žao i pitat ćeš se što bi bilo, kad bi bilo. Kad pitate većinu starijih kolega, potvrdit će vam da im je žao što i oni nisu nešto pokušali ranije. Usudi se, vjeruj i radi. #poduzetnistvomladih #eAgrar #GLAMOS #IoT #casicarazgovora3

A da smo fanti svi to znaju...

A da smo fanti svi to znaju...

Maškare, mačkare, fašnik, poklade, peto godišnje doba - puno različitih naziva i puno različitih običaja. Oni o kojima pišem ovdje tradicionalni su za jedno malo mjesto u Primorsko-goranskoj županiji. Za Zagrepčane : mjesto pored Crikvenice, a sve ostale – Tribalj, malo mjesto od svega 600 stanovnika s velikom ljubavi i tradicijom maškara svake godine na svoj način obilježava ovo preduskrsno razdoblje. Maškare počinju prvu subotu nakon Sveta tri kralja i traju sve do Pepelnice, dakle traju od 4 do 9 tjedana. Subotom se u domu održavaju zabave za odrasle, a nedjeljom čajanke za djecu. Za one kojima se ne maškara i za one kojima se ne ide u dom na maškare, ne brinite, maškare dolaze k njima. Svaki vikend dječaci, momci, muškarci u svojim prigodnim odorama obilaze kuće naoružani bubnjevima, harmonikama i ljupkim glasovima kako bi pozdravili kućanstva i domaćine. Te družine grupiraju se generacijski, a uz njih postoji i jedna ponešto osebujnija skupina. Beli Za prijatelje fanti i fantice, za neprijatelje isto uz pokoji pogrdni epitet . Posebna družina koja se formira samo zadnji vikend maškaranog doba. Zadnju subotu slobodni neoženjeni momci s navršenih 18 godina oblače svoje karakteristične bijele uniforme s trobojnicom oko torza, kapom , opasani pojasom i odlaze u selo ostavljeni na milost i nemilost djevojaka. Naime oni kada subotu rano ujutro napuste svoje kuće ne smiju se u njih vratiti do utorka, tako da preko dana obilaze kuće gdje im domaćini daju ića i pića, a navečer odlaze u „malu noćnu“ gdje ih slobodne djevojke puštaju da prespavaju u njihovim kućama. I ako se pitate : „Zašto bi netko dobrovoljno pustio u kuću 10 mladića koji su svoju ogromnu žeđ utažili litrom gemišta, a žgaravice pokojom rakijom ?“ Odgovor je jednostavan, bolje to nego da vas ujutro kada žurite na posao dočekaju zazidana vrata, da vam ukradu kokoši ili da nemate čime ograditi dvorište jer su vam zaplijenili ogradu. I zato, nemojte im se zamjerit. To su samo neki od primjera nepodopština koje se mogu desiti ako ove momke ne pustite da prenoće. No ako ih ipak djevojke ne puste da prespavaju kod njih, ovi kršni momci bez puno muke zaspati će u nekom grmlju ili autu člana skupine, a nekada neće niti spavati. U utorak se momcima pridružuju i divojke, pa tako svi skupa bez bubnjeva, ali i dalje s harmonikom i sada nešto manje ljupkim, a više promuklim glasovima posljednji put te godine šetaju Tribljem da bi na samom kraju s ostalim skupinama zapalili glavnog krivca za sve ono loše što se u selu dešavalo tokom godine. Ako ste komu nešto ukrali, razbili, nekog prevarili – ništa ne brinite, okrivite mesopusta i s guštom ga zapalite. Jedino što će vas izdati je šentenca, šaljiva rimovana pjesma koja se čita pred cijelim selom i prepričava zgode i nezgode njegovog stanovništva. I zato, pamet u glavu. Preko 300 dana je pred vama da izgurate do slijedećih maškara, a do tada pamtite ovaj tradicionalni pozdrav : Lipi pozdrav simi, vidimo se k letu i neka van je trdo spreda i meko zada – bubanj i muzika složno udaraj! #maškare #Tribalj #običaji #tradicija

ČAŠICA RAZGOVORA - "Budite spremni na to da zapravo ne znate ništa.." - Mario Mrkša

ČAŠICA RAZGOVORA - "Budite spremni na to da zapravo ne znate ništa.." - Mario Mrkša

Oduvijek sam bila aktivnog duha, osoba koja je stalno u pokretu, spremna na nove izazove i avanture. Oduvijek me privlačila ideja i mogućnost življenja negdje drugdje, makar na neki kraći period. Uživam upoznavajući nove ljude, gradove i kulture u istima. Nakon treće godine studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, odlučila sam izaći iz svakodnevne rutine ljeta i provesti ga malo drugačije. Prijavila sam se na ljetnu školu u Lisabonu. Fakultet koji sam pohađala bio je ISCTE – Lisbon University Institute. Ljubav između Lisabona i mene rodila se na prvi pogled! Ali… moje oduševljenje Portugalom ostavit ću za neki od sljedećih članaka. Nakon ispunjene papirologije vezane za faks, prvo pitanje bilo je.. a što sa smještajem? Na moju sreću, ispostavilo se da je ISCTE svojim polaznicima organizirao domove i privatne stanove, pa se za to nisam trebala brinuti. Ali, što je s onim studentima, kojima fakultet na koji odlaze, ne nudi opciju pomoći traženja smještaja? Jedan takav primjer je i moj brat, koji je išao na razmjenu na Kanarske otoke. Neću lagati kad kažem da je mjesecima, zajedno s ekipom, tražio smještaj na Las Palmasu. Pronaći nekoga tko će na turističkoj lokaciji, na svega par mjeseci, iznajmiti stan erasmusovcima – skoro pa nemoguće. Nakon mjeseci potrage, slanja mailova i pregledavanja slika, muci je došao kraj. Pronašli su svoj smještaj. Kako studenti koji dolaze u Hrvatsku ne bi imali ovako izazovan i frustrirajući proces pronalaska smještaja, student Mario, koji je i sam to prošao na razmjenama u Madridu i Singapuru, odlučio je studentima olakšati posao. Pokrenuo je vlastitu agenciju „grabAhome“ koja je postala pravi hit među stranim studentima. Njegova agencija ne samo da je pomogla studentima koji dolaze na studentsku razmjenu, nego i najmodavcima koji svoje stanove žele iznajmiti na neki kraći period. Član Hrvatske akademske zajednice, bivši student Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, te budući magistar poslovne škole Nova Business School u Portugalu, današnji je glavni lik čašice razgovora. Upoznajmo Maria Mrkšu! :) 1. Dragi Mario, za početak nam se ukratko predstavi! :) Pozdrav svima! Ja sam Mario Mrkša, imam 25 godina i osnivač sam tvrtke grabAhome. Također sam prvostupnik ekonomije na ZŠEM-u, a uskoro i magistar na NOVA SBE u Lisabonu. Volim sportove, glazbu, putovanja i jako sam kompetitivan što uredno pokazujem na večerima društvenih igara s prijateljima. 2. Što je to grabAhome i možeš li nam ukratko objasniti postupak pronalaska, rezervacije i useljenja? grabAhome je online platforma (marketplace) za rezervaciju smještaja na 30+ dana. Sami proces rezervacije funkcionira na sličan način kao platforme za turistički najam smještaja (airbnb, booking.com), ali naši primarni klijenti nisu turisti već stranci koji traže privremeni dom u Hrvatskoj. Naši su klijenti izbirljiviji pri odabiru smještaja jer ga biraju na period od nekoliko mjeseci ili dulje. Zato mi osobno provjeravamo nekretnine, te radimo profesionalne fotografije, video ture i 360° video kako bi potencijalni najmoprimac dobio najbolji dojam stana. Također nudimo garanciju za svaku rezervaciju, online potpisivanje ugovora te korisničku podršku koja će odgovoriti na svako pitanje od toga kakvi su troškovi u određenom gradu do gdje otputovati za vikend. Zapravo naši klijenti dobivaju „concierge“ uslugu i kao takvi smo jedinstveni na tržištu. 3. Kako si uopće pokrenuo cijelu ovu, sada već uspješnu, priču? Od kud ideja i potreba za otvaranjem jedne ovakve agencije u Hrvatskoj? Do ideje sam došao kada sam otišao na razmjenu u Madrid prije 5 godina. Kada sam bio primljen, nisam imao nikakve ideje kako ću pronaći smještaj u drugoj državi čiji jezik ne poznajem. Tada sam se susreo s raznim agencijama i platformama koje su bile specijalizirane za strance koji traže smještaj na tzv. srednji rok ili drugim riječima do godinu dana. Tada su neke platforme već postojale nekoliko godina, a do danas su dobile investicije od 50tak mil eura. Vrativši se u Hrvatsku, primjetio sam kako tako nešto u našoj regiji uopće ne postoji, te sam se pitao zašto. Kad sam čuo činjenicu da države zapadne Europe imaju i po 50 puta više stranih studenata, bilo mi je odmah jasno zašto se svi natječu na tim tržištima a još nitko kod nas. No, znao sam da će vremenom takva platforma doći i na naše tržište pa sam pomislio, zašto ne ja? 4. Kako si, nakon ideje, krenuo u realizaciju ovog projekta? Kad sam prvi put otkrio za problem u našoj regiji, bio sam još neiskusan. Nisam znao kako tu ideju pretvoriti u stvarnost. Tako sam u realizaciju ideje krenuo tek krajem 2018. godine. Otvorio sam obrt i napravio prototip stranice (MVP), našao prve najmodavce u Zagrebu koji su bili spremni sa mnom surađivati i s njima skupio 31 oglas, koji su tada bili vidljivi toj stranici. Korisniku je stranica izgledala solidno, ali je u pozadini bilo jako puno manualnog rada pa sam većinu vremena gubio na administrativnim i tehničkim poslovima. Srećom pa je tržište pokazalo potrebu za takvom platformom, te sam u svom prvom semestru imao 27 uspješnih rezervacija. 5. Što ti je zapravo bilo najteže i jesi li se bojao neuspjeha? Teško mi je reći jer mogu priznati da sam u ove dvije godine prošao svašta, ali mogu reći da je najteži period nakon što sam upisao master u Portugalu pola godine nakon što sam otvorio obrt, gdje sam pokušavao studirati i voditi projekt. Čak sam u glavi nekoliko puta mislio da sam odustao od projekta, te sam već počeo razmišljati o drugim idejama, ali uvijek bih se nakon par dana vraćao njoj. Srećom pa sam ipak ostao ustrajan (uz pomoć obitelji i prijatelja) i ostao vjeran svome projektu. 6. Jesu li studenti jedini fokus, ili su cilj i drugi klijenti? Oni su i dalje primarno tržište, ali razvijamo našu platformu za bilo koga tko traži svoj novi privremeni dom u novom gradu/državi. Trenutno su nam korisnici ponajviše stranci, ali u bližoj budućnosti se planiramo promovirati i našim ljudima jer smo već do sad imali nekoliko rezervacija od Hrvata. Osim studenata, također se fokusiramo na digitalne nomade, poslovnjake i ambasadore. 7. Nudite li smještaj samo u Zagrebu ili i u nekim drugim gradovima u Hrvatskoj? Zagreb je naše sjedište i tu se približavamo brojki od 200 oglasa, ali smo se počeli širiti i na ostatak Hrvatske gdje imamo trenutno oko 50 smještaja. Plan je do kraja godine imati 1.000 oglasa. 8. Kakve su bile povratne informacije korisnika? Izrazito pozitivne. Mogu se pohvaliti da smo u stotinjak uspješnih rezervacija do sad imali samo nekolicinu pritužbi koju smo s korisničkom podrškom uspjeli razriješiti situaciju. Moram naglasiti kako veće platforme često ne rješavaju problem „malog čovjeka“, no naš primarni fokus je zadovoljiti klijenta i biti podrška najmodavcu i najmoprimcu za vrijeme cijelog razdoblja najma. 9. Obzirom na epidemiološke mjere i cijelu korona – situaciju, kakvo je stanje s dolaskom stranih studenata u Hrvatsku ove godine? Jesu li neki studenti tražili smještaj ove akademske godine preko tvoje agencije? Promet je svakako ugrožen, a iako nema službenih podataka, broj studenata je sigurno pao za barem 50%. Pretpostavljam da veliki dio tog pada predstavljaju studenti koji su odgodili studentsku razmjenu na idući semestar kada se očekuje da će epidemiološke mjere biti blaže i sloboda kretanja biti veća. Naravno, i ovaj proljetni semestar smo imali rezervacija što je bilo dovoljno da se pokriju svi troškovi firme, a očekujemo veliko povećanje u prometu nakon ljeta. 10. Što je bio tvoj izvor financiranja na samom početku? Osobna ušteđevina i potpora za samozapošljavanje od HZZ-a je bio prvotni izvor financiranja. Nakon otvaranja obrta i firme u siječnju 2021, financirao sam se samo od prethodne zarade, a sada je u planu dobiti financiranje od strane FFF-a. 11. Osnovao si d.o.o. Koja je procedura za osnivanje, koliko su troškovi i koja je sve dokumentacija potrebna? Ja sam imao pozitivno iskustvo s otvaranjem firme u siječnju ove godine. Svakako je pomogla činjenica da mi je računovotkinja rekla da se firma može otvoriti online, što je efikasnije i jeftinije. Troškovi su bili ispod 1.000 HRK a dokumentacija nije bila preopširna. Jedina zamjerka je to što se mora fizički otići u FINA-u jednom ili dvaput što bi se također moglo obaviti online. 12. Nakon papirologije… što dalje očekivati? :) Troškove :). D.o.o. je skuplji od obrta (iako ne previše) ali sam ga morao otvoriti zbog razvoja startupa koji više nije mogao djelovati samo kao obrt. Svakako na početku savjetujem studentima da prvo istraže tržište prije otvaranja obrta ili firme. Za početak, većini poduzetnika će obrt biti dovoljan, a kasnije se lagano otvori j.d.o.o. ili d.o.o. 13. Krenuo si sam, a sada već imaš tim. Kada si shvatio da ti je potrebno pojačanje? Kada sam tek krenuo, mislio sam da mogu sve sam. To je bilo izrazito naivno mišljenje za osobu koja je 4 godine studirala upravo ekonomiju i management. To samo govori činjenicu kako te niti jedan fakultet neće dovoljno pripremiti za pravi svijet. Nakon nekoliko mjeseci napornog rada sam shvatio da ću morati prvom prilikom nekoga naći ako želim da projekt uspije. No, kako sam se na kraju ipak odlučio upisati master, i dalje sam sam gurao startup koji je u tom periodu stagnirao. Općenito savjetujem da prva stvar na pameti svake osobe koja se želi okušati u poduzetništvu, je pronaći pravi tim. Ponekad će osoba morati sama krenuti, ali bez pravog tima projekt će brzo propasti. 14. Gdje si trenutno, što radiš i imaš li neke nove stvari u planu? Trenutno vodim tim od 7 ljudi. Budući da se interno i eksterno firma svaki mjesec mijenja, moj zadatak je napraviti najbolju strukturu koja se neće srušiti s novim promjenama. Nove ideje moj tim i ja imamo praktički svaki dan, ali je na meni odlučiti koje ideje imaju smisla, a koje bi nas odvele u propast. 15. Kako izgleda tvoj tipični radni dan? U mom tipičnom radnom danu budim se oko 6:30 i nakon što se spremim, pojedem doručak i prošetam psa, krećem raditi. Ponekad radimo u uredu u centru, ponekad od doma, a ponekad svi kod mene dođu raditi. Teško mi je reći što točno radim jer se to svaki dan mijenja i još uvijek radim i stvari koje u velikoj firmi direktor nebi nikada radio. Radni dan mi najčešće završi oko 19 sati, a često i vikende tretiram kao radne dane. 16. Za kraj, poučen vlastitim iskustvom, što bi poručio studentima koji su na korak od pokretanja vlastitog posla? Budite spremni na to da zapravo ne znate ništa i to je normalna stvar. Na početku uložite što manji trud i novac da biste testirali svoju ideju tj. napravite MVP. Pitajte što više ljudi za savjete. Jednom kada razradite ideju i uložite određeni napor, nemojte se bojati pričati o vašoj ideji drugim ljudima. Ljudi moraju za vas čuti jer će vam prvi kupci najvjerojatnije biti na preporuku. Uložite puno vremena u servisiranju svojih prvih klijenata jer ćete tako najbolje istražiti potrebe tržišta i samih kupaca. Ne očekujte zaradu u prvoj godini, a ako ju uspijete dobiti, uložite ga dalje u svoj startup. Iskoristite poticaje koje vam država daje. Postoji jako velika vjerojatnost da vaš prvi startup neće uspjeti ali gledajte na njega kao ogromno dobiveno iskustvo. Linkovi: 360º video tura smještaja
https://kuula.co/share/collection/7YN72?fs=0&vr=1&sd=1&thumbs=1&info=0&logo=0 grabAhome | Rent your new home in Zagreb
https://www.youtube.com/watch?v=UCTwX_icBv8 grabAhome | How it works?
https://www.youtube.com/watch?v=H4NWwTMYi_8 #grabAhome #agencijazanektretnine #čašicarazgovora #poduzetništvomladih

ČAŠICA RAZGOVORA: 
„Počela sam zarađivati sa svojih 14 godina“ - Sara Filipa Delić

ČAŠICA RAZGOVORA:
„Počela sam zarađivati sa svojih 14 godina“ - Sara Filipa Delić

Često razmišljam o našim životima prije karantene, jednostavnim i malim užicima koje smo uzimali zdravo za gotovo. S dolaskom nove godine, mnogi su očekivali promjene u svojim životima, ali nitko nije očekivao da će 2020. godina donijeti baš ovakve promjene. Bilo je tu puno boli, bijesa, slomljenih srca i osjećaja praznine. Kada se događaju loše stvari oko nas, nemamo želju za pisanjem, čitanjem ili objavljivanjem bilo čega. Na trenutke dok ovo pišem sve se čini tako malo i nevažno, ali to ne bi trebalo biti tako jer ova godina je bila detaljna u tome da nas nauči kako uživati i kako cijeniti male svakodnevne stvari. U ovoj neobičnoj godini, uz sve što ne bi ponovili, zasigurno postoje trenuci koji vam svima izmame osmijeh na lice i kojih se rado prisjećate. Zastala sam i sjetila se jednog takvog trenutka. To je jedna pozitivna priča koja slijedi u nastavku i koja će svima dobro doći u moru loših vijesti. Novo poglavlje studentskog portala rezervirano je za predstavljanje životnih priča mladih, inovativnih, uspješnih i prije svega pozitivnih ljudi koji su uz sav trud, ustrajnost i odricanje dijela klasičnog studentskog života, išli prema ostvarenju svojih snova i koji se i dalje bore za svoje ciljeve i ne prestaju sanjati da mogu ostvariti sve što požele. Cilj ovog, kao i svakog narednog intervjua je potaknuti mlade da budu poduzetni i da ne odustaju od svojih snova, koliko god se činilo teško na početku. Ponekad je uistinu teško uskladiti sve obaveze, one na fakultetu i one izvan njega, ali upravo svi ovi mladi ljudi iz mojih intervjua dokaz su kako je ustrajnost i želja za nečim, pravi ključ uspjeha. Ovo je neobična i nesvakidašnja djevojka koja je sa svojim fotoaparatom krenula u avanturu života. Glavni i odgovorni krivac za mnoge događaje na Savi, razne studentske projekte i uspomene koje su zabilježene jednim njenim klikom. Prvi neuspješni projekt bio joj je samo veća motivacija za dalje. Nakon studija u Zagrebu, spakirala je svoje kofere i vratila se u svoj rodni grad Knin u nadi da će pomoći svom gradu iz kojeg se sve više mladih iseljava i pružiti podršku tinejdžerima da krenu na pravi put. Dragi čitatelji. Upoznajte Saru Filipu. 1. Draga Sara Filipa, predstavi se za sve one koji te ne znaju. Pozdrav svima! Moje ime je Sara Filipa Delić i prvostupnica sam snimanja. Prošle godine završila sam preddiplomski studij snimanja i fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, što je samo nastavak moje velike ljubavi prema fotografiji. Inače sam vedra i komunikativna osoba koja većinu svog vremena živi u mašti, jer uvijek si ponavljam - barem je ona besplatna i nitko mi je ne može oduzeti haha. Šalu na stranu, kada se trebam predstaviti ljudima, zapnem pri odgovoru. Teško mi je iznijeti realnu sliku sebe, ali život u mašti prepisala bih svojoj tvrdoglavošću, upornošću i nekom ljepšem viđenju života kojeg živim. 2. Tijekom studentskih dana bila si poprilično aktivna u raznim područjima. Otkrij nam kako si uspijevala sve stići? Što je bila tvoja motivacija tada? Manjkom sna, haha! Još za vrijeme srednjoškolskih dana, doktori su me upozoravali da moram izbaciti nešto iz svog rasporeda, ali ja sam jednostavno funkcionirala samo onda kada je raspored natrpan, kada imam toliko toga za raditi. Naravno da sam znala uzeti vrijeme za odmor, ali onda kada bi drugi spavali, ja bih radila. Željela sam sve sama sebi financirati, od života do opreme i znala sam da vrijeme kao takvo, nije uzalud iskorišteno. Svaki slobodni trenutak koristila sam za rad za druge jer me to uvijek činilo bogatom za nova iskustva i jednostavno sam uživala raditi sve što volim. Motivacija mi je bila to što sam na kraju dana uvijek znala da radim ono što volim i da u svemu tome imam mir. 3. Kada si se po prvi upoznala s fotografijom i kako se zapravo rodila ljubav prema tom poslu? Moj otac kaže kako sam oduvijek bila iza kamere, ali s 14 godina je zapravo bio moj prvi susret sa DSLR fotoaparatom, odnosno nekom ‘profesionalnijom’ verzijom. Moj cilj nije bio ostvariti se kao fotograf nego uštedjeti dovoljno novaca za fotoaparat s kojim bih kasnije mogla pomoći ‘djeci ratnicima’ na afričkom području. Tako je i bilo. Nakon prve zarade od pranja prozora na benzinskoj postaji, uštedjela sam i kupila svoj prvi fotoaparat, koji je do dan danas ostao sredstvo mog izražavanja, ali i koji me doveo do svih slojeva društva. Ljubav je počela toga dana, a traje još uvijek. 4. Po čemu su tvoje fotografije prepoznatljive? Postoji li nešto što je zajedničko svima u tom području? Iskreno, ne mogu reći da su moje fotografije po nečemu prepoznatljive, ali ono čemu težim je da kroz svaku od njih prikažem barem djelić osobnosti osobe koju fotografiram, ukoliko je riječ o portretima. Za mene fotografija nije samo klik na fotoaparatu, nego upoznavanje tih ljudi, upijanje priča i prenošenje istih kroz kadar. 5. Jedno direktno pitanje; isplati li se biti fotograf, ima li zarade u tom području, uzimajući u obzir svu konkurenciju? Mislim da je ovo pitanje individualno i da ne mogu odgovoriti u ime svih. Osobno smatram da se isplati odabrati raditi ono što voliš, jer samo tada ćeš pružati svoj maksimum što će na kraju krajeva rezultirati i materijalnom zaradom. Za mene je to posao fotografa i nikada zapravo ne znam kolika su mi primanja, ona ovise od projekta do projekta, od mjeseca do mjeseca. 6. Smatraš li za sebe da si dovoljno dobra u svom poslu i da imaš ono nešto po čemu ćeš se istaknuti u današnjoj masi istih? Ne želim da zvuči kao klišej, ali nikada se nisam smatrala dovoljno dobrom, što me nikada nije zaustavilo. Bilo je trenutaka kada je teško nastaviti jer je toliko onih koji su bolji, ali kada bih se držala toga, nitko od nas ne bi ni radio. Uvijek ima nekog tko je bolji, ali ono što se ja trudim zadržati kroz svoj posao je moja osobnost. Ljudima dati do znanja da oni nisu moji klijenti, nego da kada stanem iza fotoaparata budem osoba od povjerenja prije svega. Vjerujem da je u ovom poslu jako važno biti iskren prema ljudima, a to može potvrditi činjenica da se tijekom školovanja ni u jednom trenutku nisam reklamirala nego je svaki moj posao bio usmena preporuka, na čemu sam beskrajno zahvalna 7. Gdje danas pronalaziš motivaciju za sve što radiš? Imaš li podršku svoje obitelji i prijatelja? Moja majka je najveći motivator za rad, čak i kada nema prostora za to, haha. Imam punu podršku svoje obitelji i bliskih osoba koji me okružuju, a moja motivacija je od samog početka ostala ista - da u svemu što radim, proslavim Boga. Često zbog istog tog razloga se odlučim na iskorak vjere koji ljudima u tom trenutku ne izgleda kao normalan potez i teško im je biti podrška, ali su naviknuli na moj ‘ludi’ život te su odlučili nasmijati se i biti tu, čak i kada izgleda nemoguće. 8. Kada si ti, kao jedna jako mlada osoba, znala da je sad pravo vrijeme da kreneš u poduzetničkom pravcu? Počela sam zarađivati sa svojih 14 godina. Tada je bilo riječ o jako malim novcima, ali već za vrijeme studentskih dana bili su u pitanju puno ozbiljniji poslovi i projekti. Znajući da se u tom poslu mogu ostvariti kao profesionalna osoba te da je to nakon fakultetskog obrazovanja prešlo iz amaterske na puno veću razinu, odlučila sam se na korak više. Odnosno, na pokretanje vlastitog biznisa. Prošlo je godinu dana u samom procesu pokretanja između zadnje godine fakulteta i obrta jer mi je trebalo vremena da sagledam situaciju, da se uputim u sve informacije i pripremim s tehničke strane. 9. Možeš li nam reći nešto više o otvaranju obrta i postajanjem sam svoj šef; što je sve bilo potrebno kako bi registrirala svoj obrt? Registriranje obrta kao takvog, ne zahtijeva puno procedure. Bilo je potrebno prijaviti se na mirovinsko, izabrati knjigovođu zbog lakšeg pristupa svemu, otvoriti bankovni žiro račun, izraditi pečat te potpisati bjanko zadužnicu za poticaje od države. S tehničke strane to bi bilo to, ali s druge strane za otvaranje obrta svakako mislim da je dobro imati radnog iskustva u tom području te unaprijed dogovorene suradnje zbog olakšanog početka rada. S obzirom na to da sam djelovala na tom području dugi niz godina, otvaranje obrta bio je samo profesionalni nastavak u tom svijetu. 10. Kako to pa si se odlučila za otvaranje obrta baš u ovo vrijeme gospodarske i ekonomske „korona“ krize? Jedan od gore spomenutih iskoraka vjere je upravo otvaranja obrta. Bio je to naravno naizgled lud iskorak, ali znala sam da to želim i da imam potpuni mir, što je bilo dovoljno. Istina je da je svaki početak težak i da su potrebni mjeseci ulaganja, riskiranja, ali kako sam već rekla - kada radiš ono što voliš, dat ćeš svoj maksimum. Upravo ka tome i težim i nadam se boljoj poslovnoj godini nego što je to bila u 2020. 11. Koji su troškovi i vremenski period otvaranja obrta? Troškovi su jako mali za otvoriti obrt na papiru, ali ulaganja u isto su puno veća te zavise od profesije do profesije. Vremenski period je pak oko dvadesetak dana ukoliko se koriste poticaji, a sama registracija obrta traje do dva dana. 12. Imaš li mogućnost korištenja poticaja i jesi li razmišljala hoćeš li se prijaviti na neki natječaj za svoje poslovanje ili nabavu opreme koja ti nedostaje? Za mlade poduzetnike, poticaj je bio prvi korak ka otvaranju obrta. Potporu poticaja sam ostvarila preko EU fondova, ali ne i direktno od države.
Kako bi ostvarila pravo na te iste poticaje, bilo je potrebno napisati dobar poslovni plan (koji sam napisala sama, uz pomoć prijateljice), opisati očekivane prihode u narednoj godini, napisati troškovnik opreme (uz koji je najbolje priložiti odmah i ponudu proizvođača) i sl.
Potrebno je zapravo dokazati da je tvoja poslovna ideja vrijedna ostvarivanja prava na isto. Potrebno je uložiti trud, ali da je teško - nije. Samo treba biti uporan i ne odustati čak i ako te odbiju. Uvijek imaš pravo na žalbu, koju sam i sama iskoristila!
Još bih željela bih dodati kako danas nije teško doći do bilo kakvih informacija. Sve je dostupno putem interneta, a za mlade poduzetnike postoji Facebook grupa gdje ljudi rado odgovaraju na sve upite! 13. Smatraš li da si dovoljno promislila koju razinu rizika sa sobom nosi otvaranje vlastitog posla i jesi li uistinu spremna nositi se sa svim što će ti se naći na putu. Odluka o otvaranju obrta svakako nije došla preko noći. Oduvijek sam znala da želim raditi za sebe i samo je bilo pitanje vremena kada će se to i ostvariti. Sukladno tome, spremna sam nositi se sa svime što mi se nađe na putu. 14. Za kraj, koji su tvoji budući planovi i što bi poručila mladima koji razmišljaju o otvaranju vlastitog biznisa? Planove kao takve, nikada nemam. Ali želje su uvijek tu. Jedna od njih je ujedno i uvjet zbog obrta, da ostanem u Kninu naredne dvije godine. Za dalje ne znam što će biti, ali dok sam tu, želim djelovati u radu s tinejdžerima, ali i okrenuti se umjetničkom stvaralaštvu koje sam potpuno zanemarila posljednjih pet godina. Moj cilj je ostati nasmijanog lica te isti taj osmijeh prenijeti drugima, bez obzira kakve okolnosti nas dočekaju ove godine. Mladima bih preporučila da prije svega budu ono što jesu i žive ono za što su stvoreni, za što su pozvani. Možda će ekonomska kriza utjecati na vaš odabir pri fakultetu, pri poslu, ali ako je suprotna od onog što je namijenjeno baš vama, na duge staze neće rezultirati zadovoljnim životom. Ukoliko se dvoumite oko pokretanju vlastitog biznisa za koji ste sigurni da volite - odvažite se! Pravo vrijeme ćete pak, znati samo vi, ovisno s koje strane gledate situaciju. Svakako, puno sreće svima! Sara Filipa Weddings - Instagram profil https://instagram.com/sarafilipa_weddings?igshid=1ayb19zmwghvg #poduzetništvomladih #eupoticaji #obrt #fotografija #čašicarazgovora