Rang lista

2019./2020. - resetiranje liste početkom svake akademske godine

Poruka mlađim generacijama

Poruka mlađim generacijama

U posljednje vrijeme, svaka moja ideja za tekstom razvije se nakon kolokvija, a tekst pišem u kasne noćne sate. To je onih sat vremena nakon kolokvija kada razmišljaš o smislu života i kada se upitaš: „Što je meni ovo trebalo?“. Svatko od nas je barem jednom razmišljao o tome da može vratiti vrijeme, što bi promijenio, što bi rekao samom sebi i kako bi utjecao na sebe ili se motivirao da promjeni svoju budućnost. Danas ću vam reći što bih ja napravio, kakvu bih poruku sebi poslao te se nadam da će neki od vas, nakon što pročitaju ovaj članak, razmisliti o tome kako početi mijenjati svoj život te na koji način ga nadograditi. Ukoliko ovo čita neki mladi čitatelj, nadam se da ću na tebe utjecati prije nego na sebe. Dragi Iane, sada se sigurno spremaš za neki fenomenalni izlazak, kako to uvijek bude, i sigurno ne razmišljaš o ovakvim stvarima. Misliš da je sve super i da imaš sve pod kontrolom, ali vjeruj mi, uvijek može puno bolje. Ukoliko ovo čitaš ujutro nakon izlaska, sigurno ti, uz mnoge stvari koje su se dogodile jučer navečer, neće biti jasno, ali vjeruj mi, dobro će ti doći. Znam da sada, u ovim godinama, misliš kako ne moraš učiti i kako ćeš to nadoknaditi kasnije, ali nećeš. Primi se učenja sada dok možeš jer kasnije možda bude prekasno. Znam da sada misliš da imaš premalo slobodnog vremena kojeg bi iskoristio na nešto drugo, ali vjeruj mi, imaš ga i previše te ćeš kasnije shvatiti što znači imati malo vremena. Kreni učiti strane jezike, kako ti je mama rekla milijun puta, jer, vjeruj mi, isplati ju se poslušati. Mama, ako čitaš članak, ovo sam rekao samo radi teksta. Misliš da znaš neke strane jezike i da to sada nije prioritet, da imaš vremena kasnije, ali vjeruj mi, lakše je učiti dok si mlad i dok imaš vremena. Također, položi vozački ispit nakon mature, molim te, iako znam da misliš da ćeš studirati pravo i da ti auto neće trebati do fakulteta, a ni do grada, jer nemaš gdje stati. Sada ideš na ekonomiju i vjeruj mi, potreban ti je. Znam, šokirao te je ovaj dio da nisi na pravu jer o tome sanjaš cijeli život, ali vjeruj mi, ispalo je puno bolje jer ti je zanimljivije, a samim time i lakše. Imaš odličnu ekipu i radiš na jako dobrim projektima. Ono što ću ti ipak reći iskreno, u slučaju da opet odlučiš upisati pravo i misliš da je to ono što te stvarno zanima, onda stani na loptu sa svim projektima, događanjima i slično. Nije da ti to ne možeš, samo si lijen i zanima te sve drugo. Znam da će boljeti i da će biti teško, ali ti to možeš. Čitaj više jer sada pišeš članke za ovaj fenomenalni portal. Mogao si napisati i puno bolje da si više čitao, no buljio si u igrice koje su tada bile aktualne. Ne brini, sada nadoknađuješ tu pogrešku. Na kraju dana, nakon svega što si pročitao, i dalje si na pravom putu i sve si nadoknadio, ali mogao si toliko više toga napraviti samo da si bio pametniji. To je moja poruka vama, dragi čitatelji. Nemojte čekati da se jednog dana pitate zašto nešto niste ranije napravili i zašto to morate nadoknađivati i gubiti vrijeme kojeg nemate toliko puno, a mogli ste ga utrošiti na druge stvari pomoću kojih biste mogli napredovati. Samo se jednom živi i ovo je vaša prilika. Uzmite ju i nemojte razmišljati dva puta. Nadam se da će mnogi nakon ovog članka krenuti ispravljati svoje pogreške, a oni mlađi da ih neće ni napraviti. Uživajte u čitanju i javite dojmove. Naravno, ako mislite da sam zaboravio napisati nešto što bi mladi Ian trebao saznati, da sazna na vrijeme... . . . #porukamladima #porukasebi #radinasebi #žitvotnapriča #život #mladi #volimsveštovolemladi #učenje #slušajteroditelje #nikadnijekasno #cijeloživotnoobrazovanje

ČAŠICA RAZGOVORA: "Svi veliki krenuli su iz podruma ili garaže, a ja s babinog tavana." – Anto Širić

ČAŠICA RAZGOVORA: "Svi veliki krenuli su iz podruma ili garaže, a ja s babinog tavana." – Anto Širić

Mladog inženjera i suosnivača Sportreact-a sam upoznala sasvim slučajno prošlog ljeta, ni ne sluteći s kim imam posla 😉, kao ni to da ću danas pisati članak baš o njemu. Kad smo se upoznali nisam bila uključena u rad udruge, a također nisam znala čime se Anto bavi. Nekoliko mjeseci kasnije, listajući Instagram, vidjela sam da je zajedno s mladom perspektivnom ekipom osvojio nagradu za svoj startup. Odmah mi je zapalo za oko i zvučalo kao potencijalna priča koja bi mogla biti motivirajuća i jako zanimljiva. Bila sam pozitivno iznenađena jer volim vidjeti mlade ljude na djelu, svoju generaciju kako stvara i ostavlja pečat. Anto je svestran mladić. Pazite sad: vrhunski je sportaš, član Hrvatske kickboxing reprezentacije, juniorski viceprvak svijeta, inženjer mehatronike na TVZ-u i na koncu – suosnivač Sportreact-a. Za sebe voli reći da je mali provincijalac u velikom gradu, spreman da pokori svijet. U potpunosti se slažem s tim i želim mu svu sreću u daljnjem napredovanju. Tim čine dva osnivača, a to su Anto Širić i Ivan Josipović. Zajedno s njima u timu je i Andrej Kedveš. Andrej je, poput Ante, vrhunski sportaš i uspješni član Hrvatske kickboxing reprezentacije. Njegov zadatak je brinuti se za sportski dio priče i bez njega bi bilo puno teže prenijeti javnosti što zapravo uređaj pokušava postići, jer upravo je on student čije je područje fizioterapija i kineziologija. Ivan je zadužen za strateško planiranje, marketing i dizajn. U njega mogu imati potpuno povjerenje da će svoj dio posla obaviti uspješno, budući da je dvostruki osvajač D&AD New Blood Yellow Pencil natjecanja u Londonu i peterostruki osvajač Case Study Competitiona u Zagrebu i pravi je zaljubljenik u ono što radi. Trojac se ne boji izaći iz zone komfora, stati pred publiku i pokazati ono na čemu rade i za što vjeruju da će pomoći sportašima u budućnosti. Sigurna sam da je ova priča vrijedna objavljivanja i čitanja, jer Anto i njegova ekipa nam svima mogu biti primjer. Poučena njihovim iskustvom, mogu reći da unatoč tome što možda nemate podršku na početku, ne znači da morate odustajati od svojih snova. Njihovim najbližima sve je izgledalo kao nešto što će ostati samo na ideji, ali kad su osvojili nagradu od 100 000 kuna, osim što su još jednom dokazali sebi da mogu, iznenadili su sve oko sebe. Upravo je ta nagrada bila potvrda da su na pravom putu i ujedno vjetar u leđa za ono što slijedi. Budući da se dugo bave sportom, on ih je naučio da budu borbeni i kompetitivni. Konkurencije se ne boje i raduju se svemu što ih očekuje. Nažalost nismo imali priliku ovaj intervju obaviti uživo, ali Ante je ipak otkrio kako je to biti mlada osoba koja većinu svog vremena posvećuje svojoj primarnoj ljubavi - sportu, student na diplomskom studiju i u isto vrijeme razvijati svoj startup. Žrtvovao je izlaske, razna studentska uživanja i putovanja kako bi napredovao u onome što radi i voli. Je li se to isplatilo i kako je izgledalo, saznajte u nastavku priče. A sad, vrijeme je da upoznate Antu Širića. 1. Dragi Anto, predstavi se u par rečenica. Bok ekipa! Kao što ste već gore vidjeli moje ime je Anto Širić, student sam Tehničkog veleučilišta u Zagrebu i ove godine završavam specijalistički diplomski studij strojarstva, modul mehatronika i robotika. Uvijek volim naglasiti svoje rodno mjesto, a to je selo Lug-Brankovići u općini Žepče u srcu Bosne i Hercegovine. S jedanaest godina dolazim u Zagreb kao maleno dijete koje je do jučer trčalo po livadama i proplancima i tu kreće moja životna priča ispočetka. Završio sam osnovnu školu u Savskom Gaju, a u osmom razredu sam počeo trenirati kickboxing koji me već tada polako počeo odgajati i usmjeravati. Završio sam Tehničku školu Ruđera Boškovića kao tehničar za mehatroniku, te nakon toga upisao TVZ. Odrastao sam u šesteročlanoj obitelji koja je došla u Zagreb u potrazi za boljim životom i školstvom. To je bila misija mojih roditelja koja se polako privodi kraju. Takav primjer mojih roditelja i borilački sport su me naučili da se svaki dan borim za viši cilj - i to sam ja, osoba koja je uvijek u muvingu i uvijek radi na nečemu. 2. Kako, za jednu mladu osobu, izgleda početak? Vjerujem da nisam još prošao početak pa ne mogu sve sagledati i izdvojiti nešto. Trenutno je to borba svaki dan. 😊 3. Dok su mnogi studenti izlazili i zabavljali se, ti si trenirao i s vremenom pokrenuo svoj startup. Kako si se odlučio za taj korak za vrijeme svog studiranja? Da, trening zahtjeva veliku žrtvu i posljednjih 10-ak godina sam u aktivnom treningu, uz svega nekoliko pauza. Izlasci i zabava definitivno nisu bili moja svakodnevica, ali znao sam da nisam robot. Imao bih ja svoje termine jednom do dva puta u godini kada bi sve to nadoknadio i svaki put shvatio da to nisam ja i da to nije moj život. Život bez konstantnog rada i progresije u nekom od područja bilo to sport ili struka, jednostavno za mene nije bio opcija, niti je dan danas. U startup svijet me uveo moj partner Ivan Josipović, suosnivač. Cijela priča je počela kada sam radio kao zaštitar na jednom eventu i sreo Ivana, te ga zatražio savjet kako da uđem u taj svijet budući da je on već bio tu. Htio sam i ja neku lovu vrtjeti, a ne šljakati i tako smo se našli i priča je krenula dalje. 4. Kako si cijelo ovo vrijeme uspjevao biti aktivan na svim tim područjima? Pa, na to ne mogu ni ja odgovoriti. Jednostavno za mene su rijetki dani ili čak bi rekao da ne postoje u zadnje vrijeme dani kada se probudim bez cilja i bez neke obaveze. Oni koji me poznaju znaju da sam u muvingu cijelo vrijeme. Žuri vamo tamo s treninga na faks, s faksa na sastanak itd. Neki dan mi je susjeda u ulazu rekla pa ti Anto uvijek negdje žuriš. Evo ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put lagano išetao iz stubišta. Ne smatram tu žurbu nečim lošim, to je osjećaj koji me obuzme, vodi cijelo vrijeme i drži me uzbuđenim kao malo dijete. 5. Odakle uopće ideja za jedan ovakav uređaj? Moj trener Aleksandar Pupac me jedan dan pitao bi li mogao složiti nešto slično. Pogledao sam o čemu je riječ, nadobudno prijavio za završni rad i onda su krenule bitke. Proces stvaranja prototipa je za mene bio mukotrpan .Većinu toga sam savladao gledajući YouTube ili listajući raznorazne forume, a najčešća je bila metoda pokušaja i pogreške koja je oduzimala puno živaca. Oni koji su pratili sve od početka su upoznati s procesom i uvjetima u kojima sam bio na početku, ali to je tako. Svi veliki krenuli su iz podruma ili garaže, a ja s babinog tavana. Nadam se da će nas to brže dovesti vrhu. 6. Nakon što ste dobili ideju, kako ste krenuli u realizaciju zamišljenoga i što je sve bilo potrebno kako biste krenuli? Složio sam osnovni prototip koji je tad bio u zdjelicama iz Offertissima i kontaktirao Ivana. Nakon toga smo se prijavili na prvo studentsko natjecanje „SMARTUP“ i tu osvojili 6000 kn. To nas je motiviralo i nastavili smo dalje. Ja sam se bavio inženjerskim dijelom i razvojem uređaja, a Ivan business pričom. Iskorištavali smo ono što imamo, i unatoč tome što ni dan danas nemamo uvjete za pohvaliti se, vjerujemo kako će se to u skoroj budućnosti promijeniti. Teško mi je reći što je točno sve bilo potrebno, ali ono osnovno je volja i entuzijazam. 7. Od kud ideja, želja i motivacija za startup? Oduvijek sam znao da ću jednoga dana imati „nešto svoje“. Kada mladi provincijalac dođe u veliki grad, može samo sanjati velike snove. Ja sam ih sanjao, sanjam ih i dan danas i radim na njima svakodnevno. Znao sam da ću jednoga dana imati firmu. Vjerujem kako imam poduzetne gene, a život u velikom gradu me naučio da „stvaram“ novac. Moji roditelji nisu imali dovoljno da nam svima daju koliko želimo, tako da sam već u osnovnoj školi dijelio letke za dnevnicu, prodavao mobitele na Njuškalu, prodavao sladolede na Jakuševcu. U srednjoj školi sam bio Youtuber, što malo tko zna, ali imao sam oko 7000 pratitelja. Jedan video mi je imao preko 700 000 pregleda i donosilo je džeparac svaki mjesec. Hvala Bogu na eBayu i preprodaji raznih stvari po 30-ak posto većoj cijeni lokalno. Neki osnovni zanat sam tu ispekao, ali htio sam nešto veće, ozbiljnije i profesionalnije. Tako se iz vedra neba stvorio sportreact - spoj sporta, struke i dječačkih snova. 8. Reci nam nešto više o uređaju; što je i na koji način funkcionira? Sportreact je Internet of Things uređaj za trening reakcija i ispitivanje agilnosti sportaša. Jedan proizvod sportreact sastoji se od 4-8 elektroničkih modula. Svaki modul je fizička komponenta u 3D printanom kućištu opremljena senzorima, zaslonom za prikaz simbola te mikrokontrolerom. Moduli su bežično povezani s pametnim mobitelom i posebno razvijenom mobilnom aplikacijom te emitiraju vizualne signale koje korisnik mora deaktivirati što bržom i pravovremenom reakcijom. Uređaje planiramo prodavati, dok je mobilna aplikacija besplatna, ali s mogućnosti kupovine dodatnih treninga unutar iste (freemium model). Najlakše je to povezati s treningom nogometnog ili rukometnog vratara. Sportreact moduli se mogu lako montirati na okvir gola. Vratar stoji u početnom položaju, a u trenutku kada jedan od modula emitira signal, vratar mora u što kraćem vremenskom intervalu napraviti specifični pokret, odnosno baciti se kako bi putem senzora pokreta deaktivirao signal na modulu. Nakon toga vraća se u početni položaj i čeka sljedeći signal koji će se upaliti na nekom od modula. Navedeno rješenje pomaže sportašima u razvoju reakcija, brzine donošenja odluka, koncentracije i agilnosti. Primjenjivo je u svim fazama sportske pripreme i može se koristiti u većini sportskih disciplina. Osim prodaje samog uređaja i mikrotransakcija unutar aplikacije, jedna od aktivnosti je i izrada prilagođenih tehničkih rješenja za sportske klubove, npr. izrada tehnološkog rješenja korištenjem senzora i signala prilagođeno specifičnom treningu košarkaškog kluba. Naše središte će biti u Zagrebačkom Inovacijskom centru. 9. Koliko sam shvatila, uređaj je trenutno primarno namjenjem za sportove i sportaše. Je li moguće u budućnosti naći njegovu primjenu u nečemu drugom? Uređaj definitivno može pronaći primjenu u radu sa svim osoba koje žele unaprijedi svoje kognitivne i motoričke sposobnosti ili smanjiti deficite ako postoje. Upravo tu dolazi do mogućnosti primjene uređaja u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, kognitivnoj rehabilitaciji i slično. 10. Koliko dugo ti je trebalo da završiš svoj prvi prototip i kakve su bile povratne informacije? Izrada prvog prototipa trajala je nekoliko mjeseci. Trenutno smo na četvrtoj verziji, a uskoro ćemo imati petu koja će biti spremna za „izlazak na tržište“, odnosno malo veće testiranje s prvim korisnicima. Do sada su nam reakcije bile odlične što nas je dodatno motiviralo. 11. Je li u planu dodatno nadograđivati uređaj i kad krećete s tim? Od sljedećeg tjedna developeri će krenuti razvijati mobilnu aplikaciju koja će svojim dizajnom i funkcijama biti primamljiva i dostupna prvim korisnicima. Također, ono na čemu još radimo je razvoj hardverskog dijela. Čekamo sredstva koja će taj proces još više ubrzati, ali krenuli smo i radimo na tome. Očekujemo da ćemo prije ljeta imati prve sportreact uređaje u lokalnim klubovima. 12. Što se tiče mobilne aplikacije, reci nam što je njezina uloga i nudi li mogućnost osobnog napretka? Plan je da mobilna aplikacija omogući korisniku stvaranje vlastitih trening rutina s različitim mogućnostima. Također, unutar aplikacije nalazit će se i prethodno osmišljene trening rutine koje će biti dovoljno pokrenuti i odrađivati ono što je prikazano u aplikaciji. Aplikacija će nuditi grafičku analizu napretka, usporedbu s prošlim rezultatima, usporedbu s kolegama i slično. Jedna od naših ključnih prednosti u odnosu na konkurenciju je mogućnost testiranja sposobnosti sportaša koristeći standardne kineziološke testove kao što su npr. T-test, Z-test, test 50 metara i slično koji će se također nalaziti unutar aplikacije i koji će se moći detaljno analizirati. 13. Što vam je bio izvor financiranja prije prve novčane nagrade? U startup svijetu ima jedan zanimljiv naziv, a to je 3F-Friends,fools and family :P Povuci potegni, krpaj kraj s krajem i to je sve što mogu reći.😊 14. Jesi li razmišljao o potpori Europske unije za svoj startup i hoćeš li se prijavljivati na neki od natječaja u skoroj budućnosti? Svakako nam je plan iskoristiti sredstva iz Europske unije. Natječaji nisu još uvijek aktivni, ali kada budu potrudit ćemo se da i naš projekt bude jedan od projekata u suradnji s EU. 15. U trenutcima kad nisi znao šta i kako dalje, tko je bio tvoja podrška i joker zovi? Kickboxing je pojedinačni sport koji me naučio da se borim sam za sebe. Većinu toga sam nekako sam prošao u svojoj glavi, ali naravno tu su bili prijatelji i obitelj koji su uvijek uz mene. Moram posebno istaknuti i ovim putem pozdraviti svog kumašina Josipa Jukića koji je velikim dijelom zaslužan za cijelu ovu priču! Kumić, živio! 16. Uz svu psihološku pomoć i podršku, tko je bio tvoja stručna podrška u svemu ovome; možda netko tko je prošao sve ovo, starije iskusnije kolege? Startup zajednica u hrvatskoj nije velika i ono najbolje je što su svi zbilja friendly. Mi se ne sramimo pitati i dan danas tako funkcioniramo - tražimo savjet i preporuku iskusnijih u ovome svemu. Vjerujem kako je to ispravno, a jednog dana želim da i mi tako pomažemo novim generacijama. Toliko je ljudi pomoglo da bi bilo nezahvalno istaknuti samo pojedince. ... U međuvremenu dok sam razmišljala o pitanjima i sastavljala članak, Anto je marljivo radio i jedva uspijevao odgovarati na sva moja radoznala pitanja. Naime, 25.01.2021. Antin Sport react postao je d.o.o za proizvodnju, trgovinu i računalne usluge. 17. Je li bilo teško osnovati d.o.o i jesi li imao pomoć pri cijelom procesu? Pa, ne može se reći da je to teško. Ima birokratskih stvari za obaviti, ali pomogli su nam u tome oni koji su prošli kroz to. Također aplicirali smo poticaj za samozapošljavanje, a tu su nam puno pomogli stručnjaci iz Zagrebačkog inovacijskog centra koji nam i danas pomažu na drugim područjima. Hvala im na tome! 18. Koja je procedura za osnivanje društva s ograničenom odgovornošću, koliki su troškovi osnivanja i koja je sve dokumentacija potrebna? Postoje razni članci i „koraci“ na internetu, ali kad kreneš onda skužiš da ni jedan nije relevantan, ali je dovoljan za početak. Kasnije tijekom procesa ideš korak po korak, te ako ti fali papir, a često fali 😊 upute te gdje ga trebaš izvaditi. Troškovi osnivanja su cca 5 000 kn plus minimalni temeljni kapital od 20 000 kn. 19. Što nakon papirologije? Nakon papirologije nas čekaju „slatke muke“ ili pravi oni problemi u poduzetništvu, generiranje prihoda, isplata plaća i konstantni rast i razvoj. Ne bojimo se toga, idemo jako. 😊 20. Imaš li planove za budućnost i možda neki savjet za sve mlade ljude koje čeka isti put? Plan je ostati u sportu, uzeti državno prvenstvo i medalju na svjetskom prvenstvu, raditi maksimalno na sportreactu i do kraja godine imati nekoliko uređaja u nekoliko različitih sportskih grana. Što se tiče savjeta mogu samo reći ekipa nema nazad, samo naprijed! „Život je borba odavde do groba“ - samo hrabro i vjerujte u sebe! Misli postaju dijela, a snovi stvarnost ako to zbilja želiš! LINKOVI: Sportreact web stranica - https://www.sportreact.com/ IoT device for reaction training & ability testing - https://www.youtube.com/watch?v=IlkHeBVFr-g #poduzetništvomladih #sportreact #IoT #eupoticaji #čašicarazgovora

Kako hrvatski studenti mijenjaju povijest

Kako hrvatski studenti mijenjaju povijest

Intervju koji ćete sada pročitati obavljen je u svibnju 2014. za potrebe jednog projekta. Razgovarala sam s veleposlanikom Filipom Vučkom, na temu Hrvatskog proljeća. On je u to doba, sredinom 1970. godine, prepoznao određenu dozu gnjeva u sebi te se odlučio priključiti svojim kolegama u nečemu što će obilježiti hrvatsku povijest zauvijek. Bio je među prvim uhićenima (te jedan od najmlađih uhićenih) za doba Hrvatskog proljeća, što je bio razlog intervjuiranja. U tom trenutku je bio mojih godina (ja sada imam 21, a on je tada imao 20 godina), te (ispravno) zaključio da je to trenutak za uključiti se u budućnost svoje zemlje. Filip Vučak nažalost je preminuo na dužnosti veleposlanika RH u Francuskoj Republici u siječnju 2021., nakon borbe s teškom bolesti. Tijekom karijere obavljao je brojne važne dužnosti: između ostaloga bio je i veleposlanik pri Svetoj Stolici, veleposlanik u Kraljevini Španjolskoj, šef Kabineta ministra vanjskih i europskih poslova. U svojem privatnome životu, bio je brižan otac dvoje djece i nježan muž. Osobno sam ga poznavala i (bitter-sweetly me) veseli činjenica da će ovaj njegov utisak kojeg sam u njegov spomen odlučila objaviti ostati zapisan u hrvatskoj povijesti; on ostaje uzor brojim mladim diplomatima, pa tako i studentima svih smjerova i polja interesa, a govori nam o tome kako upravo mi, studenti, možemo a nekad i moramo dići svoj glas, kao što je to Filip učinio kad je trebalo. 1) Možete li nam ukratko reći sto je Hrvatsko Proljeće? Hrvatsko proljeće je politički pokret koji je počeo u Hrvatskoj početkom 1970. a završio krajem 1971. godine. Često ga se naziva i maspok (masovni pokret) jer je u njemu aktivno sudjelovao ogroman broj ljudi. To je bilo vrijeme kada su komunistički režimi u Istočnoj Europi pokazali prve simptome slabosti što se pokazalo najviše u Čehoslovačkoj gdje je 1968. u krvi ugušeno tzv. Praško proljeće. To je utjecalo i na Jugoslaviju gdje su njene republike tražile veću samostalnost, ali isto tako i više demokracije. Hrvatska je u tome prednjačila jer su vođe Saveza komunista Hrvatske prepoznali duh vremena i želje svoga naroda zbog čega su uživali veliku popularnost u društvu. Studenti su bili dio tog pokreta, ali relativno samostalni i puno radikalniji od tadašnje hrvatske vlasti. 2) Možete li nam objasniti što ste Vi radili u tom razdoblju? Ja sam upravo tada započeo studij na Filozofskom fakultetu u Zagreb, te sam se počeo zanimati za politiku. Naš fakultet bio je središte političkih previranja i na njemu su se odvijale najzanimljivije i najžešće polemike na političkoj sceni. Upravo se tamo u prosincu 1970. dogodio čin koji će u velikoj mjeri odrediti sudbinu mnogih studenata sljedećih godina. Tada je, naime, za prorektora Zagrebačkog sveučilišta iz redova studenata, (to je bila velika inovacija) izabran Ivan Zvonimir Čičak. Iako je on na Skupštini Sveučilišta izabran posve legalno, nasuprot službenom komunističkom kandidatu, njegov se izbor pokušalo osporiti jer je bio antikomunist, angažirani katolik i veliki rodoljub. Politički i medijski napadi na Čička izazvali su veliki otpor među studentima u cijeloj Hrvatskoj. To je dovelo do njihove politizacije ali i podjele na „lijeve i desne“ što je kulminiralo u velikom studentskom štrajku krajem studenog 1971. godine. Studenti su pokrenuli štrajk kako bi izvršili pritisak na federalnu vladu u Beogradu da ubrza decentralizaciju države. Bio je to pomalo naivan potez koji je ubrzao politički obračun s Hrvatskim proljećem, koji bi se ionako bio dogodio, ali možda manje dramatično. 3) Je li istina da su Vas prvog u Hrvatskom proljeću uhitili? Ja sam s još tri kolege, među kojima je bio i Ivan Zvonimir Čičak, uhićen 10. prosinca 1971. kada su zapravo i počela politička uhićenja. To je bilo dan uoči smjene tadašnjih hrvatskih političkih lidera na čelu sa Savkom Dabčević Kučar. Mi smo pokušali organizirati demonstracije protiv te nasilne smjene pa smo tiskali nekoliko tisuća letaka s pozivom na pobunu i počeli ih dijeliti po studentskim domovima. Milicija je tada upala u Studentski centar gdje smo tiskali te letke i izvršila pretres, bez pismenog naloga. Zbog toga smo otišli prosvjedovati u centralu milicije u ulici Matice Hrvatske gdje su nas uhitili uz obrazloženje da „ne treba pismeni nalog kada se ruši država“. 4) Možete li nam ispričati koji je bio Vaš posao i što je bilo potrebno za to? Tijekom studentskog štrajka koji je trajao dva tjedna ja sam bio zadužen za tiskanje različitih letaka koje smo distribuirali po fakultetima i studentskim domovima. Počeli smo izdavati i štrajkaški bilten s vijestima o štrajku koje se nisu mogle naći u državnim medijima. Budući da sam ja znao raditi na stroju za umnožavanje – gestetneru, obavljao sam tehničke poslove ali sam ujedno pisao i vijesti za bilten. Tih dana jedva da sam spavao jer se najviše radilo noću. Kad sam uhićen ruke su mi bile još crne od boje koja se koristila za tiskanje letaka što me nije spriječilo da negiram inkriminaciju za udruživanje protiv države. Dio te atmosfere može se vidjeti u dokumentarnom filmu „Poezija i revolucija“ koji je snimio Branko Ivanda. 5) Možete li nam opisati kako je tekao dan kad su Vas uhitili i kako ste se osjećali? Nakon što smo uhićeni odvedeni smo u “dnevni pritvor“ koji se tada nalazio u Đorđićevoj ulici, tamo gdje je danas ulaz u Ministarstvo vanjskih poslova. Prvu sam noć proveo s petnaestak sitnih prekršitelja (džepara, skitnica). Bilo je to jedno zgodno iskustvo, a tada se još nisam bojao većih posljedica jer sam bio uvjeren da studente neće zatvarati. Bilo mi je jedino bitno da o tome ne doznaju moji roditelji, ali sam naknadno doznao da je ta vijest objavljena istu večer. Tada sam tek napunio 20 godina. Kako sam bio iz mjesta gdje je komunizam bio osobito žilav, nisam želio da moja obitelj ima zbog mene problema, što je tada bio čest slučaj. 6) Što se dogodilo nakon toga (u koji zatvor su vas odveli, gdje)? Nakon toga su me odveli u pritvor u Petrinjskoj ulici, tamo gdje je se danas izdaju dokumenti u MUP-u. Na Okružnom sudu najprije me ispitao istražni sudac i odredio mi pritvor od 30 dana. Optužen sam za pripremanje kontrarevolucije i rušenje državnog poretka po članu Kaznenog zakona koji je predviđao najmanje pet godina strogog zatvora. Tih dana me posjetio i tadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta Ivan Supek, što mi je bilo veliko ohrabrenje. Dobio sam i branitelja, jednog poznatog zagrebačkog odvjetnika, ali ni danas ne znam tko mi ga je osigurao jer nije bio dodijeljen po službenoj dužnosti. Nakon toga pritvor mi je produljen za još 60 dana tako da sam u istražnom zatvoru proveo ukupno 90 dana. Do sudskog procesa nije ni došlo jer sam osuđen samo prekršajno „zbog remećenja javnog reda“ na 60 dana. 7) Jeste li kog upoznali tada, i jeste li još uvijek u kontaktu? Prve dane u istražnom zatvoru bio sam sâm u ćeliji. Nakon toga sam desetak dana ćeliju dijelio s jednim mesarom iz Sesveta koji je sjekirom ubio svoju ženu koju je zatekao u preljubu. Zbog toga je bio osuđen na 20 godina i čekao je odlazak na izdržavanje kazne. S njim je bilo relativno ugodno za razliku od sljedećeg sustanara s kojim sam bio više od dva mjeseca. I on je bio osuđen zbog ubojstva na 12 godina zatvora (zatukao kolcem jednog prijatelja i ostavio ga noću na snijegu), ali je bio uvjeren da nije kriv pa je iščekivao s velikom nadom pravomoćnu presudu. Dijeliti danonoćno ćeliju s nekim s kime nemaš baš ništa zajedničko i uz to te svojim ponašanjem iritira, vrlo je, vrlo teško. S ovom dvojicom „cimera“ nisam ostao ni u kakvoj vezi, ali jesam s kolegama koji su bili u zatvoru u isto vrijeme. S njima sam se povremeno viđao u prolazu kad smo odvođeni na saslušanje ili tijekom dnevnih šetnji. S jednim, koji je bio u susjednoj ćeliji, sam razmjenjivao poruke pa čak i knjige kroz prozor tijekom noći. Kad su nas uhvatili, dobio sam malo batina i ostao bez svoje vrlo duge kose. Naime, postupak prema meni bio je dosta korektan pa sam tako puna dva mjeseca nosio dugu kosu. Filip Vučak u studentskim danima. 8) Nakon koliko vremena ste izašli van iz zatvora i kojom igrom okolnosti se to dogodilo? Iz zatvora sam izišao nakon tri mjeseca jer je vjerojatno u međuvremenu donesena politička odluka da se kazneno progone samo studentski vođe kojim su imali predvodničku ulogu u štrajku. Oni su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Moja je sreća da sam bio zatvoren u Zagrebu a ne u Dalmaciji gdje se postupalo znatno oštrije prema „nositeljima kontrarevolucije“. 9) Gdje ste otišli i što ste napravili nakon izlaska? Izlazak na slobodu bio je najprije šok, ali na dobro se lako naviknuti. Sjećam se da sam iste večeri nakon izlaska iz zatvora sudjelovao na studentskoj misi u crkvi sv. Katarine i da sam čak čitao poslanicu. Bio je to doživljaj i za mene i za sve kolege koji nisu ni znali da sam toga jutra pušten iz zatvora. Sljedećih dana sam htio ostvariti sve o čemu sam maštao u zatvoru, od šetnji, druženja do uživanju u hrani o kojoj sam sanjao u zatvoru. 10) Kako ste se osjećali kada je sve bilo gotovo, tj. kako ste nastavili svakodnevni život i čime se bavite danas? Čovjek se vrlo brzo navikne na svakodnevnicu pa je tako bilo i sa mnom. Vratio sam se studiju i uspio nadoknaditi izgubljeno vrijeme. U početku sam se morao javljati svojim istražiteljima koji su uporno od mene htjeli izvući neke informacije, ali su na kraju odustali. Izgubio sam pravo na stanovanje u studentskom domu kao i studentski kredit koji sam do tada koristio. Međutim, nisam bio posebno progonjen osim što me svuda pratio moj „nacionalistički imidž“. Čak mi ni putovnica nekim čudom nije bila oduzeta pa sam kao student dosta putovao i radio u inozemstvu. U hrvatsku diplomaciju ušao sam 1992. Radio sam u veleposlanstvima u Parizu i Madridu, a danas sam hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. (razgovor vođen u svibnju 2014. godine) Author's note: Nadam se da ćete se prepoznati barem malo u strasti studenata toga doba, te (hopefully) uzeti nešto od ovoga sa sobom. Index studenta Filipa Vučka.

ČAŠICA RAZGOVORA: "Tko god ima ideju, sad je pravo vrijeme da pokuša" – Slaven Damjanović

ČAŠICA RAZGOVORA: "Tko god ima ideju, sad je pravo vrijeme da pokuša" – Slaven Damjanović

Svaki put uhvatim inspiraciju za priču u kasnim večernjim satima kad laptop nije uz mene, pa pišem bilješke po mobitelu. Ali kada je priča dobra kao ova, ništa ne predstavlja problem. Nakon Ante Širića i toliko pohvala za njegov trud i rad, pozitivno idemo dalje s pričama mladih studenata i njihovih poslova. Anto je krenuo iz podruma, a ovaj današnji startup u 10 kvadrata studentske sobe. Intervju koji ćete sada pročitati, jako je uspješna priča studenta splitskog FESB-a. Netko je izjavio kako je Slaven stvorio najboljeg prijatelja svakom poljoprivredniku. Taj najbolji prijatelj sustav je koji prati utjecaje vremenskih prilika na tlo, prati temperaturu, vlažnost i tlak zraka, te šalje informacije i obavijesti putem aplikacije. Zvuči kao dobar i pouzdan prijatelj na kojeg se uvijek možete osloniti, zar ne?! :) Student koji osvaja svako natjecanje na kojem se pojavi. Dečko koji nema klasično radno vrijeme. Apsolvent koji uvijek radi na novim idejama. Dalje o Slavenu neću puno pisati - pustit ću njemu da se predstavi, te da nam pobliže objasni što je zapravo eAgrar, na koji način funkcionira i tko ga sve može koristiti, ali i što novo sprema za tržište. Moram spomenuti kako je dobra strana pisanja ovih članaka upoznavanje novih lica, širenje znanja o načinu poslovanja mladih ljudi, pružanje informacija i uz to - motivacija za sve one studente koji se misle je li pravo vrijeme da se upuste u biznis ili ne. Dečko o kojem ćete sada čitati, rado se upušta u nove avanture. Dovoljno je bilo da samo ukucam njegovo ime na internetu i vidim koliko je zapravo uspješan i nagrađivan u svemu što radi. Postoji puno članaka o njemu, te poručujem svima onima koji još nisu pročitali nijedan - da nastave čitati ovaj članak i zajedno sa mnom, upoznaju osnivača eAgrara – Slavena Damjanovića. 1. Dragi Slavene, za početak nam se predstavi :) Zovem se Slaven Damjanović, apsolvent sam na studiju elektrotehnike na FESB-u u Splitu i imam 24 godine. Već 3 godine radim na vlastitim projektima, a najpoznatiji je upravo eAgrar. Sebe bih opisao kao znatiželjnu i optimističnu osobu, a drugi me opisuju kao radoholičara. Hobi mi je pejzažna fotografija, a dobitnik sam i dvije rektorove nagrade. 2. Kako se, uz sve obaveze na fakultetu, uspiješ baviti svim projektima, razvijati vlastiti posao i proizvod?

S ovim „izvannastavnim“ aktivnostima se bavim već 3 godine, i nije bilo jednostavno uklopiti sve obaveze. Dan je prekratak za sve, ali je bitno posložiti prioritete, pa je nakon toga lakše odrediti što sve stane u 24 sata. Tako sam svoj hobi fotografiju nažalost potisnuo u drugi plan, kao i mnoga druženja, da bih se stizao baviti realizacijom ideja. 3. Što je zapravo eAgrar, što je njegov primarni zadatak i tko ga sve može koristiti? eAgrar je sustav koji omogućuje praćenje stanja poljoprivrednih usjeva. Jedan dio su IoT uređaji (meteo postaje) koje skupljaju podatke s polja o temperaturi i vlažnosti zraka, količini padalina, vlažnosti tla i ostalim parametrima. Drugi dio čini web aplikacija koja obrađuje sve podatke i prikazuje ih poljoprivrednicima. Aplikacija nakon obrade poljoprivrednicima daje informaciju o mogućoj pojavi bolesti, potrebi za navodnjavanjem ili opasnosti od mraza. Na taj način mogu pravovremeno planirati aktivnosti u polju, te smanjiti troškove i štete. 4. Kako to pa si se odlučio za realizaciju ovog projekta; od kud ideja za ovako nešto? Od samih početaka mi nije bio cilj baviti se isključivo eAgrarom, nego kroz praktične projekte steći neka iskustva i znanja. U međuvremenu se otvorilo jedno studentsko natjecanje iz elektrotehnike na koje sam se prijavio s kolegama, a kako je tema bila poljoprivreda, tako je i nastao eAgrar. Samu ideju sam dobio jer sam se već tada bavio senzorskim uređajima, a imao sam obiteljsko iskustvo rada oko poljoprivrede jer mi je otac agronom i vidio sam potencijal u poljoprivredi koja je još uvijek staromodna. 5. Koje su prednosti ovog sustava? Korištenjem eAgrara poljoprivrednici u svakom trenutku mogu znati stanje njihovih usjeva, gdje god se nalazili. Uz pomoć informacija i savjeta mogu pravovremeno planirati sve aktivnosti, smanjiti upotrebu kemijskih sredstava i vode za navodnjavanje. Poljoprivredna proizvodnja korištenjem eAgrar sustava dobiva novu dimenziju - moderniju, temeljenu na znanju, a ne samo iskustvu. 6. Koliko je trajala sama izrada završnog sustava i kakve su povratne informacije korisnika? Dvije godine rada su dovele do oblika sustava kakav je sada. Korisnici su zadovoljni ovakvim rješenjem jer im daje dodatne informacije. Posebno u današnje vrijeme kada svi koriste pametne mobitele, svima je jako zanimljivo imati dodatne informacije o onomu od čega žive. Nažalost, u Hrvatskoj je potrebno dodatno educiranje poljoprivrednika o mogućnostima novih tehnologija. Tehnologije u poljoprivredi više nisu daleke, nedostupne i skupe kao nekada, a mi se trudimo to promijeniti u očima drugih. 7. eAgrar je nagrađivan puno puta. Možeš li nam reći koje ste nagrade osvojili od samog početka pa sve do sada? Sudjelovali smo na 10-ak natjecanja, a gotovo na svakom smo se popeli na postolje. Izdvojio bih StUP! natjecanje, Get in the Ring, Betapitch Mostar i Sarajevo Unlimited. Lijepo je dobiti nagrade na svim natjecanjima, ali prava vrijednost svih natjecanja je upoznavanje ljudi, razmjena kontakata i iskustava. To je ono što može donijeti pravu nagradu kasnije kroz suradnje, partnerstva i mentoriranje. Zato bih svima preporučio da sudjeluju na natjecanjima, jer će im donijeti puno pozitivnih stvari. 8. Što vam je bio izvor financiranja prije nego ste osvojili prvu veću novčanu nagradu? Financiranje u razvoju hardverskih uređaja je često problem jer je potrebno puno alata i materijala za razvoj i izradu. Prije prve nagrade uložena su vlastita sredstva, ali kako bi se smanjili troškovi, „žicao“ sam druge za pomoć, da mi posude neke stvari i slično. Dio sredstava je dobiven kroz studentske projekte financirane od strane Sveučilišta u Splitu i Studentskog zbora Sveučilišta na čemu smo im jako zahvalni. 9. Nedavno si predstavio novi proizvod pod nazivom GLAMOS. O čemu se točno radi? Kroz razvoj eAgrara stvorila se potreba za alatima koji bi olakšali postavljanje eAgrar senzorskih uređaja, kao i testiranje kvalitete mreže za komunikaciju. Rezultat toga je GLAMOS, trenutno najnapredniji sustav za testiranje LoRaWAN mreža na svijetu (LoRaWAN je mreža za komuniciranje uređaja, slično kao WiFi ili Bluetooth, nap.a.). Sve veći razvoj uređaja koji su povezani na Internet – Internet of Things zahtjeva nove i naprednije alate koji mogu ubrzati i pospješiti korištenje takvih sustava, a GLAMOS se idealno uklapa u to. 10. Što je s potporom Europske unije za mlade poduzetnike, jeste li se prijavljivali za neki od natječaja? Natječaji EU najčešće zahtijevaju vlastita sredstva za provedbu projekta, što je problem ako se ne ostvaruju velike zarade na početku i nemaju se početna investicija. Zbog toga je to problem svakom poduzetniku početniku. 11. Većina tvojih kolega i prijatelja, kao i mnogih drugih studenata ni ne razumije koliko volje, truda i vremena treba za smisliti, stvoriti i na koncu biti uspješan u svom poslu. Smatraš li da je studentsko razdoblje najbolje vrijeme za početke i rizike, ili je bolje pričekati diplomu u rukama? Usudio bih se reći da je smisliti ideju za nešto jako mali djelić svega. Smisliti ideju je jako bitno, jer od toga sve počinje, ali rad na nečemu je ono što donosi rezultate. Definitivno smatram da su studentski dani idealno vrijeme za pokušati nešto novo, nešto svoje, za pokušati ostvariti svoje ideje. Studenti imaju najmanji rizik za nešto izgubiti ako sve ne bude išlo prema planu. Kada imate diplomu, tada su i osobne potrebe i očekivanja veća, a onda je to teško uskladiti s nečim novim. Što god počnete, nužno je uložiti nekoliko godina rada i truda da bi se došlo do nekih ozbiljnijih rezultata. Uvijek je lakše zaposliti se negdje jer je stres manji, a zarada u početku veća (točnije tamo zarada postoji), ali sve ima svoje prednosti. Kad kao student pokreneš nešto svoje, prihvati da dok prijatelji izlaze i zabavljaju se, ti moraš popunjavati Excel tablice, programirati, komunicirati s dobavljačima i slično. Nije lijepo ni sjesti s nekim na kavu, nakon dugog dogovaranja, i onda razmišljati što si za to vrijeme sve trebao ili mogao obaviti. Ti dijelovi često nisu lijepi. S druge strane, svaki i najmanji uspjeh stvara zadovoljstvo, a iskustvo i znanje se gomilaju svakodnevno. Od pisanja dokumentacije, projekata, vođenja financija, vođenja tima ljudi, razvoja u području koje vam je struka, ali i onom koje nije, i mnoge druge stvari. Kada se podvuče crta na kraju studija, u prednosti ste pred ostalim kolegama s praktičnim iskustvom i znanjem, a samim tim i za zapošljavanje. Sam uspjeh nisam spominjao jer je on individualan. Osobno svoj uspjeh tek nazirem, ali još je puno rada i truda do njega. :) 12. Što je tvoja misao vodilja u cijelom ovom procesu stvaranja? Ono čim se vodim je da ono u što ulažem energiju mora imati neku svrhu. Ono što napravim, razvijem ili proizvedem, da daje neku dodatnu vrijednost onom tko će to koristiti. Tako vjerujem da moj rad neće biti uzaludan. 13. Što ti je zapravo bilo najteže? Najteže je započeti. Kada sam počeo sve je bilo novo i nepoznato, i trebala je čvrsta volja da u trenucima kada se zapitaš „što mi je ovo trebalo“ ostaneš pri tome da radiš ispravnu stvar i da će to vrijediti. To isto pitanje sebi postavljaš još puno puta kasnije, nekad i nekoliko puta u danu, dok drugi odmaraju, gledaju film i izlaze. Unatoč tome, smatram da na kraju dana sve opet dođe na svoje i sjetiš se ciljeva za koje si radio. 14. Roditelji su ti najveća psihološka podrška, a što je sa stručnom pomoći? Jesi li je imao ili si sve obavljao sam? Da, obitelj je od početka podrška, ali imati pomoć sa strane je jako bitno. Bitno je jer nekad sami sebe zavaravamo oko nekih stvari ili mislimo da idemo u dobrom smjeru, a ne idemo. Imao sam pomoć profesora Tonija Perkovića i Marija Čaglja koji su me uveli u svijet tehnologije; prošao kroz neke startup inkubatore, a nakon toga imao sam i pomoć ljudi koji imaju vlastite startupe. Bitno je razgovarati s ljudima, dijeliti svoje ideje, jer tako ćete brže čuti mišljenje o onom što radite loše. Što brže to saznate, brže ćete popraviti smjer kojim se krećete - na pravu stranu. Rad s ljudima je ključan. 15. Postoji li netko za koga možeš reći da je tvoj uzor? Životni uzor su mi roditelji, jer su me između ostalog odgojili da se trebam potruditi za neke stvari i da se usudim pokušati. A što se tiče poslovnog svijeta, tu su mi uzor sve tvrtke koje su uspjele iz nule razviti nešto, zaposliti neke ljude i živjeti od toga, posebno iz Hrvatske. To je puno teže nego se na prvu čini. 16. Je li eAgrar nadmašio očekivanja? Kada sam krenuo u razvoj eAgrara, nisam očekivao da ću imati ovakav put. Bilo je tu puno lijepih trenutaka, nagrada koje su davale potvrdu da se rad isplati i iskustva koje bih negdje drugdje stjecao možda i desetak godina. A u konačnici to je rezultiralo nekim alatom koji može pomoći poljoprivrednicima i olakšati im život. Mogu reći da je jako puno nadmašio očekivanja. :) Sada sam dio tog iskustva pretočio u GLAMOS i nadam se da će i on nadmašiti očekivanja - već sada su povratne informacije bolje od očekivanih. 17. Što bi poručio mladima koji imaju mnoge planove, ali još nisu krenuli u realizaciju istih? Nedavno sam pročitao citat da je ideja multiplikator realizacije. Možete imati odličnu ideju, ali ako je realizacija mala ili je nema, to ništa ne vrijedi. S druge strane ako postoji veliki rad, trud i realizacija nečega, odličan rezultat ne može izostati. Tako da - tko god ima ideju, sad je pravo vrijeme da pokuša. Za 6 ili 12 mjeseci sigurno će ti biti drago. Ako to ne učiniš, sigurno će ti biti žao i pitat ćeš se što bi bilo, kad bi bilo. Kad pitate većinu starijih kolega, potvrdit će vam da im je žao što i oni nisu nešto pokušali ranije. Usudi se, vjeruj i radi. #poduzetnistvomladih #eAgrar #GLAMOS #IoT #casicarazgovora3

ČAŠICA RAZGOVORA: 
„Počela sam zarađivati sa svojih 14 godina“ - Sara Filipa Delić

ČAŠICA RAZGOVORA:
„Počela sam zarađivati sa svojih 14 godina“ - Sara Filipa Delić

Često razmišljam o našim životima prije karantene, jednostavnim i malim užicima koje smo uzimali zdravo za gotovo. S dolaskom nove godine, mnogi su očekivali promjene u svojim životima, ali nitko nije očekivao da će 2020. godina donijeti baš ovakve promjene. Bilo je tu puno boli, bijesa, slomljenih srca i osjećaja praznine. Kada se događaju loše stvari oko nas, nemamo želju za pisanjem, čitanjem ili objavljivanjem bilo čega. Na trenutke dok ovo pišem sve se čini tako malo i nevažno, ali to ne bi trebalo biti tako jer ova godina je bila detaljna u tome da nas nauči kako uživati i kako cijeniti male svakodnevne stvari. U ovoj neobičnoj godini, uz sve što ne bi ponovili, zasigurno postoje trenuci koji vam svima izmame osmijeh na lice i kojih se rado prisjećate. Zastala sam i sjetila se jednog takvog trenutka. To je jedna pozitivna priča koja slijedi u nastavku i koja će svima dobro doći u moru loših vijesti. Novo poglavlje studentskog portala rezervirano je za predstavljanje životnih priča mladih, inovativnih, uspješnih i prije svega pozitivnih ljudi koji su uz sav trud, ustrajnost i odricanje dijela klasičnog studentskog života, išli prema ostvarenju svojih snova i koji se i dalje bore za svoje ciljeve i ne prestaju sanjati da mogu ostvariti sve što požele. Cilj ovog, kao i svakog narednog intervjua je potaknuti mlade da budu poduzetni i da ne odustaju od svojih snova, koliko god se činilo teško na početku. Ponekad je uistinu teško uskladiti sve obaveze, one na fakultetu i one izvan njega, ali upravo svi ovi mladi ljudi iz mojih intervjua dokaz su kako je ustrajnost i želja za nečim, pravi ključ uspjeha. Ovo je neobična i nesvakidašnja djevojka koja je sa svojim fotoaparatom krenula u avanturu života. Glavni i odgovorni krivac za mnoge događaje na Savi, razne studentske projekte i uspomene koje su zabilježene jednim njenim klikom. Prvi neuspješni projekt bio joj je samo veća motivacija za dalje. Nakon studija u Zagrebu, spakirala je svoje kofere i vratila se u svoj rodni grad Knin u nadi da će pomoći svom gradu iz kojeg se sve više mladih iseljava i pružiti podršku tinejdžerima da krenu na pravi put. Dragi čitatelji. Upoznajte Saru Filipu. 1. Draga Sara Filipa, predstavi se za sve one koji te ne znaju. Pozdrav svima! Moje ime je Sara Filipa Delić i prvostupnica sam snimanja. Prošle godine završila sam preddiplomski studij snimanja i fotografije na Akademiji dramske umjetnosti, što je samo nastavak moje velike ljubavi prema fotografiji. Inače sam vedra i komunikativna osoba koja većinu svog vremena živi u mašti, jer uvijek si ponavljam - barem je ona besplatna i nitko mi je ne može oduzeti haha. Šalu na stranu, kada se trebam predstaviti ljudima, zapnem pri odgovoru. Teško mi je iznijeti realnu sliku sebe, ali život u mašti prepisala bih svojoj tvrdoglavošću, upornošću i nekom ljepšem viđenju života kojeg živim. 2. Tijekom studentskih dana bila si poprilično aktivna u raznim područjima. Otkrij nam kako si uspijevala sve stići? Što je bila tvoja motivacija tada? Manjkom sna, haha! Još za vrijeme srednjoškolskih dana, doktori su me upozoravali da moram izbaciti nešto iz svog rasporeda, ali ja sam jednostavno funkcionirala samo onda kada je raspored natrpan, kada imam toliko toga za raditi. Naravno da sam znala uzeti vrijeme za odmor, ali onda kada bi drugi spavali, ja bih radila. Željela sam sve sama sebi financirati, od života do opreme i znala sam da vrijeme kao takvo, nije uzalud iskorišteno. Svaki slobodni trenutak koristila sam za rad za druge jer me to uvijek činilo bogatom za nova iskustva i jednostavno sam uživala raditi sve što volim. Motivacija mi je bila to što sam na kraju dana uvijek znala da radim ono što volim i da u svemu tome imam mir. 3. Kada si se po prvi upoznala s fotografijom i kako se zapravo rodila ljubav prema tom poslu? Moj otac kaže kako sam oduvijek bila iza kamere, ali s 14 godina je zapravo bio moj prvi susret sa DSLR fotoaparatom, odnosno nekom ‘profesionalnijom’ verzijom. Moj cilj nije bio ostvariti se kao fotograf nego uštedjeti dovoljno novaca za fotoaparat s kojim bih kasnije mogla pomoći ‘djeci ratnicima’ na afričkom području. Tako je i bilo. Nakon prve zarade od pranja prozora na benzinskoj postaji, uštedjela sam i kupila svoj prvi fotoaparat, koji je do dan danas ostao sredstvo mog izražavanja, ali i koji me doveo do svih slojeva društva. Ljubav je počela toga dana, a traje još uvijek. 4. Po čemu su tvoje fotografije prepoznatljive? Postoji li nešto što je zajedničko svima u tom području? Iskreno, ne mogu reći da su moje fotografije po nečemu prepoznatljive, ali ono čemu težim je da kroz svaku od njih prikažem barem djelić osobnosti osobe koju fotografiram, ukoliko je riječ o portretima. Za mene fotografija nije samo klik na fotoaparatu, nego upoznavanje tih ljudi, upijanje priča i prenošenje istih kroz kadar. 5. Jedno direktno pitanje; isplati li se biti fotograf, ima li zarade u tom području, uzimajući u obzir svu konkurenciju? Mislim da je ovo pitanje individualno i da ne mogu odgovoriti u ime svih. Osobno smatram da se isplati odabrati raditi ono što voliš, jer samo tada ćeš pružati svoj maksimum što će na kraju krajeva rezultirati i materijalnom zaradom. Za mene je to posao fotografa i nikada zapravo ne znam kolika su mi primanja, ona ovise od projekta do projekta, od mjeseca do mjeseca. 6. Smatraš li za sebe da si dovoljno dobra u svom poslu i da imaš ono nešto po čemu ćeš se istaknuti u današnjoj masi istih? Ne želim da zvuči kao klišej, ali nikada se nisam smatrala dovoljno dobrom, što me nikada nije zaustavilo. Bilo je trenutaka kada je teško nastaviti jer je toliko onih koji su bolji, ali kada bih se držala toga, nitko od nas ne bi ni radio. Uvijek ima nekog tko je bolji, ali ono što se ja trudim zadržati kroz svoj posao je moja osobnost. Ljudima dati do znanja da oni nisu moji klijenti, nego da kada stanem iza fotoaparata budem osoba od povjerenja prije svega. Vjerujem da je u ovom poslu jako važno biti iskren prema ljudima, a to može potvrditi činjenica da se tijekom školovanja ni u jednom trenutku nisam reklamirala nego je svaki moj posao bio usmena preporuka, na čemu sam beskrajno zahvalna 7. Gdje danas pronalaziš motivaciju za sve što radiš? Imaš li podršku svoje obitelji i prijatelja? Moja majka je najveći motivator za rad, čak i kada nema prostora za to, haha. Imam punu podršku svoje obitelji i bliskih osoba koji me okružuju, a moja motivacija je od samog početka ostala ista - da u svemu što radim, proslavim Boga. Često zbog istog tog razloga se odlučim na iskorak vjere koji ljudima u tom trenutku ne izgleda kao normalan potez i teško im je biti podrška, ali su naviknuli na moj ‘ludi’ život te su odlučili nasmijati se i biti tu, čak i kada izgleda nemoguće. 8. Kada si ti, kao jedna jako mlada osoba, znala da je sad pravo vrijeme da kreneš u poduzetničkom pravcu? Počela sam zarađivati sa svojih 14 godina. Tada je bilo riječ o jako malim novcima, ali već za vrijeme studentskih dana bili su u pitanju puno ozbiljniji poslovi i projekti. Znajući da se u tom poslu mogu ostvariti kao profesionalna osoba te da je to nakon fakultetskog obrazovanja prešlo iz amaterske na puno veću razinu, odlučila sam se na korak više. Odnosno, na pokretanje vlastitog biznisa. Prošlo je godinu dana u samom procesu pokretanja između zadnje godine fakulteta i obrta jer mi je trebalo vremena da sagledam situaciju, da se uputim u sve informacije i pripremim s tehničke strane. 9. Možeš li nam reći nešto više o otvaranju obrta i postajanjem sam svoj šef; što je sve bilo potrebno kako bi registrirala svoj obrt? Registriranje obrta kao takvog, ne zahtijeva puno procedure. Bilo je potrebno prijaviti se na mirovinsko, izabrati knjigovođu zbog lakšeg pristupa svemu, otvoriti bankovni žiro račun, izraditi pečat te potpisati bjanko zadužnicu za poticaje od države. S tehničke strane to bi bilo to, ali s druge strane za otvaranje obrta svakako mislim da je dobro imati radnog iskustva u tom području te unaprijed dogovorene suradnje zbog olakšanog početka rada. S obzirom na to da sam djelovala na tom području dugi niz godina, otvaranje obrta bio je samo profesionalni nastavak u tom svijetu. 10. Kako to pa si se odlučila za otvaranje obrta baš u ovo vrijeme gospodarske i ekonomske „korona“ krize? Jedan od gore spomenutih iskoraka vjere je upravo otvaranja obrta. Bio je to naravno naizgled lud iskorak, ali znala sam da to želim i da imam potpuni mir, što je bilo dovoljno. Istina je da je svaki početak težak i da su potrebni mjeseci ulaganja, riskiranja, ali kako sam već rekla - kada radiš ono što voliš, dat ćeš svoj maksimum. Upravo ka tome i težim i nadam se boljoj poslovnoj godini nego što je to bila u 2020. 11. Koji su troškovi i vremenski period otvaranja obrta? Troškovi su jako mali za otvoriti obrt na papiru, ali ulaganja u isto su puno veća te zavise od profesije do profesije. Vremenski period je pak oko dvadesetak dana ukoliko se koriste poticaji, a sama registracija obrta traje do dva dana. 12. Imaš li mogućnost korištenja poticaja i jesi li razmišljala hoćeš li se prijaviti na neki natječaj za svoje poslovanje ili nabavu opreme koja ti nedostaje? Za mlade poduzetnike, poticaj je bio prvi korak ka otvaranju obrta. Potporu poticaja sam ostvarila preko EU fondova, ali ne i direktno od države.
Kako bi ostvarila pravo na te iste poticaje, bilo je potrebno napisati dobar poslovni plan (koji sam napisala sama, uz pomoć prijateljice), opisati očekivane prihode u narednoj godini, napisati troškovnik opreme (uz koji je najbolje priložiti odmah i ponudu proizvođača) i sl.
Potrebno je zapravo dokazati da je tvoja poslovna ideja vrijedna ostvarivanja prava na isto. Potrebno je uložiti trud, ali da je teško - nije. Samo treba biti uporan i ne odustati čak i ako te odbiju. Uvijek imaš pravo na žalbu, koju sam i sama iskoristila!
Još bih željela bih dodati kako danas nije teško doći do bilo kakvih informacija. Sve je dostupno putem interneta, a za mlade poduzetnike postoji Facebook grupa gdje ljudi rado odgovaraju na sve upite! 13. Smatraš li da si dovoljno promislila koju razinu rizika sa sobom nosi otvaranje vlastitog posla i jesi li uistinu spremna nositi se sa svim što će ti se naći na putu. Odluka o otvaranju obrta svakako nije došla preko noći. Oduvijek sam znala da želim raditi za sebe i samo je bilo pitanje vremena kada će se to i ostvariti. Sukladno tome, spremna sam nositi se sa svime što mi se nađe na putu. 14. Za kraj, koji su tvoji budući planovi i što bi poručila mladima koji razmišljaju o otvaranju vlastitog biznisa? Planove kao takve, nikada nemam. Ali želje su uvijek tu. Jedna od njih je ujedno i uvjet zbog obrta, da ostanem u Kninu naredne dvije godine. Za dalje ne znam što će biti, ali dok sam tu, želim djelovati u radu s tinejdžerima, ali i okrenuti se umjetničkom stvaralaštvu koje sam potpuno zanemarila posljednjih pet godina. Moj cilj je ostati nasmijanog lica te isti taj osmijeh prenijeti drugima, bez obzira kakve okolnosti nas dočekaju ove godine. Mladima bih preporučila da prije svega budu ono što jesu i žive ono za što su stvoreni, za što su pozvani. Možda će ekonomska kriza utjecati na vaš odabir pri fakultetu, pri poslu, ali ako je suprotna od onog što je namijenjeno baš vama, na duge staze neće rezultirati zadovoljnim životom. Ukoliko se dvoumite oko pokretanju vlastitog biznisa za koji ste sigurni da volite - odvažite se! Pravo vrijeme ćete pak, znati samo vi, ovisno s koje strane gledate situaciju. Svakako, puno sreće svima! Sara Filipa Weddings - Instagram profil https://instagram.com/sarafilipa_weddings?igshid=1ayb19zmwghvg #poduzetništvomladih #eupoticaji #obrt #fotografija #čašicarazgovora

ČAŠICA RAZGOVORA - "Budite spremni na to da zapravo ne znate ništa.." - Mario Mrkša

ČAŠICA RAZGOVORA - "Budite spremni na to da zapravo ne znate ništa.." - Mario Mrkša

Oduvijek sam bila aktivnog duha, osoba koja je stalno u pokretu, spremna na nove izazove i avanture. Oduvijek me privlačila ideja i mogućnost življenja negdje drugdje, makar na neki kraći period. Uživam upoznavajući nove ljude, gradove i kulture u istima. Nakon treće godine studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, odlučila sam izaći iz svakodnevne rutine ljeta i provesti ga malo drugačije. Prijavila sam se na ljetnu školu u Lisabonu. Fakultet koji sam pohađala bio je ISCTE – Lisbon University Institute. Ljubav između Lisabona i mene rodila se na prvi pogled! Ali… moje oduševljenje Portugalom ostavit ću za neki od sljedećih članaka. Nakon ispunjene papirologije vezane za faks, prvo pitanje bilo je.. a što sa smještajem? Na moju sreću, ispostavilo se da je ISCTE svojim polaznicima organizirao domove i privatne stanove, pa se za to nisam trebala brinuti. Ali, što je s onim studentima, kojima fakultet na koji odlaze, ne nudi opciju pomoći traženja smještaja? Jedan takav primjer je i moj brat, koji je išao na razmjenu na Kanarske otoke. Neću lagati kad kažem da je mjesecima, zajedno s ekipom, tražio smještaj na Las Palmasu. Pronaći nekoga tko će na turističkoj lokaciji, na svega par mjeseci, iznajmiti stan erasmusovcima – skoro pa nemoguće. Nakon mjeseci potrage, slanja mailova i pregledavanja slika, muci je došao kraj. Pronašli su svoj smještaj. Kako studenti koji dolaze u Hrvatsku ne bi imali ovako izazovan i frustrirajući proces pronalaska smještaja, student Mario, koji je i sam to prošao na razmjenama u Madridu i Singapuru, odlučio je studentima olakšati posao. Pokrenuo je vlastitu agenciju „grabAhome“ koja je postala pravi hit među stranim studentima. Njegova agencija ne samo da je pomogla studentima koji dolaze na studentsku razmjenu, nego i najmodavcima koji svoje stanove žele iznajmiti na neki kraći period. Član Hrvatske akademske zajednice, bivši student Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, te budući magistar poslovne škole Nova Business School u Portugalu, današnji je glavni lik čašice razgovora. Upoznajmo Maria Mrkšu! :) 1. Dragi Mario, za početak nam se ukratko predstavi! :) Pozdrav svima! Ja sam Mario Mrkša, imam 25 godina i osnivač sam tvrtke grabAhome. Također sam prvostupnik ekonomije na ZŠEM-u, a uskoro i magistar na NOVA SBE u Lisabonu. Volim sportove, glazbu, putovanja i jako sam kompetitivan što uredno pokazujem na večerima društvenih igara s prijateljima. 2. Što je to grabAhome i možeš li nam ukratko objasniti postupak pronalaska, rezervacije i useljenja? grabAhome je online platforma (marketplace) za rezervaciju smještaja na 30+ dana. Sami proces rezervacije funkcionira na sličan način kao platforme za turistički najam smještaja (airbnb, booking.com), ali naši primarni klijenti nisu turisti već stranci koji traže privremeni dom u Hrvatskoj. Naši su klijenti izbirljiviji pri odabiru smještaja jer ga biraju na period od nekoliko mjeseci ili dulje. Zato mi osobno provjeravamo nekretnine, te radimo profesionalne fotografije, video ture i 360° video kako bi potencijalni najmoprimac dobio najbolji dojam stana. Također nudimo garanciju za svaku rezervaciju, online potpisivanje ugovora te korisničku podršku koja će odgovoriti na svako pitanje od toga kakvi su troškovi u određenom gradu do gdje otputovati za vikend. Zapravo naši klijenti dobivaju „concierge“ uslugu i kao takvi smo jedinstveni na tržištu. 3. Kako si uopće pokrenuo cijelu ovu, sada već uspješnu, priču? Od kud ideja i potreba za otvaranjem jedne ovakve agencije u Hrvatskoj? Do ideje sam došao kada sam otišao na razmjenu u Madrid prije 5 godina. Kada sam bio primljen, nisam imao nikakve ideje kako ću pronaći smještaj u drugoj državi čiji jezik ne poznajem. Tada sam se susreo s raznim agencijama i platformama koje su bile specijalizirane za strance koji traže smještaj na tzv. srednji rok ili drugim riječima do godinu dana. Tada su neke platforme već postojale nekoliko godina, a do danas su dobile investicije od 50tak mil eura. Vrativši se u Hrvatsku, primjetio sam kako tako nešto u našoj regiji uopće ne postoji, te sam se pitao zašto. Kad sam čuo činjenicu da države zapadne Europe imaju i po 50 puta više stranih studenata, bilo mi je odmah jasno zašto se svi natječu na tim tržištima a još nitko kod nas. No, znao sam da će vremenom takva platforma doći i na naše tržište pa sam pomislio, zašto ne ja? 4. Kako si, nakon ideje, krenuo u realizaciju ovog projekta? Kad sam prvi put otkrio za problem u našoj regiji, bio sam još neiskusan. Nisam znao kako tu ideju pretvoriti u stvarnost. Tako sam u realizaciju ideje krenuo tek krajem 2018. godine. Otvorio sam obrt i napravio prototip stranice (MVP), našao prve najmodavce u Zagrebu koji su bili spremni sa mnom surađivati i s njima skupio 31 oglas, koji su tada bili vidljivi toj stranici. Korisniku je stranica izgledala solidno, ali je u pozadini bilo jako puno manualnog rada pa sam većinu vremena gubio na administrativnim i tehničkim poslovima. Srećom pa je tržište pokazalo potrebu za takvom platformom, te sam u svom prvom semestru imao 27 uspješnih rezervacija. 5. Što ti je zapravo bilo najteže i jesi li se bojao neuspjeha? Teško mi je reći jer mogu priznati da sam u ove dvije godine prošao svašta, ali mogu reći da je najteži period nakon što sam upisao master u Portugalu pola godine nakon što sam otvorio obrt, gdje sam pokušavao studirati i voditi projekt. Čak sam u glavi nekoliko puta mislio da sam odustao od projekta, te sam već počeo razmišljati o drugim idejama, ali uvijek bih se nakon par dana vraćao njoj. Srećom pa sam ipak ostao ustrajan (uz pomoć obitelji i prijatelja) i ostao vjeran svome projektu. 6. Jesu li studenti jedini fokus, ili su cilj i drugi klijenti? Oni su i dalje primarno tržište, ali razvijamo našu platformu za bilo koga tko traži svoj novi privremeni dom u novom gradu/državi. Trenutno su nam korisnici ponajviše stranci, ali u bližoj budućnosti se planiramo promovirati i našim ljudima jer smo već do sad imali nekoliko rezervacija od Hrvata. Osim studenata, također se fokusiramo na digitalne nomade, poslovnjake i ambasadore. 7. Nudite li smještaj samo u Zagrebu ili i u nekim drugim gradovima u Hrvatskoj? Zagreb je naše sjedište i tu se približavamo brojki od 200 oglasa, ali smo se počeli širiti i na ostatak Hrvatske gdje imamo trenutno oko 50 smještaja. Plan je do kraja godine imati 1.000 oglasa. 8. Kakve su bile povratne informacije korisnika? Izrazito pozitivne. Mogu se pohvaliti da smo u stotinjak uspješnih rezervacija do sad imali samo nekolicinu pritužbi koju smo s korisničkom podrškom uspjeli razriješiti situaciju. Moram naglasiti kako veće platforme često ne rješavaju problem „malog čovjeka“, no naš primarni fokus je zadovoljiti klijenta i biti podrška najmodavcu i najmoprimcu za vrijeme cijelog razdoblja najma. 9. Obzirom na epidemiološke mjere i cijelu korona – situaciju, kakvo je stanje s dolaskom stranih studenata u Hrvatsku ove godine? Jesu li neki studenti tražili smještaj ove akademske godine preko tvoje agencije? Promet je svakako ugrožen, a iako nema službenih podataka, broj studenata je sigurno pao za barem 50%. Pretpostavljam da veliki dio tog pada predstavljaju studenti koji su odgodili studentsku razmjenu na idući semestar kada se očekuje da će epidemiološke mjere biti blaže i sloboda kretanja biti veća. Naravno, i ovaj proljetni semestar smo imali rezervacija što je bilo dovoljno da se pokriju svi troškovi firme, a očekujemo veliko povećanje u prometu nakon ljeta. 10. Što je bio tvoj izvor financiranja na samom početku? Osobna ušteđevina i potpora za samozapošljavanje od HZZ-a je bio prvotni izvor financiranja. Nakon otvaranja obrta i firme u siječnju 2021, financirao sam se samo od prethodne zarade, a sada je u planu dobiti financiranje od strane FFF-a. 11. Osnovao si d.o.o. Koja je procedura za osnivanje, koliko su troškovi i koja je sve dokumentacija potrebna? Ja sam imao pozitivno iskustvo s otvaranjem firme u siječnju ove godine. Svakako je pomogla činjenica da mi je računovotkinja rekla da se firma može otvoriti online, što je efikasnije i jeftinije. Troškovi su bili ispod 1.000 HRK a dokumentacija nije bila preopširna. Jedina zamjerka je to što se mora fizički otići u FINA-u jednom ili dvaput što bi se također moglo obaviti online. 12. Nakon papirologije… što dalje očekivati? :) Troškove :). D.o.o. je skuplji od obrta (iako ne previše) ali sam ga morao otvoriti zbog razvoja startupa koji više nije mogao djelovati samo kao obrt. Svakako na početku savjetujem studentima da prvo istraže tržište prije otvaranja obrta ili firme. Za početak, većini poduzetnika će obrt biti dovoljan, a kasnije se lagano otvori j.d.o.o. ili d.o.o. 13. Krenuo si sam, a sada već imaš tim. Kada si shvatio da ti je potrebno pojačanje? Kada sam tek krenuo, mislio sam da mogu sve sam. To je bilo izrazito naivno mišljenje za osobu koja je 4 godine studirala upravo ekonomiju i management. To samo govori činjenicu kako te niti jedan fakultet neće dovoljno pripremiti za pravi svijet. Nakon nekoliko mjeseci napornog rada sam shvatio da ću morati prvom prilikom nekoga naći ako želim da projekt uspije. No, kako sam se na kraju ipak odlučio upisati master, i dalje sam sam gurao startup koji je u tom periodu stagnirao. Općenito savjetujem da prva stvar na pameti svake osobe koja se želi okušati u poduzetništvu, je pronaći pravi tim. Ponekad će osoba morati sama krenuti, ali bez pravog tima projekt će brzo propasti. 14. Gdje si trenutno, što radiš i imaš li neke nove stvari u planu? Trenutno vodim tim od 7 ljudi. Budući da se interno i eksterno firma svaki mjesec mijenja, moj zadatak je napraviti najbolju strukturu koja se neće srušiti s novim promjenama. Nove ideje moj tim i ja imamo praktički svaki dan, ali je na meni odlučiti koje ideje imaju smisla, a koje bi nas odvele u propast. 15. Kako izgleda tvoj tipični radni dan? U mom tipičnom radnom danu budim se oko 6:30 i nakon što se spremim, pojedem doručak i prošetam psa, krećem raditi. Ponekad radimo u uredu u centru, ponekad od doma, a ponekad svi kod mene dođu raditi. Teško mi je reći što točno radim jer se to svaki dan mijenja i još uvijek radim i stvari koje u velikoj firmi direktor nebi nikada radio. Radni dan mi najčešće završi oko 19 sati, a često i vikende tretiram kao radne dane. 16. Za kraj, poučen vlastitim iskustvom, što bi poručio studentima koji su na korak od pokretanja vlastitog posla? Budite spremni na to da zapravo ne znate ništa i to je normalna stvar. Na početku uložite što manji trud i novac da biste testirali svoju ideju tj. napravite MVP. Pitajte što više ljudi za savjete. Jednom kada razradite ideju i uložite određeni napor, nemojte se bojati pričati o vašoj ideji drugim ljudima. Ljudi moraju za vas čuti jer će vam prvi kupci najvjerojatnije biti na preporuku. Uložite puno vremena u servisiranju svojih prvih klijenata jer ćete tako najbolje istražiti potrebe tržišta i samih kupaca. Ne očekujte zaradu u prvoj godini, a ako ju uspijete dobiti, uložite ga dalje u svoj startup. Iskoristite poticaje koje vam država daje. Postoji jako velika vjerojatnost da vaš prvi startup neće uspjeti ali gledajte na njega kao ogromno dobiveno iskustvo. Linkovi: 360º video tura smještaja
https://kuula.co/share/collection/7YN72?fs=0&vr=1&sd=1&thumbs=1&info=0&logo=0 grabAhome | Rent your new home in Zagreb
https://www.youtube.com/watch?v=UCTwX_icBv8 grabAhome | How it works?
https://www.youtube.com/watch?v=H4NWwTMYi_8 #grabAhome #agencijazanektretnine #čašicarazgovora #poduzetništvomladih

Studentska udruga EWoB - Poduzetnici bez granica

Studentska udruga EWoB - Poduzetnici bez granica

Poduzetnici bez granica (EWoB) je studentska udruga koja djeluje pri Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a nastala je kao rezultat suradnje s američkim sveučilištem University of Illinois at Urbana-Champaign. Već 13 godina okuplja različite generacije studenata koji su željni novih iskustava, ali i stjecanja poslovnih vještina. Prijateljski odnosi i rad na zajedničkim projektima koji uvelike mogu doprinijeti razvoju karijere, komunikacijskih i organizacijskih vještina te liderskih sposobnosti su glavni razlozi zašto studenti svake godine pokazuju veliki interes za učlanjenje u ovu udrugu. Osnovni cilj udruge je promicanje poduzetničkog načina ponašanja kod mladih koje je potrebno ne samo u ekonomiji, već i na širem području sveučilišta u svrhu širenja poduzetničkog duha i međufakultetske suradnje. Članovi udruge takav način poduzetničkog razmišljanja stječu sudjelovanjem i organizacijom raznih projekata koja se temelji na timskom i istraživačkom radu, pripremi kreativnih sadržaja i donošenju inovativnih ideja. Još jedan razlog zbog kojeg se velik broj studenata zanima za udrugu EWoB je raznovrsnost i količina projekata koji povezuju različita poslovna područja i interese pojedinaca. Glavni projekti po kojima je ova udruga široko prepoznatljiva su: Globalni tjedan poduzetništva, EWoB Business Academy za edukaciju i evaluaciju poslovnih vještina studenta, obilježavanje Međunarodnog dana žena, EWoB Party quiz čija popularnost raste svake sezone te EWoB Business Hackathon koji je trenutno u procesu rebrandinga. Globalni tjedan poduzetništva (GEW) je najveći projekt koji se tradicionalno održava sredinom studenog od samog osnutka udruge. Najčešće traje između dva i četiri dana povezana krovnom temom te okuplja desetke predavača – poduzetnika koji su spremni ispričati svoje poslovne priče. Posjetitelji imaju priliku saznati što se krije iza poduzetničkog uspjeha i kako do njega doći što ih može potaknuti da se i sami upuste u svijet poduzetništva. S druge strane, članovi udruge prilikom organizacije rade unutar svojih timova na aktivnostima marketinga, odnosa s javnošću, logistike i sponzorstva čime stječu vještine koje su na tržištu rada poželjne. Najnoviji projekt koji je pokazao veliki uspjeh i interes šire javnosti je obilježavanje Međunarodnog dana žena. Organizacijom panela s uspješnim poduzetnicama pokušava se proširiti svijest o položaju žena u poslovnom svijetu, ali i ohrabrivanje istih da se izbore za svoj uspjeh. Osim organizacije projekata, udruga Poduzetnici bez granica surađuje i sa ostalim udrugama na Sveučilištu u Osijeku, ali i na širem području. Članovi udruge EWoB imaju priliku sudjelovati na raznim konferencijama, panelima, edukacijama i stručnim praksama kako bi obogatili svoj studentski život i bili što bolje pripremljeni za nadolazeće životne izazove. Više o udruzi možete saznati putem njihovih društvenih mreža te pogledati kako su izgledali dosadašnji projekti koje su provodili. #studentska_udruga #ewob #poduzetnicibezgranica #studenti #poduzetništvo #efos

Moja razmišljanja o kreiranju fiskalne unije EU-a, legitimnost i problemi Europske demokracije

Moja razmišljanja o kreiranju fiskalne unije EU-a, legitimnost i problemi Europske demokracije

Zadnjih nekoliko mjeseci, većinu slobodnog vremena proveo sam u svojoj glavi, kako čudna pojava za mene... Naravno, razmišljajući o harmonizaciji i konsolidaciji fiskalne politike na razini Europske unije. Da... Kada ponovno pročitam šta sam upravo napisao, morao bih malo bolje razmisliti kako provodim svoje slobodno vrijeme. Neću ulaziti u pojedinačno objašnjavanje pojedinih odnosa jer bi se ovaj članak ubrzo pretvorio u diplomski rad. Napomena: ovaj članak sam kao i uvijek pisao u obliku dnevnika osobnih razmišljanja, stoga krenimo! Najbolje je krenuti odnosom između socijalne solidarnosti i "zamišljene" nacionalne zajednice te razlozima zbog kojih su euroobveznice i prijenos značajno velikih sredstava preko državnih granica toliko problematični. Naravno, isti razlozi zašto su prekogranični socijalni transferi problematični je ujedno i razlog zašto još uvijek nemamo istinski organski i funkcionalno legitiman demokratski politički sustav na razini EU. Čak i ako se na razini EU može uspostaviti značajan program socijalne solidarnosti, s ujedinjenim EU sustavom financiranja značajnih programa rashoda EU, takav bi sustav morao biti pod demokratskom kontrolom kako bi bio legitiman. Ono što vlada radi i na što troši novac, što se oporezuje i koliko su osnovna politička pitanja demokratskog života i ako se predaju upravljanju neizabranom tehničkom elitom, onda je i sama demokracija izgubljena. Funkcionalne i legitimne demokratske politike unutar kojih gubitnički blokovi prihvaćaju legitimitet pobjedničkih blokova ovise o svom postojanju od snažne zamišljene nacionalne zajednice kao nužnog preduvjeta. Uspon zamišljene zajednice nacionalne države nužan je preduvjet demokracije i socijalne solidarnosti. U stvari, proces izgradnje demokracije, pored aparata društvene solidarnosti, su procesi koji jačaju i učvršćuju nacionalne zajednice. Nije moguće da nijedna snažna nacionalna zajednica nije moguća bez demokracije, nego da se demokratski politički sustavi ne mogu konstruirati bez prethodno postojeće ili barem već snažno razvijene nacionalne zajednice. Ako nema snažne zamišljene zajednice, onda nema demokracije i nema društvene solidarnosti. Pitanje "nepristojnosti" demokratskog političkog sustava u EU-u previše je složeno da bi ga se ovdje moglo detaljno istražiti, no vrijedi spomenuti nekoliko ključnih karakteristika sustava EU-a koje pokazuju kako nedostaju ključne komponente legitimne demokracij bez kojih je nemoguće kreirati fiskalnu uniju. 1. Zamjena otvorenih političkih pregovora i rasprava diplomatskim mehanizmima: većina odluka Vijeća i Komisije odnosi se na domaća pitanja o kojima se tradicionalno raspravlja u nacionalnim zakonodavstvima. Ali u sustavu EU-a oni postaju predmetom tajnih diplomatskih pregovora koji su tradicionalno rezervirani za vanjske ili vojne poslove, gdje je parlamentarna kontrola obično slaba do nepostojeće i u kojoj bi izvršna diskrecija mogla raditi bez ikakvih problema. Većina ključnih sastanaka na kojima se donose najvažnije odluke su zatvoreni, a rasprave o politici neprozirne su. Ono što temeljni sustav EU učinkovito čini jest pretvoranje otvorene agende i politike parlamenata u zatvoreni svijet diplomatskih pregovora. 2. Uklanjanje političkih stranaka kao žarište demokratske politike: vrijedi podsjetiti sebe kako su središnje političke stranke prema stvarnim demokratskim sustavima koji postoje na nacionalnoj razini u Europi. Povijesno je uloga političkih stranaka bila organiziranje građanstva u blokove mišljenja, često su ti blokovi odražavali postojeće društvene blokove (poput vjerskih denominacija, organizirane radne snage, malih nositelja, regionalnih i sub-nacionalnih etničkih interesa itd.) I političke stranke koje su predstavljene ti su blokovi, ali također djelovali unatrag u civilnom društvu kako bi zapravo izgradili i ojačali blokove koje su predstavljali. Političke stranke su kritična i središnja komponenta demokratske vlasti jer dopuštaju postojanje vlade utemeljene na strankama. Vlada sa sjedištem u strankama ima sljedeće ključne karakteristike: ▪ Stranka (ili koalicija stranaka) osvaja kontrolu nad izvršnom vlašću kao rezultat konkurentskih izbora koji se temelje na općem biračkom izboru. ▪ Političke vođe zapošljavaju stranke i preko njih. ▪ Stranke nude glasačima jasne alternative u politici. ▪ Javnu politiku određuje stranka (ili koalicija stranaka) u izvršnoj vlasti. ▪ Izvršna tijela odgovorna su putem stranaka. Ništa poput ovakvog stranačkog sustava ne postoji unutar sustava EU-a. Sustav EU-a zamišljen je da bude, u strogom značenju riječi, nestranački. Sustav EU-a gotovo da nema formalnu ulogu za političke stranke i ne postoje paneuropske političke stranke. Ne postoji opozicijski blok unutar sustava upravljanja EU-om koji pokušava srušiti i zamijeniti sadašnju vladu EU-a, jer nema vlade koja se može razriješiti narodnim mandatom, postoji samo stalni sustav, aparat za upravljanje. Da bi EU bila išta više od unije kapitala, a ovo je ključno, mora postojati politička i socijalna unija koja bi pratila monetarnu uniju i jedinstveno tržište. Ali izgraditi takvu političku i socijalnu uniju bit će nevjerojatno teško i vjerojatno nemoguće. Sve dok ne postoji politička i socijalna unija, ne može postojati stvarno demokratski politički sustav koji upravlja EU-om i ne mogu postojati opsežni i stalni programi socijalnog financiranja koji teku preko državnih granica kao što trenutno teku u državama nacija. Bez onih velikih i stalnih programa prekograničnog financiranja socijalne politike, siromašna periferija EU-a i dalje će stagnirati, zaostajati i gubiti stanovništvo ili, što je vjerojatnije, trpjeti sve veću političku nestabilnost koja će dovesti do ruptura u EU projektu. Poteškoća u stvaranju socijalne unije na razini EU-a može se ilustrirati ako se zamisli stvaranje jedinstvenog mirovinskog sustava EU-a, ovo je predivan primjer. Goruće pitanje ovdje je rapidno starenje europskog stanovništva i fiskalni pritisak na siromašnije i stagnirajuće nacije unutar EU-a. Da postoji sveeuropski mirovinski sustav, koja bi se mirovina isplaćivala? Koja bi pravila bila o visini doprinosa tijekom radnog života? Koja bi bila dob umirovljenja? Kako bi se program platio? Ako bi se to plaćalo eksplicitnim transferima prihoda od poreza prikupljenih u nacionalnim državama, kako bi se demokratska odobravanja za to mogla postići u 'državama donatorima' i održati u bilo kojem stupnju trajnosti? Ako bi takav mirovinski sustav EU-a financirao sveeuropski porezni sustav koji će odlučiti kako se porez prikuplja i koliko poreza plaća? Čak i ako bi EU-om upravljala suvereno izravno izabrana demokratska skupština ili predsjednik, primjerice, sjeverni blok mirno prihvaća bez političkog rušenja legitimitet da ih izglasa južni blok, a kao rezultat toga možda bi bio dužan platiti više poreza, ili plaćati izdašnije mirovine? Ne znam, pokušavam ponuditi rješenje. Kada mi je nešto nejasno, prvo što napravim kako bih si bolje objasnio neku problematiku je povijest, stoga postoji li uopće povijesni primjer ovakve fiskalne konsolidacije? Odgovor je: i da i ne. Možda jedina povijesna paralela s EU-om u kojoj se skupina relativno suverenih i zasebnih država okupila kako bi stvorila novu uspješnu nacionalnu državu bilo je okupljanje savezne koalicije trinaest američkih kolonija za vrijeme i neposredno nakon američke revolucije. Prije revolucije sve su ove kolonije imale svoje zasebne polu-suverene sustave samouprave i razvile su se vrlo osebujne i različite protonacionalne identitete koji odražavaju različite načine naseljavanja iz različitih društvenih blokova i regija u Britaniji i njihove različite političke sustave Ekonomija. Svi su se zajedno pobunili protiv vladavine iz Londona, ali s različitim namjerama i stupnjem entuzijazma. Nužnost rata, prije svega stvaranje i financiranje narodne policije, a zatim stajaće vojske, stvorila je niz uobičajenih hitnih problema koje je mogao riješiti samo neki oblik federacije i, na kraju, stvorena je nova državna država. Zvući poznato? Potreba stvara priliku, upravo gledamo sličan scenarij s Korona virusom u Euroobveznicama. No, vrijedno je napomenuti da su razne kolonije koje su činile ovu novu saveznu državu već imale mnogo zajedničkog i već su mogle označiti mnoštvo okvira potrebnih građevnih blokova potrebnih za stvaranje zajedničke imaginarne zajednice. Svi su, manje ili više, bili protestantski i govorili su engleski, a svi su dijelili naslijeđenu kulturu na temelju svog britanskog (uglavnom engleskog) zajedničkog podrijetla. Unatoč tome, nova nacija koja je nastala namjerno je upravljala lakim federalnim političkim sustavom u kojem su prava države duboko ugrađena u ustav. Napetosti u ovom saveznom sustavu, posebno nad tim kojim će regionalnim i socijalnim blokom upravljati federalnim aparatom, bili su beskrajni izvor unutarnjih sukoba u SAD-u koji su od svog početka povremeno izbili u nasilje, i to masovno. Ovo više državno, lagano federalno podrijetlo, oblikovalo je američko tijelo politički do danas i rezultiralo nacijom koja čini puno manje za svoje građane od većine europskih naroda. Nacionalno pitanje i izgledi za, i poželjnost, veće europske unije posebno su problematični za ljevicu, političku tradiciju koja ima snažnu tendenciju da svijet vidi u transnacionalnim kategorijama društvene klase i koja je oduvijek gledala nacionalizam i nacionalni patriotizam, kao nešto nelegitimno. Na primjer, mnogi ljevičari francuski i njemački radnici imaju više zajedničkog međusobno nego sa šefovima unutar svoje nacionalne države. Općenito u lijevom diskursu stvaranje društvene solidarnosti smatra se klasnom borbom i često se zanemaruje ključna uloga nacionalne zamišljene zajednice u stvaranju socijalnih država. Postoji i rašireno mišljenje o ljevici, vjerojatno pogrešno u mom mišljenju, koje tvrdi da će, budući da je kapital globalni, samo transnacionalna politička tijela biti dovoljno velika da preuzmu i ukrote globalni kapital, pa vlada mora biti smanjena na transnacionalnoj razini. Ljevica je općenito sklona previdjeti, pogrešnom razumijevanju i općenito pod teoretiziranjem nacionalne države. Rezultat toga je da ljevica brani projekt EU-a koji nije štetan za socijaldemokraciju, a novonastale nacionalističke političke stranke uzimaju sve veći dio glasačkog kolača, a kao rezultat toga izborna podrška socijaldemokratskim strankama propada još od stvaranja Europske Unije. Kao epilog ovog sažetog teksta, citirati i parafrazirati ću Friedricha Hayeka jer su mi njegova razmišljanja pomogla u formiranju vlastitog stava. Friedrich Hayek, ekonomist koji je izravno utjecao i doprinosio intelektualnim osnovama Thatcherizma, pokrenuo je 1939. godine u svom eseju 'Ekonomski uvjeti međudržavnog federalizma' . Hayek je ispravno smatrao da će se savezništvo država moći samo slabo "uplitati" u rad na tržištu i da će to uplitanje biti mnogo slabije od onog u nacionalnim državama u kojima će politički legitimitet dodijeljen nacionalnom identitetu podržavati daleko snažnije intervencije. Hayek je tvrdio da bi transcendencija nacionalnog suvereniteta u nadnacionalnom okviru trebala biti od prirodne prednosti „slobodnoj“ ekonomiji, budući da je viša i udaljenija razina vlasti koja je upravljala ekonomijom. Drugim riječima: što je sporiji demokratski mehanizam odlučivanja, to je sigurnije za reprodukciju kapitala. Jako zanimljiva teza. Evo što je Hayek rekao: „Iako će, u nacionalnoj državi, podvrgavanje volji većine olakšati mit o nacionalnosti, mora biti jasno da će se ljudi oklijevati podvrgnuti bilo kakvom uplitanju u njihove svakodnevne poslove kada većina koja usmjerava vladu sastavljen je od ljudi različitih nacionalnosti i različitih tradicija. Napokon, samo je zdrav razum da će središnja vlada u federaciji koja se sastoji od mnogo različitih ljudi morati biti ograničena po svom djelokrugu ako je riječ o izbjegavanju susreta s rastućim otporom od strane različitih skupina koje uključuje. Ali što bi se moglo temeljitije miješati u intimni život ljudi nego u središnji smjer ekonomskog života, sa njegovom neizbježnom diskriminacijom među skupinama? Čini se da je malo moguće sumnje da će prostor za regulaciju ekonomskog života biti puno uži za središnju vladu federacije, nego za nacionalne države. A budući da smo, kao što smo vidjeli, moć država koje čine federaciju još više ograničene, velik dio miješanja u ekonomski život na koji smo se navikli bit će potpuno neizvediv u saveznoj organizaciji. " Jezivo je koliko je Hayek dobro predvidio, sročio i objasnio problematiku država unutar federacije. *Mišljenja i stavovi izneseni u članku održavaju stav autora i ne moraju se povezivati sa stavom uredništva portala „Glas Studenta“.

Moja poruka 2020.-toj

Moja poruka 2020.-toj

Dvijetisućedvadeseta godina... Uzmite koji trenutak, naslonite se na svoju stolicu, zatvorite oči. Koje vam se emocije javljaju? Je li to ljutnja, ogorčenost, irelevantnost ili bespomoćnost ? Vjerojatno kombinacija navedenih, barem u mojem slučaju. Iz perspektive studenta koji studira i živi izvan prebivališta, početkom epidemije, u trećem mjesecu, vratio sam se u najljepši kraj, Slavoniju i nekakav život ili životna rutina koju sam svakodnevno živio, nije samo usporila, već je kompletno stala, ex nihilo. Svi planovi i druženja morala su čekati; "ali dobro, nije kraj svijeta, bude to trajalo par mjeseci." Nekoliko potresa i valova epidemije poslije, svakodnevnica ne samo da je različita, nego je promijenila stil oblačenja, bila kod frizera, pala tri puta na glavu, tetovirala se i ušla u poligamijsku vezu. Ne pamtim toliko dobro tadašnje trenutke, razgovore, ali jako dobro pamtim razmišljanja i emocije, putem emocija najbolje ponovno proživljavam određene situacije, a emocije, u to doba, nisu bile oskudne... Bilo je svakakvih: ljutnja, ogorčenost, nestrpljivost , a definitivno najveći emocionalni potres, bio je potres u visoravni "Ego." Spoznanje da jednostavno ne možemo utjecati na većinu stvari koje se svakodnevno događaju oko nas, osjećaj bespomoćnosti. Za mene osobno, ovi trenutci, bili su psihološki izuzetno teški. Smatram se svojevrsnim kontrolnim čudakom. Jednostavno volim imati sve pod kontrolom na x... Eh da, vidite dragi čitatelji, ako se dobro sjećate, tada nismo mogli isplanirati odlazak do trgovine, a da se ne ukaže nekakva eksternalija. Navedeni trenutak, pamtim kao trenutak katarze, u tom trenutku, sve mi se posložilo. Sjemenje raznih razmišljanja je procvijetalo, dislocirane domino kocke unutar glave, pronašle su svog davno izgubljenog para. U tom trenutku, zapitao sam se: "Pa je li je moguće, koliko smo godinama, a u mojem slučaju, cijeli život, kao društvo uzimali esencijalne životne stvari zdravo za gotovo, zastranili od pravih vrijednosti i stavili svoje sebične potrebe ispred potreba obitelji." Sigurnost, zdravlje i krov nad glavom su samo neke od njih. Kultura materijalizma je u jednom trenutku izgubila ravnotežu, pala direktno na facu, na hladni hrapavi asfalt. Nekretnine, pokretnine, svekretnine, jedan trenutak i nema ničega. Uglancani mahagoni parketi, 8K QLed televizori, aluminijska stolarija, bmw320d, sve je irelevantno. U samo jednom trenutku, Hrvatsko društvo je shvatilo nešto, nešto što pojedine kulture nikada ne shvate. Društvena senzibilnost je bila na vrhuncu, pomoć je stizala i bila primana sa svih strana, nebitno je li dolazila od desno, lijevo, gore, dole, dijagonalno. Nakon 30 godina, osim u slučajevima velikih sportskih uspjeha, napokon smo postali društvo. Osjećao sam se i osjećam kao ponosni član tog "društva." Imao sam potrebu napisati svoje razmišljanje, u nadi da će barem jednoj osobi smiriti misli u ovim teškim trenutcima, kada se svi osjećamo bespomoćno i jadno. Pokušajte gledati ovu situaciju kroz dva objektiva, s jedne strane imamo nevjerojatan razor, ljudsku patnju, tugu, a s druge strane imamo nevjerojatno jedinstvo, spremnost na pomoć i ljudsku dobrotu. Čuvajmo se međusobno, pokušajmo razumijeti jedne druge, nebitno jesmo li stari, mladi ili u najboljim godinama, pokažimo prvenstveno jednim drugima, a onda cijelom svijetu da smo u miru složni, a u nemiru još složniji, da smo u ovoj groznoj godini, nakon 30 godina, napokon postali društvo.

Migracije kao pitanje nacionalne autonomije ili paneuropska politika?

Migracije kao pitanje nacionalne autonomije ili paneuropska politika?

Izbjeglička kriza koja je svoj dramatični vrhunac dosegla 2015. godine, postala je gorući problem Europske unije koji je na kratkoročnom i dugoročnom planu doveo do političke i institucionalne krize unutar Unije budući da je politika prema migrantima bila nejedinstvena te je u velikoj mjeri stvarana ad hoc. Problematika izbjegličke krize svoju genezu, kao i moguće rješenje ima izvan same Unije, odnosno na Bliskome Istoku. Europska je unija relativno bezuspješno provodila modernizacijske mjere i, mnogi se slažu, zajedno sa svojim prekoatlantskim saveznicima pokrenula procese kojima je izravno prouzročila tzv. Arapsko proljeće, a shodno tome i krizu koja je nakon njega uslijedila. Polazišna točka velikog dijela izbjeglica bila je Sirija, nakon Arapskog proljeća zahvaćena katastrofalnim i razornim građanskim ratom. Iz te se zemlje od 22,5 milijuna stanovnika, bježeći od rata i u potrazi za zaposlenjem i boljim životnim standardom iselilo čak 11 milijuna. Političko-socijalne promjene koje su uslijedile nakon rušenja autoritarnih režima nisu niti u Egiptu, Libiji ili Tunisu donijele demokratizaciju tih društava kako su se nadali europski vlastodršci, već su dodatno destabilizirale cijeli sredozemni prostor. Sve su to bili indikatori globalnih nesigurnosti i nestabilnosti koje su naročito osjetili građani tih država, a na koje Europska unija i zapadne sile nisu imale odgovor. Racionalno je i svrsishodno prema tome postaviti pitanje je li Europska unija sam problem izbjegličke krize mogla prevenirati na njegovu iskonu. Ne bi bilo previše ironično sugerirati da se zbog grijeha nečinjenja odnosno jalovoga činjenja, Europskoj uniji po ovom pitanju problematika krize vratila kao bumerang. Iako je Agencija za kontrolu vanjskih granica EU Frontex, ukazivala na mogućnost eskalacije i stvaranja izbjegličkog vala zbog nekontroliranog rasta broja izbjeglica u Turskoj gdje ih se nalazilo oko dva milijuna, može se s velikom odlučnošću reći da je Europska unija bila je potpuno nespremna za rješavanje krize. Kada je u jesen 2015. kriza poprimila svoje dramatično lice, postalo je pitanje vremena kada će države članice Schengenske zone pojačati mjere opreza na svojim granicama što nipošto ne treba čuditi uzmemo li u obzir krajnju inerciju centralne unije. U takvim okolnostima nacionalnih, parcijalnih rješenja, ali i rigoroznih graničnih zatvaranja od strane nezanemarivog dijela država članica, Republika se Hrvatska, na vanjskoj granici Unije, našla u izuzetno teškoj situaciji u kojoj su svakodnevno u zemlju nekontrolirano ulazile desetine tisuća migranata koje se, preko zatvorene Schengenske granice nije moglo transportirati prema zapadnoj i centralnoj Europi. Na koncu je rješenje ovog eskaliranog problema ipak postignuto zadovoljavajućim dogovorom i tristo tisuća izbjeglica nesmetano je prošlo kroz Hrvatsku dalje prema zapadu. Izbjeglička je kriza također izazvala političku krizu zbog neuspjelih politika azila i migracija. Najviše je zakazao europski sporazum donesen u Dublinu 1990. godine, kojim su se pokušale urediti imigracijske politike na razini Unije, ali koji nije predviđao rješenja za masovne migracije i izbjegličke valove čak i u svojim reformiranim izdanjima iz 2003. i 2013. godine. To je upravo suprotno očekivanom jer je Europska unija ulagala pozamašna sredstva posljednjih dvadesetak godina da bi temu migracija u potpunosti globalizirala i učinila ju pitanjem koje neće biti u nadležnosti država članica nego Europske komisije i brojnih novoosnovanih agencija. Izbjeglička je kriza ukazala na probleme u unutarnjem ustroju Europske unije i na posljedice njezine nejedinstvene i neodlučne unutarnje politike – stvorilo se pitanje može li i treba li uopće Europska unija u svemu biti jedinstvena te treba li sankcionirati one članice koje se ne slažu s agendom većine. Kriza je zasigurno stvorila štetu u odnosima između država članica te se neminovno pokazalo koliko je krhka europska birokracija u hitnim i kriznim situacijama, ali i u situacijama koja nije unaprijed definirala unutar svojega legislativnog i institucionalnog stroja. Budući da je kriza pokazala manjkavosti sadašnjeg sustava i koliko se članice Unije razlikuju u pristupima problematici migracija i izbjeglica, postavlja se pitanje postoji li potreba za novim sustavom. Bi li potencijalno „vraćanje“ ove teme na nacionalne razine pospješilo učinkovitost rješavanja problema migracija? S jedne strane, jasno je da plan koji ne vrijedi za sve jednako, odnosno kojeg se ne provodi ujednačeno, nije funkcionalan i da ga treba mijenjati, odnosno da je za Uniju u cjelini najpogubniji izostanak postojanja rješenja. Svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da se s mogućom promjenom migracijskih politika mora složiti svih 27 država članica, a to također znači dugotrajnost procesa koji možda uopće neće dati željen rezultat. Prema tome, bilo bi jednostavnije da politike migracija postanu ingerencija unutarnjih poslova kojima upravljaju državne vlasti i nacionalne vlade, ali zorni prikaz takve situacije najbolje oslikava situacija Hrvatske u jesen 2015. godine. Prema tome je neminovno da je oko ovako važnih pitanja potrebna suradnja zbira država i pronalazak kompromisa kojima bi se osigurala sigurnost najugroženijih. U tom kontekstu treba istaknuti da je Europska komisija krenula tim putem 2016. osmislivši Akcijski plan za integraciju u kojem navodi prioritete vezane za uključivanje migranata i izbjeglica u europske države. Također, Europski je parlament 2017. donio prijedlog o reviziji Uredbe iz Dublina kojom se između ostalog strože kažnjavaju članice koje odbijaju primiti podnositelje zahtjeva za azil i to uskraćivanjem pristupa EU-fondovima. Kako je i ukazano, u praksi o tom prijedlogu još uvijek nije postignut dogovor unutar Vijeća Europske unije, odnosno između vlada članica Europske unije te je pitanje hoće li ga ikada biti jer niti jedna članica koja nije otvorena za primanje migranata, ne želi izgubiti mogućnost korištenja europskih fondova. Koliko će proći vremena dok se ne postigne sveobuhvatno i kvalitetno rješenje ostaje nepoznanica, a to najbolje odgovara onima koji su protiv imigracijskih politika jer ispostavlja se da je status quo najpovoljnije stanje za takve članice, dok se ostale moraju snalaziti „kako znaju i umiju“. #EuropskaUnija #EU #migracije #izbjeglice #izbjeglickakriza #migracijskapolitika #paneuropeizam #Schengen #Dublinskisporazum

Kako sebi i drugima 2021. godinu učiniti lagodnijom

Kako sebi i drugima 2021. godinu učiniti lagodnijom

Prije nego Vas uvedem u svoja razmišljanja, želim svima Vama čestitati na hrabrosti, izdržljivosti i čeličnim živcima. Proteklih desetak mjeseci nije bilo lako, a, svidjelo se to nama ili ne, ovakva situacija će se nastaviti… barem još neko vrijeme. Posljednja je godina bila obavijena neočekivanim raspletima događaja što je u svakome od nas budilo osjećaje neizvjesnosti i bespomoćnosti koji svakako nisu bili od pomoći u već stresnim situacijama. Na kraju krajeva, sasvim je normalno i u ljudskoj je prirodi da se pojedinac boji nepoznatoga. Polagano koračanje u mračnome tunelu svakome izaziva osjećaj jeze te ostavlja gorak okus u ustima. Ono što mi možemo kao misaona i samosvjesna bića, kako bi pomogli sebi, ali i drugima, jest da što prije pronađemo izlaz iz toga mraka. Treba uvijek nastaviti hrabro, ali oprezno koračati dalje. Od stajanja na mjestu nemamo ništa. Od ljutnje i straha nemamo ništa. Iako je teško, te negativne osjećaje i energiju trebalo bi preusmjeriti na razvitak, nešto produktivno, pronalazak alternativnog rješenja. U praksi to može biti: sprint prema izlazu iz tunela, korištenje oruđa za stvaranje novog izlaza, osmišljavanje ideje kako prostor osvijetliti barem na kratko, a ono najbitnije i najteže – strpljenje. Zbilja je teško kada se pronađeš u situaciji gdje jednostavno shvatiš da, štogod trenutno napravio, pomaka iz mrtvog kuta neće biti. Nitko to nije mogao predvidjeti niti itko može nastalu situaciju momentalno promijeniti. Ponekada treba samo prihvatiti stvari onakve kakve jesu, naoružati se pozitivom i strpljenjem te nadati se boljem sutra. Ovaj zadnji korak previše je puta izveden krajnje neuspješno u protekloj godini i tu dolazimo do moje problematike. Upiranje prstom. U krivca. Krajnje nezreo i nepromišljen postupak, a direktan pokazatelj bespomoćnosti. Što je uopće krivac? Ili tko? I što onda kada ga pronađemo? Hoćemo li ga fizički ili verbalno kazniti? Hoće li tada naši problemi biti riješeni? Ne? A čemu onda ulaganje energije u sve ovo? Dopustite mi da se nadovežem na ranije napisanu alegoriju. Mi smo u mraku. Mrak nam se ne sviđa. Ogorčeni smo na osobu koja nas je sve skupa dovela u ovu situaciju i želimo znati tko je. I što onda? Hoće li nam to donijeti svjetlo? Hoće li nas to spasiti? Hoćemo li uopće moći razaznati potencijalnog krivca s obzirom da smo u mraku? Dok mi tako trošimo svoje živce i vrijeme na ova promišljanja, možda smo već mogli biti korak bliže ideji kako se izvući iz ovoga. A nismo ni svjesni koliko nam je vrijeme dragocjeno… hiperbolično rečeno: izgubljene novce možemo vratiti, otpalu kosu možemo operacijama ponovo ugraditi, kuća se može ponovno sazidati, ali vrijeme se ne može vratiti nikada. Jednom što smo napravili ostaje zauvijek trag u beskraju. I nema povratka. Zato se ljudi volite, pomažite si, gradite sebe i druge u svojoj okolini. Ljudski je griješiti i ne znati, ali tu smo da se zajedno razvijamo. Nije bitno tko je ugasio svjetla i donio mrak. Nije bitno odakle zapravo virus proizlazi i zašto je ovdje. Nije bitno je li potres posljedica pomicanja i smicanja tektonskih ploča ili Božja kazna. Nije bitno koja je humanitarna udruga bolja ili gora. Ne širite govor mržnje na svakoj stepenici života. Pomozite si. Pružite ljudima ruku. Informirajte se. Istražite sami. Rastite. Budite promjena koju želite vidjeti. I to vam je moj savjet za Novu 2021.godinu, ali i za sve godine koje dolaze - nastavite hodati naprijed, bez obzira koliko polako idete. S vremena na vrijeme zažmirite i duboko udahnite. Čut ćete zvuk drugih koračanja kako se prelijevaju jedan preko drugog. Svaki od njih ima drugačiji ton i ritam. Drugačiji smo, ali niste sami. Foto: Inja Pavlić #potres #hrvatska #2020 #2021 #zajedništvo #solidarnost #savjet #napredak #zajednica #razvijanje

Kažu da nastavak ne može biti bolji od originala

Kažu da nastavak ne može biti bolji od originala

Ponedjeljak je zasigurno svima najgori dan u tjednu, a ako tog dana imate i kolokvij, postaje barem duplo gori. Sjedim tako jednog poslijepodneva, kolokvij je taman prošao, a ja ne znam bi li se smijao ili plakao i razmišljam što sada raditi. I kako to uvijek biva, naručujem s Glova nešto za pojesti i planiram si pustiti neki dobar film, jer ipak- ne može se ići van usred tjedna. Upalim televiziju i odmah ugledam da se na HBO-u kao luda vrti reklamira za film Liga Pravde Zacka Snydera koji upravo počinje, odlučim da ću ga pogledati i tu počinje naša današnja priča... Čim sam počeo gledati film, prošlo mi je kroz glavu: “pa ovo sam već gledao i to više puta”, kao pravom ljubitelju svih Marvel i DC filmova. Zavirim u sadržaj filma i shvatim da je to zapravo skroz novi film, te da ovaj traje puna četiri sata, za razliku od prijašnjeg koji traje "samo" dva. Razmišljam, imam li uopće vremena potratiti četiri sata- što ako film uopće nije dobar? Naposljetku, ipak odlučujem pogledati film do kraja. Na moje iznenađenje, film se pokazao izvrsnim, puno boljim nego izvorni i preporučujem ga svima koji vole gledati takve filmove. Kada filmoljupci i filmski kritičari komentiraju filmove, najčešće čujemo da se vode time da prerada nekog filma nipošto ne može biti bolja od originala. Mnogi tad smatraju da je baš taj jedan film bio odličan, da je započeo i završio na odličan način i da nije bilo potrebe za preradom ili nastavkom, te da previše nastavaka "razvodni" polagano priču i da to nikako nije dobro za neku filmsku franšizu. Moja današnja tema je upravo ta- pokazati da nastavci mogu biti bolji od samog originala i da nije uvijek prvi originalni film najbolji, iako se mnogi zasigurno ne bi složili sa mnom. “Brzi i Žestoki”, “Pirati s Kariba”, “Harry Potter”, “Igre gladi” i “James Bond” samo su neki primjeri filmova koji imaju jako puno nastavaka, ali svi ih volimo pogledati svaki put kada se emitiraju na televiziji, te ponovno i ponovno. Svaki nastavak tih filmova nastavio je prvobitnu fenomenalnu priču, a opet s druge strane, bio je sam po sebi fenomenalan, puno bolji od prethodnog. Često su sami nastavci puno kvalitetnije snimljeni, jer je tehnologija između nastavaka napredovala, te ih je moguće prikazati u kinu i u posebnim formatima kao što su 3D ili u 4D. Naravno, ako se u nastavke ubaci veći broj nerealnih scena, priča može početi gubiti svoj smisao. Vrlo često te pogreške idu na dušu novcem nezasitnim filmskim tj. producentskim kućama ili pak glumcima koji su željni samopromocije i koji žele što više zaraditi na snimljenim nastavcima filmova. S druge strane, pronalaze se i određeni filmovi koji nikada nisu dobili nastavak, pa nikad nećemo saznati kako je završetak bio zamišljen. Na sreću, većina filmova snimljena je prema knjigama koje možemo pročitati. Naposljetku, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Neki će tvrditi da nastavci nisu najbolja opcija, dok neki imaju potpuno drugačije mišljenje- smatraju da ih se treba snimati možda čak i više nego što je to trenutno slučaj. Činjenica je, nastavci su vrlo podcijenjeni i ne dobivaju onoliko kredita koliko bi zaista trebali. Nadam se da sam vam dočarao i prikazao da su nastavci bitni i da ima puno filmova koji ne bi uspjeli ispričati cijelu priču da nemaju svoje nastavke, a također i da ima puno filmova koji imaju fenomenalne nastavke. Iako je film koji sam ja uzeo za primjer ipak svojevrstan “rework” (prerada) više nego nastavak, nadam se da ćete ga pogledati i u njemu uživati, a s druge strane da ćete odbaciti mnoge predrasude koje ste možda imali prema nastavcima filmova. U idućem tekstu donosim vam “čašicu razgovora” sa zvijezdom u usponu hrvatskog sporta. Nadam se da vam je tekst bio dobar i da ste u njemu uživali. . . . . #original #nastavak #nastavci #rework #LigaPravde #Snyderscut #HBOgo #poznatifilmovi #nastavakmožebitiboljiodoriginala #originaljenajbolji