Rang lista

Nalazimo se na vratima mjeseca lipnja, već pet mjeseci je iza naših leđa. Nazivi mjeseca korišteni su u našoj svakodnevici, no koliko smo često zapravo zastali i zapitali se kako su mjeseci u hrvatskom jeziku uopće dobili svoje ime? Na neka od njih zaista nije teško dati odgovor, no pojedini izazivaju pomutnju i zbunjenost. Pred tobom se nalazi popis naziva mjeseci i korijen riječi iz kojih su nastali. No, važno je napomenuti da se mnogi i dandanas dvoume oko njihovog nastanka! Siječanj – naziv dobio prema glagolu sjeći. To je mjesec u kojem se siječe šuma, ali i hladnoća Veljača – naziv je dobio prema glagolu oveljiti se, što znači oduljiti se Ožujak – naziv je dobio prema riječi lagati (lažuc, lžuj) Travanj – naziv je dobio zbog toga što u tom mjesecu niče trava Svibanj – naziv sviba znači ili drvo ili vrsta grma koje u tome mjesecu cvate. Prije se među starim narodom nazivao i cvijetanj jer sve cvijeta Lipanj – naziv je dobio prema lipi koja u tom mjesecu cvate Srpanj – naziv je dobio po košnji žita srpom Kolovoz – naziv je dobio po kolima jer se u tome mjesecu žito i ostali poljodjelski proizvodi kolima voze s polja Rujan – naziv rujan dolazi od riječi ruj što znači žut, žućkast, crven, crvenkast; drugo je moguće podrijetlo od riječi revati se (pariti se); treće je moguće podrijetlo od riječi reu (ru) što označava riku Listopad – naziv je dobio po padanju lišća s drveća što je najočitije baš u tom mjesecu Studeni – naziv je dobio po nagloj studeni, hladnoći koja počinje u tom mjesecu Prosinac – naziv je dobio prema riječi siv, tmuran što je obilježje toga mjeseca; drugo je moguće podrijetlo od riječi prositi jer se tada išlo u prošnju mladih djevojaka; treća mogućnost je da je naziv dobio od riječi prositi u smislu prošnje siromaha koji su obilazili kuće kako bi se ugrijali i nešto pojeli. (Izvor: dr. Tomislav Jelić i Barka Marjanović) Ima smisla, jel' da? Valja napomenuti da su narodni hrvatski nazivi za mjesece nastali vrlo rano, a pisana ih povijest potvrđuje već sredinom 15. stoljeća. I neki drugi narodi, a posebice slavenski, kao Česi, Slovaci i Poljaci koriste narodne nazive za mjesece. Primjerice, Srbi ih uopće ne poznaju, već se koriste međunarodnima. S druge strane, sličnost narodnih naziva za mjesece koje koriste slavenski narodi s hrvatskim nazivima mogu uzrokovati pomutnju. Kao primjer uzet ćemo mjesec srpanj koji je kod nas Hrvata sedmi mjesec, dok je srpen kod Čeha osmi mjesec. I za kraj, osvježimo pamćenje i prisjetimo se što jedan mjesec zapravo označava. Mjesec je vrijeme potrebno da jedini prirodni Zemljin satelit (Mjesec) jedanput obiđe oko Zemlje, a to kretanje traje približno 30 dana. Danas je 30. dan mjeseca svibnja i Mjesec je upravo obavio svoj posao – došao je kraju svoje putanje. Pa tako i ovaj članak!

Maratonka Matea Parlov Koštro (29) osmerostruka je državna prvakinja na dugim prugama te višestruka rekorderka . Matea je rođakinja slavnog boksača Mate Parlova koji od ljeta više nije jedini olimpijac u obitelji. Matea je postala najuspješnija Hrvatska maratonka na Olimpijskim igrama nakon što je zauzela visoko 21. mjesto. Ona nas je provela kroz svoj životni put, ispričala nam kako su tekle pripreme za OI, kako joj je prošla sama utrka te gdje se vidi u budućnosti. Ian: Draga Matea, hvala ti puno što si odvojila svoje vrijeme i pristala sa mnom na intervju. Matea: Dragi Ian, drago mi je biti ovdje danas s tobom i hvala ti na prilici da ispričam svoju priču. Ian: Dragi čitatelji… Priprema, pozor, start! Potrčimo kroz Mateinu priču! 2. S koliko si godina krenula trenirati i jesi li se još nečime bavila osim atletikom? Krenula sam trenirati u 8. razredu na nagovor jedne trenerice atletike koja me vidjela na školskom natjecanju gdje sam trčala 600m. Do tada sam se bavila rukometom tako da sam prvu ljubav zamijenila atletikom i nisam požalila s tom odlukom. 3. Smatraš li da ti je bitnije bila genetika, budući da znamo iz kakve obitelji dolaziš, ili naporni rad? Smatram da je na razini na kojoj se ja nalazim jako bitna genetika, odnosno talent, ali jednako je bitan naporan rad. Sportaš koji je iznimno talentiran i uz to ima sustavno složen trening može daleko dogurati. Jedno bez drugoga ne ide i zato se ne slažem s tvrdnjama pojedinaca da je talent 1% uspjeha. 4. Kako si se snašla u životu sportaša i koliko je to utjecalo na tebe kao osobu? Sport me izgradio u osobu koja sam sada. Kroz uspone i padove učim dosta o sebi, treniram da budem strpljivija, suosjećajnija i zahvalnija na svemu, posebice ljudima koji me okružuju. Naravno da ponekad dođem u situaciju koja se čini bezizlazna, no uvijek postoji izlaz iz svake malo manje lijepe situacije, a znamo da uvijek nakon kiše izađe sunce. 5. Jesi li imala puno ozljeda u profesionalnoj karijeri i kako si se nosila s njima? Do sada na sreću nisam imala niti jednu ozljedu zbog koje sam morala pauzirati. Ovdje bih se posebno zahvalila mojim fizioterapeutima iz Tensegrity centra koji sprečavaju svaku ozljedu tretirajući i najmanju bol koju osjetim u što kraćem roku kako se ne bi razvila u ozbiljniju ozljedu. 6. Jesi li se prije natjecala u nekoj drugoj disciplini i kako to da si odabrala baš maraton? Dugo godina sam trčala srednje pruge, no stjecajem okolnosti 2017. godine mijenjam klub i na nagovor novog trenera dajem priliku maratonu. Već nakon svega nekoliko treninga, trener Slavko Petrović uočava moje izuzetne aerobne sposobnosti i tad smo oboje znali da smo donijeli ispravnu odluku. 7. Koji dio u samoj utrci ti je najzahtjevniji, a koji najdraži? Najdraži dio maratona mi je sam start jer su svi najbolji trkači rame uz rame i vlada opća euforija. Najteži dio utrke počinje nakon 35. kilometra kada se isprazne zalihe glikogena i tu je jako važno ustrajati i biti fokusiran do samog cilja. 8. S koliko godina si pobijedila na prvoj utrci i nešto o tome i jesi li tada mogla zamisliti da ćeš ostvariti ono što si danas ostvarila? Već na samom početku sam pobjeđivala na raznim susretima juniorskih reprezentacija. Izdvojila bih Kup Europe gdje sam kao juniorka predstavljala seniorsku reprezentaciju Hrvatske na 3000 metara. Bila mi je posebna čast predstavljati reprezentaciju Hrvatske u sastavu u kojem je tada bila i Blanka Vlašić. 9. Koja natjecanja najviše pamtiš i koja su bila najveća na kojima si sudjelovala prije OI? Svakako će mi ostati u sjećanju moje prvo europsko juniorsko prvenstvo u Tallinu gdje sam trčala 3000 metara sa zaprekama, Hanžekovićev memorijal 2015. godine na kojem sam istrčala državni rekord na 3000 metara i Svjetsko prvenstvo u Dohi 2019. godine iako je sama utrka bila izuzetno naporna. 10. Kada si saznala da si srušila normu za OI i kakav je osjećaj bio? Prošle godine u Valenciji sam istrčala normu za OI. Po treninzima sam vidjela da mogu trčati i bolje od norme, no zbog situacije s koronom i otkazivanjem utrka trener i ja smo prije same utrke dogovorili da ću ići na sigurno, odnosno s grupom trkačica koja je lovila normu za OI. Već pred kraj utrke sam po prolazima na satu vidjela da sam čak i brža od norme tako da za mene nije bilo panike. Preostalo je samo mirno istrčati utrku i ući u cilj. 11. Kako izgleda jedan tvoj radni dan? Najčešće ujutro odrađujem glavni trening jer su mi utrke ujutro pa da se tijelo navikne. Nakon treninga odlazim doma kuhati ručak i onda slijedi ili odmor ili odlazak fizioterapeutu te zatim i popodnevni trening koji je nešto kraći i lakši. Najčešće treniram na Jarunu, a dionice odrađujem na Sveticama pod budnim okom trenera. Kako je u Hrvatskoj jako teško živjeti od sporta jer se uspjeh mjeri samo medaljom, koju je u mojoj disciplini jako teško, odnosno gotovo nemoguće osvojiti, jednom tjedno radim individualni trening s malim nogometašima. 12. Kako su tekle pripreme za OI? Zbog situacije s covidom bila sam primorana odraditi većinu priprema u Hrvatskoj tako da sam se pripremala u Zagrebu, Zadru i zadnji dio priprema sam otišla u Livigno, u visinski kamp gdje sam provela 3 tjedna te izbrusila formu za OI. 13. Misliš li da ti je bilo bitnije pripremati se fizički ili je bilo jako bitno i biti psihički spremna za ovo? Za maraton je izuzetno bitno da ste u jako dobroj formi i da ne trčite maraton polu spremni jer je to iznimno brutalna disciplina. Jako je važna bila i psihička priprema jer smo mi maratonci bili u nezavidnoj situaciji budući da su vremenski uvjeti bili jako nepovoljni. Već na startu je bilo 30 stupnjeva i 90% vlage što nam je jako otežavalo utrku. 14. Jesi li imala problema u Tokyu sa treninzima i opremom i sličnim stvarima kao što su se žalili mnogi poznati sportaši… Pa i puno naših? Velik problem je bio s opremom jer smo morali trenirati u brendu koji je bio službeni brend naše reprezentacije na OI. Većina nas sportaša olimpijaca ima ugovore s drugim sportskim brendovima koji su nam za vrijeme OI bili zabranjeni i mislim da to nije fer prema brendovima koji nam daju podršku cijele godine. Također, nitko od fizioterapeuta iz Hrvatske nije bio s nama maratonkama u Sapporu pa me trener morao masirati prije utrke jer sam se zbog vrućine borila s grčevima u nogama. Moram priznati da nisam očekivala da ću morati toliko improvizirati na jednom tako velikom natjecanju kao što su OI gdje bi sportaši trebali biti maksimalno zbrinuti. 15. Možeš li nas kratko provesti kroz samu utrku, kako je to izgledalo? Utrka je bila izuzetno zahtjevna od samoga starta budući da su vremenski uvjeti bili izuzetno teški za disciplinu kao što je maraton. Na startu je vladala trema među nama maratonkama jer nismo znale što nas čeka na tom dugačkom putu od 42 kilometara i 195 metara. Krenule smo dosta rezervirano, vrućina se pojačavala i na svakoj okrepnoj stanici smo bile primorane osim osobne okrepe uzimati i bočicu s vodom s kojom smo se polijevale kao i vrećicu leda kojom smo se hladile. Dosta cura je odustajalo za vrijeme utrke jer su se vrućina i vlaga pojačavale. Ja sam trčala rame uz rame s maratonkom iz Njemačke. Čak smo se svakih par kilometara međusobno bodrile i dodavale si vodu i led kako bismo što bezbolnije došle do cilja. Negdje na 36. kilometru sam uz okrepnu stanicu vidjela trenera koji se zaderao da sam jako dobro pozicionirana i da trčim za Hrvatsku i borim se do kraja. U tom trenutku nije bilo veće motivacije za mene nego boriti se za svoju zemlju na najvećem natjecanju na kojem jedan sportaš može nastupati. U cilj ulazim kao 21. maratonka, odnosno 6. Europljanka i s najboljim plasmanom u povijesti hrvatskog dugoprugaškog trčanja. 16. Kakav je osjećaj bio kasnije i jesi li bila zadovoljna? Prilikom ulaska u cilj bila sam preplavljena emocijama. Nikada do tada nisam osjećala takvu sreću, strahopoštovanje prema disciplini koju trčim, prema natjecanju na kojem nastupam. Ubrzo sam saznala od trenera prijateljice Belgijanke da sam 21. maratonka u cilju. Bila sam šokirana, sretna i ponosna i jedva sam čekala doći do mjesta gdje sam prije utrke ostavila stvari kako bi se javila svojoj obitelji iz dalekog Japana. 17. Misliš li da ćeš sada s ovim iskustvom biti spremnija za iduće OI? Sigurna sam da s ovim iskustvom koje imam sada, da će sljedeće OI biti još uspješnije. 18. Spremaš li se za Europsko i Svjetsko prvenstvo? Trenutno se spremam za maraton u Sevilli koji će se održati u veljači 2022. godine, a zatim će fokus biti na pripreme za EP u Münchenu. 19. Što ćeš najviše pamtiti iz Tokya? Najviše ću pamtiti ljubaznost Japanaca koji su uvijek srdačni i prijateljski raspoloženi. Zbog situacije sa coronom nam nije bio dozvoljen izlazak iz hotela osim u slučaju treninga tako da nažalost nisam mogla razgledati grad. 20. Jesi li ostvarila neke nove poslovne veze ili prijateljstva za vrijeme boravka u Tokyu? Ostvarila sam jako puno prijateljstava s kolegicama maratonkama tako da sam jako sretna zbog toga. Žao mi je što mi maratonci nismo bili smješteni u olimpijskom selu u Tokyu pa se nisam uspjela upoznati s našim sportašima iz Hrvatske. Nadam se da ću imati priliku na OI u Parizu. 21. Čime bi se voljela baviti u budućnosti? Po struci sam magistra kineziologije pa se nakon sportske karijere vidim na nekom mjestu gdje bih mogla pomoći razvitku sporta u Hrvatskoj. 22. Planiraš li završiti još koji faks ili diplomirati ili završiti neki dodatni tečaj? Velika mi je želja upisati doktorski studij na Kineziološkom fakultetu. Bilo bi korisno kada bi fakulteti sufinancirali dodatno školovanje vrhunskih sportaša. Smatram da jedan vrhunski sportaš s iskustvom kroz svoju karijeru obogaćenu teorijskim znanjem može biti jako dobar stručnjak. 23. Koja je sljedeća utrka po rasporedu i jesi li spremna za nove pobjede? Najbliži cilj je trenutno maraton u Sevilli u veljači, a prije toga ću sigurno trčati nekoliko kraćih utrka kako bi bila što spremnija za maraton. Ian: Draga Matea, hvala ti što si odvojila svoje vrijeme i pristala na ovaj intervju sa mnom. U svoje ime i u ime tima Glasa Studenta, želim ti sretan nastavak karijere i puno sreće i pobjeda na sljedećim utrkama. Također, želimo ti sretan Božić i Novu Godinu. Matea: Dragi Ian, hvala tebi što si me pitao i dao mi priliku da ispričam svoju priču. Također, drago mi je da sam tako mogla sudjelovati na vašem projektu koji iznimno cijenim i jedva čekam pročitati članak na vašem portalu. Također, tebi i tvom timu želim sve najbolje za Božić i Novu godinu. …A Vama dragi čitatelji želim sretnu i uspješnu Novu Godinu i vraćamo se uskoro uz još bolji i zanimljiviji sadržaj. Stay tunned ... . . . #OlimpijskeIgre #Tokyo #2021 #MateaParlovKoštro #MATEAM #Hrvatskaolimpijka #pričaouspjehu

Povidon-jod najpoznatiji je u medicini kao sredstvo za dezinfekciju kože prije i poslije operacije, no koristi se i u pčelarstvu u borbi protiv nametnika medonosnih pčela. O povidon-jodu Najrašireniji pod nazivom Betadin, povidon-jod široko je dostupan homopolimer joda. Strukturu mu čini kompleks sastavljen od povidona (oko 10%)), jodovodika i elementarnog joda. Povidon-jod u pčelarstvu Povidon-jod najpoznatiji je kao sredstvo za dezinfekciju kože prije i poslije operacije, no koristi se i u pčelarstvu u borbi protiv nametnika medonosnih pčela - nozemoza. Nozemoze su jednostanični paraziti koji pripadaju razredu gljivica, a pčelari se s njima susreću najčešće zimi i u rano proljeće. Pri epidemiji nozemozom, zajednica pčela iznenadno se brojčano smanjuje s velikim razlikama u jačini. Bez upotrebe laboratorijskih mikrobioloških metoda, vrlo je teško otkriti o kojem se stadiju zaraze radi. Na tržištu postoje legalizirana sredstva za suzbijanje nozemoza, no nisu potpuno učinkovita. Najučinkovitiji postupak za borbu s nozemoza parazitom upravo je mješavina slatkog šećernog sirupa u koju je potrebno umiješati malo alkohola uz dodatak povidon-joda. Tu mješavinu potrebno je dodavati u pojilice nakon zadnjeg vrcanja krajem sezone, pa sve do zadnje prihrane za zimske mjesece. Ukoliko je nozemoza prisutna, brže će nestati.
Gdje kupiti povidon-jod?
Povidon-jod dostupan je u, ljekarnama po cijeni od približno 65 HRK (8.64€) za 1L desepostotne otopine, najčešće pod imenom Betadin.

#pčelarstvo #povidonjod #jod #znanost #medicina

U zadnjih par godina svjedoci smo rastućeg broja aktivističkih pokreta nastalih sa ciljem osvještavanja stanovništva o gorućim problemima koje klimatske promjene i ekološke nepogode uzrokuju čovječanstvu. Kontroverzu tih pokreta dodatno su amplificirale surove i ilegalne metode kojima se neki njihovi članovi i zagovornici služe u promociji svojih ciljeva. Polemika o moralnosti tih metoda kulminirala je početkom listopada kada su ekološki aktivisti odigrali novu akciju. Meta akcije, naravno, nije bilo sjedište Gazproma ili naftna bušotina, već van Goghovo remek-djelo ,,Suncokreti'' u londonskoj Nacionalnoj galeriji. Daleko od engleskih Ludita i francuskih Jakobinaca, klimatski ,,borci'' većinom su estetski neistančani tinejdžeri obojanih glava i financijski dobrostojećih roditelja. Privilegirani u svakom pogledu, ali potpuno odvojeni od dubljeg životnog smisla, u aktivizmu pronalaze utjehu i priliku da, barem na trenutak, uđu u kožu klasičnog arhetipa filmskog protagonista koji spašava svijet od katastrofe. Njihov površni ,,buržujski'' aktivizam, naravno, neće zaustaviti ekološke katastrofe i klimatske promjene. Štoviše, vjerojatno će i udaljiti prosječnog čovjeka od njihovih ciljeva. No, prevencija prirodnih katastrofa oduvijek je bio sekundarni cilj, dok je glavni bio signalizacija vrline i herojski kompleks. Patologija tih ljudi je jasna, no greška je smatrati je bezopasnom. Posthumni napad na van Gogha duboko je simboličan, ali i indikativan. On ne predstavlja samo budalastu potragu za pažnjom, već rat protiv estetski lijepog i tradicionalnog koji je duboko ukorijenjen u naše moderno društvo. Današnji ,,ekološki'' aktivisti, poput hippie i punk pokreta 70-ih, nezamjetnu količinu svoje energije posvetili su preispitivanju nepravednih autoriteta i maladaptivnih politika, dok su većinu svojeg djelovanja usmjeravali prema destrukciji moralnih konvencija i tradicionalnih vrijednosti koje su, ironično, jedne od zadnjih vezivnih društvenih faktora i prepreka koje stoje na putu potpunog podjarmljivanja čovječanstva. Upravo taj Sustav protiv kojeg su se ,,revolucionarni'' elementi ,,borili'' u prošlom stoljeću danas je potpuno adaptirao te samim time i progutao revoluciju. Društveni, kulturološki i moralni relativizam, progres i modernizam potpuno su usvojeni kao ,, mainstream '' vrijednosti. Primjerice, Greta Thunberg, predstavljena kao borkinja za čovječanstvo i autsajder, prima ovacije i gromoglasni pljesak od strane europskog parlamenta te redovito biva primana na sastanke s G-7 čelnicima i ministrima. Hrvatska, država koju se smatra generalno konzervativnom, nema toliko različiti moralni orijentir. Bivša liderica zagrebačke opozicije Anka Mrak Taritaš na plakatima predizborne kampanje koristi ličnost marksističkog revolucionara Che Guevare. Čak ,,tradicionalni'' i ,,desni'' HDZ šalje svoje predstavnike, poput gradonačelnika Dubrovnika Matu Frankovića, na otvorenje gay bara Milk. Parada ponosa, nekada simbol borbe progresivnih aktivista protiv percipirane nepravednosti Sustava, danas je političko bojno polje na kojem se skupljaju glasovi i politički poeni.
Dekonstrukcija i relativizacija tradicionalnog možda je najuočljivija vizualno. Često možemo naići na kritiku moderne umjetnosti i arhitekture, čak i od strane šireg pučanstva, no rijetko se itko zapita koje su moralne i političke implikacije dovele do razvitka i popularizacije takvog oblika ,,umjetničkog'' izražaja. Svjedoci smo konstantne simplifikacije umjetnosti kojoj cilj nije prikazati ljepotu i snagu stvaralaštva, već prijenos moralnog nihilizma i materijalizma u svaku poru ljudskog stvaralaštva. Ironija leži u činjenici da je takvo podjarmljivanje estetske vrijednosti, koje ,,ekološki'' aktivisti svojim performansima ovjekovječuju, upravo i korijen patologije koja uranja mlade ljude podložne utjecajima u razne tipove aktivizama za društvenu pravdu. Odricanje estetski ugodnog kako bi se dodatno naglasila funkcionalnost i apstrakcija svojevrsno je lišenje umjetnosti i stvaralaštva od svoje posebnosti i identiteta. To lišenje sadrži i društvene implikacije te se održava u razvoju i poimanju života modernih generacija koje su odvojene od bilo kakvog oblika pripadnosti i identiteta. Postmodernizam, kao moralni okvir modernog društva, predstavio nam je moralni i estetski relativizam, apstraktizam i materijalizam čime dodatno ovjekovječuje gubitak orijentira koji identitet pruža.
Kako bismo dublje shvatili kulturološki proces linearne apstraktizacije umjetnosti, trebamo razmotriti teoriju degeneracije. Utemeljena na Lamarckovim naglaskom na biološki razvoj kroz navike, teorija degeneracije pojavljuje se u raznim oblicima kroz povijest. Degeneracija, bilo društvena ili biološka, može se opisati u više definicija. Ideje koje su konstantno prožete kroz taj pojam su proces prelaska organizma iz kompleksnijeg u jednostavnije (jačeg u slabije), stanje propadanja i perverzije te gubitak vrijednosti. Sve te odrednice, koliko god se nasumične i različite činile, tvore cjelinu teorije degeneracije. Ljudi su, kako sama Darwinova teorija evolucije tvrdi, plastični pod utjecajem svojeg okruženja. Naše fiziološke i biološke karakteristike potpuno se prilagođavaju našoj okolini i uvjetima kojima smo izloženi. Takav splet okolnosti, koji biolozi nazivaju prirodnom selekcijom, sasvim je logičan i koristan za naše preživljavanje. Danas živimo u dobu neviđenog prosperiteta. Više ne postoje značajni i direktni vanjski faktori koji nas potiču na ,,evoluciju'' iz koje proizlazi naše biološke poboljšanje. Ljudi modernog doba potpuno su lišeni ikakve odgovornosti i potrebe za prilagodbom što ih je, shodno ljudskoj prirodi, pretvorilo u hedonističke i slabe ljušture onoga što su njihovi preci bili. To se očituje u društvenom kontekstu, dakle, u gubitku vrijednosti. Ideje konzumerističkog, liberalnog i tolerantnog sustava u kojem danas živimo potpuno su disgenične u prirodi. Ne postavljaju prioritet na poboljšanju već na slobodi biranja koja shodno prije navedenoj ljudskoj prirodi vodi do degeneriranja. Relativiziranjem morala koje nastaje kao posljedica gubitka vrijednosti to se degeneriranje tolerira i stavlja na istu razinu moralne vrijednosti kao i prije navedeno poboljšanje, a često i na višu. To deificiranje degeneriranog i slabog vuče korijene u marksističkom društvenom okviru i biolenjinizmu, no to je priča za drugi dan.
S obzirom da su društvo i umjetnost u recipročnom odnosu s duhovnim stanjem čovjeka, ta duhovna degeneracija čovjeka odražava se i u njima. Umjetnost je odraz ljudskog stvaralaštva, a ljudsko stvaralaštvo vođeno je našim vrijednostima. Propadanje i relativiziranje naših vrijednosti preslikava se na umjetnost. No, da se vratim na početnu ideju i uvod teksta. Propadanje umjetnosti ne očituje se samo u njenoj formi, već i u našem odnosu prema njoj. Velikani poput Da Vincija te Michelangela posvetili su svoj život usavršavanjem svojeg umjetničkog izražaja. Kroz povijest umjetnost se potpuno demokratizirala te u procesu i izgubila smisao. Dok je nekada umjetnički izričaj bio smatran uzvišenim (i često božanstvenim), danas je samo jedan od mnogih ispušnih ventila za gubljenje vremena dostupan široj masi. Kao samo jednim od mnogih izvora razbibrige, prema umjetnosti se na toj razini važnosti i odnosi. ,,Što je važnije: umjetnost ili život?'' upitao je jedan od klimatskih aktivista zaslužan za napad na van Goghovo remek-djelo. Postavljajući lažnu dihotomiju, važna činjenica je ostala zanemarena. Umjetnost je život. Život je umjetnost. Čovjek je neispunjen ako za života nije postigao samoostvarenje, neovisno o tome umro li on s 87 ili 37 godina. Civilizacija biva neispunjena bez umjetnosti, filozofije, ljepote i tradicije, izumrla ona sutra ili za 50 000 godina. Na cesti kojom putujemo metaforičko i zbiljsko odumiranje čeka nas odmah iza ugla.

#klima #aktivizam #estetika #politika #europa #glasstudenta

U posljednje vrijeme, svaka moja ideja za tekstom razvije se nakon kolokvija, a tekst pišem u kasne noćne sate. To je onih sat vremena nakon kolokvija kada razmišljaš o smislu života i kada se upitaš: „Što je meni ovo trebalo?“. Svatko od nas je barem jednom razmišljao o tome da može vratiti vrijeme, što bi promijenio, što bi rekao samom sebi i kako bi utjecao na sebe ili se motivirao da promjeni svoju budućnost. Danas ću vam reći što bih ja napravio, kakvu bih poruku sebi poslao te se nadam da će neki od vas, nakon što pročitaju ovaj članak, razmisliti o tome kako početi mijenjati svoj život te na koji način ga nadograditi. Ukoliko ovo čita neki mladi čitatelj, nadam se da ću na tebe utjecati prije nego na sebe. Dragi Iane, sada se sigurno spremaš za neki fenomenalni izlazak, kako to uvijek bude, i sigurno ne razmišljaš o ovakvim stvarima. Misliš da je sve super i da imaš sve pod kontrolom, ali vjeruj mi, uvijek može puno bolje. Ukoliko ovo čitaš ujutro nakon izlaska, sigurno ti, uz mnoge stvari koje su se dogodile jučer navečer, neće biti jasno, ali vjeruj mi, dobro će ti doći. Znam da sada, u ovim godinama, misliš kako ne moraš učiti i kako ćeš to nadoknaditi kasnije, ali nećeš. Primi se učenja sada dok možeš jer kasnije možda bude prekasno. Znam da sada misliš da imaš premalo slobodnog vremena kojeg bi iskoristio na nešto drugo, ali vjeruj mi, imaš ga i previše te ćeš kasnije shvatiti što znači imati malo vremena. Kreni učiti strane jezike, kako ti je mama rekla milijun puta, jer, vjeruj mi, isplati ju se poslušati. Mama, ako čitaš članak, ovo sam rekao samo radi teksta. Misliš da znaš neke strane jezike i da to sada nije prioritet, da imaš vremena kasnije, ali vjeruj mi, lakše je učiti dok si mlad i dok imaš vremena. Također, položi vozački ispit nakon mature, molim te, iako znam da misliš da ćeš studirati pravo i da ti auto neće trebati do fakulteta, a ni do grada, jer nemaš gdje stati. Sada ideš na ekonomiju i vjeruj mi, potreban ti je. Znam, šokirao te je ovaj dio da nisi na pravu jer o tome sanjaš cijeli život, ali vjeruj mi, ispalo je puno bolje jer ti je zanimljivije, a samim time i lakše. Imaš odličnu ekipu i radiš na jako dobrim projektima. Ono što ću ti ipak reći iskreno, u slučaju da opet odlučiš upisati pravo i misliš da je to ono što te stvarno zanima, onda stani na loptu sa svim projektima, događanjima i slično. Nije da ti to ne možeš, samo si lijen i zanima te sve drugo. Znam da će boljeti i da će biti teško, ali ti to možeš. Čitaj više jer sada pišeš članke za ovaj fenomenalni portal. Mogao si napisati i puno bolje da si više čitao, no buljio si u igrice koje su tada bile aktualne. Ne brini, sada nadoknađuješ tu pogrešku. Na kraju dana, nakon svega što si pročitao, i dalje si na pravom putu i sve si nadoknadio, ali mogao si toliko više toga napraviti samo da si bio pametniji. To je moja poruka vama, dragi čitatelji. Nemojte čekati da se jednog dana pitate zašto nešto niste ranije napravili i zašto to morate nadoknađivati i gubiti vrijeme kojeg nemate toliko puno, a mogli ste ga utrošiti na druge stvari pomoću kojih biste mogli napredovati. Samo se jednom živi i ovo je vaša prilika. Uzmite ju i nemojte razmišljati dva puta. Nadam se da će mnogi nakon ovog članka krenuti ispravljati svoje pogreške, a oni mlađi da ih neće ni napraviti. Uživajte u čitanju i javite dojmove. Naravno, ako mislite da sam zaboravio napisati nešto što bi mladi Ian trebao saznati, da sazna na vrijeme... . . . #porukamladima #porukasebi #radinasebi #žitvotnapriča #život #mladi #volimsveštovolemladi #učenje #slušajteroditelje #nikadnijekasno #cijeloživotnoobrazovanje

-”Kada ste zadnji puta bili u kazalištu?” -”Ne sjećam se. Davno je to bilo.” I tako odgovara većina kada im se uputi ovo pitanje. Digitalizacija svijeta se odvija u svim dijelovima naših života, te kako generacije odrastaju na internetu, tako životne lekcije pronalaze na društvenim mrežama, a onu vrlo važnu dozu kulture upijaju preko malih ekrana, pasivnih piksela, ne razmišljajući uopće o živoj sceni kazališta. Gledališta sijede i stare, a kazališta postaju sve više mjesto elitne kulture samo za one koji imaju višak vremena i novca. No zašto je tomu tako, kada je potražnja za zabavom u današnje vrijeme sve veća? Money makes the world go round Postoji nekoliko vrlo jasnih, čvrstih pa možda i opravdanih razloga zašto, a najlakše je poći od onog financijskog koji je uvijek prvi na pameti. Ako ste ikada išli u kazalište, prvo što ste mogli primijetiti jest da ono baš i nije jeftino. Naravno, to ovisi od kazališta do kazališta, ali kada želimo ići u kazalište, biramo predstavu koju ćemo gledati, a ne kazalište koje ćemo posjetiti. Uzmimo u obzir da je sama količina kazališta po gradovima vrlo mala (osim ako govorimo o Zagrebu koji kao veliko kulturno središte nudi i veći izbor) pa je i samim time naš izbor ograničen. Kao student, rijetko tko bi izdvojio oko 70 kuna za kazališnu kartu, a nekada su karte i puno skuplje. Neka kazališta, na sreću, nude studentske popuste pa tako možete proći nešto jeftinije. Tako je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku cijena pojedinačne karte za studenta 40 kuna, dok u Zagrebu u HNK-u ostvarujete pedeset posto popusta (naravno, na nešto lošije kategorije mjesta). No sve u svemu, ako se razmisli o tome, to nije ni tako loša cijena usporedimo li to s jednim obrokom u McDonaldsu gdje za jedan McMenu date također otprilike 40-50 kuna. Stvar je u tome što ćete radije odabrati. Tako da, ukoliko imate iksicu, svakako preporučujem da iskoristite te pogodnosti pa jednom zamijenite McDonalds s 2-3 sata kulture i umjetnosti koja nastaje točno ispred vaših očiju.
S druge strane, tu su mladi koji nisu studenti i koje će cijene od 70, 80 pa nekada i 90 kuna sigurno obeshrabriti i udaljiti od kazališta te će kazalište zamijeniti onim puno pristupačnijim kinom kojega mogu srijedom posjetiti za samo 25 kuna. Također, zašto odvajati tolike novce za samo par sati zabave kada na internetu možemo pristupiti neograničenoj količini besplatno? No, kazalište nije samo zabava, ono je puno više; ono budi kulturu u nama, ispunjava nas živom umjetnošću i donosi nam brojne svjetove - one realistične i one ispunjene fantazijom - na daskama jedne scene koja odiše velikim količinama kreativnosti. A je li toliki novac vrijedan toga? Sljedeće što se dovodi u pitanje su programi kazališta. Koliko je ono što nam je dostupno - od klasika pa da novijih i originalnih scenskih djela koje možemo vidjeti na daskama naših kazališta - usmjereno na mlade? Koje su to predstave okrenute mladima, pričaju o problemima mladih i dotiču se tema koje se pojavljuju u njihovim životima? Tu se opet treba naglasiti dostupnost i raznolikost kazališta u gradovima. Ukoliko ste student u Zagrebu, imate sreće jer je tu mnoštvo kazališta (Od ZKM-a do Kerempuha i Gavelle te brojnih drugih profesionalnih i amaterskih kazališta) koja nude široki i raznoliki repertoar predstava među kojima ćete sigurno naći nešto za sebe. No, smatram da nije nužno stavljati na repertoar predstave za mlade kako bi se doprelo do njih. To se lako može napraviti s puno različitih predstava, ponajviše možda komedija, budući da su mlađi često skloniji komedijama, nego nekim politički nabijenim drama ili tragedijama. Tako se na daskama HNK u Osijeku nedavno pojavila nova predstava “San ljetne noći” , vrlo poznata komedija Williama Shakespearea koja nije direktno okrenuta mladima, ali je izvrsno napravljena i uistinu zanimljiva te predstavlja Shakespeareovo djelo na novi, potpuno originalan način spajajući Shakespeareove stihove sa modernim značajkama i svakodnevnim govorom. Ona ostaje vjerna Shakespearijanskoj tradiciji, ali joj daje moderan štih. Ako se planirate počastiti odlaskom u kazalište, svakako preporučam ovu predstavu jer sigurno nećete požaliti. Lako je zaključiti kako je najučinkovitiji način da kazališta privuku novu publiku - obogatiti svoj program univerzalnijim predstavama te predstavama koje se ne viđaju tako često. Potrebno je dovesti i predstave s progresivnim idejama i povezanim sukobima koji grade emocionalne veze između umjetnika i publike. Kontroverzne teme ne bi trebale stvarati strah redateljima i kazalištima jer bi izvedba koju gledatelji vide na pozornici trebala biti početak razgovora, a ne kraj. Dok su interesi mlađih generacija promjenjivi i nepredvidivi, pravi je izazov uspješno integrirati raznolik, različit i eklektičan program koji se sviđa ciljanoj publici bez izbacivanja predstava koje privlače vjerne pokrovitelje. U kazalištu treba biti “fin” Ako niste odgojeni da idete u kazalište, manje je vjerojatno da ćete ići samo iz hira. Neki ljudi misle da bi druge mogao odbiti "kazališni bonton": kako se ponašati, kako se obući... Definitivno mislim da bi ovo moglo biti istina, ali ipak nekakav bonton treba postojati iako se on ne bi trebao smatrati rigoroznim ili elitističkim. Svakoga bi dekoncentriralo slikanje mobitelom ili šuškanje paketima čipsa ili žvakanje kokica u kazalištu. Ponekad se kazalište može smatrati "elitističkim" i da mladi, koji nisu posjetitelji kazališta, nisu dobrodošli. Ovo se mora promijeniti jer je realnost da je kazalište za SVE. Svi koji su zapravo angažirani u industriji to znaju i zapravo ne postoji razlog zašto mladi ne bi bili većim dijelom publike nego do sada. Tu naravno postoji i osobna preferencija, tko voli, a tko ne voli takvu vrstu umjetnosti, ali smatram da bi se o kazalištu više trebalo pričati te da bi izlazak u kazalište jednom u dva ili tri mjeseca (ako ne i češće) trebao postati normalnom i učestalom pojavom kao što je i odlazak u kino. Što možemo saznati iz prve ruke? Ovaj puta sam imala posebnu priliku porazgovarati o ovome s glumcem i ravnateljem drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, Miroslavom Čabraja, te ga pitati par pitanja o kazalištu i mladima danas, kako bi iz prve ruke vidjeli kako stvari stoje, recimo to tako, na ovoj sceni. Prije nego što ste se počeli baviti glumom, studirali ste pravo. Kako se rodila želja za kazalištem? Jeste li kao učenik i student često posjećivali kazališta? Zapravo, oduvijek sam volio kazalište. No to s 18 godina nisam znao. Lutao sam. No, kada se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku kao da mi je nešto zazvonilo u glavi da se moram vratiti u rodnu Slavoniju i nešto dati, nešto reći. Spakirao sam kofere i rekao svom vjenčanom kumu s kojim sam tada bio cimer i najbolji prijatelj da idem iz Zagreba. Mnogi su mi se smijali, jer, kao, nitko ne mijenja Zagreb za Osijek, a ja sam upravo napravio to. Uvijek sam bio kontra. Nisam pogriješio. Što se tiče drugog dijela pitanja, odgovor je da, išao sam i kao učenik i kao student. Budući da sam pohađao Pazinski kolegij-klasičnu gimnaziju, išao sam na sve predstave u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeku, kako dramske tako i glazbene. Za to su zaslužni moji profesori iz engleskog jezika i glazbene kulture, Živko Nižić i Marica Ursić. Što smatrate da je problem u količini zainteresiranosti mladih za kazalište? Pretencioznost. Često se pretenciozno pristupa poslu i gleda se samo na uspjeh, ne osluškuju se ansambli. Isto je i u politici. Ambicija je prva stepenica pred propast. Svakodnevno smo bombardirani, tabloidno i televizijski, hvalospjevima raznih ravnatelja kazališta matematičkim podacima koliko je koje kazalište dobilo nagrada, koliko je imalo posjetitelja, no sve to nije mjerilo kvalitete programa. Kazališta nisu politika, pretencioznost, pompoznost i matematika. Različitost, sloboda, kvalitetna repertoarno-razvojna politika kazališta, djelatnici, sposobnost mijenjanja kulturno-nacionalnog identiteta, promjene. To je kazalište. I ne samo to. Ide se često utabanim stazama, a umjetnost ne poznaje utabane staze. Umjetnost skreće. Upravo za tim žudi studentska populacija. Za buntom, za nekom neutabanom stazom, za greškom, za glasom koji propitkuje, unutarnjim i vanjskim. No, kada ćete ako nećete sada. Bunt prepoznaje bunt. Ono što im mi trebamo dati jest umjetnički bunt, pri tome ne zaboravljajući na našu konstantnu publiku. Dakle, mlađu publiku ne treba tjerati u kazališta, treba ih zainteresirati. U razdoblju Vašega rada u HNK-u u Osijeku, možete li primijetiti povećanje ili opadanje zainteresiranosti mladih u kazalište, tj. nekakvu promjenu u demografiji publike? Treba, prije svega, naglasiti da publiku dijelim na tri grupe: pretplatnike, školsku publiku i publiku koja karte kupuje u slobodnoj prodaji. Tako ih i demografski treba i gledati. Premijerna publika je najvećma srednje do starije životne dobi, dok je mladih u minimalnim postotcima, barem što se Osijeka tiče, dok je školska publika, kako i samo ime govori, u principu mlađa, ako izuzmemo profesore, dok je publika koja kupuje karte u slobodnoj prodali opet većinom srednje ili starije životne dobi. Zašto je tomu tako, odnosno zašto mladi u većem broju ne dolaze u kazalište, tema je za širu raspravu. Više je čimbenika koji utječu na to. Prije nekoliko godina napravljena je i studija koja propitkuje tu temu i došlo se do zaključka da mladi, posebno sveučilišna populacija, smatraju kazalište elitističkim mjestom koje zahtjeva određeni dress code, onda, mjestom za koje ga nisu zainteresirali ili roditelji ili nastavnici u osnovnoj ili srednjoj školi, te tako i ta osoba nije predavala previše pažnje tomu, i na kraju mjestom koje ne nudi druge sadržaje osim predstave same. No, moram dodati tu i okolinu i društvo u kojem živimo, kao čimbenike i trenutnu apatiju u istom. No, kazalište je tijekom tisućljeća prolazilo kroz razne krize, od identiteta do publike, ali uvijek se ukazivalo svijetlo na kraju tunela. I sada se ukazuje. Ohrabruje to, a i daje mi, onda, za pravo vjerovati u bolje sutra jer smo i u doba najveće zaraženosti bili popunjeni koliko je bilo odobreno, što će reći da su ljudi željni kulturnih događanja i odlazaka u kazalište. Žalosno je samo to što je kazalište, u očima mladih, postalo simbolom političkog prestiža, kao i kultura uopće. To treba ispraviti. HNK u Osijeku je nacionalno kazalište, i dio je nacionalne kulture. Kultura je jedan od preduvjeta postojanja jednog naroda, stoga je deplasirano govoriti o važnosti našeg kazališta, ili bilo kojeg drugog, za grad ili regiju kada je ono dio nacionalnog identiteta. Koncert bilo kojeg KUD-a može napuniti kazalište, a oni se time bave amaterski, i za zaključiti je: za bilo koju izvedbenu umjetnost, na bilo kojim razinama, uvijek je bilo i bit će interesa. I to je pljuska svima onima koji kažu: što će nekom kazalište, ne treba nam kad je toliko skupo i nema profita. Isto tako možemo reći: Što će nam elektroprivreda jeftinije su svijeće, a i ljudi su već živjeli bez nje? Što će nam industrija, od nje se bogate samo moćnici itd. Najlakše je relativizirati stvari, paušalno ih promatrati i čekati da se problemi sami riješe. Treba početi djelovati. Na svim poljima. Sad. Za buduće generacije. I za kraj... Zahvaljujemo se gospodinu Čabraji koji je u svojim odgovorima ponudio i rješenja upravo ovih problema i, nazovimo to tako, kazališnih stereotipa. Da se lako zaključiti iz svega ovoga, da je kazalište institucija otvorena prema svima, no naravno, stvar je i osobnog ukusa čovjeka. Problemi postoje, ali nisu nerješivi. Ako želimo stvoriti i njegovati sljedeću generaciju dramaturga, kostimografa, redatelja, glumaca i drugih kazališnih umjetnika, te osigurati da kazalište u budućnosti ostane važna i potrebna institucija, kazališni svijet se ne treba okretati profitu i tamo gdje ga ima najviše, već postati otvoreniji i privlačniji za mlade te tako pobuditi potrebu za kazališnom umjetnošću u njima, bez da se odalje od svoje već vjerne publike. Na prvu, zadatak se možda čini jednostavnim, no on nije nimalo lak, a samu ulogu u privlačenju mladih ne treba dati samo kazalištima. Tu ulogu trebamo igrati i mi mladi te tako pokazati našu želju i zainteresiranost, u nadi da ćemo uistinu uspjeti dostići cilj i smanjiti udaljenost između kazališta i mladih. #kazaliste #mladi #glasstudenta #umjetnost #kultura

„U razdoblju koje je simbolički uokvireno od 10. travnja do 22. lipnja, Hrvati prate pravu ideološku utakmicu“, rekao mi je tako nedavno dobar prijatelj pa sam ponukan time odlučio malo razraditi tu hipotezu. I istina, svatko ima tim kojem više pripada ili barem blago naginje - neki su zdušni navijači i sudionici koji marširaju zbog svojih ideja ili se bore u bespućima virtualnog svijeta protiv neistomišljenika, dok prosječni promatrači najčešće kad ih se pita, imaju barem okvirno mišljenje dok pasivno promatraju zbivanja „na terenu“. No, smiju li svi uopće imati mišljenje u okršaju titana pro-life i pro-choice pokreta, čija se debata polako pretvara u gordijski čvor 21. stoljeća? Naravno da smiju, odgovorno to tvrdim i iza toga stojim – to je u temeljima onoga u što vjerujemo kao sudionici demokratskih procesa i građani u državama liberalne demokracije. Ipak, neka su mišljenja, pogotovo u medijskom prostoru u kojem vladaju „nezavisni, slobodarski, uključivi i objektivni“ mediji, okarakterizirana zadrtim, nazadnim, nepoželjnim te brojnim ružnim pridjevima koje neću nabrajati u ovom tekstu. Upravo zbog toga treba dati koncizan i jasan doprinos ovoj raspravi iz svih pogleda te nastojati da se svi čuju – da su svi jednaki. Hm, poznata vam je ta paradigma? Ma samo vam se čini, danas se to više ne potiče, već se samo plasira ono što misli ona/j koja/i više plati, ona/j koja/i je više „progresivna/an“ i napredna/an te ona/j koja/i više nastoji pokazati svoju zaluđenost prema slobodama i pravima, bez da shvaća koju odgovornost i moralni integritet ta prava i slobode nose. Dakle, utakmica je počela, igrači su spremni, (muški, mizogini) sudac (koji je naravno, bijeli muškarac na poziciji moći) uskoro daje znak pa se stoga i ja pridružujem, s namjerom da zabijem koji gol za tim kojem (blago) naginjem, ali budući da „igram“ protiv onih koji me odmah smatraju katolibanom i klerofašistom , nije ni važno u kojoj se mjeri ja poistovjećujem s pro-life idejom - ja sam već sad, u njihovim očima, postao ženomrzac kojeg treba otkazati ( cancelati )… „TI SI MUŠKO – NEMAŠ PRAVO NA MIŠLJENJE O POBAČAJU“ Poznata je to izjava borkinja i boraca u raspravama koje se odvijaju na kavama u lokalnoj birtiji, kafiću pored faksa ili, sve češće, u javnom diskursu. Čovjek se zapita, kako to točno mislite da nemam PRAVO na mišljenje? Moje mišljenje stvara nelagodu? Previše vam je agresivno? Ne slažete se sa mnom? Aha okej, krenimo redom. Nastojanja kojima se rasprava o pobačaju prebacuje samo u domenu žena, koje nose dijete, po mojem su mišljenju, kratkoročno i dugoročno, kontraprodiktivna za pronalazak konsenzusa na ovu temu. Naime, za stvaranje života potrebno je dvoje. Muškarac i žena, kao ravnopravni i jednako vrijedni suputnici u podizanju i odgoju djeteta, trebali bi imati istu odgovornost za posljedice svojih odluka i zajedno rješavati potencijalne probleme oko kojih su obje strane uključene. Tako je i kod pitanja planiranja roditeljstva i odlučivanja o zasnivanju obitelji, dok se sa strane mišljenja po kojemu je pitanje abortusa jednosmjerna ulica, javlja paradoks odgovornosti. Naime, oduzimanjem prava muškarcima da imalo doprinesu raspravi o moralnosti i pristupačnosti abortusa, njih se također i liši odgovornosti po istom principu po kojem je koncept ljudskih prava ustoličen po modernim zapadnim kriterijima. S pravima dolaze i odgovornosti, a ukoliko su prava oduzeta ili ih se percipira kao nešto rezervirano samo za jednu društvenu skupinu, time su odgovornosti mnogo manje primamljive jer je ipak teže biti odgovoran u situacijama u kojima te se ne pita za mišljenje ili te se grupno karakterizira kao nepoželjnog sugovornika. Sukladno tome, ne samo da se nametnutim manjkom odgovornosti muškaraca, u tematici oko pitanja pobačaja, ženska pozicija ne osnažuje, ona se pogoršava posljedično tezi da žena treba pobaciti kad želi te da muškarac nema ništa s time – on je praktički oslobođen svih reperkusija seksualnog odnosa jer ga se ne potiče da preuzme nikakav stav i sudjeluje u trudnoći kao potpora. Jednostavno rečeno, u percepciji da je pitanje abortusa isključivo žensko pitanje, pa su stoga i žene ostavljene same da se s time bore, muškarci mogu u potpunosti zapostaviti svoj moralni i etički integritet te se shodno tome ponašati promiskuitetno koliko god žele jer im se govori da njihova pozicija u odlučivanju nije relevantna i da će o tome hoće li se ili neće u budućnosti roditi njegovo dijete, odlučivati samo žena. Dakle sudjelovanje muškaraca u raspravi nije uplitanje u ženska prava ili odlučivanje o tome što će žena raditi sa svojim tijelom koje, usput budi rečeno, u trudnoći sadrži i drugo tijelo, već uključivanje i osvješćivanje odgovornosti koju muškarci moraju preuzeti u odgoju djece te koliko je njihova pozicija uistinu bitna za ženu i dijete prije, za vrijeme, a pogotovo nakon trudnoće. Potrebni su svi te zato, ne samo da imam pravo na mišljenje, nego se moje mišljenje i mišljenja svih muškaraca trebaju cijeniti i jednako glasno čuti kao i mišljenja žena. „HODAŠ ZA ŽIVOT – TI SI ZA UKIDANJE ABORTUSA. E TO JE UPLITANJE U ŽENSKA REPRODUKTIVNA PRAVA“ Pobačaj je Zakonom Republike Hrvatske, koji je identičan Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece Republike Slovenije, zagarantirano pravo žene. Po Zakonu, unutar deset tjedana od začeća, trudnica može tražiti vlastitim zahtjevom (osim u slučaju maloljetne majke), bez suglasnosti muškarca čije je dijete, medicinski prekid trudnoće. Nakon desetog tjedna od začeća, stručna komisija odlučuje o opravdanosti i nužnosti prekida trudnoće, uzevši u obzir zdravstveno stanje djeteta i majke, a odluka mora uslijediti osam dana od zahtjeva. S druge strane, zakon je poprilično zastario – još se u nekim stavcima spominju dinari kao platežno sredstvo u plaćanju kazni te se zasigurno mora reformirati, što predlažu i o čemu odlučuju Vlada RH te Hrvatski sabor i o tome treba govoriti u smislu zaštite svih, ranije spomenutih, dionika koji su vezani za ovu temu. No, vratimo se na premisu da su svi ljudi koji hodaju za život za kompletno ukidanje abortusa. Dakle, to je kriv stav iz nekoliko razloga i moje osobno podržavanje i isticanje važnosti očuvanja života ne treba značiti da ne shvaćam teške i složene situacije koje ova rasprava pokriva te da će se zabranom abortusa ili, s druge strane, potpunom liberalizacijom, sve riješiti. Prvi je razlog temeljni karakter takvih i sličnih marševa, poput marševa ponosa, koji je primarno usmjeren na odašiljanje poruke široj javnosti o deprivaciji i socijalnom statusu određene društvene skupine, koja u slučaju Hoda za život podrazumijeva nerođenu djecu, ali i samohrane i buduće majke te općenito žene kojima je potrebna potpora i snaga u odluci vezanoj za očuvanje života koji raste u njima. Drugi je vezan za poistovjećivanje mase s nekoliko pojedinaca, najčešće nasumično odabranim na takvim povorkama čije se riječi onda vrte po nacionalnim frekvencijama kao ogled onoga što predstavlja ova inicijativa. Takva su mišljenja također utemeljena na određenim moralnim i biološkim uvjerenjima i za njih treba imati razumijevanja kao i za ona potpuno suprotna. Ipak, na kraju se mora postaviti i zakonodavni okvir koji će izbalansirati na pravedan način obje strane, što danas de iure imamo jer trenutni zakon, iako zastario i često interpretiran kao ili previše konzervativan ili previše liberalan - onako kako je u tom trenutku poželjno, postavljen je da omogući dovoljno vremena za odluku o majčinstvu nakon začeća čime se sabiru i ekstremi poput silovanja i bolesti majke ili djeteta, koji mogu biti razlog prekida trudnoće. Dakle, trenutni zakonski okvir daje mogućnost izbora, a bez ikakve inicijative od strane zakonodavnih tijela za zabranu pobačaja, postavlja se onda pitanje čega je to „Dosta!“ kada se govori o abortusu. Možda priziva savjesti? Osvrnimo se i na tu temu… „ PRIZIV SAVJESTI SE TREBA UKINUTI – NJIME SE KRŠI MOJE PRAVO NA ZDRAVLJE“ Priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu savjesti, zajamčene člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka, ali i člankom 47. Ustava Republike Hrvatske. Nadovezuje se na slobodu misli, ali i u zdravstvenom smislu, na Hipokratovu zakletvu, no po meni je važnije naglasiti slobodu liječnika od prisile da čine što se protivi njihovim moralnim vrijednostima i vrijednostima koje su usmjerene na beskompromisno pomaganje pacijentima. Isto kako se ne smije pritiskom državnih institucija kontrolirati misao u medijima i javnom životu, ne smije se nametati da netko čini nešto protivno svojim uvjerenjima samo zato jer se to od njega traži, a pogotovo kada je u pitanju živo biće čiji se život treba prekinuti. U znanosti postoji konsenzus kad počinje život – začećem, a liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti, isto tako, trebaju biti dosljedni u svojoj odluci i izvan sustava javnog zdravstva, u privatnim poliklinikama. Dakle, jedino moguće i moralno dosljedno rješenje po pitanju priziva savjesti je univerzalnost u primjeni u javnom i privatnom sektoru zdravstva, kako bi se izbjegle situacije u kojima doktori u javnim bolnicama ne nude mogućnost pobačaja, dok im u privatnim nije bitan priziv savjesti, već visoke naknade. Jedino to u tom pogledu vidim mogućnost regulacije koncepta priziva savjesti od strane zakonodavnog tijela. „PA ZAŠTO ONDA UOPĆE HODAŠ?“ Iako ne mogu reći za što svi sudionici i organizatori Hoda za život, obitelj i Hrvatsku hodaju, jer nisam ni na koji način povezan s njima na osobnoj ili profesionalnoj razini, mogu naglasiti zašto smatram da bi ljudi trebali hodati za život i nastojati u njegovom očuvanju nevezano za ovu inicijativu, politiku i vjeru - odnosno zašto ja hodam. Hodam zato jer smatram život neizrecivo i nemjerljivo vrijednim i to primarno iz humanističke perspektive o svakom pojedincu kao unikatnom savršenstvu koje nije svojom odlukom došlo na svijet, ali nosi potencijal kojim ga može promijeniti. Hodam jer želim poslati poruku da život trebamo čuvati i da se trebamo njemu veseliti. Hodam zato da pružim podršku svim obiteljima koje su prošle iskustva pobačaja i svim ženama koje su spontano ili namjerno izgubile svoje dijete te čija iskustva naravno ne mogu u potpunosti razumjeti i možda nikada neću moći, ali to ne znači da trebam odustati od pokušaja razumijevanja drugog i od ove rasprave u kojoj još mnogo toga treba reći. Ne hodam zato da bih nekoga uvrijedio, omalovažio, nešto mu ili njoj nametnuo i oduzeo ili postavio svoje mišljenje kao univerzalnu istinu. Ali da, hodam zato da možda nekome promijenim perspektivu i način razmišljanja, da ponukam ideologizirane glave i njihove stavove te da pošaljem, kao što i u ovom tekstu nastojim, poruku razumijevanja tuđeg mišljenja i okupljanja oko života kao najvećeg dobra. #pobačaj #prolife #prochoice #hodzaživot #cancelculture #glasstudenta

Hrvatska je zemlja puna biološke raznolikosti, među kojima su i bauci-pauci s kojima se ljeti često susrećemo u kućnom ili bližem okruženju. Čuli smo nadaleko i naširoko da oni nisu nikakva štetna bića, niti napadaju osim u samoobrani, već kao i mi traže udoban kut za stanovanje, nešto mira i dobre hrane i to većinom stoji. S obzirom da je njihova večera debela muha ili dosadan komarac, neki od nas drže ih kao privremene ljetne ljubimce (u tu grupu spadam i ja), neki čak i kao trajne (tarantule su zanimljivi podstanari), no drugi vide pauke kao ono što najčešće jesu - neželjene kućne provalnike s talentom za kukičanje i stajanje na zidu dok sa svojih tipično 8 očiju gledaju duboko u tvoju dušu dok naglo ne nestanu iza pokućstva. Tu je i realna činjenica da se u njihovim malim tijelima skrivaju otrovne žlijezde koje možda ne prijete samo kukcima. Nažalost, današnji su pauci u Hrvatskoj slabo istraženo područje. Najveću zbirku hrvatskih paukova s popisanih 556 vrsta izdao je 1900. Senjanin i arahnolog Narcis Damin i od tada službeno nema novijih, potpunijih tekstova, makar je Franjo Nikolić zajedno s Antom Polencem izdao 1981. Katalog paukova Jugoslavije koji je sadržavao 649 vrsta, ali nikad nije provjeren i potvrđen. Do sad je zabilježeno, ali ne i popisano, 713 vrsta hrvatskih paukova. Umjesto centra za istraživanje paukova, imamo Odjel za paukove Hrvatskog speleološkog društva, BIOM i BIUS te centar za kontrolu otrovanja, tako da, iako nemamo potpuni popis hrvatskih paukova, možemo sa velikom sigurnošću reći da se s onim najopasnijima znamo nositi. Međutim, kad se radi o onim prugastim ili obojenim koje ne možemo odmah identificirati, postajemo s pravom nervozni. Na kraju krajeva, ne možemo baš svašta nazvati Lesi i pustiti da nam šeta po kući. Dobra vijest je da su pauci u našoj zemlji tipične europske vrste. Loša vijest je dok vi pronađete odgovarajuću vrstu među svima njima, primjerak te vrste pred vama će vjerojatno odlučiti da mu se ne sviđa veliko biće s ozbiljnim pomanjkanjem nogu, očiju i guzičnog užeta koje u njega gleda te poći u šetnjicu vašom sobom. I što onda napraviti s tim ozloglašenim provalnicima kojima je hobi pletenje? Odgovor je očit. To je na vama. Želite li ih uhvatiti u čašu i pustiti, ubiti ih ili ostaviti ih da žive u svom malom kutku, budite svjesni jednog: KUĆNI PAUCI NE PREDSTAVLJAJU NIKAKVU PRIJETNJU NI VAMA NI VAŠIM LJUBIMCIMA (osim ako držite muhu ili moljca). Štoviše, jedu štetne nam kukce. Iako nikad nisam bila za bježanje iz kuće pri pogledu na jednog ili za grozničavo traženje najbližeg oružja (koliko vidim najčešće knjige, časopisa ili cipele), mogu razumjeti prirodan strah od nepoznatog uljeza koji u sebi nosi dva očnjaka i ubojito dobar koktel. Zato vam danas donosim par savjeta da znate prepoznati koji su pauci bauci, a koji pak samo pauci, a zatim i kako ih držati podalje. Prije no što krenem, treba napomenuti da nisu svi jarko obojeni, prugasti ili točkasti pauci otrovni. U Hrvatskoj često viđamo debelog žutog pauka s crnim prugama (osoliki pauk) ili pak debelog svijetlosmeđeg s nizom točkastih i valovitih ukrasa (pauk križar). Oni nisu problem, no potpuno smeđi veći pauk ( loxoscelens rufenscens ) jest. Očiti bauci (i oni zaista opaki i oni neugodna ugriza): 1. *Crni pauci bez ili sa svijetlim točkama bilo koje boje i oblika, ne samo crvene (crnih udovica ima i u drugim nijansama, a i slični pauci su opasni). Pogotovo na području Istre, primorja i Dalmacije tijekom 7. i 8. mjeseca (sezona parenja). 2. Pauci s raširenim asimetričnim mrežama (bez tipičnog kružnog oblikovanja, izgledaju kao kaos, češće skrivene na drveću ili nisko uz tlo). 3. Pauci čije je tijelo oblikovano kao jedan veliki krug. 4. *Pauci s bilo kakvim roščićima ili šiljcima. 5. *Crno-crvena ili narančasta kombinacija na nogama i/ili tijelu. 6. *Na području Mediterana pauci čija su tijela potpuno svijetlo do tamno smeđa, deblja i veća s dužim nogama bez raspoznatljivih šara i 6 očiju (pauk violina ili smeđi mediteranski pauk). NAPOMENA: kod ugriza ovih ljepotana (označenih zvjezdicom) zovite doktora* Samo pauci (bezopasni svemu osim kukcima): 1. Mali pauci skakači. 2. Spomenuti pauk križar i osoliki pauk. 3. Sitni svijetli paučići. 4. Veći smeđi pauk dugih nogu s tigrastim prugama na leđima (pauk vučjak). 5. Sivkasti pauci dugih tankih nogu, tanka tijela i malene glave (tipični kućni pauk, nema čak ni očnjake). 6. Mali vrtni pauci s voćki i voća. 7. Pauci tipičnog oblika na tipično oblikovanim okomitim okruglim mrežama. 8. Mali žuti pauci u gustim isprepletenim mrežama koje se uvijaju u tuljke i često su vodoravno razapete u niskom raslinju. 9. Mali smeđi pauci koji svoju mrežu pletu u jazbinama unutar rupica. Ne volite paukove i ne želite ih kraj sebe? Nema problema! Pauci mrze metvicu, a mi ljudi je (većinom) volimo. Skuhajte nešto čaja od mente, stavite ga pokraj prozora ili pokraj vrata i ove male napasti napustit će vas i zaputiti se vašim susjedima. Ako želite i putem biti sigurni, posegnite u džep ili torbu za dobrim starim Orbit žvakama ili novcem da kupite najbliži proizvod od mente u kojem vi možete uživati. Ovo je također i dobra vijest za mrzitelje osa, one također ne vole jake mirise. Jasno i običan sprej protiv kukaca funkcionira. I za kraj, neke zanimljivosti i mali savjet za žrtve paučjih ugriza, sadašnje ili buduće. Ženke su veće od mužjaka te imaju jači otrov. Dosta ženki obalnih paukova umire na mreži čuvajući svoju vrećicu unutar koje je od 80 do 200 jajašaca. Paučjom mrežom može se zaustaviti krvarenje. Mit da u snu pojedemo 5-10 paukova je upravo to, mit. Pauci bježe od visoke temperature, drhtaja koje bi zacijelo osjetili da po nama hodaju i vlažnih mjesta kao što su naša usta (osim špiljskih paukova koje nećete naći u svojoj kući). Arahnofobija, poznata i kao strah od paukova, zahvaća oko 50% žena i 10% muškaraca te nepoznat postotak transrodnih osoba. U slučaju ugriza neotrovnog pauka (simptomi su lagano crvenilo, bol i otečenost) isperite područje vodom i sapunom, dezinficirajte te po potrebi stavite led na oteklinu. Ako svrbi ili boli, antialergijske kreme, kreme protiv uboda, čaj od kamilice, krema ili ulje aloe vere, lavande ili ruže bit će od pomoći. Ako ste u mogućnosti, lagano zamotajte mjesto ugriza ili ga zaštitite gazom ili flasterom da biste spriječili moguće infekcije i iritaciju pogođenog područja. Do pitanja, komentara ili još savjeta, lijep pozdrav i pazite se! 😊 #pauk #bauk #pauci #Hrvatska #otrovni #neotrovni #savjeti #zanimljivosti #ugriz

Mladog inženjera i suosnivača Sportreact-a sam upoznala sasvim slučajno prošlog ljeta, ni ne sluteći s kim imam posla 😉, kao ni to da ću danas pisati članak baš o njemu. Kad smo se upoznali nisam bila uključena u rad udruge, a također nisam znala čime se Anto bavi. Nekoliko mjeseci kasnije, listajući Instagram, vidjela sam da je zajedno s mladom perspektivnom ekipom osvojio nagradu za svoj startup. Odmah mi je zapalo za oko i zvučalo kao potencijalna priča koja bi mogla biti motivirajuća i jako zanimljiva. Bila sam pozitivno iznenađena jer volim vidjeti mlade ljude na djelu, svoju generaciju kako stvara i ostavlja pečat. Anto je svestran mladić. Pazite sad: vrhunski je sportaš, član Hrvatske kickboxing reprezentacije, juniorski viceprvak svijeta, inženjer mehatronike na TVZ-u i na koncu – suosnivač Sportreact-a. Za sebe voli reći da je mali provincijalac u velikom gradu, spreman da pokori svijet. U potpunosti se slažem s tim i želim mu svu sreću u daljnjem napredovanju. Tim čine dva osnivača, a to su Anto Širić i Ivan Josipović. Zajedno s njima u timu je i Andrej Kedveš. Andrej je, poput Ante, vrhunski sportaš i uspješni član Hrvatske kickboxing reprezentacije. Njegov zadatak je brinuti se za sportski dio priče i bez njega bi bilo puno teže prenijeti javnosti što zapravo uređaj pokušava postići, jer upravo je on student čije je područje fizioterapija i kineziologija. Ivan je zadužen za strateško planiranje, marketing i dizajn. U njega mogu imati potpuno povjerenje da će svoj dio posla obaviti uspješno, budući da je dvostruki osvajač D&AD New Blood Yellow Pencil natjecanja u Londonu i peterostruki osvajač Case Study Competitiona u Zagrebu i pravi je zaljubljenik u ono što radi. Trojac se ne boji izaći iz zone komfora, stati pred publiku i pokazati ono na čemu rade i za što vjeruju da će pomoći sportašima u budućnosti. Sigurna sam da je ova priča vrijedna objavljivanja i čitanja, jer Anto i njegova ekipa nam svima mogu biti primjer. Poučena njihovim iskustvom, mogu reći da unatoč tome što možda nemate podršku na početku, ne znači da morate odustajati od svojih snova. Njihovim najbližima sve je izgledalo kao nešto što će ostati samo na ideji, ali kad su osvojili nagradu od 100 000 kuna, osim što su još jednom dokazali sebi da mogu, iznenadili su sve oko sebe. Upravo je ta nagrada bila potvrda da su na pravom putu i ujedno vjetar u leđa za ono što slijedi. Budući da se dugo bave sportom, on ih je naučio da budu borbeni i kompetitivni. Konkurencije se ne boje i raduju se svemu što ih očekuje. Nažalost nismo imali priliku ovaj intervju obaviti uživo, ali Ante je ipak otkrio kako je to biti mlada osoba koja većinu svog vremena posvećuje svojoj primarnoj ljubavi - sportu, student na diplomskom studiju i u isto vrijeme razvijati svoj startup. Žrtvovao je izlaske, razna studentska uživanja i putovanja kako bi napredovao u onome što radi i voli. Je li se to isplatilo i kako je izgledalo, saznajte u nastavku priče. A sad, vrijeme je da upoznate Antu Širića. 1. Dragi Anto, predstavi se u par rečenica. Bok ekipa! Kao što ste već gore vidjeli moje ime je Anto Širić, student sam Tehničkog veleučilišta u Zagrebu i ove godine završavam specijalistički diplomski studij strojarstva, modul mehatronika i robotika. Uvijek volim naglasiti svoje rodno mjesto, a to je selo Lug-Brankovići u općini Žepče u srcu Bosne i Hercegovine. S jedanaest godina dolazim u Zagreb kao maleno dijete koje je do jučer trčalo po livadama i proplancima i tu kreće moja životna priča ispočetka. Završio sam osnovnu školu u Savskom Gaju, a u osmom razredu sam počeo trenirati kickboxing koji me već tada polako počeo odgajati i usmjeravati. Završio sam Tehničku školu Ruđera Boškovića kao tehničar za mehatroniku, te nakon toga upisao TVZ. Odrastao sam u šesteročlanoj obitelji koja je došla u Zagreb u potrazi za boljim životom i školstvom. To je bila misija mojih roditelja koja se polako privodi kraju. Takav primjer mojih roditelja i borilački sport su me naučili da se svaki dan borim za viši cilj - i to sam ja, osoba koja je uvijek u muvingu i uvijek radi na nečemu. 2. Kako, za jednu mladu osobu, izgleda početak? Vjerujem da nisam još prošao početak pa ne mogu sve sagledati i izdvojiti nešto. Trenutno je to borba svaki dan. 😊 3. Dok su mnogi studenti izlazili i zabavljali se, ti si trenirao i s vremenom pokrenuo svoj startup. Kako si se odlučio za taj korak za vrijeme svog studiranja? Da, trening zahtjeva veliku žrtvu i posljednjih 10-ak godina sam u aktivnom treningu, uz svega nekoliko pauza. Izlasci i zabava definitivno nisu bili moja svakodnevica, ali znao sam da nisam robot. Imao bih ja svoje termine jednom do dva puta u godini kada bi sve to nadoknadio i svaki put shvatio da to nisam ja i da to nije moj život. Život bez konstantnog rada i progresije u nekom od područja bilo to sport ili struka, jednostavno za mene nije bio opcija, niti je dan danas. U startup svijet me uveo moj partner Ivan Josipović, suosnivač. Cijela priča je počela kada sam radio kao zaštitar na jednom eventu i sreo Ivana, te ga zatražio savjet kako da uđem u taj svijet budući da je on već bio tu. Htio sam i ja neku lovu vrtjeti, a ne šljakati i tako smo se našli i priča je krenula dalje. 4. Kako si cijelo ovo vrijeme uspjevao biti aktivan na svim tim područjima? Pa, na to ne mogu ni ja odgovoriti. Jednostavno za mene su rijetki dani ili čak bi rekao da ne postoje u zadnje vrijeme dani kada se probudim bez cilja i bez neke obaveze. Oni koji me poznaju znaju da sam u muvingu cijelo vrijeme. Žuri vamo tamo s treninga na faks, s faksa na sastanak itd. Neki dan mi je susjeda u ulazu rekla pa ti Anto uvijek negdje žuriš. Evo ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put lagano išetao iz stubišta. Ne smatram tu žurbu nečim lošim, to je osjećaj koji me obuzme, vodi cijelo vrijeme i drži me uzbuđenim kao malo dijete. 5. Odakle uopće ideja za jedan ovakav uređaj? Moj trener Aleksandar Pupac me jedan dan pitao bi li mogao složiti nešto slično. Pogledao sam o čemu je riječ, nadobudno prijavio za završni rad i onda su krenule bitke. Proces stvaranja prototipa je za mene bio mukotrpan .Većinu toga sam savladao gledajući YouTube ili listajući raznorazne forume, a najčešća je bila metoda pokušaja i pogreške koja je oduzimala puno živaca. Oni koji su pratili sve od početka su upoznati s procesom i uvjetima u kojima sam bio na početku, ali to je tako. Svi veliki krenuli su iz podruma ili garaže, a ja s babinog tavana. Nadam se da će nas to brže dovesti vrhu. 6. Nakon što ste dobili ideju, kako ste krenuli u realizaciju zamišljenoga i što je sve bilo potrebno kako biste krenuli? Složio sam osnovni prototip koji je tad bio u zdjelicama iz Offertissima i kontaktirao Ivana. Nakon toga smo se prijavili na prvo studentsko natjecanje „SMARTUP“ i tu osvojili 6000 kn. To nas je motiviralo i nastavili smo dalje. Ja sam se bavio inženjerskim dijelom i razvojem uređaja, a Ivan business pričom. Iskorištavali smo ono što imamo, i unatoč tome što ni dan danas nemamo uvjete za pohvaliti se, vjerujemo kako će se to u skoroj budućnosti promijeniti. Teško mi je reći što je točno sve bilo potrebno, ali ono osnovno je volja i entuzijazam. 7. Od kud ideja, želja i motivacija za startup? Oduvijek sam znao da ću jednoga dana imati „nešto svoje“. Kada mladi provincijalac dođe u veliki grad, može samo sanjati velike snove. Ja sam ih sanjao, sanjam ih i dan danas i radim na njima svakodnevno. Znao sam da ću jednoga dana imati firmu. Vjerujem kako imam poduzetne gene, a život u velikom gradu me naučio da „stvaram“ novac. Moji roditelji nisu imali dovoljno da nam svima daju koliko želimo, tako da sam već u osnovnoj školi dijelio letke za dnevnicu, prodavao mobitele na Njuškalu, prodavao sladolede na Jakuševcu. U srednjoj školi sam bio Youtuber, što malo tko zna, ali imao sam oko 7000 pratitelja. Jedan video mi je imao preko 700 000 pregleda i donosilo je džeparac svaki mjesec. Hvala Bogu na eBayu i preprodaji raznih stvari po 30-ak posto većoj cijeni lokalno. Neki osnovni zanat sam tu ispekao, ali htio sam nešto veće, ozbiljnije i profesionalnije. Tako se iz vedra neba stvorio sportreact - spoj sporta, struke i dječačkih snova. 8. Reci nam nešto više o uređaju; što je i na koji način funkcionira? Sportreact je Internet of Things uređaj za trening reakcija i ispitivanje agilnosti sportaša. Jedan proizvod sportreact sastoji se od 4-8 elektroničkih modula. Svaki modul je fizička komponenta u 3D printanom kućištu opremljena senzorima, zaslonom za prikaz simbola te mikrokontrolerom. Moduli su bežično povezani s pametnim mobitelom i posebno razvijenom mobilnom aplikacijom te emitiraju vizualne signale koje korisnik mora deaktivirati što bržom i pravovremenom reakcijom. Uređaje planiramo prodavati, dok je mobilna aplikacija besplatna, ali s mogućnosti kupovine dodatnih treninga unutar iste (freemium model). Najlakše je to povezati s treningom nogometnog ili rukometnog vratara. Sportreact moduli se mogu lako montirati na okvir gola. Vratar stoji u početnom položaju, a u trenutku kada jedan od modula emitira signal, vratar mora u što kraćem vremenskom intervalu napraviti specifični pokret, odnosno baciti se kako bi putem senzora pokreta deaktivirao signal na modulu. Nakon toga vraća se u početni položaj i čeka sljedeći signal koji će se upaliti na nekom od modula. Navedeno rješenje pomaže sportašima u razvoju reakcija, brzine donošenja odluka, koncentracije i agilnosti. Primjenjivo je u svim fazama sportske pripreme i može se koristiti u većini sportskih disciplina. Osim prodaje samog uređaja i mikrotransakcija unutar aplikacije, jedna od aktivnosti je i izrada prilagođenih tehničkih rješenja za sportske klubove, npr. izrada tehnološkog rješenja korištenjem senzora i signala prilagođeno specifičnom treningu košarkaškog kluba. Naše središte će biti u Zagrebačkom Inovacijskom centru. 9. Koliko sam shvatila, uređaj je trenutno primarno namjenjem za sportove i sportaše. Je li moguće u budućnosti naći njegovu primjenu u nečemu drugom? Uređaj definitivno može pronaći primjenu u radu sa svim osoba koje žele unaprijedi svoje kognitivne i motoričke sposobnosti ili smanjiti deficite ako postoje. Upravo tu dolazi do mogućnosti primjene uređaja u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, kognitivnoj rehabilitaciji i slično. 10. Koliko dugo ti je trebalo da završiš svoj prvi prototip i kakve su bile povratne informacije? Izrada prvog prototipa trajala je nekoliko mjeseci. Trenutno smo na četvrtoj verziji, a uskoro ćemo imati petu koja će biti spremna za „izlazak na tržište“, odnosno malo veće testiranje s prvim korisnicima. Do sada su nam reakcije bile odlične što nas je dodatno motiviralo. 11. Je li u planu dodatno nadograđivati uređaj i kad krećete s tim? Od sljedećeg tjedna developeri će krenuti razvijati mobilnu aplikaciju koja će svojim dizajnom i funkcijama biti primamljiva i dostupna prvim korisnicima. Također, ono na čemu još radimo je razvoj hardverskog dijela. Čekamo sredstva koja će taj proces još više ubrzati, ali krenuli smo i radimo na tome. Očekujemo da ćemo prije ljeta imati prve sportreact uređaje u lokalnim klubovima. 12. Što se tiče mobilne aplikacije, reci nam što je njezina uloga i nudi li mogućnost osobnog napretka? Plan je da mobilna aplikacija omogući korisniku stvaranje vlastitih trening rutina s različitim mogućnostima. Također, unutar aplikacije nalazit će se i prethodno osmišljene trening rutine koje će biti dovoljno pokrenuti i odrađivati ono što je prikazano u aplikaciji. Aplikacija će nuditi grafičku analizu napretka, usporedbu s prošlim rezultatima, usporedbu s kolegama i slično. Jedna od naših ključnih prednosti u odnosu na konkurenciju je mogućnost testiranja sposobnosti sportaša koristeći standardne kineziološke testove kao što su npr. T-test, Z-test, test 50 metara i slično koji će se također nalaziti unutar aplikacije i koji će se moći detaljno analizirati . 13. Što vam je bio izvor financiranja prije prve novčane nagrade? U startup svijetu ima jedan zanimljiv naziv, a to je 3F-Friends,fools and family :P Povuci potegni, krpaj kraj s krajem i to je sve što mogu reći.😊 14. Jesi li razmišljao o potpori Europske unije za svoj startup i hoćeš li se prijavljivati na neki od natječaja u skoroj budućnosti? Svakako nam je plan iskoristiti sredstva iz Europske unije. Natječaji nisu još uvijek aktivni, ali kada budu potrudit ćemo se da i naš projekt bude jedan od projekata u suradnji s EU. 15. U trenutcima kad nisi znao šta i kako dalje, tko je bio tvoja podrška i joker zovi? Kickboxing je pojedinačni sport koji me naučio da se borim sam za sebe. Većinu toga sam nekako sam prošao u svojoj glavi, ali naravno tu su bili prijatelji i obitelj koji su uvijek uz mene. Moram posebno istaknuti i ovim putem pozdraviti svog kumašina Josipa Jukića koji je velikim dijelom zaslužan za cijelu ovu priču! Kumić, živio! 16. Uz svu psihološku pomoć i podršku, tko je bio tvoja stručna podrška u svemu ovome; možda netko tko je prošao sve ovo, starije iskusnije kolege? Startup zajednica u hrvatskoj nije velika i ono najbolje je što su svi zbilja friendly. Mi se ne sramimo pitati i dan danas tako funkcioniramo - tražimo savjet i preporuku iskusnijih u ovome svemu. Vjerujem kako je to ispravno, a jednog dana želim da i mi tako pomažemo novim generacijama. Toliko je ljudi pomoglo da bi bilo nezahvalno istaknuti samo pojedince. ... U međuvremenu dok sam razmišljala o pitanjima i sastavljala članak, Anto je marljivo radio i jedva uspijevao odgovarati na sva moja radoznala pitanja. Naime, 25.01.2021. Antin Sport react postao je d.o.o za proizvodnju, trgovinu i računalne usluge. 17. Je li bilo teško osnovati d.o.o i jesi li imao pomoć pri cijelom procesu? Pa, ne može se reći da je to teško. Ima birokratskih stvari za obaviti, ali pomogli su nam u tome oni koji su prošli kroz to. Također aplicirali smo poticaj za samozapošljavanje, a tu su nam puno pomogli stručnjaci iz Zagrebačkog inovacijskog centra koji nam i danas pomažu na drugim područjima. Hvala im na tome! 18. Koja je procedura za osnivanje društva s ograničenom odgovornošću, koliki su troškovi osnivanja i koja je sve dokumentacija potrebna? Postoje razni članci i „koraci“ na internetu, ali kad kreneš onda skužiš da ni jedan nije relevantan, ali je dovoljan za početak. Kasnije tijekom procesa ideš korak po korak, te ako ti fali papir, a često fali 😊 upute te gdje ga trebaš izvaditi. Troškovi osnivanja su cca 5 000 kn plus minimalni temeljni kapital od 20 000 kn. 19. Što nakon papirologije? Nakon papirologije nas čekaju „slatke muke“ ili pravi oni problemi u poduzetništvu, generiranje prihoda, isplata plaća i konstantni rast i razvoj. Ne bojimo se toga, idemo jako. 😊 20. Imaš li planove za budućnost i možda neki savjet za sve mlade ljude koje čeka isti put? Plan je ostati u sportu, uzeti državno prvenstvo i medalju na svjetskom prvenstvu, raditi maksimalno na sportreactu i do kraja godine imati nekoliko uređaja u nekoliko različitih sportskih grana. Što se tiče savjeta mogu samo reći ekipa nema nazad, samo naprijed! „Život je borba odavde do groba“ - samo hrabro i vjerujte u sebe! Misli postaju dijela, a snovi stvarnost ako to zbilja želiš! LINKOVI: Sportreact web stranica - https://www.sportreact.com/ IoT device for reaction training & ability testing - https://www.youtube.com/watch?v=IlkHeBVFr-g #poduzetništvomladih #sportreact #IoT #eupoticaji #čašicarazgovora

Već godinu dana ljubitelji hardstyle techno žanra na Instagramu mogu pratiti porast pratitelja i aktivnosti profila @underground.d.o.o. koji je, unatoč ondašnjim zatvorenim klubovima i manjku socijalizacije, održavao trend uspinjanja u popularnosti. Ponukani brojnim pitanjima i impresionirani odličnim konceptom eko-rejvova kao slike održivog načina zabave uz očuvanje okoliša , odlučili smo istražiti tko stoji iza profila i kako je sve počelo… Foto: Enora Paola DJ Pusmus: studentica Političkih znanosti i organizatorica žestokih partyja S obzirom da se radi o partijima čije su lokacije nepoznate široj javnosti te ograničene na užu zajednicu koja ujedno i sudjeluje na događajima, rukovoditeljica Instagram profila i organizatorica Natali predstavila se te otkrila zanimljivu pozadinu cijelog projekta: “Bokić, zovem se Natali dok me drugi zovu Pusmus jer je taj anagram postao dio mene i moje osobnosti, a započeo je kroz malu šalu te prerastao u DJ ime… Dolazim s mora, odnosno iz prekrasne Pule gdje sam provela veći dio svojega života do odlaska na studij Političkih znanosti na kojem uspješno završavam 3. godinu. Uz fakultet jako volim trenirati neovisno o temperaturama, fotografirati, obilaziti muzeje, raznovrsne radionice, izrađivati kolaž i uz to sve, naravno, slušati moju omiljenu - hard techno glazbu.” Što za tebe predstavlja elektronička glazba, kako si se odlučila baš za taj žanr i kad si bila na prvom rejvu ? “Za mene je pojam elektroničke glazbe podosta opsežan jer se svašta baca u taj koš. Ona podrazumijeva korištenje određenih elemenata koje ne mogu reproducirati bend ili pjevač, a postiže veću dinamiku ili tempo od navedenih. Upravo sam se zato, zbog brzog tempa i agresivnih i repetitivnih melodija uhvatila bas za hard techno i njegovu iskrivljenu sliku na glazbenoj sceni . Iskreno, prvi mi je rejv bio u 4. srednje, znači prije 3 godine u pulskim tunelima Zero Strasse gdje sam prvi put uz hladnoću tunela osjetila najveću toplinu koja me prožimala osjećajući basove koji su se spuštali mokrim zidovima i kickove koji su mi ostali u mislima... Do tada je moje uho prihvaćalo svakojaku vrstu glazbe, od jazza i bluesa do rocka i trapa , no srce je zatitralo na dupli beat i odvelo me na razmišljanje.” Kako si došla do ideje za Underground d.o.o. i jesi li se inspirirala već postojećim projektom? “Ideja o Underground d.o.o-u javila se u sklopu jednog kolegija na prvoj godini faksa gdje smo trebali osmisliti projekt koji bi bio društveno inovativan i održiv , ali nismo ga trebali izvesti u praksi, već je trebao teorijski biti prihvatljiv... Moj projekt i trenutna politika kolektiva temelji se na smanjivanju otpada u glazbenoj industriji pogotovo nakon velikih manifestacija koje traju nekoliko dana, a smeće za njima ostaje godinama .. Potaknuta tom činjenicom, htjela sam svoju ljubav prema glazbi prenijeti kroz zvučnike, ali poštovanje prema prirodi i vodi prenijeti kroz afektivne i simpatične ideje i poklone poput “ako dođeš u petak čistiti lokaciju na kojoj ćemo đuskati, imaš besplatan upad sljedeći dan na rejv ” ili novost poput eko pepeljara koje stanu u svačiji džep.” Glavni moto Undergrounda? “Jedan od glavnih mota koji se provlači kroz rejvove je “dobro se dobrim beatom vraća” jer kroz godinu dana đuskanja uz fenomenalne, male i velike, lokalne i regionalne DJ-eve, mali rejveri i oni koji tek postaju su ti iza kojih ne ostaje gomila smeća i mračna priča, već totalno obratno.” Galerija: Privatna zbirka, Underground d.o.o. “Veći festivali u inozemstvu - možete dobiti masažu i pojesti veganski sendvič, ali i gaziti po silnim čašama i bocama 90% svojeg đuskanja…“ “Za sad sam upoznata s brojnim malim kolektivima u Hrvatskoj za koje sam imala priliku i gostovati, ali, za sad, niti jedan koncept ne mari i ne naglašava na ekološkoj zagađenosti i podizanju svijesti - što bi svakako trebao. Čak sam upoznata s malo većim festivalima u inozemstvu poput Exhale gdje možete dobiti masažu i pojesti veganski sendvič, ali i gaziti po silnim čašama i bocama 90% svojeg đuskanja , što mi nikako nije jasno…” Tko stoji iza organizacijskog tima Undergrounda, koliko je česta studentska populacija na đuskicama ? “Svoju sam ideju proširila na svoj mali kolektiv koji je dobio naziv Technokracija kao spoj političkog diskursa s glazbom , iz kojeg moram istaknuti moju dragu kolegicu i kako se kaže “partner in crime” Anu, zvanu Miško , koja je kroz trance scenu shvatila što je ljubav prema prirodi te prihvatila moju politiku koju sad zajedno guramo i detaljiziramo dalje. Većina malih rejvera (od milja; sudionici na đuskicam a) je studentska populacija , odnosno stariji od 18, jer maloljetnicima, nažalost, ulaz nije dozvoljen dok gornja dobna granica ne postoji. Također, nismo upoznate jesu li zaista rejveri na faksu i jesu li uzorni studenti, no to se, kao i ostale priče i stereotipi, utopi u mračnim noćima gdje je naglasak na glazbi, a ne ulozi ili pozadini čovjeka.. “ podijelila je s nama simpatična Puljanka. Pitali smo je i postoji li mogućnost volontiranja na događajima koje organizira, što je potvrdila: “Svoje bonus djelo mali rejveri mogu postići tako da se odazovu svakog petka prije đuskice na toj lokaciji gdje zajedno s drugim rejverima volonterima i članovima kolektiva čiste mjesto budućeg zločina i okolni prostor te time iznude besplatan upad na rejv .” “Kao geodeti mjerimo teren da vidimo je li zemlja pretvrda za naše cipelice ili je li dovoljno široka za naše duboke baseve” “I za sam kraj, na pitanje tko organizira rejvove, odgovorit ću – upravo oni, mali rejve ri koji vjerno prate skrivene lokacije i prihvaćaju novi koncept partijanja koji se udaljio od klupskog plesa te samim time stvaraju masu koja sama organizira svoje note i melodije. Mi, članovi Technokracije, samo smo koordinatori i kao geodeti mjerimo teren da vidimo je li zemlja pretvrda za naše cipelice ili je li dovoljno široka za naše duboke baseve. Jedino što odrađujem sama u ovome “poslu” jest marketing u smislu vođenja i oglašavanja naše Instagram stranice koja nam je jedina platforma za promociju te vrlo ponosno i zadovoljno mogu reći da nakon godinu dana prelazi brojku od 4000 rejvera!” S obzirom na epidemiološku situaciju koja je utjecala na sve slojeve društva i socijalnog života, zanimljivo je kako su ljudi još jednom pokazali prilagodljivost na nove okolnosti, a u slučaju projekta Underground d.o.o., povratak old-school konceptu rejvova i ekološku osviještenost, što je zasigurno dobitna kombinacija održive budućnosti! #pusmus #technokracija #underground #ecorave #održivost #studentskiprojekt #zabava #glasstudenta

Intervju koji ćete sada pročitati obavljen je u svibnju 2014. za potrebe jednog projekta. Razgovarala sam s veleposlanikom Filipom Vučkom, na temu Hrvatskog proljeća. On je u to doba, sredinom 1970. godine, prepoznao određenu dozu gnjeva u sebi te se odlučio priključiti svojim kolegama u nečemu što će obilježiti hrvatsku povijest zauvijek. Bio je među prvim uhićenima (te jedan od najmlađih uhićenih) za doba Hrvatskog proljeća, što je bio razlog intervjuiranja. U tom trenutku je bio mojih godina (ja sada imam 21, a on je tada imao 20 godina), te (ispravno) zaključio da je to trenutak za uključiti se u budućnost svoje zemlje. Filip Vučak nažalost je preminuo na dužnosti veleposlanika RH u Francuskoj Republici u siječnju 2021., nakon borbe s teškom bolesti. Tijekom karijere obavljao je brojne važne dužnosti: između ostaloga bio je i veleposlanik pri Svetoj Stolici, veleposlanik u Kraljevini Španjolskoj, šef Kabineta ministra vanjskih i europskih poslova. U svojem privatnome životu, bio je brižan otac dvoje djece i nježan muž. Osobno sam ga poznavala i ( bitter-sweetly me) veseli činjenica da će ovaj njegov utisak kojeg sam u njegov spomen odlučila objaviti ostati zapisan u hrvatskoj povijesti; on ostaje uzor brojim mladim diplomatima, pa tako i studentima svih smjerova i polja interesa, a govori nam o tome kako upravo mi, studenti, možemo a nekad i moramo dići svoj glas, kao što je to Filip učinio kad je trebalo. 1) Možete li nam ukratko reći sto je Hrvatsko Proljeće? Hrvatsko proljeće je politički pokret koji je počeo u Hrvatskoj početkom 1970. a završio krajem 1971. godine. Često ga se naziva i maspok (masovni pokret) jer je u njemu aktivno sudjelovao ogroman broj ljudi. To je bilo vrijeme kada su komunistički režimi u Istočnoj Europi pokazali prve simptome slabosti što se pokazalo najviše u Čehoslovačkoj gdje je 1968. u krvi ugušeno tzv. Praško proljeće. To je utjecalo i na Jugoslaviju gdje su njene republike tražile veću samostalnost, ali isto tako i više demokracije. Hrvatska je u tome prednjačila jer su vođe Saveza komunista Hrvatske prepoznali duh vremena i želje svoga naroda zbog čega su uživali veliku popularnost u društvu. Studenti su bili dio tog pokreta, ali relativno samostalni i puno radikalniji od tadašnje hrvatske vlasti. 2) Možete li nam objasniti što ste Vi radili u tom razdoblju? Ja sam upravo tada započeo studij na Filozofskom fakultetu u Zagreb, te sam se počeo zanimati za politiku. Naš fakultet bio je središte političkih previranja i na njemu su se odvijale najzanimljivije i najžešće polemike na političkoj sceni. Upravo se tamo u prosincu 1970. dogodio čin koji će u velikoj mjeri odrediti sudbinu mnogih studenata sljedećih godina. Tada je, naime, za prorektora Zagrebačkog sveučilišta iz redova studenata, (to je bila velika inovacija) izabran Ivan Zvonimir Čičak. Iako je on na Skupštini Sveučilišta izabran posve legalno, nasuprot službenom komunističkom kandidatu, njegov se izbor pokušalo osporiti jer je bio antikomunist, angažirani katolik i veliki rodoljub. Politički i medijski napadi na Čička izazvali su veliki otpor među studentima u cijeloj Hrvatskoj. To je dovelo do njihove politizacije ali i podjele na „lijeve i desne“ što je kulminiralo u velikom studentskom štrajku krajem studenog 1971. godine. Studenti su pokrenuli štrajk kako bi izvršili pritisak na federalnu vladu u Beogradu da ubrza decentralizaciju države. Bio je to pomalo naivan potez koji je ubrzao politički obračun s Hrvatskim proljećem, koji bi se ionako bio dogodio, ali možda manje dramatično. 3) Je li istina da su Vas prvog u Hrvatskom proljeću uhitili? Ja sam s još tri kolege, među kojima je bio i Ivan Zvonimir Čičak, uhićen 10. prosinca 1971. kada su zapravo i počela politička uhićenja. To je bilo dan uoči smjene tadašnjih hrvatskih političkih lidera na čelu sa Savkom Dabčević Kučar. Mi smo pokušali organizirati demonstracije protiv te nasilne smjene pa smo tiskali nekoliko tisuća letaka s pozivom na pobunu i počeli ih dijeliti po studentskim domovima. Milicija je tada upala u Studentski centar gdje smo tiskali te letke i izvršila pretres, bez pismenog naloga. Zbog toga smo otišli prosvjedovati u centralu milicije u ulici Matice Hrvatske gdje su nas uhitili uz obrazloženje da „ne treba pismeni nalog kada se ruši država“. 4) Možete li nam ispričati koji je bio Vaš posao i što je bilo potrebno za to? Tijekom studentskog štrajka koji je trajao dva tjedna ja sam bio zadužen za tiskanje različitih letaka koje smo distribuirali po fakultetima i studentskim domovima. Počeli smo izdavati i štrajkaški bilten s vijestima o štrajku koje se nisu mogle naći u državnim medijima. Budući da sam ja znao raditi na stroju za umnožavanje – gestetneru, obavljao sam tehničke poslove ali sam ujedno pisao i vijesti za bilten. Tih dana jedva da sam spavao jer se najviše radilo noću. Kad sam uhićen ruke su mi bile još crne od boje koja se koristila za tiskanje letaka što me nije spriječilo da negiram inkriminaciju za udruživanje protiv države. Dio te atmosfere može se vidjeti u dokumentarnom filmu „Poezija i revolucija“ koji je snimio Branko Ivanda. 5) Možete li nam opisati kako je tekao dan kad su Vas uhitili i kako ste se osjećali? Nakon što smo uhićeni odvedeni smo u “dnevni pritvor“ koji se tada nalazio u Đorđićevoj ulici, tamo gdje je danas ulaz u Ministarstvo vanjskih poslova. Prvu sam noć proveo s petnaestak sitnih prekršitelja (džepara, skitnica). Bilo je to jedno zgodno iskustvo, a tada se još nisam bojao većih posljedica jer sam bio uvjeren da studente neće zatvarati. Bilo mi je jedino bitno da o tome ne doznaju moji roditelji, ali sam naknadno doznao da je ta vijest objavljena istu večer. Tada sam tek napunio 20 godina. Kako sam bio iz mjesta gdje je komunizam bio osobito žilav, nisam želio da moja obitelj ima zbog mene problema, što je tada bio čest slučaj. 6) Što se dogodilo nakon toga (u koji zatvor su vas odveli, gdje)? Nakon toga su me odveli u pritvor u Petrinjskoj ulici, tamo gdje je se danas izdaju dokumenti u MUP-u. Na Okružnom sudu najprije me ispitao istražni sudac i odredio mi pritvor od 30 dana. Optužen sam za pripremanje kontrarevolucije i rušenje državnog poretka po članu Kaznenog zakona koji je predviđao najmanje pet godina strogog zatvora. Tih dana me posjetio i tadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta Ivan Supek, što mi je bilo veliko ohrabrenje. Dobio sam i branitelja, jednog poznatog zagrebačkog odvjetnika, ali ni danas ne znam tko mi ga je osigurao jer nije bio dodijeljen po službenoj dužnosti. Nakon toga pritvor mi je produljen za još 60 dana tako da sam u istražnom zatvoru proveo ukupno 90 dana. Do sudskog procesa nije ni došlo jer sam osuđen samo prekršajno „zbog remećenja javnog reda“ na 60 dana. 7) Jeste li kog upoznali tada, i jeste li još uvijek u kontaktu? Prve dane u istražnom zatvoru bio sam sâm u ćeliji. Nakon toga sam desetak dana ćeliju dijelio s jednim mesarom iz Sesveta koji je sjekirom ubio svoju ženu koju je zatekao u preljubu. Zbog toga je bio osuđen na 20 godina i čekao je odlazak na izdržavanje kazne. S njim je bilo relativno ugodno za razliku od sljedećeg sustanara s kojim sam bio više od dva mjeseca. I on je bio osuđen zbog ubojstva na 12 godina zatvora (zatukao kolcem jednog prijatelja i ostavio ga noću na snijegu), ali je bio uvjeren da nije kriv pa je iščekivao s velikom nadom pravomoćnu presudu. Dijeliti danonoćno ćeliju s nekim s kime nemaš baš ništa zajedničko i uz to te svojim ponašanjem iritira, vrlo je, vrlo teško. S ovom dvojicom „cimera“ nisam ostao ni u kakvoj vezi, ali jesam s kolegama koji su bili u zatvoru u isto vrijeme. S njima sam se povremeno viđao u prolazu kad smo odvođeni na saslušanje ili tijekom dnevnih šetnji. S jednim, koji je bio u susjednoj ćeliji, sam razmjenjivao poruke pa čak i knjige kroz prozor tijekom noći. Kad su nas uhvatili, dobio sam malo batina i ostao bez svoje vrlo duge kose. Naime, postupak prema meni bio je dosta korektan pa sam tako puna dva mjeseca nosio dugu kosu. Filip Vučak u studentskim danima. 8) Nakon koliko vremena ste izašli van iz zatvora i kojom igrom okolnosti se to dogodilo? Iz zatvora sam izišao nakon tri mjeseca jer je vjerojatno u međuvremenu donesena politička odluka da se kazneno progone samo studentski vođe kojim su imali predvodničku ulogu u štrajku. Oni su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Moja je sreća da sam bio zatvoren u Zagrebu a ne u Dalmaciji gdje se postupalo znatno oštrije prema „nositeljima kontrarevolucije“. 9) Gdje ste otišli i što ste napravili nakon izlaska? Izlazak na slobodu bio je najprije šok, ali na dobro se lako naviknuti. Sjećam se da sam iste večeri nakon izlaska iz zatvora sudjelovao na studentskoj misi u crkvi sv. Katarine i da sam čak čitao poslanicu. Bio je to doživljaj i za mene i za sve kolege koji nisu ni znali da sam toga jutra pušten iz zatvora. Sljedećih dana sam htio ostvariti sve o čemu sam maštao u zatvoru, od šetnji, druženja do uživanju u hrani o kojoj sam sanjao u zatvoru. 10) Kako ste se osjećali kada je sve bilo gotovo, tj. kako ste nastavili svakodnevni život i čime se bavite danas? Čovjek se vrlo brzo navikne na svakodnevnicu pa je tako bilo i sa mnom. Vratio sam se studiju i uspio nadoknaditi izgubljeno vrijeme. U početku sam se morao javljati svojim istražiteljima koji su uporno od mene htjeli izvući neke informacije, ali su na kraju odustali. Izgubio sam pravo na stanovanje u studentskom domu kao i studentski kredit koji sam do tada koristio. Međutim, nisam bio posebno progonjen osim što me svuda pratio moj „nacionalistički imidž“. Čak mi ni putovnica nekim čudom nije bila oduzeta pa sam kao student dosta putovao i radio u inozemstvu. U hrvatsku diplomaciju ušao sam 1992. Radio sam u veleposlanstvima u Parizu i Madridu, a danas sam hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. (razgovor vođen u svibnju 2014. godine) Author's note: Nadam se da ćete se prepoznati barem malo u strasti studenata toga doba, te ( hopefully ) uzeti nešto od ovoga sa sobom. Index studenta Filipa Vučka.

Hipersenzibilnost, ili visoka osjetljivost, predstavlja posebnu crtu ličnosti koja se odnosi na specifičan način obrade informacija i podražaja iz okoline. Model DOES najbolje opisuje ključne karakteristike hipersenzibilnih osoba te pruža konkretnije objašnjenje. Model DOES: D (Dubina): Visoko osjetljive osobe obrađuju informacije dublje i povezuju ih s prošlim iskustvima. Imaju tendenciju detaljnog analiziranja i prosuđivanja svijeta. Sklone su “overthinkanju” i gubljenju u svojim mislima. O (Osjetljivost na podražaje): Najnegativnija karakteristika hipersenzibilnosti. Osobe su osjetljive na podražaje niskog intenziteta i podložne stresu, što može dovesti do izbjegavanja napetih situacija. Puno lakše ih je povrijediti ili uzdrmati tj. izbaciti iz takta zbog čega ih ostali često nazivaju mimozama te misle da tako samo iziskuju pažnju. E (Emocionalna reaktivnost i empatija): Visoko osjetljive osobe posvećuju pažnju emocijama i izrazima drugih. Imaju pojačanu empatiju i motivaciju za regulaciju raspoloženja drugih. Osjećaju i najmanje promjene raspoloženja kod ljudi iz svoje okoline, te suosjećaju s njima kroz stavljanje potreba drugih ispred vlastitih. S (Osjećaj za suptilno): Visoko osjetljive osobe imaju jaku intuiciju, tumače neverbalne znakove i često imaju izoštreno jedno od osjetila. Određene vrste tkanina ili zvukova mogu im izazvati posebne reakcije. Predosjete neke stvari i znakove zbog čega bi se ovo stanje moglo okarakterizirati i kao supermoć. Hipersenzibilnost nije bolest, već osobina koju možete pretvoriti u dar ako ju prihvatite i iskoristite najbolje što znate. Koliko god u ovom svijetu osporavali emocije one su nešto predivno. Niste čudni jer čujete i najmanji šum, smeta vas glazba iz slušalica ili se budite 5 minuta prije svakog alarma, samo ste hipersenzibilni. Nekad vam možda smeta što ste tako svjesni svega oko sebe i što vas sve pogađa intenzivno, ali zbog toga ste i jako dobar prijatelj ili jednog dana otac/majka. Vaši podražaji vam mogu pomoći da bolje razumijete svijet oko sebe i predosjetite neke događaje prije nego se oni stvarno dogode. Također, za vas su idealna radna mjesta u psihologiji, socijalnom radu ili ljudskim resursima. Na tim područjima će cijeniti vašu empatiju i osjećaj za druge te također vašu sposobnost da primijetite neke sitne male razlike i detalje koji mogu činiti razliku. Volite imati svoj mir da se malo rasteretie od okoline. Jako ste savjesni, obzirni i podržavate raličita razmišljanja i stavove. Ovakvu visoku osjetljivost proučila je američka psihologinja dr. Elaine N. Aron te ju nazvala hipersenzibilnost. Aron je doktorirala na kliničkoj psihologiji te radila na Jung institutu u San Franciscu. Obzirom da je i sama hipersenzibilna, započela je istraživanja o ovom fenomenu zajedno sa svojim suprugom dr. Arthurom Aronom, proučavajući psihologiju ljubavi i bliskih odnosa uz korištenje magnetske rezonancije. Podražaji u tijelu hipersenzibilnih ljudi obrađuju se na sasvim drugačiji način nego kod osoba koje nisu hipersenzibilne. Do tog su saznanja znanstvenici došli snimanjem mozga osjetljivih ljudi uz pomoć funkcionalne magnetske rezonancije. Poznati ljudi koji su bili hipersenzibilni: Albert Einstein, Martin Luther King, Steve Jobs i Lady Diana. Na primjeru njihovih života i djelovanja vidimo da ih to nikad nije osporilo u njihovim uspjesima. Albert Einstein se često zbog poteškoća i preosjetljivosti kao hipersenzibilna osoba povlačio u osamu gdje je vrijeme posvećivao konstruktivnim stvarima zbog čega je možda i ostvario ono po čemu ga danas pamtimo. Najvažnije u istraživanju dr. Aron jest zaključak da se hipersenzibilne osobe ponašaju osjetljivo zbog prirode njihovog središnjeg živčanog sustava, te da je hipersenzibilnost urođena osobina, a ne poremećaj. Ta je osobina opisana kao „ni mana ni dar“. Ona samo pojačava dojmove iz okruženja, a to je rezultat bioloških razlika u živčanom sustavu i nema nužno veze sa stidljivošću ili introvertiranošću. Kad sam bila mala, uglavnom je nakon svakog mog nenamjernog ekscesa, kako bih ja rekla, slijedila rečenica “opet tebi nešto ne valja” ili ponašaš se kao princeza na zrnu graška. Kad smo tako mali, nismo najbolje upućeni i zaključujemo da je u nama problem. Zato s djecom treba biti jako oprezan po pitanju hipersenzibilnosti. Hipersenzibilno dijete više se voli igrati u tišini, sve doživljava dublje od ostalih, smeta mu jaka svjetlost, čak i Sunčeva. Možda ne razmišljamo i ne osjećamo isto, ali način na koji ih podupiremo dok se razvijaju njima jako puno znači. Nekad mi je trebalo da mi netko kaže “u redu je što opet plačeš”, i to da nisam plačljiva cmizdravica nego je jednostavno naš svijet ponekad grub i nema milosti za ljude koji su malo drugačiji. Unatoč tome, gledajući retrospektivno, te stvari iz djetinjstva su me ojačale i otvorile mi oči, te sam sad zapravo puno više svjesnija reakcija i podražaja drugih ljudi. Postala sam obzirnija osoba jer nikada ustvari ne znaš zašto je netko takav kakav je. Moj savjet za sve vas je da prihvatite svoju hipersenzibilnost kao nešto normalno i da o tome informirate svoj krug ljudi. Ako niste hipersenzibilni, savjetujem vam da uvijek pokušate imati što više razumijevanja, jer možda netko drugi osjeća da se mora skrivati pred vama u strahu da ga nećete razumjeti. Živite li u zajednici, pobrinite se da imate svoj kutak mira u kojem možete biti u tišini, slušati ugodnu glazbu, te provodite što više vremena u prirodi i na svježem zraku.