„TI SI MUŠKO – NEMAŠ PRAVO NA MIŠLJENJE O POBAČAJU“

„U razdoblju koje je simbolički uokvireno od 10. travnja do 22. lipnja, Hrvati prate pravu ideološku utakmicu“, rekao mi je tako nedavno dobar prijatelj pa sam ponukan time odlučio malo razraditi tu hipotezu. I istina, svatko ima tim kojem više pripada ili barem blago naginje - neki su zdušni navijači i sudionici koji marširaju zbog svojih ideja ili se bore u bespućima virtualnog svijeta protiv neistomišljenika, dok prosječni promatrači najčešće kad ih se pita, imaju barem okvirno mišljenje dok pasivno promatraju zbivanja „na terenu“. No, smiju li svi uopće imati mišljenje u okršaju titana pro-life i pro-choice pokreta, čija se debata polako pretvara u gordijski čvor 21. stoljeća? Naravno da smiju, odgovorno to tvrdim i iza toga stojim – to je u temeljima onoga u što vjerujemo kao sudionici demokratskih procesa i građani u državama liberalne demokracije. Ipak, neka su mišljenja, pogotovo u medijskom prostoru u kojem vladaju „nezavisni, slobodarski, uključivi i objektivni“ mediji, okarakterizirana zadrtim, nazadnim, nepoželjnim te brojnim ružnim pridjevima koje neću nabrajati u ovom tekstu. Upravo zbog toga treba dati koncizan i jasan doprinos ovoj raspravi iz svih pogleda te nastojati da se svi čuju – da su svi jednaki. Hm, poznata vam je ta paradigma? Ma samo vam se čini, danas se to više ne potiče, već se samo plasira ono što misli ona/j koja/i više plati, ona/j koja/i je više „progresivna/an“ i napredna/an te ona/j koja/i više nastoji pokazati svoju zaluđenost prema slobodama i pravima, bez da shvaća koju odgovornost i moralni integritet ta prava i slobode nose. Dakle, utakmica je počela, igrači su spremni, (muški, mizogini) sudac (koji je naravno, bijeli muškarac na poziciji moći) uskoro daje znak pa se stoga i ja pridružujem, s namjerom da zabijem koji gol za tim kojem (blago) naginjem, ali budući da „igram“ protiv onih koji me odmah smatraju katolibanom i klerofašistom , nije ni važno u kojoj se mjeri ja poistovjećujem s pro-life idejom - ja sam već sad, u njihovim očima, postao ženomrzac kojeg treba otkazati ( cancelati )… „TI SI MUŠKO – NEMAŠ PRAVO NA MIŠLJENJE O POBAČAJU“ Poznata je to izjava borkinja i boraca u raspravama koje se odvijaju na kavama u lokalnoj birtiji, kafiću pored faksa ili, sve češće, u javnom diskursu. Čovjek se zapita, kako to točno mislite da nemam PRAVO na mišljenje? Moje mišljenje stvara nelagodu? Previše vam je agresivno? Ne slažete se sa mnom? Aha okej, krenimo redom. Nastojanja kojima se rasprava o pobačaju prebacuje samo u domenu žena, koje nose dijete, po mojem su mišljenju, kratkoročno i dugoročno, kontraprodiktivna za pronalazak konsenzusa na ovu temu. Naime, za stvaranje života potrebno je dvoje. Muškarac i žena, kao ravnopravni i jednako vrijedni suputnici u podizanju i odgoju djeteta, trebali bi imati istu odgovornost za posljedice svojih odluka i zajedno rješavati potencijalne probleme oko kojih su obje strane uključene. Tako je i kod pitanja planiranja roditeljstva i odlučivanja o zasnivanju obitelji, dok se sa strane mišljenja po kojemu je pitanje abortusa jednosmjerna ulica, javlja paradoks odgovornosti. Naime, oduzimanjem prava muškarcima da imalo doprinesu raspravi o moralnosti i pristupačnosti abortusa, njih se također i liši odgovornosti po istom principu po kojem je koncept ljudskih prava ustoličen po modernim zapadnim kriterijima. S pravima dolaze i odgovornosti, a ukoliko su prava oduzeta ili ih se percipira kao nešto rezervirano samo za jednu društvenu skupinu, time su odgovornosti mnogo manje primamljive jer je ipak teže biti odgovoran u situacijama u kojima te se ne pita za mišljenje ili te se grupno karakterizira kao nepoželjnog sugovornika. Sukladno tome, ne samo da se nametnutim manjkom odgovornosti muškaraca, u tematici oko pitanja pobačaja, ženska pozicija ne osnažuje, ona se pogoršava posljedično tezi da žena treba pobaciti kad želi te da muškarac nema ništa s time – on je praktički oslobođen svih reperkusija seksualnog odnosa jer ga se ne potiče da preuzme nikakav stav i sudjeluje u trudnoći kao potpora. Jednostavno rečeno, u percepciji da je pitanje abortusa isključivo žensko pitanje, pa su stoga i žene ostavljene same da se s time bore, muškarci mogu u potpunosti zapostaviti svoj moralni i etički integritet te se shodno tome ponašati promiskuitetno koliko god žele jer im se govori da njihova pozicija u odlučivanju nije relevantna i da će o tome hoće li se ili neće u budućnosti roditi njegovo dijete, odlučivati samo žena. Dakle sudjelovanje muškaraca u raspravi nije uplitanje u ženska prava ili odlučivanje o tome što će žena raditi sa svojim tijelom koje, usput budi rečeno, u trudnoći sadrži i drugo tijelo, već uključivanje i osvješćivanje odgovornosti koju muškarci moraju preuzeti u odgoju djece te koliko je njihova pozicija uistinu bitna za ženu i dijete prije, za vrijeme, a pogotovo nakon trudnoće. Potrebni su svi te zato, ne samo da imam pravo na mišljenje, nego se moje mišljenje i mišljenja svih muškaraca trebaju cijeniti i jednako glasno čuti kao i mišljenja žena. „HODAŠ ZA ŽIVOT – TI SI ZA UKIDANJE ABORTUSA. E TO JE UPLITANJE U ŽENSKA REPRODUKTIVNA PRAVA“ Pobačaj je Zakonom Republike Hrvatske, koji je identičan Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece Republike Slovenije, zagarantirano pravo žene. Po Zakonu, unutar deset tjedana od začeća, trudnica može tražiti vlastitim zahtjevom (osim u slučaju maloljetne majke), bez suglasnosti muškarca čije je dijete, medicinski prekid trudnoće. Nakon desetog tjedna od začeća, stručna komisija odlučuje o opravdanosti i nužnosti prekida trudnoće, uzevši u obzir zdravstveno stanje djeteta i majke, a odluka mora uslijediti osam dana od zahtjeva. S druge strane, zakon je poprilično zastario – još se u nekim stavcima spominju dinari kao platežno sredstvo u plaćanju kazni te se zasigurno mora reformirati, što predlažu i o čemu odlučuju Vlada RH te Hrvatski sabor i o tome treba govoriti u smislu zaštite svih, ranije spomenutih, dionika koji su vezani za ovu temu. No, vratimo se na premisu da su svi ljudi koji hodaju za život za kompletno ukidanje abortusa. Dakle, to je kriv stav iz nekoliko razloga i moje osobno podržavanje i isticanje važnosti očuvanja života ne treba značiti da ne shvaćam teške i složene situacije koje ova rasprava pokriva te da će se zabranom abortusa ili, s druge strane, potpunom liberalizacijom, sve riješiti. Prvi je razlog temeljni karakter takvih i sličnih marševa, poput marševa ponosa, koji je primarno usmjeren na odašiljanje poruke široj javnosti o deprivaciji i socijalnom statusu određene društvene skupine, koja u slučaju Hoda za život podrazumijeva nerođenu djecu, ali i samohrane i buduće majke te općenito žene kojima je potrebna potpora i snaga u odluci vezanoj za očuvanje života koji raste u njima. Drugi je vezan za poistovjećivanje mase s nekoliko pojedinaca, najčešće nasumično odabranim na takvim povorkama čije se riječi onda vrte po nacionalnim frekvencijama kao ogled onoga što predstavlja ova inicijativa. Takva su mišljenja također utemeljena na određenim moralnim i biološkim uvjerenjima i za njih treba imati razumijevanja kao i za ona potpuno suprotna. Ipak, na kraju se mora postaviti i zakonodavni okvir koji će izbalansirati na pravedan način obje strane, što danas de iure imamo jer trenutni zakon, iako zastario i često interpretiran kao ili previše konzervativan ili previše liberalan - onako kako je u tom trenutku poželjno, postavljen je da omogući dovoljno vremena za odluku o majčinstvu nakon začeća čime se sabiru i ekstremi poput silovanja i bolesti majke ili djeteta, koji mogu biti razlog prekida trudnoće. Dakle, trenutni zakonski okvir daje mogućnost izbora, a bez ikakve inicijative od strane zakonodavnih tijela za zabranu pobačaja, postavlja se onda pitanje čega je to „Dosta!“ kada se govori o abortusu. Možda priziva savjesti? Osvrnimo se i na tu temu… „ PRIZIV SAVJESTI SE TREBA UKINUTI – NJIME SE KRŠI MOJE PRAVO NA ZDRAVLJE“ Priziv savjesti proizlazi iz prava na slobodu savjesti, zajamčene člankom 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka, ali i člankom 47. Ustava Republike Hrvatske. Nadovezuje se na slobodu misli, ali i u zdravstvenom smislu, na Hipokratovu zakletvu, no po meni je važnije naglasiti slobodu liječnika od prisile da čine što se protivi njihovim moralnim vrijednostima i vrijednostima koje su usmjerene na beskompromisno pomaganje pacijentima. Isto kako se ne smije pritiskom državnih institucija kontrolirati misao u medijima i javnom životu, ne smije se nametati da netko čini nešto protivno svojim uvjerenjima samo zato jer se to od njega traži, a pogotovo kada je u pitanju živo biće čiji se život treba prekinuti. U znanosti postoji konsenzus kad počinje život – začećem, a liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti, isto tako, trebaju biti dosljedni u svojoj odluci i izvan sustava javnog zdravstva, u privatnim poliklinikama. Dakle, jedino moguće i moralno dosljedno rješenje po pitanju priziva savjesti je univerzalnost u primjeni u javnom i privatnom sektoru zdravstva, kako bi se izbjegle situacije u kojima doktori u javnim bolnicama ne nude mogućnost pobačaja, dok im u privatnim nije bitan priziv savjesti, već visoke naknade. Jedino to u tom pogledu vidim mogućnost regulacije koncepta priziva savjesti od strane zakonodavnog tijela. „PA ZAŠTO ONDA UOPĆE HODAŠ?“ Iako ne mogu reći za što svi sudionici i organizatori Hoda za život, obitelj i Hrvatsku hodaju, jer nisam ni na koji način povezan s njima na osobnoj ili profesionalnoj razini, mogu naglasiti zašto smatram da bi ljudi trebali hodati za život i nastojati u njegovom očuvanju nevezano za ovu inicijativu, politiku i vjeru - odnosno zašto ja hodam. Hodam zato jer smatram život neizrecivo i nemjerljivo vrijednim i to primarno iz humanističke perspektive o svakom pojedincu kao unikatnom savršenstvu koje nije svojom odlukom došlo na svijet, ali nosi potencijal kojim ga može promijeniti. Hodam jer želim poslati poruku da život trebamo čuvati i da se trebamo njemu veseliti. Hodam zato da pružim podršku svim obiteljima koje su prošle iskustva pobačaja i svim ženama koje su spontano ili namjerno izgubile svoje dijete te čija iskustva naravno ne mogu u potpunosti razumjeti i možda nikada neću moći, ali to ne znači da trebam odustati od pokušaja razumijevanja drugog i od ove rasprave u kojoj još mnogo toga treba reći. Ne hodam zato da bih nekoga uvrijedio, omalovažio, nešto mu ili njoj nametnuo i oduzeo ili postavio svoje mišljenje kao univerzalnu istinu. Ali da, hodam zato da možda nekome promijenim perspektivu i način razmišljanja, da ponukam ideologizirane glave i njihove stavove te da pošaljem, kao što i u ovom tekstu nastojim, poruku razumijevanja tuđeg mišljenja i okupljanja oko života kao najvećeg dobra. #pobačaj #prolife #prochoice #hodzaživot #cancelculture #glasstudenta