Desetljeće Drugo

Vikend je brzo prošao. Čuvala sam unučice od stanodavke i besciljno lutala stanom. To bi lutanje povremeno prekinuo koji telefonski poziv ili mail od tate negdje iz daleke Kalabrije ili bi me stanodavka pozvala da jedem jer me više nije mogla gledati kako sjedim za stolom i čitam zadubljena u misli ignorirajući sve druge potrebe. Moji ispiti su gotovi, a rezultati u iščekivanju. Naglo imam vremena, još imam posla ali hvata me neka dezorijentiranost i ne znam pravo što sa sobom. Rođendan je za par dana, a ja nemam s društvom planove i nisam nešto uzbuđena. Valjda vrijeme odnese radost. Kriza 20-ih godina. Tko je još čuo za to? No ipak, evo je. Ovaj ponedjeljak proslavih 20-i rođendan i nađoh se na tren u panici. I koji bolji način da tu paniku proslavim nego da impulzivno toga jutra kupim kartu za Split ne rekavši nikom ništa, gurnem pidžamu u torbu, zgrabim limenku starog lisca i javim baki : Bajo! Pogodi tko ti dolazi? Tih 5 sati putovanja provela sam misleći o tome kako sam samoj sebi na dar kupila ulaznice za Novemberfest, nisam ništa dogovorila s prijateljima jer znam da su im ispiti još u punoj snazi, a nisam baš bliska s kolegama. Moji stari drugovi razbježali su se po Hrvatskoj ili su zapetljani u svojem poslu. Većinom je to moje putovanje proizašlo iz osjećaja osamljenosti i htjela sam se još jednom naći negdje gdje ima meni bliskih ljudi, ma koliko kratko to trajalo. Dani su brzo prošli. Svud oko sebe vidjela sam ostatke svog života kao fosile iz jednog drugog vremena. U petak ujutro već sam se vozila natrag, imam osjećaj, iz jedne kolotečine u drugu. Ipak, bilo je lijepo vidjeti baku i mačku, probati opet toplu juhu koja nije iz kesice i pojesti poveću dozu pržene ribe. A bilo je i lijepo vrijeme, sunce me zagrijalo a vjetar raščupao. Sve u svemu, osjećala sam se opet kao ona stara, dobro raspoložena i korak bliže sebi. Napokon se nešto počelo događati! Na putu nazad sastanak s profesoricom otkrio nam je sve informacije o praksi koju ćemo imati za 2 tjedna. Imala sam osjećaj da vrijeme opet kreće dalje. Iz busa sam energično iskočila negdje oko 15h i uhvatila tramvaj za doma. U tren oka bila sam u svojoj sobici i isto tako brzo sam iz nje izletjela već sat vremena kasnije slijedeći plan i program svog života u kojem je i jedan Erasmus o kulturi, eto, baš u 17h toga dana održavao još jednu etapu. Nakon „tour de Močvara“ i prolaska kroz prostor kulturnog centra Jedinstvo zaputila sam se prema glavnom kolodvoru i zastala na putu samo da zgrabim fornete. Jednom na stanici, jedva sam čekala da dođe potrebna mi 9-ka, što zbog koncerta koji me veselio, a što zbog očajno lošeg koncerta crkvenog pjevanja nekog lika meni s lijeva. 7 minuta kasnije sjedila sam priljubljena uz zagrijanu stolicu tramvaja pjevušeći svoje favorite koje sam tu večer očekivala čuti. Baš negdje na pola puta kroz Elementalov hit „Bolji si“ došla sam na trešnjevački trg, od tud prošetala do doma sportova i tamo stala u poveći red. Napokon sam se dovukla do ulaza i dobila svoj otisak brkova i narukvicu. Unutra me čekao ugodan kaos plavih zaštitara, uzbuđene publike, mirisa kokica i reklamatora Nescafe-a. Kroz cijeli prostor tutnjao je ritam koji nam je omogućila DJ Rea popraćen povicima „Pivo! Pivo! Pivo!“ jednog prodavača. Uspela sam se u vrpoljeći mrak dvorane isprekidan svjetlom plešućih reflektora i uzbuđeno preskakala stube u nadi da pronađem dobro mjesto u sredini. To mi je bilo jako bitno jer, vjerovali ili ne, ovo mi je u mojih 20 godina bio prvi koncert i htjela sam ga vidjeti kako treba. Našla sam mjesto uz rub i udobno se smjestila. Nije mi bilo bitno što sam sama usprkos parovima i grupicama prijatelja što su se oko mene razbacali, iako mi je falilo društvo. Došla sam tu čvrsto odlučna zabaviti se i uživat u dobroj muzici s filozofijom pjesme TBF-a: „Ništa mi neće ovaj dan pokvarit“, pa ni moje trenutne samotne okolnosti. Vrijeme sporo prolazi, Elemental još ne dolazi. Prolaze prodavači s malim kapicama s lampicama i ja si kupim piće. Plesuckam uz DJ Reu, vrpoljim se u sjedalu i pijuckam svoju kolu kad me odjednom netko primi za rame. Gledam ja sa strane u te dvije sjenovite figure kad shvatim; Hej! To je Leoni! To mi je kolegica s faksa! Povučem ja nju u zagrljaj i, (sad u retrospekciji vidim poprilično neobzirno), gurnem lika do sebe da nam napravim mjesta. Ispostavilo se da su ona i njen tata tu večer saznali tko svira i zaključili da moraju doći. Taman smo se u tih 5 minuta raspričali kad je na scenu stupio Elemental! Uslijedilo je plesanje, vriska, zvižduci oduševljenja i shvatila sam: To je to! Po ovo ljudi dolaze. Po osjećaj ludila, energije i snage! Biti dio mase koja voli isto što ti voliš. Prešutno razumijevanje kolektiva kad zajedno pjevate isto. Ne znam kakav osjećaj izazivaju droge ali nekako znam da je ovo bolje. Mobiteli svijetle kroz zrak, ljudi se njišu, skaču, ruke su gore. Trese se dvorana čisto od ljudi, nisu krivi elementi. U jednom trenutku lupe oni onu dobru staru, „Iz dana u dan“. Svi uživaju, ori se dvorana. Nakon pjesme Luka priđe rubu pozornice i kaže, ne sjećam se točnih riječi no vjerujem da je bilo ovako nekako: „Jebote! Pa zar je prošlo 20 godina otkako smo mi izdali ovu pjesmu! A jeste vi primijetili da stihovi još znače? Ma jebem ti ja ovu državu ako se u 20 godina ništa nije promijenilo!“ Začuje se sa svih strana urlik odobravanja. „Napisao sam ovu pjesmu kad sam bio podstanar…“ dramatična pauza. „… i danas sam još uvijek podstanar.“ Tu se osmjehne. Iz publike se promole zvukovi smijeha i suosjećanja. „Ajde sad ćemo se malo osvrnit na pozitivu… Na one male stvari koje čine život ljepšim…“. Krenu svi dalje svirat i uživat. Ja u sebi mislim je li 20 godina na kraju puno ili malo vremena? Može li se cijeli moj životni vijek svesti na neko nepromjenjivo i statično stanje? Nakraju zaključim da se puno toga promijenilo, ali malo ili ništa nabolje. Kad pogledam gdje sam sad, kako kaže pjesma, vidim među ljudima sam, slušam dobru muziku, na dobrom sam putu. Ovaj trenutak je moj i unutar mojih 20 godina jedan je od boljih. Okrenem se ka Leoni i vratim se plesu. Gledamo se u oči i repamo, pa odglumljavamo stihove. Da, život je dobar. Nastavili smo tako do pauze, malo komentirali svi skupa lika za mixerom i kako bi ga lijepo bilo gađat kamenjem dok ne sredi da se lijepo čuje tko što pjeva i svira, plesale smo kroz smak svita, vidjele da grad radi sve samo ne spava i da sve cure, (i neki muškarci), znaju i vole veseljka. Kad je sve bilo gotovo ugodno izmoreni istopili smo se vani i sreća moja da su mi Leoni i njen tata ponudili prijevoz jer meni do tog trenutka nije kroz glavu prošlo kako bi ja to točno trebala doći doma. Izmorena i sretna, pozdravila sam ih i upuzala u zgradu, a zatim u svoj krevet. Dok ovo pišem, 20.2.2022, mislim si kako se lijepo posložilo da je 20-i dan drugog mjeseca u drugom tisućljeću, 22. godini istog, te da baš danas pripovijedam o događajima koji su obilježili tjedan 20-e godine mog života. Možda je baš 20 moj sretni broj, tko zna? #20 #rođendan #Novemberfest #Elemental #TBF #Glas studenta

Desetljeće Drugo