Kako hrvatski studenti mijenjaju povijest

Intervju koji ćete sada pročitati obavljen je u svibnju 2014. za potrebe jednog projekta. Razgovarala sam s veleposlanikom Filipom Vučkom, na temu Hrvatskog proljeća. On je u to doba, sredinom 1970. godine, prepoznao određenu dozu gnjeva u sebi te se odlučio priključiti svojim kolegama u nečemu što će obilježiti hrvatsku povijest zauvijek. Bio je među prvim uhićenima (te jedan od najmlađih uhićenih) za doba Hrvatskog proljeća, što je bio razlog intervjuiranja. U tom trenutku je bio mojih godina (ja sada imam 21, a on je tada imao 20 godina), te (ispravno) zaključio da je to trenutak za uključiti se u budućnost svoje zemlje. Filip Vučak nažalost je preminuo na dužnosti veleposlanika RH u Francuskoj Republici u siječnju 2021., nakon borbe s teškom bolesti. Tijekom karijere obavljao je brojne važne dužnosti: između ostaloga bio je i veleposlanik pri Svetoj Stolici, veleposlanik u Kraljevini Španjolskoj, šef Kabineta ministra vanjskih i europskih poslova. U svojem privatnome životu, bio je brižan otac dvoje djece i nježan muž. Osobno sam ga poznavala i (bitter-sweetly me) veseli činjenica da će ovaj njegov utisak kojeg sam u njegov spomen odlučila objaviti ostati zapisan u hrvatskoj povijesti; on ostaje uzor brojim mladim diplomatima, pa tako i studentima svih smjerova i polja interesa, a govori nam o tome kako upravo mi, studenti, možemo a nekad i moramo dići svoj glas, kao što je to Filip učinio kad je trebalo. 1) Možete li nam ukratko reći sto je Hrvatsko Proljeće? Hrvatsko proljeće je politički pokret koji je počeo u Hrvatskoj početkom 1970. a završio krajem 1971. godine. Često ga se naziva i maspok (masovni pokret) jer je u njemu aktivno sudjelovao ogroman broj ljudi. To je bilo vrijeme kada su komunistički režimi u Istočnoj Europi pokazali prve simptome slabosti što se pokazalo najviše u Čehoslovačkoj gdje je 1968. u krvi ugušeno tzv. Praško proljeće. To je utjecalo i na Jugoslaviju gdje su njene republike tražile veću samostalnost, ali isto tako i više demokracije. Hrvatska je u tome prednjačila jer su vođe Saveza komunista Hrvatske prepoznali duh vremena i želje svoga naroda zbog čega su uživali veliku popularnost u društvu. Studenti su bili dio tog pokreta, ali relativno samostalni i puno radikalniji od tadašnje hrvatske vlasti. 2) Možete li nam objasniti što ste Vi radili u tom razdoblju? Ja sam upravo tada započeo studij na Filozofskom fakultetu u Zagreb, te sam se počeo zanimati za politiku. Naš fakultet bio je središte političkih previranja i na njemu su se odvijale najzanimljivije i najžešće polemike na političkoj sceni. Upravo se tamo u prosincu 1970. dogodio čin koji će u velikoj mjeri odrediti sudbinu mnogih studenata sljedećih godina. Tada je, naime, za prorektora Zagrebačkog sveučilišta iz redova studenata, (to je bila velika inovacija) izabran Ivan Zvonimir Čičak. Iako je on na Skupštini Sveučilišta izabran posve legalno, nasuprot službenom komunističkom kandidatu, njegov se izbor pokušalo osporiti jer je bio antikomunist, angažirani katolik i veliki rodoljub. Politički i medijski napadi na Čička izazvali su veliki otpor među studentima u cijeloj Hrvatskoj. To je dovelo do njihove politizacije ali i podjele na „lijeve i desne“ što je kulminiralo u velikom studentskom štrajku krajem studenog 1971. godine. Studenti su pokrenuli štrajk kako bi izvršili pritisak na federalnu vladu u Beogradu da ubrza decentralizaciju države. Bio je to pomalo naivan potez koji je ubrzao politički obračun s Hrvatskim proljećem, koji bi se ionako bio dogodio, ali možda manje dramatično. 3) Je li istina da su Vas prvog u Hrvatskom proljeću uhitili? Ja sam s još tri kolege, među kojima je bio i Ivan Zvonimir Čičak, uhićen 10. prosinca 1971. kada su zapravo i počela politička uhićenja. To je bilo dan uoči smjene tadašnjih hrvatskih političkih lidera na čelu sa Savkom Dabčević Kučar. Mi smo pokušali organizirati demonstracije protiv te nasilne smjene pa smo tiskali nekoliko tisuća letaka s pozivom na pobunu i počeli ih dijeliti po studentskim domovima. Milicija je tada upala u Studentski centar gdje smo tiskali te letke i izvršila pretres, bez pismenog naloga. Zbog toga smo otišli prosvjedovati u centralu milicije u ulici Matice Hrvatske gdje su nas uhitili uz obrazloženje da „ne treba pismeni nalog kada se ruši država“. 4) Možete li nam ispričati koji je bio Vaš posao i što je bilo potrebno za to? Tijekom studentskog štrajka koji je trajao dva tjedna ja sam bio zadužen za tiskanje različitih letaka koje smo distribuirali po fakultetima i studentskim domovima. Počeli smo izdavati i štrajkaški bilten s vijestima o štrajku koje se nisu mogle naći u državnim medijima. Budući da sam ja znao raditi na stroju za umnožavanje – gestetneru, obavljao sam tehničke poslove ali sam ujedno pisao i vijesti za bilten. Tih dana jedva da sam spavao jer se najviše radilo noću. Kad sam uhićen ruke su mi bile još crne od boje koja se koristila za tiskanje letaka što me nije spriječilo da negiram inkriminaciju za udruživanje protiv države. Dio te atmosfere može se vidjeti u dokumentarnom filmu „Poezija i revolucija“ koji je snimio Branko Ivanda. 5) Možete li nam opisati kako je tekao dan kad su Vas uhitili i kako ste se osjećali? Nakon što smo uhićeni odvedeni smo u “dnevni pritvor“ koji se tada nalazio u Đorđićevoj ulici, tamo gdje je danas ulaz u Ministarstvo vanjskih poslova. Prvu sam noć proveo s petnaestak sitnih prekršitelja (džepara, skitnica). Bilo je to jedno zgodno iskustvo, a tada se još nisam bojao većih posljedica jer sam bio uvjeren da studente neće zatvarati. Bilo mi je jedino bitno da o tome ne doznaju moji roditelji, ali sam naknadno doznao da je ta vijest objavljena istu večer. Tada sam tek napunio 20 godina. Kako sam bio iz mjesta gdje je komunizam bio osobito žilav, nisam želio da moja obitelj ima zbog mene problema, što je tada bio čest slučaj. 6) Što se dogodilo nakon toga (u koji zatvor su vas odveli, gdje)? Nakon toga su me odveli u pritvor u Petrinjskoj ulici, tamo gdje je se danas izdaju dokumenti u MUP-u. Na Okružnom sudu najprije me ispitao istražni sudac i odredio mi pritvor od 30 dana. Optužen sam za pripremanje kontrarevolucije i rušenje državnog poretka po članu Kaznenog zakona koji je predviđao najmanje pet godina strogog zatvora. Tih dana me posjetio i tadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta Ivan Supek, što mi je bilo veliko ohrabrenje. Dobio sam i branitelja, jednog poznatog zagrebačkog odvjetnika, ali ni danas ne znam tko mi ga je osigurao jer nije bio dodijeljen po službenoj dužnosti. Nakon toga pritvor mi je produljen za još 60 dana tako da sam u istražnom zatvoru proveo ukupno 90 dana. Do sudskog procesa nije ni došlo jer sam osuđen samo prekršajno „zbog remećenja javnog reda“ na 60 dana. 7) Jeste li kog upoznali tada, i jeste li još uvijek u kontaktu? Prve dane u istražnom zatvoru bio sam sâm u ćeliji. Nakon toga sam desetak dana ćeliju dijelio s jednim mesarom iz Sesveta koji je sjekirom ubio svoju ženu koju je zatekao u preljubu. Zbog toga je bio osuđen na 20 godina i čekao je odlazak na izdržavanje kazne. S njim je bilo relativno ugodno za razliku od sljedećeg sustanara s kojim sam bio više od dva mjeseca. I on je bio osuđen zbog ubojstva na 12 godina zatvora (zatukao kolcem jednog prijatelja i ostavio ga noću na snijegu), ali je bio uvjeren da nije kriv pa je iščekivao s velikom nadom pravomoćnu presudu. Dijeliti danonoćno ćeliju s nekim s kime nemaš baš ništa zajedničko i uz to te svojim ponašanjem iritira, vrlo je, vrlo teško. S ovom dvojicom „cimera“ nisam ostao ni u kakvoj vezi, ali jesam s kolegama koji su bili u zatvoru u isto vrijeme. S njima sam se povremeno viđao u prolazu kad smo odvođeni na saslušanje ili tijekom dnevnih šetnji. S jednim, koji je bio u susjednoj ćeliji, sam razmjenjivao poruke pa čak i knjige kroz prozor tijekom noći. Kad su nas uhvatili, dobio sam malo batina i ostao bez svoje vrlo duge kose. Naime, postupak prema meni bio je dosta korektan pa sam tako puna dva mjeseca nosio dugu kosu. Filip Vučak u studentskim danima. 8) Nakon koliko vremena ste izašli van iz zatvora i kojom igrom okolnosti se to dogodilo? Iz zatvora sam izišao nakon tri mjeseca jer je vjerojatno u međuvremenu donesena politička odluka da se kazneno progone samo studentski vođe kojim su imali predvodničku ulogu u štrajku. Oni su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Moja je sreća da sam bio zatvoren u Zagrebu a ne u Dalmaciji gdje se postupalo znatno oštrije prema „nositeljima kontrarevolucije“. 9) Gdje ste otišli i što ste napravili nakon izlaska? Izlazak na slobodu bio je najprije šok, ali na dobro se lako naviknuti. Sjećam se da sam iste večeri nakon izlaska iz zatvora sudjelovao na studentskoj misi u crkvi sv. Katarine i da sam čak čitao poslanicu. Bio je to doživljaj i za mene i za sve kolege koji nisu ni znali da sam toga jutra pušten iz zatvora. Sljedećih dana sam htio ostvariti sve o čemu sam maštao u zatvoru, od šetnji, druženja do uživanju u hrani o kojoj sam sanjao u zatvoru. 10) Kako ste se osjećali kada je sve bilo gotovo, tj. kako ste nastavili svakodnevni život i čime se bavite danas? Čovjek se vrlo brzo navikne na svakodnevnicu pa je tako bilo i sa mnom. Vratio sam se studiju i uspio nadoknaditi izgubljeno vrijeme. U početku sam se morao javljati svojim istražiteljima koji su uporno od mene htjeli izvući neke informacije, ali su na kraju odustali. Izgubio sam pravo na stanovanje u studentskom domu kao i studentski kredit koji sam do tada koristio. Međutim, nisam bio posebno progonjen osim što me svuda pratio moj „nacionalistički imidž“. Čak mi ni putovnica nekim čudom nije bila oduzeta pa sam kao student dosta putovao i radio u inozemstvu. U hrvatsku diplomaciju ušao sam 1992. Radio sam u veleposlanstvima u Parizu i Madridu, a danas sam hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. (razgovor vođen u svibnju 2014. godine) Author's note: Nadam se da ćete se prepoznati barem malo u strasti studenata toga doba, te (hopefully) uzeti nešto od ovoga sa sobom. Index studenta Filipa Vučka.

Kako hrvatski studenti mijenjaju povijest